„Vaspitan, dobronameran, uredan i povrh svega
spreman da pomogne starima i osobama s posebnim potrebama“ – tim
rečima je Eric Bade opisao svog suseda Cherifa Kouachija. Sa svojim
bratom Saidom, Cherif Kouachi osumnjičen je da je u sredu, 7.
januara 2015, ubio dvanaest osoba u centru Pariza. Njih dvojica, ako
su to bili oni, ušli su u redakciju satiričnog magazina „Charlie
Hebdo“ i ubili deset osoba koje se su tu zatekle – dvoje kolumnista,
jednog korektora, jednog policajca, jednog bivšeg novinara i pet
karikaturista. Pre toga ubili su i jednog kućepazitelja, a posle još
jednog policajca. Ubili su ih hladnokrvno. Iz svega što do sad može
da se sazna, bila je to surova odmazda za uvrede koje je magazin
svojim sadržajem naneo proroku Muhamedu.
S jedne strane imamo sliku o finom i mirnom
mladiću koji za život zarađuje tako što raznosi pice po gradu; s
druge strane – sliku o svirepom ubici koji se obučavao na ratištima
na Bliskom istoku, bivšem robijašu, poslušnom sledbeniku radikalnih
islamskih sveštenika.
O karikaturistima i kolumnistima pariskog
nedeljnika znamo da su bili priznati i popularni. Od pet vrhunskih
crtača – to su Stephane Charbonnier (Charb), Jean Cabut (Cabu),
Georges Wolinski, Bernard Verlhac (Tignous) i Phillippe Honore – bar
njih dvojica imali su i posebne veze sa novinarima na prostoru
Jugoslavije. Wolinski i Tignous više puta su tokom devedesetih
boravili u Splitu, jednom i da bi napravili intervju sa urednicima
splitskog tjednika „Feral Tribune“. Između nedeljnika „Charlie“ i
„Ferala“ postojale su posebne veze, što ne bi trebalo nimalo da čudi
ako se makar i letimice pogledaju njihovi sadržaji.
Charb je bio urednik magazina od 2009. Na pretnje
zbog karikatura sa likom proroka Muhameda, Charb je 2012.
jednostavno odgovorio: „Ne bojim se odmazde. Nemam decu, ni suprugu.
Nemam kola, ni kredit. Možda će zazvučati pompezno, ali radije bih
da umrem uspravno nego da živim na kolenima.“
To su dakle slike koje imamo o ubicama i žrtvama.
Njih su međutim potopile neke druge, naizgled važnije slike. Svrha
tih drugih slika je da povuku jasnu liniju razgraničenja tamo gde
razgraničenje praktično nije moguće. Tako su osumnjičeni Said i
Cherif Kouachi postali lica radikalnog islama, to jest islamizma,
produžene ruke Isisa, odnosno Al Kaide. Redakcija magazina „Charlie
Hebdo“ otelovila je vrednosti zapadne civilizacije, demokratije,
slobode govora, te francuskog duha i humora posebno. Obe strane
pretenduju na opšte važenje. Evropske vrednosti našle su se na udaru
islamizma, i zapadna imperija se sada sprema da ponovo uzvrati
udarac, što napadač (naravno) jedva čeka.
Islamizam ne priznaje granice ni razlike, ceo svet
tretira kao javni prostor u kome moraju važiti (makar ih uterivali i
silom) samo ona pravila koja on odobrava i kojima je privržen. Zapad
svoje vrednosti u odnosu na ta pravila vidi kao superiorne i stoga
zahteva njihovu univerzalnu primenu. Lažu, naravno, i jedni i drugi.
Niti su navodni pobornici zapadnih vrednosti poštovali redakciju
pariskog magazina dok su njeni članovi bili živi i (vrlo) aktivni,
niti je pobornike islamizma zaista briga za zaštitu lika proroka
Muhameda. I jednima i drugima bitna je samo moć koju izvlače iz
napetosti i krvavih podela. Stoga im nije stalo ni da se sukob
okonča pobedom jedne ili druge strane, bitno je samo da sukob traje.
Zato se čini da priča o slobodi govora ovde
promašuje metu. Novinari „Charlie Hebdoa“ ubijeni su bez razloga.
Tačka. Oni koji su ih ubili, obične su ubice. Tačka. Razgovor o
slobodi govora, to jest o borbi za vrednost slobode govora kao
kontekstu u koji se smešta ovaj zločin (možda i bez svesne namere)
povratno opravdava ubilački čin. Taj razgovor nameće pitanje imaju
li ubice pravo da određuju granice slobode govore. Iz „našeg“ ugla –
ne, naravno; ali iz nekog drugog, „njihovog“ ugla – da. Tako se
generiše i održava podela: s jedne strane smo „mi“, a sa druge –
„oni“. Čim smo uveli koncept „slobode govora“, pristali smo i na
postojanje te druge (iz našeg ugla „inferiorne“) strane. Tako se,
konačno, onima koji se nalaze na toj drugoj strani dopušta da ubice
vide kao borce za „ispravnu“ stvar. Oni to svakako tako već vide,
ali ne mora im se u tome ići naruku.
Već se formirao diskurs u kome je 7.1.2015. u
stvari evropski 11.9.2001. Sledeći korak je precizna identifikacija
neprijatelja (to mora biti neka država, jer samo protiv države se
može povesti rat), da bi za tim usledila objava rata i konačno
agresija. Taj put su u prvoj dekadi ovog veka već prešle Sjedinjene
Države. Ostaje nam da se nadamo da ga ipak neće preći i države
Evropske unije, uprkos izjavama tamošnjih desničarskih političara i
političarki, te „stručnjaka“ za bezbednost.
Hrabri novinari nedeljnika „Charlie“ dosledno su
se odupirali manipulacijama i uporno ih razobličavali podsmevajući
im se. Tek pošto su ubijeni, moguće je zloupotrebiti ih za svrhe
protiv kojih su pisali i crtali (doslovno) do poslednjeg daha. U toj
zloupotrebi islamizam i neiskreno pozivanje na zapadne vrednosti
deluju kao saveznici. Baš kao što su saveznički zloupotebljeni i
dvojica zločinaca – za koje se sumnja da su braća Kouachi. Jer oni
nisu nikakvi borci za islam niti čuvari lika Muhameda, oni su
naprosto ubice. I u tom smislu, u jednoj drugoj ravni, takođe žrtve:
život će praktično završiti u 34, odnosno 32 godini (ako su to
zaista oni), jer su dozvolili da budu zloupotrebljeni.
Obojica su rođeni u Francuskoj, iako se sada
naglašava njihovo alžirsko poreklo. Mlađi od njih dvojice, Cherif
odrastao je u sirotištu. Ubijeni korektor pariskog magazina,
Mustapha Ourrad takođe je siroče, i u Francusku je došao iz –
Alžira. Ubijeni policajac Ahmed Merabet poreklom je iz Tunisa. Jedan
od ubijenih karikaturista, Wolinski takođe je rođen u Tunisu (otac
mu je bio poljski Jevrejin a majka francusko-italijanskog porekla).
Kada se pogleda iz tog ugla, jasno se vidi da nema ni govora o
sukobu civilizacija, reč je naprosto o – (globalnom) bratoubilačkom
ratu.
Umesto pokretanja ratne mašinerije na obe strane,
mnogo je važnije pronaći odgovor na pitanje kako su braća Kouachi
postali ubice (ako se na kraju ispostavi da su to bili oni),[1] a
Mustapha Ourrad i Ahmed Merabet lojalni građani. Umesto prizivanja
matrice 11.9.2001, treba se zapitati kako bi novinari i
karikaturisti „Charlie Hebdoa“, sa svoje svesno izabrane i dosledno
branjene pozicije na margini, reagovali na krvoproliće od 7.1.2015.
Moguće je da bi se s prezirom našalili na račun svih onih koji ih
danas licemerno proglašavaju „mučenicima za slobodu“ i tako u stvari
izjednačavaju sa njihovim ubicama, koje će neki drugi, na onoj
„drugoj“ strani, takođe videti tek kao „mučenike za islam“. A reč je
naprosto o pukom zločinu, koji su počinile obične ubice, dok su
ubijeni „samo“ nesrećne žrtve.
|