NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 4 > „Mučenici“

 

„Mučenici“

Dejan Ilić

9. januar 2015 | Peščanik

„Vaspitan, dobronameran, uredan i povrh svega spreman da pomogne starima i osobama s posebnim potrebama“ – tim rečima je Eric Bade opisao svog suseda Cherifa Kouachija. Sa svojim bratom Saidom, Cherif Kouachi osumnjičen je da je u sredu, 7. januara 2015, ubio dvanaest osoba u centru Pariza. Njih dvojica, ako su to bili oni, ušli su u redakciju satiričnog magazina „Charlie Hebdo“ i ubili deset osoba koje se su tu zatekle – dvoje kolumnista, jednog korektora, jednog policajca, jednog bivšeg novinara i pet karikaturista. Pre toga ubili su i jednog kućepazitelja, a posle još jednog policajca. Ubili su ih hladnokrvno. Iz svega što do sad može da se sazna, bila je to surova odmazda za uvrede koje je magazin svojim sadržajem naneo proroku Muhamedu.

S jedne strane imamo sliku o finom i mirnom mladiću koji za život zarađuje tako što raznosi pice po gradu; s druge strane – sliku o svirepom ubici koji se obučavao na ratištima na Bliskom istoku, bivšem robijašu, poslušnom sledbeniku radikalnih islamskih sveštenika.

O karikaturistima i kolumnistima pariskog nedeljnika znamo da su bili priznati i popularni. Od pet vrhunskih crtača – to su Stephane Charbonnier (Charb), Jean Cabut (Cabu), Georges Wolinski, Bernard Verlhac (Tignous) i Phillippe Honore – bar njih dvojica imali su i posebne veze sa novinarima na prostoru Jugoslavije. Wolinski i Tignous više puta su tokom devedesetih boravili u Splitu, jednom i da bi napravili intervju sa urednicima splitskog tjednika „Feral Tribune“. Između nedeljnika „Charlie“ i „Ferala“ postojale su posebne veze, što ne bi trebalo nimalo da čudi ako se makar i letimice pogledaju njihovi sadržaji.

Charb je bio urednik magazina od 2009. Na pretnje zbog karikatura sa likom proroka Muhameda, Charb je 2012. jednostavno odgovorio: „Ne bojim se odmazde. Nemam decu, ni suprugu. Nemam kola, ni kredit. Možda će zazvučati pompezno, ali radije bih da umrem uspravno nego da živim na kolenima.“

To su dakle slike koje imamo o ubicama i žrtvama. Njih su međutim potopile neke druge, naizgled važnije slike. Svrha tih drugih slika je da povuku jasnu liniju razgraničenja tamo gde razgraničenje praktično nije moguće. Tako su osumnjičeni Said i Cherif Kouachi postali lica radikalnog islama, to jest islamizma, produžene ruke Isisa, odnosno Al Kaide. Redakcija magazina „Charlie Hebdo“ otelovila je vrednosti zapadne civilizacije, demokratije, slobode govora, te francuskog duha i humora posebno. Obe strane pretenduju na opšte važenje. Evropske vrednosti našle su se na udaru islamizma, i zapadna imperija se sada sprema da ponovo uzvrati udarac, što napadač (naravno) jedva čeka.

Islamizam ne priznaje granice ni razlike, ceo svet tretira kao javni prostor u kome moraju važiti (makar ih uterivali i silom) samo ona pravila koja on odobrava i kojima je privržen. Zapad svoje vrednosti u odnosu na ta pravila vidi kao superiorne i stoga zahteva njihovu univerzalnu primenu. Lažu, naravno, i jedni i drugi. Niti su navodni pobornici zapadnih vrednosti poštovali redakciju pariskog magazina dok su njeni članovi bili živi i (vrlo) aktivni, niti je pobornike islamizma zaista briga za zaštitu lika proroka Muhameda. I jednima i drugima bitna je samo moć koju izvlače iz napetosti i krvavih podela. Stoga im nije stalo ni da se sukob okonča pobedom jedne ili druge strane, bitno je samo da sukob traje.

Zato se čini da priča o slobodi govora ovde promašuje metu. Novinari „Charlie Hebdoa“ ubijeni su bez razloga. Tačka. Oni koji su ih ubili, obične su ubice. Tačka. Razgovor o slobodi govora, to jest o borbi za vrednost slobode govora kao kontekstu u koji se smešta ovaj zločin (možda i bez svesne namere) povratno opravdava ubilački čin. Taj razgovor nameće pitanje imaju li ubice pravo da određuju granice slobode govore. Iz „našeg“ ugla – ne, naravno; ali iz nekog drugog, „njihovog“ ugla – da. Tako se generiše i održava podela: s jedne strane smo „mi“, a sa druge – „oni“. Čim smo uveli koncept „slobode govora“, pristali smo i na postojanje te druge (iz našeg ugla „inferiorne“) strane. Tako se, konačno, onima koji se nalaze na toj drugoj strani dopušta da ubice vide kao borce za „ispravnu“ stvar. Oni to svakako tako već vide, ali ne mora im se u tome ići naruku.

Već se formirao diskurs u kome je 7.1.2015. u stvari evropski 11.9.2001. Sledeći korak je precizna identifikacija neprijatelja (to mora biti neka država, jer samo protiv države se može povesti rat), da bi za tim usledila objava rata i konačno agresija. Taj put su u prvoj dekadi ovog veka već prešle Sjedinjene Države. Ostaje nam da se nadamo da ga ipak neće preći i države Evropske unije, uprkos izjavama tamošnjih desničarskih političara i političarki, te „stručnjaka“ za bezbednost.

Hrabri novinari nedeljnika „Charlie“ dosledno su se odupirali manipulacijama i uporno ih razobličavali podsmevajući im se. Tek pošto su ubijeni, moguće je zloupotrebiti ih za svrhe protiv kojih su pisali i crtali (doslovno) do poslednjeg daha. U toj zloupotrebi islamizam i neiskreno pozivanje na zapadne vrednosti deluju kao saveznici. Baš kao što su saveznički zloupotebljeni i dvojica zločinaca – za koje se sumnja da su braća Kouachi. Jer oni nisu nikakvi borci za islam niti čuvari lika Muhameda, oni su naprosto ubice. I u tom smislu, u jednoj drugoj ravni, takođe žrtve: život će praktično završiti u 34, odnosno 32 godini (ako su to zaista oni), jer su dozvolili da budu zloupotrebljeni.

Obojica su rođeni u Francuskoj, iako se sada naglašava njihovo alžirsko poreklo. Mlađi od njih dvojice, Cherif odrastao je u sirotištu. Ubijeni korektor pariskog magazina, Mustapha Ourrad takođe je siroče, i u Francusku je došao iz – Alžira. Ubijeni policajac Ahmed Merabet poreklom je iz Tunisa. Jedan od ubijenih karikaturista, Wolinski takođe je rođen u Tunisu (otac mu je bio poljski Jevrejin a majka francusko-italijanskog porekla). Kada se pogleda iz tog ugla, jasno se vidi da nema ni govora o sukobu civilizacija, reč je naprosto o – (globalnom) bratoubilačkom ratu.

Umesto pokretanja ratne mašinerije na obe strane, mnogo je važnije pronaći odgovor na pitanje kako su braća Kouachi postali ubice (ako se na kraju ispostavi da su to bili oni),[1] a Mustapha Ourrad i Ahmed Merabet lojalni građani. Umesto prizivanja matrice 11.9.2001, treba se zapitati kako bi novinari i karikaturisti „Charlie Hebdoa“, sa svoje svesno izabrane i dosledno branjene pozicije na margini, reagovali na krvoproliće od 7.1.2015. Moguće je da bi se s prezirom našalili na račun svih onih koji ih danas licemerno proglašavaju „mučenicima za slobodu“ i tako u stvari izjednačavaju sa njihovim ubicama, koje će neki drugi, na onoj „drugoj“ strani, takođe videti tek kao „mučenike za islam“. A reč je naprosto o pukom zločinu, koji su počinile obične ubice, dok su ubijeni „samo“ nesrećne žrtve.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment