NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 3 > Charlijevi anđeli

 

Charlijevi anđeli

Boris Dežulović

10. januar 2015 | Peščanik

„Na zidu moje biblioteke stoji uokvirena stara jedna karikatura: uniformirani muškarac drži pištolj uperen u sljepoočnicu karikaturiste, što s flomasterom u ruci sjedi za crtaćim stolom. „Ponovi!“, zapovjeda naoružani, a prestravljeni crtač ponavlja: „Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari! Dolje humor!“

U kutu karikature je potpis: „Wolinski 94.“

Te devedeset četvrte Georges Wolinski već je bio živa legenda slavne francuske satiričke tradicije, jedan od najpoznatijih francuskih karikaturista i strip-crtača, suosnivač kultnog satiričkog tjednika L’Hebdo Hara-Kiri iz revolucionarnih šezdesetih. Hara-Kiri je postojao do novembra 1970. i onog katastrofalnog požara u plesnom klubu Cinq-Sept, kad su francuske novine izašle s crnim naslovima: „Tragični ples u Cinq-Septu: stotinu četrdeset šest mrtvih!“ Tjedan dana kasnije u svom rodnom selu Colombey-les-Deux-Églises umro je predsjednik Charles de Gaulle, a Hara-Kiri je na naslovnoj stranici objavio: „Tragični ples u Colombeyu – jedan mrtav!“ List je, jasno, zabranjen, a Wolinski i društvo osnovali su novi, nazvavši ga Charlie Hebdo.

Šezdesetosmaški beskompromisan, Charlie Hebdo je izlazio sljedećih desetak godina, dok nije ugašen. Osamdesete su bile godine konzumerističkog optimizma, i nikoga nije zanimala satira. Kad je optimizam došao na naplatu, vratio se i Charlie, obnovljen 1992. Godinu dana kasnije mi smo u Splitu pokrenuli Feral Tribune, i društvo iz Charlie Hebdoa prepoznalo nas je kao saveznike.

U februaru ratne devedeset četvrte, mjesec dana nakon one glasovite naslovne stranice što je obišla svijet, s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, njihovi reporteri napravili su veliku reportažu o Feralu i Splitu, ilustriranu sjajnim karikaturama Bernarda Verlhaca, nove Charliejeve crtačke zvijezde poznate pod pseudonimom Tignous. Tignousa je naročito fascinirala naoružana svakodnevica Splita – na jednom od crteža prikazao je tako i jedan iskorišteni ručni bacač raketa, popularnu „zolju“, koju smo Predrag i ja iz zajebancije držali u redakciji: tako je vidio redakciju satiričnog tjednika u ratnim uvjetima.

A bili su to ratni uvjeti: na drugoj ilustraciji iz reportaže nacrtao je ulazna vrata splitskog Crvenog križa, na kojima je – kao na svim vratima državnih i općinskih institucija tih dana – stajao prekriženi kalašnjikov, zabrana ulaska naoružanim osobama. Kome bi normalnom, jebiga, uopće palo na pamet ući u javnu zgradu s kalašnjikovom?

Sprijateljili smo se tako sa suborcima iz Charlie Hebdoa, ponosni što nas nazivaju „hrvatskim Charlie Hebdoom“ i još ponosniji što se predstavljaju kao „francuski Feral Tribune“. U proljeće iste godine u goste nam je tako stigao i tadašnji glavni urednik, francuski komičar i pjevač Philippe Val – kasnije velika faca na Radio Franceu – u društvu legendarnog Goergesa Wolinskog. Stari šezdesetosmaški zajebant, nestašne prosijede kose, s obaveznom cigarom u ustima, čašom viskija u jednoj i flomasterom u drugoj ruci, dao nam je tom prilikom i intervju, odgovarajući na naša pitanja karikaturama.

Jedan od odgovora bio je i crtež uniformiranog muškarca s pištoljem uperenim u sljepoočnicu karikaturiste. Stilizirani stari crtač s tri nestašne dlake na glavi i flomasterom u ruci bio je – kao i na ostalim crtežima iz tog intervjua – Georgesov autoportret. Čovjek s pištoljem mogao je biti bilo tko: “Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!“. U svakom slučaju, „dolje humor!“.

Feral Tribune potrajao je nakon toga još petnaestak godina, a Charlie Hebdo je nastavio do danas. Zahvaljujući islamističkim ekstremistima, koji su bučno reagirali na svaku njihovu provokaciju, došli su na glas isključivo kao borci protiv islamskog vjerskog fanatizma, iako su jednako često, pa i mnogo brutalnije, ismijavali i židovske i katoličke – naročito katoličke – svete krave, baš kao i francuski i svjetski politički establishment.

U novembru 2011. godine, nakon čuvenog specijalnog izdanja Charia Hebdo – Šerijatski Hebdo, s prorokom Muhamedom kao gostom-urednikom, što je s naslovnice prijetio sa stotinu udaraca bičem svakome tko ne umre od smijeha – preživjeli su brutalni napad zapaljivim projektilima, u kojemu im je potpuno uništena redakcija. To ih, međutim, nije pokolebalo: na naslovnoj stranici sljedećeg broja kočila se karikatura crtača Charlie Hebdoa u strastvenom poljupcu s islamskim učenjakom, i naslovom „Ljubav je jača od mržnje“.

Nije, dakako, problem što je ljubav jača, već što je mržnja slabija, i ne može to podnijeti: tri godine kasnije, ove srijede, pred redakcijom se zaustavio crni Renault Clio, iz kojega su izašla tri muškarca s crnim maskama na glavi. Točno su znali koga traže, i točno su znali kada: u srijedu ujutro novinari i crtači Charlie Hebdoa imali su redakcijski kolegij. Svi su bili tamo, na čelu s četvoricom glavnih: bio je za stolom i glavni urednik Stéphane Charbonnier Charb, i veteran Jean Cabut Cabu. Bio je tamo i Tignous, i bio je, naravno, stari Georges Wolinski.

U sljedećem trenutku, sva četvorica bili su mrtvi, među deset hladnokrvno likvidiranih članova redakcije.

Posljednje što je Tignous vidio bio je ručni bacač raketa – sličan onome što ga je dvadeset godina ranije vidio u redakciji jednog malog hrvatskog satiričnog tjednika – i automatsku pušku, isti onaj kalašnjikov što ga je viđao prekriženog na ulaznim vratima splitskih institucija. Posljednje što je vidio Georges Wolinski bila je cijev uperena u njegovu glavu – bila je to ista ona cijev s karikature na mom zidu, jedna od onih što prijeteći urlaju “Živjela vojska! Živjela religija! Živjeli gospodari!“. Ova je urlala „Živjela religija!“.

Adieu Georges, adieu Tignous, adieu Charb et Cabu, adio prijatelji. Zbogom, Charliejevi anđeli. Svidjela bi im se, znam, ta fora: pod naslovom, recimo, „Tragični ples ne nebu: četvorica umrla od smijeha!“, četiri bestidna Charliejeva anđela gore negdje zavodljivo plešu oko prestravljenog proroka Muhameda, grubo ga skidaju i strasno ljube.

Ljubav je jača od mržnje.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment