NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 3 > Bez kazni za Srbiju i Hrvatsku, samo neugode

 

Bez kazni za Srbiju i Hrvatsku, samo neugode

Piše: Davor Gjenero

1. februar 2015, AlJazeera

Kad je 1999. godine Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu pokrenula protiv Srbije tužbu zbog genocida, režim Franje Tuđmana bio je na isteku, a sam predsjednik više nije u pravom smislu riječi sudjelovao u nacionalnom životu.

Inicijator postupka bio je tadašnji "pitoreskni" ministar pravosuđa, a prvi autor tužbe kontroverzni američki odvjetnik i lobist.

Nakon smjene vlasti 2000. godine, novog ministra pravosuđa dočekao je tek pokoji list ispisanog papira, bez ozbiljne pravne argumentacije, za što su američkom odvjetniku bili isplaćeni astronomski honorari, a dokazi za tezu o genocidu bili su nesistematizirani.

Ministar pravosuđa formirao je novi tim zadužen za vođenje postupka, a činila su ga dva tada još mlada profesora javnog prava, Ivan Šimonović i Ivo Josipović, te diplomat Jakša Muljačić. Šimonović je danas pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, a Josipoviću upravo završava petogodišnji mandat predsjednika Republike.

Trojac, tada još mladih pravnika, morao je sistematizirati dokaze za tezu o genocidu, a Hrvatska je u nekoliko navrata tražila odgodu roka za predaju finalne verzije tužbe, kako bi od naslijeđene zbrke bio stvoren ozbiljan i pravno relevantan dokument. Kad je tužba finalizirana, velik je uspjeh predstavljalo to što se ICJ proglasio nadležnim i prihvatio suditi na osnovu te tužbe.

Za Josipovića i Šimonovića, ali i za vladu Ivice Račana, pa i onu Ive Sanadera, tužba i proces pred sudom nisu bili sami sebi svrha, nego je sve vrijeme razmatrana ideja da se sa Srbijom postigne izvansudsko poravnanje. Naime, Hrvatska se smatra žrtvom agresije režima Slobodana Miloševića, a budući da agresija protiv državnog suvereniteta nije osnova za pokretanje postupka pred ICJ-em, UN-ova je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine jedina odrednica na osnovu koje je Srbiji moglo biti suđeno.

 

 

Genocid u Srebrenici

 

Bosna i Hercegovina pokrenula je protiv Srbije tužbu zbog genocida i u tome samo djelomice uspjela. Sud je utvrdio da zločini počinjeni u Srebrenici imaju karakter genocida, da su organizatori i počinitelji tog genocida vojska i državno vodstvo bh. entiteta Republika Srpska, a da je Srbija odgovorna zato što je mogla, a nije spriječila počinjenje genocida.

Svim pravnim stručnjacima u Hrvatskoj od početka je bilo jasno da će biti teško dokazati da ratni zločini što su ih počinile bivša Jugoslavenska narodna armija, paravojne snage iz Srbije i vojska na okupiranim dijelovima Hrvatske imaju karakter genocida. Takav je karakter sigurno imao zločin počinjen u Škabrnji, malom mjestu u zaleđu Zadra, u kojem su okupacijske snage pobile sve zatečeno (hrvatsko) stanovništvo, ali taj je zločin, ipak, ograničen na premali prostor, a cinici bi rekli kako je ubijeno premalo ljudi da bi ga se označilo genocidom.

Budući da prije deset-petnaest godina nije bilo moguće ostvariti nikakav napredak u razgovorima sa Srbijom, u Hrvatskoj je odlučeno ustrajati u procesu, ne bi li se postiglo da Srbija, kako bi izbjegla rizik novog izlaganja neugodi procesa pred Međunarodnim sudom, pristane na tri uvjeta za povlačenje hrvatske tužbe. Uvjeti, koje je definirao profesor Šimonović, bili su: povrat arhivske građe i umjetničkog blaga odnesenoga u vrijeme agresije u Srbiju, razjašnjavanje sudbine svih nestalih uz pomoć arhiva JNA i priznanje Srbije da je Miloševićev režim počinio agresiju na Hrvatsku.

Umjesto razgovora o ova tri uvjeta za povlačenje tužbe, administracija Vojislava Koštunice u Srbiji odlučila se za posve suprotnu taktiku: podnošenje protutužbe protiv Hrvatske za genocid nad Srbima u Hrvatskoj i ponudu Hrvatskoj da ona povuče svoju tužbu u zamjenu za povlačenje protutužbe. Protutužba je, pak, u najvećem dijelu govorila o zločinu genocida, koji nije sporan, počinjenom nad Srbima u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali koji nije obuhvaćen UN-ovom Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ona se odnosi samo na zločine počinjene nakon 1948. godine, kad je usvojena, a, osim toga, Hrvatska ne može biti međunarodno odgovorna za zločine kvislinške Nezavisne države Hrvatske, jer nije pravna nalijednica te tvorevine.

 

 

Kriminaliziranje 'Oluje'

 

U protutužbi, Srbija nastoji legitimnim vojnim operacijama "Bljesak" i "Oluja" pripisati karakter zločinačkih pothvata i pripremljenih genocidnih operacija, iako su građani srpske nacionalnosti koji su poginuli u tim operacijama ili izbjegli u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju bili hrvatski državljani, a Srbija nastupa u njihovo ime.

Jasno je da će suci ICJ-a ocijeniti da u Hrvatskoj niti jedna niti druga strana, u smislu UN-ove Konvencije, nije počinila zločin genocida, ali je unaprijed jasno i to da će u presudi suci progovoriti o zločinima koji su počinjeni, a nemaju karakter genocida. Za Srbiju će u toj presudi biti neugodno to što je Hrvatska dokazala uključenost snaga pod nadzorom Miloševićeva režima u agresiju na Hrvatsku, a Hrvatskoj činjenica da do danas nisu kažnjeni zločini prema civilnom stanovništvu, prije svega oni počinjeni nakon završetka operacije "Oluja". Iako se nastoji neposredno pred izricanje presude stvoriti klima prema kojoj bi međunarodno pravosuđe moglo kriminalizirati "Oluju" kao zločinački poduhvat usmjeren na progon srpskoga autohtonog stanovništva iz Hrvatske, nije vjerojatno da će presuda ICJ-a ići u tom smjeru.

Srbija je pred ICJ-em već doživjela dvije neugodne presude: onu u kojoj je ovaj sud zaključio da nije poduzela mjere koje je mogla provesti u sprečavanju genocida počinjenog u Srebrenici i onu u kojoj je sud, povodom tužbe zbog proglašenja neovisnosti Kosova, zaključio da zaštita temeljnih ljudskih prava ima prioritet pred zaštitom suvereniteta države. Iako ponovno neće biti osuđena zbog zločina genocida, Srbija će i ovaj put doživjeti međunarodnu neugodu zbog dokaza u uključenost snaga Miloševićeva režima u agresiju na Hrvatsku, a Hrvatska će biti izložena neugodi zato što nije spriječila, a ni naknadno primjereno kaznila zločine počinjene nad civilnim stanovništvom nakon operacije "Oluja".

 

AKTUELNOSTI

STRANA 3/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment