|
Ministar pravosuđa formirao je novi tim zadužen za
vođenje postupka, a činila su ga dva tada još mlada profesora javnog
prava, Ivan Šimonović i Ivo Josipović, te diplomat Jakša Muljačić.
Šimonović je danas pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za
ljudska prava, a Josipoviću upravo završava petogodišnji mandat
predsjednika Republike.
Trojac, tada još mladih pravnika, morao je
sistematizirati dokaze za tezu o genocidu, a Hrvatska je u nekoliko
navrata tražila odgodu roka za predaju finalne verzije tužbe, kako
bi od naslijeđene zbrke bio stvoren ozbiljan i pravno relevantan
dokument. Kad je tužba finalizirana, velik je uspjeh predstavljalo
to što se ICJ proglasio nadležnim i prihvatio suditi na osnovu te
tužbe.
Za Josipovića i Šimonovića, ali i za vladu Ivice
Račana, pa i onu Ive Sanadera, tužba i proces pred sudom nisu bili
sami sebi svrha, nego je sve vrijeme razmatrana ideja da se sa
Srbijom postigne izvansudsko poravnanje. Naime, Hrvatska se smatra
žrtvom agresije režima Slobodana Miloševića, a budući da agresija
protiv državnog suvereniteta nije osnova za pokretanje postupka pred
ICJ-em, UN-ova je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida iz 1948. godine jedina odrednica na osnovu koje je Srbiji
moglo biti suđeno.
Genocid u Srebrenici
Bosna i Hercegovina pokrenula je protiv Srbije
tužbu zbog genocida i u tome samo djelomice uspjela. Sud je utvrdio
da zločini počinjeni u Srebrenici imaju karakter genocida, da su
organizatori i počinitelji tog genocida vojska i državno vodstvo bh.
entiteta Republika Srpska, a da je Srbija odgovorna zato što je
mogla, a nije spriječila počinjenje genocida.
Svim pravnim stručnjacima u Hrvatskoj od početka
je bilo jasno da će biti teško dokazati da ratni zločini što su ih
počinile bivša Jugoslavenska narodna armija, paravojne snage iz
Srbije i vojska na okupiranim dijelovima Hrvatske imaju karakter
genocida. Takav je karakter sigurno imao zločin počinjen u Škabrnji,
malom mjestu u zaleđu Zadra, u kojem su okupacijske snage pobile sve
zatečeno (hrvatsko) stanovništvo, ali taj je zločin, ipak, ograničen
na premali prostor, a cinici bi rekli kako je ubijeno premalo ljudi
da bi ga se označilo genocidom.
Budući da prije deset-petnaest godina nije bilo
moguće ostvariti nikakav napredak u razgovorima sa Srbijom, u
Hrvatskoj je odlučeno ustrajati u procesu, ne bi li se postiglo da
Srbija, kako bi izbjegla rizik novog izlaganja neugodi procesa pred
Međunarodnim sudom, pristane na tri uvjeta za povlačenje hrvatske
tužbe. Uvjeti, koje je definirao profesor Šimonović, bili su: povrat
arhivske građe i umjetničkog blaga odnesenoga u vrijeme agresije u
Srbiju, razjašnjavanje sudbine svih nestalih uz pomoć arhiva JNA i
priznanje Srbije da je Miloševićev režim počinio agresiju na
Hrvatsku.
Umjesto razgovora o ova tri uvjeta za povlačenje
tužbe, administracija Vojislava Koštunice u Srbiji odlučila se za
posve suprotnu taktiku: podnošenje protutužbe protiv Hrvatske za
genocid nad Srbima u Hrvatskoj i ponudu Hrvatskoj da ona povuče
svoju tužbu u zamjenu za povlačenje protutužbe. Protutužba je, pak,
u najvećem dijelu govorila o zločinu genocida, koji nije sporan,
počinjenom nad Srbima u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata,
ali koji nije obuhvaćen UN-ovom Konvencijom o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida. Ona se odnosi samo na zločine
počinjene nakon 1948. godine, kad je usvojena, a, osim toga,
Hrvatska ne može biti međunarodno odgovorna za zločine kvislinške
Nezavisne države Hrvatske, jer nije pravna nalijednica te tvorevine.
Kriminaliziranje 'Oluje'
U protutužbi, Srbija nastoji legitimnim vojnim
operacijama "Bljesak" i "Oluja" pripisati karakter zločinačkih
pothvata i pripremljenih genocidnih operacija, iako su građani
srpske nacionalnosti koji su poginuli u tim operacijama ili izbjegli
u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju bili hrvatski državljani, a Srbija
nastupa u njihovo ime.
Jasno je da će suci ICJ-a ocijeniti da u Hrvatskoj
niti jedna niti druga strana, u smislu UN-ove Konvencije, nije
počinila zločin genocida, ali je unaprijed jasno i to da će u
presudi suci progovoriti o zločinima koji su počinjeni, a nemaju
karakter genocida. Za Srbiju će u toj presudi biti neugodno to što
je Hrvatska dokazala uključenost snaga pod nadzorom Miloševićeva
režima u agresiju na Hrvatsku, a Hrvatskoj činjenica da do danas
nisu kažnjeni zločini prema civilnom stanovništvu, prije svega oni
počinjeni nakon završetka operacije "Oluja". Iako se nastoji
neposredno pred izricanje presude stvoriti klima prema kojoj bi
međunarodno pravosuđe moglo kriminalizirati "Oluju" kao zločinački
poduhvat usmjeren na progon srpskoga autohtonog stanovništva iz
Hrvatske, nije vjerojatno da će presuda ICJ-a ići u tom smjeru.
Srbija je pred ICJ-em već doživjela dvije neugodne
presude: onu u kojoj je ovaj sud zaključio da nije poduzela mjere
koje je mogla provesti u sprečavanju genocida počinjenog u
Srebrenici i onu u kojoj je sud, povodom tužbe zbog proglašenja
neovisnosti Kosova, zaključio da zaštita temeljnih ljudskih prava
ima prioritet pred zaštitom suvereniteta države. Iako ponovno neće
biti osuđena zbog zločina genocida, Srbija će i ovaj put doživjeti
međunarodnu neugodu zbog dokaza u uključenost snaga Miloševićeva
režima u agresiju na Hrvatsku, a Hrvatska će biti izložena neugodi
zato što nije spriječila, a ni naknadno primjereno kaznila zločine
počinjene nad civilnim stanovništvom nakon operacije "Oluja". |
