Ta se paralela samo zgodno našla ovdašnjim
(nelustriranim) novinarima pri ruci da je plasiraju kao još jedan,
novi dokaz da je Srbija 1999. bila „žrtva nepravednog napada“ – kao
da su se Vukovar, Sarajevo, kosovski egzodus i genocid u Srebrenici
desili na nekom drugom kontinentu ili nekoj drugoj planeti, i kao da
je za pogibiju 16 radnika RTS isključivi krivac NATO. Kako iskreno
sumnjam da je to bila Vaša namera, to Vam se tim povodom i obraćam.
Pre svega, želeo bih da Vašu pažnju skrenem na
sledeće činjenice (o njima sam podrobnije pisao u knjizi ‘Tišina u
Aberdarevoj“, koja se bavi upravo bombardovanjem RTS): 1) Iako je
RTS još pre rata bio proglašen sistemom od strateškog značaja za
zemlju – što će reći da je dvojako, kako po naređenju Vlade tako i
po planu odbrane, u ratnim uslovima imao obavezu da bude izmešten na
rezervno mesto rada – to se ipak nije dogodilo; štaviše, ovaj sistem
je jedini koji je nastavio i dalje da radi kao da vladaju
mirnodopski uslovi (uprkos saopštenju NATO da RTS smatra legitimnim
vojnim ciljem!); 2) Iako je Miloševiću i njegovom Generalštabu iz
nekoliko različitih izvora bilo dojavljeno za predstojeći napad,
njima očito nije bilo u interesu da sklone ljude; 3) Po naređenju
direktora RTS, ubrzo nakon što je NATO preko svog portparola najavio
da će RTS biti meta, ljudstvo u noćnim smenama bilo je duplirano
iako je, po propisima, trebalo biti znatno reducirano; 4) U napadu
na RTS nije nastradao nijedan novinar, već isključivo pomoćno,
tehničko osoblje; svi Miloševićevi državni propagandisti izneli su
živu glavu i niko od njih nije snosio nikakve konsekvence, osim
direktora Milanovića, koji je kasnije osuđen na 10 godina zatvora;
ti isti direktori i urednici odmah su napravili ekskluzivan snimak
razorene zgrade RTS, i tu sliku poslali u svet, jer im je to i bio
cilj; pojedini od njih pojavili su već posle nekoliko minuta kraj
porušene zgrade, što znači da su čekali negde u blizini (zgrada je
pogođena u 2 sata i 6 minuta iza ponoći).
Na Vašem mestu, poštovani gospodine Čomski,
zapitao bih se, pre svega, da li bih primio orden iz ruku Tomislava
Nikolića, aktuelnog predsednika Srbije. Utoliko pre što je isti
Nikolić u vreme bombardovanja RTS bio član Upravnog odbora
Televizije i morao je, po sili zakona, zatražiti hitno razjašnjenje
od Ministarstva odbrane zašto se odustalo od evakuacije i izmeštanja
Televizije na rezervno mesto rada. Takođe, dobro bih razmislio kad
bih sledeći put pravio neku uopštenu, neobavezujuću paralelu, kakva
je ova koju ste povukli između jednog iznenadnog terorističkog akta
i najavljenjog kršenja Ženevske konvencije (što je svakako
predstavljalo bombardovanje RTS); naime, RTS bi u ono vreme mnogo
bliže stajao ozloglašenoj ruandskoj radio-stanici koja je pozivala
na genocid, nego bezazlenoj redakciji francuskog satiričnog
nedeljnika. Time dajete povoda ne samo da jedan Milanović, koji je
svesno podmestio svoje zaposlene da poginu, danas može da izjavi za
sebe kako je Šarli ebdo, nego i retrogradnim snagama priliku da
revidiraju istoriju i svoju sramnu ulogu u njoj.
O svim činjenicama koje su ovde iznete možete se
obavestiti u knjizi koju Vam šaljem u prilogu. Takođe, prilažem i
tekst gđe Stojanović, majke jedne od žrtava, koji se pojavio nakon
propagande kampanje što je usledila po objavljivanju Vaše paralele o
RTS-u i Šarliju ebdou.
S poštovanjem,
Zoran Janić, pisac |