Budući da je od trenutka puštanja na privremenu
slobodu (novembar 2014.) u većini srpskih kontrolisanih medija dobio
status "nepoželjnog", Vojislav Šešelj rado je prihvatio moju ponudu
za intervju. Tim prije što je, kaže, još kao sarajevski student
sarađivao sa Našim danima.
Međutim... Više se i ne sjećam kako smo do toga
uopšte došli, tek predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) se,
shvativši da ne razgovara sa Srpkinjom iz Crne Gore, nego sa "baš
Crnogorkom", istog momenta predomislio.
"Ništa od intervjua!", rekao je. "Da ste kazali -
Hrvatica, Muslimanka, šta god, pristao bih. Ovako... Od svih
odvratnih izmišljenih nacija, ta kojoj pripadate je najodvratnija."
"A da ipak pokušamo, gospodine Šešelj", nisam
odustajala. "Nećete ni primijetiti... Da ne znate, rekli biste -
čista Srpkinja iz Crne Gore. Ili Hrvatica. Ili Bošnjakinja..."
Sve u svemu, gotovo dvosatni intervju koji smo dan
nakon spomenutog telefonskog razgovora napravili u sjedištu SRS-a u
Zemunu, pokazao je da Vojislav Šešelj čak i prema predstavnicima
"najodvratnije izmišljene nacije" može biti veoma ljubazan.
Teme različite: od tek pristiglog poziva da se
vrati u Pritvorsku jedinicu u Scheveningenu i razloga političkog i
ljudskog razlaza sa predsjednikom Tomislavom Nikolićem, premijerom
Aleksandrom Vučićem i predsjednicom Skupštine Majom Gojković, preko
utemeljenosti optužnice Tužilaštva u Haagu kojom se tereti za
zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i
Vojvodini, pa do Srebrenice, Ratka Mladića, Radovana Karadžića,
Dobrice Ćosića, Zorana Đinđića, Slavka Ćuruvije... Tokom razgovora,
svjesno sam izbjegavala da o nekim od navedenih tema sa Šešeljem
uopšte uđem u polemiku. Jer, ako već Haški sud nije uspio da sa njim
izađe nakraj, kako bih ja?! Zato sam ga i pustila...
Pritom, zaprepastilo me je odsustvo bilo kakvog
saosjećanja sa žrtvom, koje je, uostalom, Šešelj demonstrirao i
prilikom nedavnog gostovanja na Televiziji Pink, tokom kojeg je, uz
svesrdno terciranje ovdašnjeg statusnog režimskog novinara, šezdeset
minuta najpogrdnijim imenima nazivao ubijenog premijera Srbije
Zorana Đinđića. Možda bismo objašnjenje tog nedostatka empatije, te
vrste relativiziranja i opravdavanja zločina mogli pronaći u knjizi
Hane Arent Ajhman u Jerusalimu, izveštaj o banalnosti zla? Ne, nisam
slučajno spomenula Hanu Arent. Kao što se, slušajući pojedine
Šešeljeve gadosti presječene sentimentalnim vraćanjima u mladost
provedenu u Sarajevu, nisam slučajno sjetila ni Fjodora
Dostojevskog, koji o svom znamenitom prototipskom junaku na jednom
mjestu kaže: "Bio je sentimentalan. Bio je zao i sentimentalan".
DANI: Premijer Aleksandar Vučić kaže da odlukom o
Vašem povratku u Scheveningen Zapad zapravo kažnjava njega. Šta Vi
kažete?
ŠEŠELJ: Vučić se i u ovoj prilici ponaša kao
najomrznutiji đak u razredu, odlikaš koji, čekajući da neko od
učenika pokaže da nešto ne zna, hitro podiže ruku ne bi li svima dao
do znanja da je glavni. Uveren u to da se sve vrti oko njega, Vučić
naprosto ne može da izdrži a da sebe ne ugura u prvi plan. Iako će
narednih dana roniti krokodilske suze, ponavljati kako mu je teško,
ne brinite - na kraju će uredno izvršiti još jedan nalog Zapada.
DANI: Uhapsiće Vas?
ŠEŠELJ: Hoće. Šta će posle biti, videćemo.
DANI: Zašto Haški tribunal baš sada traži da se
vratite? Prekršili ste pravila ili...
ŠEŠELJ: Nisam kršio pravila, to su gluposti!
Razlog je drugi. Naime, videvši da je posle mog povratka iz Haaga
rejting radikala naglo porastao, Zapad se, pokušavajući da nas
spreči da na predstojećim opštim izborima preuzmemo vlast, odlučio
za ovaj korak. A u Haag se, ponavljam, neću vratiti dobrovoljno,
onako kako sam tamo otišao u februaru 2003. Tim pre što sam ih ne
pobedio nego rasturio. Jesam li?
DANI: Još nema presude, vidjećemo.
ŠEŠELJ: Kakve presude?! Kome je još važna njihova
presuda?!
DANI: Vama. Ne idem ja u zatvor.
ŠEŠELJ: Ne, ne, grešite. Ta presuda me uopšte ne
interesuje. Uostalom, činjenica da Haag već tri godine nije uspeo da
je izrekne dovoljno govori o njima, ne o meni.
DANI: Ipak, optuženi ste za zločine nad Hrvatima i
Bošnjacima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini od 1991. do
1993.
ŠEŠELJ: To su najobičnije gluposti. Sve što sam
imao o tome da kažem, rekao sam u Haagu. Neću da ponavljam.
Uostalom, pročitajte tih nekoliko hiljada strana stenograma, pa ćete
videti da sam oborio optužnicu, razbio lažne svedoke, razotkrio
falsifikovane dokumente... U mom slučaju javnost je već presudila i
šta me briga šta će reći sud!
DANI: Javnost, dakle, izriče presudu, određuje
zatvorsku kaznu?
ŠEŠELJ: Javnost je sudila Haškom tribunalu, Haški
tribunal je sudio meni...
DANI: I Vi ste odlukom javnosti duže od deset
godina proveli u zatvoru?
ŠEŠELJ: Ne, nisam. Ali me je, protivno mojoj
volji, taj sud na kraju ipak izbacio, strpao me u avion i vratio u
Beograd. Zato se i neću dobrovoljno vraćati. Pored toga, moram da
dopustim da me neko ko je bio moj najbliži saradnik i saučesnik u
svim navodnim zločinima izruči Haagu. Jer, ako sam ja počinio
zločine, počinili su ih i Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Evo,
dakle, izvolite, izručite me!
DANI: Znate da odbijanjem da se vratite u Haag ne
pravite probleme samo premijeru Vučiću nego i državi Srbiji, njenim
građanima?
ŠEŠELJ: Bože sačuvaj! Probleme mogu da napravim
Nikoliću i Vučiću, ali ne i Srbiji i njenim građanima. Uostalom, za
Srbiju bi bila sreća da ova dvojica padnu sa vlasti, pa da Bruxelles
onda obustavi pregovore o priključenju Srbiji EU. Što i želim da se
dogodi.
DANI: Ali to ne želi većina građana Srbije.
ŠEŠELJ: Nije tačno! Građani znaju da Srbiji nije
mesto u EU. Mesto joj je u evroazijskoj uniji, u integraciji sa
Rusijom. Tamo su srpski prijatelji, srpski interesi. Na Zapadu su
skoncentrisani sve sami neprijatelji Srbije. Ko je bombardovao ovu
zemlju: Amerikanci ili Rusi? Da, i da ne zaboravim: saučesnik u
mojim navodnim zločinima bila je i nekadašnja potpredsednica Srpske
radikalne stranke, danas predsednica Skupštine Srbije Maja Gojković.
Upravo je ona devedesetih bila najradikalnija; čak toliko da je
umalo nisam proglasio za četničkog vojvodu. Koliko je samo puta noću
prešla Dunav kako bi srpskim borcima u Slavoniji prenela oružje i
municiju. Ništa joj nije bilo teško. U vreme kada je to bilo
najopasnije, zajedno smo odlazili u Knin; sa njenim sadašnjim
partijskim drugovima, izdajnicima Nikolićem i Vučićem, išao sam u
već podeljenu Bosnu i Hercegovinu, prolazio kroz mesta pod hrvatskom
ili muslimanskom kontrolom. Glave su nam bukvalno bile u torbi.
DANI: Namjerno to govorite kako biste ih
kompromitovali?
ŠEŠELJ: Govorim vam suve činjenice. Pogledajte,
uostalom, knjige Tomislava Nikolića, pa će vam sve biti jasno. Ili
moju knjigu sa transkriptima telefonskih razgovori vođenih početkom
rata u BiH i snimljenih od muslimanske obaveštajne službe u kojima
možete pročitati o čemu je Maja Gojković tih godina razgovarala sa
Branislavom Grgurevićem Brnetom, četničkim vojvodom. Na kraju, ko je
devedesetih bio na Jevrejskom groblju u Sarajevu, kod četničkog
vojvode Slavka Aleksića? Pa, Aleksandar Vučić. Sa Jevrejskog groblja
Vučića su kasnije odveli na Pale da pomogne da se napravi srpska
televizija. Kada se vratio u Beograd, Vučić se odmah učlanio u
Srpsku radikalnu stranku i sa mnom posetio skoro sve frontove. I Vi
sada hoćete da me ti ljudi hapse?!
DANI: Neću ja, gospodine Šešelj; to hoće Haag.
Koji, vidite, ne traži hapšenje Vaših bivših saradnika. Ne kažem da
je to pravedno, ali...
ŠEŠELJ: Haag me je optužio ne zato što sam ratni
zločinac već zbog toga što nisam dozvoljavao da Srpsku radikalnu
stranku preotmu zapadne obaveštajne službe koje su shvatile da
radikali, kao ozbiljna politička snaga, lako mogu da u Srbiji
preuzmu vlast.
DANI: U nedavnom intervjuu za bosanskohercegovačku
televiziju rekli ste da, za razliku od Hrvata, Sarajlije nisu
nasjele na Vaše verbalne provokacije...
ŠEŠELJ: Naravno da nisu. Posle povratka iz Haaga,
Hrvati su se, kao somovi na udicu, uvatili na moje izjave. Tokom
poslednje predsedničke kampanje, Ivu Josipovića sam, recimo, hvalio
iz petnih žila, zbog čega je i izgubio. Situacija u Sarajevu je u
tom smislu dosta drugačija, budući da tamo još možete naći ljude od
uticaja koji me poznaju i koji znaju da sam svojevremeno imao sreću
da i sam prođem njihovu čuvenu jalijašku školu marifetluka.
DANI: Ako su premijera Vučića, čovjeka koji je,
kako kažete, zanat učio od četničkog vojvode Slavka Aleksića,
Sarajlije dočekale kao "najvećeg državnika Balkana", znači li to da
su i oni onda progutali neku udicu?
ŠEŠELJ: Kako ne razumete?! Sarajlije su Vučića na
taj način dočekale svesne da će mu time naneti veliku političku
štetu. Kao što sam ja lepo govorio o Ivi Jospipoviću, tako su oni
dočekali Vučića. Pa, ne mislite valjda da Sarajlije o Vučiću misle
da je lep, drag i pametan?!
DANI: Premijeru Vučiću je ta posjeta donijela
poene i u regionu i u EU.
ŠEŠELJ: Ali nije u Srbiji. Doduše, naši nekadašnji
politički neprijatelji u Beogradu Vučiću danas čestitaju zbog posete
Sarajevu; međutim, te će pohvale, u političkom smislu, Vučiću brzo
doći glave.
DANI: Hoće li i Vama doći glave to što ste u već
spomenutom intervjuu o Srebrenici govorili kao o užasnom zločinu i
sramoti srpskog naroda?
ŠEŠELJ: Neće. Poznajete li ijednog ozbiljnog
Srbina koji se ne gnuša zločina u Srebrenici? Ko normalan može da
opravda taj zločin?!
DANI: Vi to nikada niste činili?
ŠEŠELJ: Ja?! Nikada! Nećete naći nijednu moju
izjavu u tom smislu. Kao potpredsednik Vlade Srbije 1998. taj sam
zločin istraživao i prvi prozvao Ljubišu Bearu. Koji se onda, pre
odlaska u Haag, javno na mene žalio... Baveći se temom Srebrenice,
došao sam do podataka o tome ko je planirao taj zločin.
DANI: Ko ga je planiro?
ŠEŠELJ: Imate knjigu Ibrana Mustafića u kojoj je
otkriveno da je američki predsednik Bill Clinton od Alije
Izetbegovića tražio da se pobije pet hiljada muslimana kako bi SAD
imale povod za NATO-intervenciju u BiH. Što ozbiljno dovodi u sumnju
zvaničnu verziju. Pretpostavljam da među ljudima kojima je u tom
ratu neko stradao ili ubijen, nije bilo teško pronaći izvršioce.
Ipak, ostaje pitanje ko je organizator zločina. To sigurno nisu bili
ni komandant Zvorničke, ni komandant Bratunačke brigade Vojske RS-a.
Sve su, dakle, organizovali eksterni ljudi. Sa druge strane, s
obzirom na to da se u Srebrenici dogodio strašan zločin koji je,
pored svega ostalog, srpskom narodu naneo ogromnu štetu, mislim da
je neophodno da se počinjeno delo precizno kvalifikuje.
DANI: Kako? Kao genocid?
ŠEŠELJ: Kakav genocid?! Srebrenica je klasični
ratni zločin streljanja ratnih zarobljenika.
DANI: Što znači da u Srebrenici nisu ubijani
civili?
ŠEŠELJ: Nisu. Kasnije su pronađeni ostaci tek
jednog maloletnika.
DANI: Drago mi je da ste to tako lijepo
razjasnili. Čovjek bi pomislio da niste slučajno, kao najmlađi
doktor nauka u SFRJ, još 1979. odbranili doktorsku tezu o temi
Politička suština militarizma i fašizma.
ŠEŠELJ: Hoćete da kažete da sam fašista?
DANI: Onaj ko, recimo, prijeti da će Hrvate klati
zarđalom kašikom, onaj ko...
ŠEŠELJ: Čekajte! U političkoj teoriji fašizam se
definiše kao oblik totalizma. A to da li će neko nekoga klati ili
neće, nema veze sa fašizmom koji, doduše, jeste masovno ubijao
ljude; ipak, fašizam nije fašizam samo po tome. Niti je to primarno.
DANI: Spomenute finese ste Radovanu Karadžiću i
Ratku Mladiću objasnili u Haagu?
ŠEŠELJ: Sa Karadžićem nikada nisam bio u istom
bloku, na istom spratu, pa nismo mogli ni razgovarati o bilo čemu.
Viđali smo se tek usput: u vreme kada bismo primali posete ili ako
bi nam se podudarili odlasci kod lekara. Ratko Mladić je, sa druge
strane, u početku bio u istom bloku sa mnom, ali su ga, shvativši da
sve više potpada pod moj uticaj, ubrzo prebacili u drugi. Ukapirali
su da je Mladićevo prkosno držanje pred sudom rezultat mog uticaja.
DANI: Mladić je bio pod Vašim uticajem?
ŠEŠELJ: Svi su pod mojim uticajem. I vi ste pod
mojim uticajem, je li tako?
DANI: Naravno... U kakvim ste odnosima bili sa
ostalim zatvorenicima u Haagu?
ŠEŠELJ: Osim sa Veselinom Šljivančaninom koji je,
kao i vi, nacionalno Crnogorac, sa svima ostalima sam uglavnom bio u
korektnim odnosima. Od Mladena Naletilića Tute do Rasima Delića...
Zatvor je, znate, prinudna zajednica gde čovek nije u prilici da
bira društvo. Društvo su oni sa kojima vas smeste. Osim sa onima
koji su, zarad nešto blaže kazne, prihvatali nagodbu Tužilaštva da
lažno svedoče, nisam ulazio u sukob sa ostalim zatvorenicima.
DANI: Možemo li se za trenutak vratiti na Vaš
doktorat?
ŠEŠELJ: Možete vi šta god hoćete... Evo, iako sam,
posle odbranjene doktorske disertacije u Beogradu 1979, na Pravnom
fakultetu u Sarajevu radio kao docent na predmetu Međunarodni
odnosi, već 1981. sam, uhvativši asistenta Branka Miljuša da je
plagirao doktorsku tezu, sebi na vrat navukao ozbiljne probleme. Tim
pre što sam se istovremeno pobunio protiv bosanskohercegovačke
političke vrhuške, muslimanskih fundamentalista koji su krajem
sedamdesetih i početkom osamdesetih pokušavali da promovišu novu
veštačku muslimansku naciju. Kakva je, uostalom, i ova vaša
crnogorska. Iako su svi studenti mahom bili na mojoj strani -
odlične prijatelje imao sam kako među Srbima, tako i među
Muslimanima i Hrvatima - odlukom Opštinskog komiteta SKBiH najpre
sam izbačen iz partije, a onda 1984. osuđen na osam godina robije.
Ta je kazna na kraju smanjena na dvadeset i dva meseca, koja sam
proveo u zatvoru u Zenici. Interesantno, političke probleme pravio
sam još kao đak Prve gimnazije u Sarajevu...
DANI: Zašto?
ŠEŠELJ: U četvrtom razredu sam, kao predsednik
školskog komiteta omladine, na sednici Saveta gimnazije napao
direktorku Blanku Popović, tvrdeći da je antisocijalistički element,
da je perfidna i da laže. Što je bilo tačno. Ta žena odavno nije
živa, ali nije važno. I sam ću uskoro umreti, pa šta?! Svejedno!
Hoću da kažem da sam celog života bio buntovnik.
DANI: Kada ste govorili o bosanskohercegovačkom
političkom vrhu, na koga ste mislili? Kažu da su Srbi činili čak
šezdeset procenata članova SKBiH.
ŠEŠELJ: Da, ali isti procenat zastupljenosti niste
imali i u CK-u, koji, po nacionalnoj strukturi, nije odgovarao
strukturi partije. Srbi u Bosni i Hercegovini iskreno su prihvatali
i socijalizam i komunizam iako u toj državi nisu bili ravnopravni.
DANI: Uprkos činjenici da su dvojica Srba - Đuro
Pucar Stari i Rato Dugonjić - od 1945. suvereno vladala BiH?
ŠEŠELJ: Bila je to stara generacija komunista. I,
samo da znate: većih komunističkih govana nije bilo od Srba
komunista u BiH. Đuro Pucar bio je takav buzdovan da to ne možete da
verujete. To zna celo Sarajevo. O njemu su se decenijama pričali
vicevi i anegdote. Sa druge strane, Rato Dugonjić i Cvijetin
Mijatović takmičili su se u tome ko će više zla naneti sopstvenom
narodu.
DANI: Šta mislite o Miloradu Dodiku, koga ste
nekada žestoko napadali?
ŠEŠELJ: Iako sam i dalje Dodikov politički
protivnik, podržavam njegovu borbu za očuvanje RS-a, njegovo
suprotstavljanje zapadnjačkoj samovolji i njegovu orijentaciju ka
Rusiji. Svojevremeno sam bio i protiv Dejtonskog sporazuma, ali,
kada je taj dokument potpisan, za mene je on značio rešenu stvar.
Poštujem ga! Kao što ga poštuje i Milorad Dodik. Sa kojim, kažem,
nisam nikakav politički saveznik, ali cenim tri navedene tačke
njegove politike.
DANI: Je li tačno da ste, kao Bosanac, devedesetih
godina zamalo postali prvi predsjednik Srpske demokratske stranke?
ŠEŠELJ: U Srbiji sam od 1986... Da sam ostao u
Sarajevu, verovatno bih imao šansu. Ovako... I nisam Bosanac, već
Srbin iz srca Srbije.
DANI: Nisam znala da ste sa Kosova.
ŠEŠELJ: Kakvog Kosova?! Rođen sam u Sarajevu, u
porodilištu na Koševu. Što se pravite ludi?!
DANI: Sarajevo je srce Srbije?
ŠEŠELJ: Naravno. To je uvek bilo.
DANI: Vojislav Koštunica, koga su nazivali
"Šešeljem u fraku", kaže da je Kosovo srce Srbije.
ŠEŠELJ: Pustite vi kako su oni nazvali Koštunicu!
Taj mi ionako nije ni do kolena.
DANI: Kakav odnos danas imate prema Sarajevu? Da
li biste se, kao premijer Vučić, usudili da jednoga dana tamo odete?
ŠEŠELJ: Zašto da ne? Da imam pasoš, odmah bih
otišao u Sarajevo, prošetao... Seo bih u kafanu hotela Evropa, u
Park kafanu, u slastičarnu Egipat, u hotel Bristol i još neko od
omiljenih mesta iz moje mladosti. Ako bih nekoga sreo, krenuo bih da
se sa njim pozdravim. U slučaju da ne prihvati, produžio bih dalje.
Možda bi mi tokom te šetnje neko nešto i dobacio, ali zar se to
svakome od nas ne bi moglo dogoditi i u Beogradu?
DANI: Zašto biste uopšte išli u Sarajevo?
ŠEŠELJ: Da me želja mine.
DANI: Otišli biste i u Hrvatsku?
ŠEŠELJ: Ne bih. Doduše, tamo ću jednoga dana otići
naoružan, na tenku. Da oslobodim republiku srpsku Krajinu. Otišao
bih i u Crnu Goru, ali tek kada sa vlasti svrgnemo izdajnički režim
Mila Đukanovića. |