"Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Maja
Gojković nisu moji najbolji učenici, kako se to obično misli, već
đaci pali na završnom ispitu; izdajnici koji su zbog vlasti i novca
preko noći promenili svoje političko i ideološko ubeđenje", kaže
Vojislav Šešelj. "Nikolić i Vučić danas izgledaju kao dezerteri na
bojnom polju: sa vama ratuju, bore se, pucaju, a onda pretrče na
suprotnu stranu, braneći interese neprijatelja... U Tomislava
Nikolića svojevremeno sam imao neograničeno poverenje..."
DANI: A u Aleksandra Vučića?
ŠEŠELJ: Ne baš... Nikolić je nekada bio skroman
čovek; vidite ga danas: deluje kao tajkun ogrezao u korupciji. Kada
se odmetnuo od radikala, iz Tomislava Nikolića odjednom su
prokuljali svi kompleksi: od toga da nije fakultetski obrazovan, do
toga da potiče iz siromašne porodice. Kao i Aleksandar Vučić, i
Nikolić se posle mog odlaska u Hag februara 2003. okružio laskavcima
i ljudima koji su ga, dajući mu sve veće sume novca, doveli u
prilično delikatnu situaciju.
DANI: Kakvu delikatnu situaciju?
ŠEŠELJ: Snimali su kako mu daju novac.
DANI: Ko je snimao?
ŠEŠELJ: Zaista mislite da bilo ko toliki novac
daje bez dokaza?!
DANI: Ko je davao novac?
ŠEŠELJ: Zapadne obaveštajne službe, strane
fondacije, tajkuni, Milo Đukanović, Boris Tadić...
DANI: Kome su ga davali?
ŠEŠELJ: Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću...
Dok je bio predsednik Srbije, Tadić je Miroslavu Miškoviću naredio
da finansira Tomislava Nikolića i stranku koju je osnovao sa
Vučićem.
DANI: Zaboravljate da je upravo premijer Vučić
uhapsio Miroslava Miškovića.
ŠEŠELJ: Ne zaboravljam! Mišković je Tomislavu
Nikoliću novac davao direktno; sa druge strane, Vučić je od
Miškovića pare tražio kako bi finansirao Pravdu, svoj privatni
dnevni list. Mišković je, međutim, mislio – dajem Nikoliću, on to
nosi stranci, što bih rasipao na sve strane?! Vučić mu to nikada
nije oprostio.
DANI: Nije valjda da je premijer Vučić
osvetoljubiv?
ŠEŠELJ: Poprilično... Pre razlaza u Srpskoj
radikalnoj stranci (SRS), Aleksandar Vučić ispričao mi je kako mu je
Cane Subotić dao milion evra, koje je on onda lično predao Tomislavu
Nikoliću.
DANI: Kada Vam je to Vučić rekao?
ŠEŠELJ: Godinu pre raskola unutar SRS-a, 2007.
Vučić mi je inače u Hag redovno donosio informacije o Tomislavu
Nikoliću: sa kim se sastaje, sa kim konsultuje, šta radi. Tako sam
mnogo pre konačnog partijskog obračuna 2008. imao uvid u to šta se u
stranci događa. Tim pre što sam još 1993. formirao svojevrsnu
partijsku obaveštajnu službu u kojoj su radili naši članovi, bivši
funkcioneri SDB-a Srbije i penzionisani oficiri KOS-a. Grupa se
šifrovano zvala Feniks i imala je zadatak da me obaveštava ne samo o
tome šta se zbiva na političkoj sceni Srbije nego i o događajima
unutar Srpske radikalne stranke, kasnije i Srpske napredne stranke.
Tim stopama krenuo je i Aleksandar Vučić.
DANI: Kojim stopama?
ŠEŠELJ: U vreme dok smo još bili u istoj stranci,
Vučić je kupio uređaj vredan 35.000 evra koji mu je omogućio da
sluša umrežene telefone svih nas u stranci. Tako bi mi, kada bi me
posećivao u zatvoru, Vučić prepričavao o čemu Tomislav Nikolić
razgovara sa Borisom Tadićem.
DANI: Zašto to govorite? Namjerno...
ŠEŠELJ: Namerno?! Transkripte tih razgovora Vučić
mi je lično donosio u Hag, pokušavajući da me navede da se obračunam
sa Tomislavom Nikolićem. Iz tog će sukoba, mislio je, izaći kao
pobednik. Naravno, i Vučić je igrao dvostruku igru: govorio je o
Nikolićevim i Tadićevom kontaktima, iako je u to vreme i sam
održavao vezu sa najpoverljivijim čovekom Borisa Tadića, sivom
eminencijom dosmanlijskog režima Miodragom Mikijem Rakićem. Ipak,
prihvativši Vučićevu zamisao, odlučio sam da se najpre obračunam sa
Tomislavom Nikolićem. Iako u Hagu, u SRS-u sam dobio većinu, a onda
Nikolića doveo u situaciju da sam podnese ostavku. Za sve to vreme
Vučić se držao po strani, čekajući da ga predložim za svog
stranačkog zamenika. Umesto Vučića, na to sam mesto predložio
Dragana Todorovića.
DANI: Zašto?
ŠEŠELJ: Zato što sam znao da bi me Vučić odmah
skrajnuo i preuzeo SRS. Pa, nisam ja baš sisao vesla, znate. Da sam
ga tada predložio za svog zamenika, Vučić bi danas bio radikal kakav
je nekada bio.
DANI: Da li Vam se Tomislav Nikolić žalio na
Aleksandra Vučića?
ŠEŠELJ: Na Vučića su se svi žalili. Sve ih je
kinjio. Informacije koje sam dobijao svakako su mi pomogle da
napravim širu sliku stanja unutar stranke.
DANI: Koliko je ta slika mogla biti realna, budući
da ste ipak bili u zatvoru, izolovani?
ŠEŠELJ: Zatvor čoveku izbistri misli, pomogne mu.
Naročito gladovanje. Dok sam štrajkovao glađu, u Hagu sam razmišljao
najčistije, najlucidnije. Izolacija eliminiše većinu sporednih
stvari koje vam u realnom životu odvlače pažnju. U Hagu sam vreme
provodio spremajući odbranu, čitao sam, bavio se strankom...
DANI: Već sam rekla da ste prije roka završili
Pravni fakultet u Sarajevu, bili najmlađi doktor nauka u SFRJ...
Baveći se politikom, jeste li uludo protraćili svoju univerzitetsku
karijeru, svoj život?
ŠEŠELJ: Nisam. Sve da ništa nisam uradio, to što
sam gotovo dvanaest godina proveo u zatvoru i rasturio Tribunal u
Hagu obeležiće moj život. Kao i jedno vreme. Sa tih dvadeset hiljada
stenograma haškog procesa u svetskoj nauci ostavio sam trag kakav
svakako ne bih da sam postao profesor univerziteta ili akademik. To
će vam potvrditi svaki razumni naučnik iz oblasti pravnih nauka.
DANI: Kada govorite o rascjepu u stranci 2008, zar
njemu i sami niste doprinijeli?
ŠEŠELJ: Kako?
DANI: Tako što ste, recimo, nakon završenih
parlamentarnih izbora svog tadašnjeg zamjenika Tomislava Nikolića
javno ponizili, tražeći od njega da, u pregovorima o formiranju
Vlade, funkciju premijera prepusti šefu neuporedivo manje partije
Vojislavu Koštunici.
ŠEŠELJ: Zašto sam insistirao na tome da Nikolić ne
bude premijer? Zato što sam već bio razotkrio njegovu nameru da
pocepa stranku. Jedan od indikatora bio je intervju koji je Nikolić
dao za sarajevske Dane – i to upravo vama – u kome je rekao kako će,
kada pobedi na izborima, biti "srpski Sanader". Tekst mi je pokazao
general Rasim Delić, koji je bio pretplaćen na Dane.
Sa druge strane, Nikoliću nisam odmah rekao –
nećeš biti premijer, znam da si izdajnik.
DANI: Nego?
ŠEŠELJ: Igrao sam političku igru u kojoj mi je
cilj bio da pobedim, da sačuvam stranku. Iz rukava sam zato izvadio
dva važna argumenta: premijer mora biti kvalifikovan čovek, rekao
sam, što Nikolić nije bio; istovremeno, predložio sam mu da preuzme
mesto predsednika Skupštine, koje je, formalno gledajući, druga po
važnosti funkcija u državi, iznad predsednika Vlade. I za to mesto
nije neophodna fakultetska diploma. To su, dakle, bila dva čista
argumenta. Treći je bio sledeći: ako postaneš premijer, Zapad će na
tebe da krene drvljem i kamenjem. A znao sam da taj isti Zapad
Nikolića već uveliko protežira. Pusti ih neka lupaju po Vojislavu
Koštunici, rekao sam mu; Koštunica je ionako njihov čovek.
DANI: Čiji?
ŠEŠELJ: Zapadni, čiji bi drugo bio?! Zar 5.
oktobra 2000. Koštunica nije na vlast došao zahvaljujući pomoći
američkog špijunskog centra sa sedištem u Budimpešti? Doduše, u
međuvremenu su Koštunicine veze sa Rusima postajale sve čvršće i
jače, što je za nas radikale bilo od naročitog značaja. Zato sam
Nikoliću i rekao da ga podrži kao premijera.
DANI: Ako su Vam veze sa Moskvom tako značajne,
zašto onda danas napadate predsjednika Nikolića. Zar on nije "ruski
čovek"?
ŠEŠELJ: Niste vi baš tako naivni kakvim pokušavate
da se predstavite, je li tako? Aleksandar Vučić trenutno je u
velikoj dilemi kome carstvu da se privoli: vidi da je Srbija u
teškoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji i da, ni ekonomski ni
politički, ne može bez Rusije; zato i ne sme da joj okrene leđa. Sa
druge strane, Nikolić je potpuno beznačajna i prazna politička
figura na koju niko, pa ni Rusija, ozbiljno ne računa. U političkom
smislu, Tomislav Nikolić u Srbiji ne znači ama baš ništa. A kada već
spomenuste veze nas radikala sa Rusijom...
DANI: Nisam u pravu?
ŠEŠELJ: Jeste, jeste... Iako sam rusofil, iako
vodim prorusku politiku, iako je cela Srpska radikalna stranka
izrazito proruska, to ne znači da smo instrument ruske vlade i ruske
politike u Srbiji. I da od njih dobijamo novac. Bože sačuvaj!
Prorusku politiku vodimo zato što verujemo da je u interesu srpskog
naroda.
DANI: Niste mi objasnili šta je bilo loše u ocjeni
Vašeg tadašnjeg zamjenika Tomislava Nikolića da će, kada dođe na
vlast, biti srpski Sanader.
ŠEŠELJ: Došavši na vlast, Sanader je u Hrvatskoj
pokrenuo proces detuđmanizacije. Šta bi to značilo kod nas?
Dešešeljizaciju. Je li to bilo jasno iz vašeg intervjua?
DANI: Rušenje Vašeg kulta ličnosti, dakle, nije
dolazilo u obzir?
ŠEŠELJ: Nije reč o kultu ličnosti, već o borbi za
moć – ko će u stranci biti glavni. Ako na taj način posmatrate
stvari, jasno vam je da sam do tog momenta ja bio glavni. Da li je
trebalo da svoje mesto bez borbe prepustim Tomislavu Nikoliću? Nisam
lud! Tim pre što sam znao da će me Nikolić, ostane li sa nama
radikalima, na prvom narednom stranačkom kongresu proglasiti za
počasnog predsednika, a onda preuzeti partijsko kormilo. Drugo,
Nikolić je polako počeo da se distancira od naše velikosrpske
nacionalističke ideologije i političkog projekta velike Srbije. Je
li to činjenica?
DANI: Jeste. Budući da je, za razliku od Vas,
živio u Srbiji, Tomislav Nikolić je, da bi politički opstao, bio
prinuđen da se mijenja. Uostalom, vidjeli ste kako su na posljednjim
izborima prošli oni koji su zastupali Vašu velikosrpsku ideologiju:
niste prešli census!
ŠEŠELJ: Čekajte, čekajte... Kada smo se razišli,
Nikolić je jedno vreme u javnosti govorio o tome da sa mnom nema
ideoloških razilaženja i da je reč o ličnom sukobu. Iako ličnog
sukoba nije ni bilo. Razišli smo se ideološki i politički. Baš kao
sa Vučićem u koga, kažem, nikada nisam imao dovoljno poverenja. Tim
pre što sam znao da se od 2002. često sastajao sa Džejmsom Lajonom,
šefom Međunarodne krizne grupe, kao i sa Mortonom Abramovicem,
istaknutim američkim diplomatom, blisko vezanim sa američkom
obaveštajnom službom. Pored toga, Vučić je prvi počeo ideološki da
popušta.
DANI: Kako?
ŠEŠELJ: Uzmite lokalne izbore 2004. na kojima je
Vučić bio kandidat za gradonačelnika Beograda: umesto tradicionalne
radikalske plave boje, Vučićeva kampanja bila je sva u -
narandžastom. Pre Gruzije i Ukrajine, ta je boja bila prvi put
viđena u političkoj kampanji u Srbiji. Drugo, umesto četničkih i
radikalskih pesama, na promocijama je, po Vučićevom nalogu, puštana
rep-muzika, koja je nama radikalima ideološki strana. Slično se
ponašala i Maja Gojković.
Čim sam video šta rade, iz Haga sam ih pozvao
telefonom i očitao im bukvicu. Vučić me je poslušao, pa je u drugom
izbornom krugu vratio i plavu boju i četničke pesme. Maja Gojković
me nije poslušala i sa njom sam još 2004. raskinuo sve odnose.
DANI: Iako je prije toga bila Vaša pravna
savjetnica.
ŠEŠELJ: Tako je. Šta se u međuvremenu dogodilo?
Znajući da se međusobno ne podnose, Zapad je igrao na kratu upravo
njih troje - Nikolića, Vučića i Maje Gojković. Kao advokat i žena
potekla iz poznate novosadske advokatske familije, Maja Gojković je
Nikolića uvek prezirala kao "neukog", "siromašnog", "neobrazovanog".
Nije mogla da podnese to što je Nikolić, uprkos svemu, važio za
čoveka od mog neograničenog poverenja. Na kraju, ispostavilo se da
je upravo Tomislav Nikolić moje najveće razočarenje... Kada je reč o
Vučiću, on je u stranci bio intelektualno najsuperiorniji i kao
takav uživao da gazi ostale. Za njega sam bio jedini autoritet.
DANI: Šta danas mislite o premijeru Vučiću, nikako
da kažete. U posljednjih pet mjeseci dva puta ste gostovali na
televizijama sa nacionalnom pokrivenošću i igrali igru većine
srpskih medija: napadali ste predsjednika Nikolića, pojedine
ministre u Vladi, dok se o premijeru niste usudili da kažete ni
riječ.
ŠEŠELJ: A, ne, ne... Bez obzira na to što je, kao
žrtva mafijaškog puča koji su finansirali i organizovali Amerikanci,
posle 5. oktobra 2000. temeljno opljačkana, Srbija danas izgleda
mnogo gore nego što je izgledala kada sam 2003. otišao u Hag. Dublja
je ekonomska kriza, veća socijalna beda; korupcija je dostigla
enormne razmere; mafija i kriminal mnogo čvršće drže pod kontrolom
sve vidove društvenog života; na ulici postaje gotovo nemoguće
videti nasmejanog čoveka. Ko je za sve to odgovoran? Onaj koji drži
svu vlast. Ko je taj? Aleksandar Vučić. E, sada, zašto u spomenutim
emisijama nisam govorio o njemu? Zato što sam, čim sam ga spomenuo,
na licima novinara video strah. Dakle, činjenica je da se protiv
Vučića u Srbiji ne sme reći ni reč. Ali, evo, neka me pozovu,
recimo, B92 ili N1, pa ćete čuti šta mislim o Vučiću, njegovoj
Vladi, o ekonomskoj, političkoj i socijalnoj situaciji.
DANI: Otkako ste se vratili iz Haga, jeste li
imali bilo kakav posredni ili neposredni kontakt sa premijerom
Vučićem? Pitam zbog toga što često djeluje kao da mu, kada se
pojavite u javnosti, "nabacujete lopte".
ŠEŠELJ: Nabacujem lopte?! O čemu govorite?! Ne,
nisam imao nikakav kontakt sa njim. Osim što ga pominjem na javnim
skupovima i povremeno provociram na Tviteru, ama baš nikakav!
DANI: Jedan od Vaših tvitova odnosio se na tvrdnju
Bruna Vekarića da je Aleksandar Vučić sarađivao sa srbijanskim
Tužilaštvom za ratne zločine.
ŠEŠELJ: Vekarić tvrdi da je informacijama koje im
je dostavljao Aleksandar Vučić pomagao Tužilaštvu oko hapšenja Ratka
Mladića. Podsećam da je isti taj Vučić u to vreme preko Bulevara
Zorana Đinđića lepio plakate sa imenom Ratka Mladića; da je u
Skupštini Srbije držao natpis Sigurna kuća za Ratka Mladića.
Istovremeno, tajno je sarađivao sa Brunom Vekarićem! Što je dokaz da
je, još dok je bio u mojoj stranci, Vučić stupio u vezu sa stranim
obaveštajnim službama.
DANI: Kada već spomenuste premijera Zorana
Đinđića... Uoči odlaska u Hag februara 2003, dakle mjesec prije
ubistva premijera Đinđića, na mitingu radikala u Beogradu rekli ste
kako Srbiju čeka "krvavo proleće". Tomislav Nikolić je sa istog
mjesta Zoranu Đinđiću poručio da je "i Tito prije smrti imao
problema sa nogom", dok je Aleksandar Vučić, sav u suzama, obećavao
da će, po Vašem nalogu, "istrebiti gubu iz torine". To se, objasnio
je, odnosilo na Nebojšu Čovića, Gorana Svilanovića i Zorana Đinđića.
ŠEŠELJ: Tako je. S tim što je Vučićeva izjava koju
citirate u međuvremenu zaboravljena. Ostale su Tomislava Nikolića i
moja.
DANI: Kako to?
ŠEŠELJ: Pitajte Vučića. Kao majstor manipulacije
medijima, on sigurno zna kako. Ili, bolje pitajte svoje kolege
novinare kako se ne sećaju samo Vučićeve izjave.
DANI: Da li su za "krvavo proleće" koje ste
najavljivali znali i Vaši saradnici?
ŠEŠELJ: Iako niko od nas nije imao ideju šta će se
konkretno dogoditi, svi smo znali da do krvavog obračuna mora doći.
Gotovo sve ono što sam i sam znao, znali su, dakle, i moji tadašnji
najbliži saradnici.
|