Nedavno je Sveti sinod
SPC-a smijenio episkopa mileševskog, vladiku Filareta, poznatog po
dosta ekstremnim stavovima. Prije njega je s episkopskog trona
maknut i vladika Vasilije Kačavenda, a spominju se još neke smjene:
na što one upućuju?
Niti je sada već bivši episkop mileševski Filaret
bio usamljen u ispoljavanju ekstremnih stavova u Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, niti su ti stavovi bili najoštriji. Odlukom od
10. marta, Sveti arhijerejski sinod SPC-a razrešio ga je dužnosti
eparhijskog arhijereja i protiv njega pokrenuo kanonski postupak,
ali, kao i mnogo puta do sada, javnosti nisu navedeni jasni razlozi
te odluke. Ne bi trebalo da nas iznenadi da ni posle redovnog
majskog zasedanja Sabora SPC-a ostanemo uskraćeni za obrazloženje:
ne bi bilo prvi put da se prećute i ignorišu važna pitanja u radu
najviših organa Crkve. Možemo samo nagađati koji su konkretni
razlozi toj odluci, a njih može biti mnogo.
Prethodna smena, odnosno penzionisanje episkopa
zvorničko-tuzlanskog Vasilija, imala je konkretan i jasan povod, ali
svakako je postojao i širi kontekst episkopovog činodejstvovanja,
kako finansijskog tako i političkog. I episkop raško-prizrenski
Artemije razrešen je dužnosti, pa i raščinjen, prvenstveno zbog
finansijskih malverzacija u eparhiji, a ne političko-ideološkog
neslaganja sa crkvenim vrhom. Ta dimenzija sukoba izbila je u prvi
plan tek nakon odluka Sinoda i Sabora. U medijima najavljivana
moguća smena episkopa kanadskog Georgija takođe je praćena brojnim
izveštavanjima o finansijskim malverzacijama, profanisanju crkvenog
zemljišta i hramova, ‘raskalašnom životu’ episkopa itd. Takođe,
mediji navode da su i pozicije episkopa banatskog Nikanora i
episkopa Pahomija poljuljane, ali teško je utvrditi zajedničku nit
svih pojedinačnih slučajeva, osim eventualne finansijske zloupotrebe
ili preteranog i kontinuiranog narušavanja duhovnog autoriteta
Crkve. Teza da je reč o svojevrsnom obračunu ‘ekumenista’ sa
‘nepodobnim vladikama’, onima koji su protiv novotarija u liturgiji,
približavanja Vatikanu i simfonije sa vlastima, po mom skromnom
mišljenju ne drži vodu, jer autoritetima kojima se pripisuje da
predvode ‘ekumeniste’ ti atributi nikako ne pristaju.
Donedavni vladika Filaret davao je u posljednjoj
godini vrlo čudne izjave, među kojima je i ona da SPC nije više ona
crkva u koju je vjerovao. U političkom je kontekstu to tumačeno kao
njegov otpor ulasku Srbije u EU i želja za uspostavljanjem najbližih
odnosa s Rusijom. Može li se njegova smjena tumačiti i kao
ograđivanje SPC-a od takvih političkih stavova?
Većinska crkva u Srbiji generalno ima velik
problem u definisanju jedinstvenog stava po brojnim, za crkvu i/ili
državu važnim pitanjima. Jedan od objektivnih razloga jeste
organizaciono ustrojstvo koje karakteriše veliki stepen autonomije
na episkopalnom nivou, ali postoji i drugi razlog – odsustvo volje
da se Crkva reformiše u skladu sa realnim zahtevima savremenosti.
Nije mi prihvatljivo tumačenje da su politički stavovi episkopa
Filareta dovoljan razlog za njegovu smenu, mislim da je reč o
kumulativnom dejstvu mnogih, pa i političkih faktora. Episkop
Filaret nije usamljen u održavanju tradicije antievropske retorike u
Srpskoj pravoslavnoj crkvi i paradoksalno je da je njegovu smenu
inicirao upravo mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji ne
samo da ne zaostaje za Filaretom u omalovažavanju integrativnih
procesa i veličanju ‘majke Rusije’ nego i prednjači u tome,
srazmerno svom položaju i uticaju u crkvenoj strukturi. Možemo naći
veoma mnogo primera u kojima se evrointegracije tumače kao pogubne
za ‘srpski organizam’, a toj retorici nisu odoleli ni najviši
crkveni autoriteti.
Zbog brojnih neregularnosti u Mileševskoj eparhiji
organizovan je velik broj peticija sveštenika i građana protiv
episkopa Filareta upućivanih Sinodu SPC-a, a u medijima su se često
pojavljivali izveštaji o finansijskim malverzacijama sa humanitarnom
pomoći, dugovanjima za struju i radove, veze sa određenim političkim
pokretima itd. Osporavana je i izgradnja luksuznog hotela u
Pribojskoj Banji, a poznat je i sudski proces sa Udruženjem banaka
Srbije povodom korišćenja hologramskog lika Belog anđela. Setićemo
se i legendarne ratne fotografije episkopa Filareta sa ‘šarcem’,
donošenja dečje lobanje u televizijski studio, štrajka glađu na
graničnom prelazu sa Crnom Gorom itd. Dodeljivanje ordena Vojislavu
Šešelju i sporna izjava u manastirskoj besedi samo su neki od
brojnih episkopovih etičkih incidenata od kojih se Crkva zvanično
nije ogradila.
Politizacija religije
Orden Belog anđela dobili su, pored Vojislava
Šešelja, i drugi ljudi iz crkvenog i svjetovnog života: Filaret je
posljednji put odlikovao i raščinjenog vladiku Vasilija, kao i
vranjskog vladiku Pahomija, kojem je suđeno za pedofiliju. Otkuda
uopće praksa da eparhije dijele ordenje?
Orden Belog anđela Mileševska eparhija ustanovila
je 2011., a među prvim nosiocima bili su kontroverzni episkopi
Pahomije i Vasilije. Orden je dobio i Ivica Dačić za podršku i pomoć
Manastiru Mileševo, mada je nakon mitinga protiv Briselskog
sporazuma razmatrana mogućnost da se tadašnjem premijeru, zbog
bogohulnih i anticrkvenih reakcija, oduzmu crkvena odlikovanja.
Institucija eparhijskog ordena novijeg je datuma, ali važno je
napomenuti da je to očigledno autonomna stvar eparhije koja ga
dodeljuje, tj. odabir dobitnika spada u domen eparhije. Nisam
siguran da li u Patrijaršiji SPC-a postoji funkcija ili telo koje se
bavi nekom vrstom odobrenja ili potvrde za kovanje i dodeljivanje
eparhijskog ordenja. Bilo kako bilo, mislim da ovde nije reč o
legalitetu nego o legitimitetu. Nije pitanje da li episkop Filaret
ili bilo koji drugi crkveni velikodostojnik ima dozvolu Sinoda da
kuje i dodeljuje to ordenje, nego za koje je to ‘zasluge’ dodeljeno.
U zvaničnom obrazloženju Eparhije piše da se orden Belog anđela
prvog reda dodeljuje ‘profesoru doktoru Šešelju, četničkom vojvodi,
pobedniku Haškog tribunala’. Odlikovanje Šešelja ne bi trebalo da
bude povod za smenu Filareta jer je to autonomno pravo eparhije, ali
odsustvo reakcije najviših autoriteta većinske crkve jeste osnova za
pretpostavku da postoji legitimitet za tu počast.
Dojam je da su posljednjih godina dodatno
zategnuti odnosi SPC-a i Svete Stolice, da je ekumenski dijalog
utihnuo. Jesu li posrijedi crkveno-kanonski ili politički razlozi?
Kanonska neslaganja trebaju se prevazići ili barem
približiti teološkim dijalogom, politički je to mnogo teže. Iako je
Sveta Stolica i dalje na listi država koje nisu priznale nezavisnost
Kosova, to nažalost nije dovoljna politička osnova na kojoj bi
Srpska pravoslavna crkva izgradila sa njom eventualno kvalitetnije i
sadržajnije odnose. Postoji veliki problem etnokonfesionalne
identifikacije i njenog projektovanja na sve sagovornike sa kojima
Srpska pravoslavna crkva stupi u kontakt. Većinska verska zajednica
u Srbiji i dalje je opterećena profanim pitanjima, poput teritorija
i granica, i još se uvek teško uzdiže na više sfere dijaloga i
razumevanja. Živimo u društvu sa političkom naddeterminantom i
duhovni autoriteti, nažalost, nisu imuni na to. Kontinuirani proces
desekularizacije uzeo je svoj danak politizacijom religije i
religizacijom politike, pa se sve teže mogu razdvojiti politička i
verska oblast delovanja.
Podni mozaik i ordenje
Kardinal Kurt Koch zadužen je pri Svetoj Stolici
za jedinstvo kršćana i njihov dijalog, a nedavno je bio u posjetu
SPC-u. Koliko je zapravo, s obzirom na svoj odnos s Moskvom i Ruskom
pravoslavnom crkvom, Crkva autonomna u odlukama vezanima uz takav
dijalog?
Podsetio bih i na relativno skorašnju izjavu
mitropolita Amfilohija, kojoj je povod bilo uvođenje sankcija Rusiji
od strane Crne Gore, čime se sledila politika Evropske unije.
Pozivajući se na reči svetog Petra Cetinjskog, Amfilohije je
izjavio: ‘Ko ne bio veran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda
živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i tri hiljade puta
od mene.’ Antiekumenski i antievropski stavovi u Srpskoj
pravoslavnoj crkvi možda nisu toliko rasprostranjeni koliko su
glasni i jasno artikulisani i jačaju sa sve tešnjim vezama sa
Rusijom, pogotovo danas, u doba ukrajinske krize. Kosovo je osnova
na kojoj se stvara snažna veza ne samo između srpske i ruske crkve,
nego i između srpske crkve i ruske države. Podsetiću, podni mozaik u
Hramu svetog Save, koji će koštati 40 miliona evra, finasira Rusija
– ne samo ruska crkva, čak je i Vladimir Putin dao sredstva za
završne radove. A u poslednjih deceniju-dve SPC je dodelio ordenje
gotovo celokupnom diplomatskom koru Rusije u Beogradu.
Može li se očekivati da SPC nastavi ekumenski
dijalog, s obzirom na to da je potpisnik Ravenskog sporazuma? I može
li se dogoditi da Beograd bude svojevrsni most između Ruske
pravoslavne crkve i Vatikana?
Dok postoji ovaj simfonijski (država i crkva) kult
Rusije u Srbiji, mislim da nema osnove za nastavak ekumenskog
dijaloga, jer se veze između srpske i ruske crkve i države ojačavaju
sinhrono, šta je bilo vidljivo u vremenski veoma bliskim posetama
najviših svetovnih i verskih autoriteta Rusije Beogradu.
A može li se očekivati da papa u neko dogledno
vrijeme posjeti Srbiju?
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoje podele po
mnogim pitanjima, pa i po pitanju susreta sa papom, bez obzira na to
da li bi papa došao u Srbiju ili bi patrijarh otišao u Vatikan. Još
je patrijarh German rekao da put svakog pape u Beograd vodi preko
Jasenovca. A patrijarha Germana, kao svog duhovnog učitelja, isticao
je upravo episkop Filaret u svojoj spornoj besedi u Manastiru
Dovolji, krajem avgusta 2014. godine. |