Istorija je u paradoksu dvostruke igre. Sa jedne strane,
identifikujemo svesno uništavanje velikih moralnih pitanja istorije
što rezultira intelektualnom ništavnošću samog istoričara koji više
nije sposoban da misli ne samo društvo, nego ni svoju nauku. Sa
druge strane, nova čitanja istorije koju predvodi borbena grupa
istoričara zelotskog tipa, svela je istoriju na nihilističku
kategoriju u kojoj sve što se dogodilo se nije dogodilo, sve što smo
znali, ne znamo više. Rezultat toga su već generacije dece koje u
školskom uzrastu bivaju trovani predmetom koji se zove istorija.
Školski udžbenici i razne knjige o istoriji učinili su sve da se
ozakone iracionalne akcije, mržnja, osveta, nasilje, sila i osećanje
superiornosti u odnosu na prošlost. Agnes Heler u svojoj knjizi
Teorija istorije iz tih razloga tvrdi da možemo potvrditi
prosvetiteljsku tezu XIX veka da religija truje ljudski razum, ali
ovoga puta u XX veku, tako što ćemo optužiti istoriju za isti
zločin.
U odmotavanju tog klupka unazad, moramo doći do trenutka kada su
napisane istorijske knjige postale tabula rasa ili kada su na
drastičnim primerima istorijska iskustva prošlog veka ušla u
manipulativni proces revizije. Odmah je u toj rekonstrukciji vidljiv
jedan fenomen a to je da su sve reinterpretacije
nacionalno-politički upotrebljiva kategorija i da, po pravilu, prate
političke procese na evropskom kontinentu sa SAD-om u pozadini.
Drugim rečima, bez eufemizama, one su ideološke.
Sve je počelo, vrlo otvoreno, oko revizije razloga za Drugi svetski
rat. Ili tačnije, pokušaja relativizacije nemačkog nacizma kao
posebnog fenomena u odnosu na totalitarizme XX veka. Pad Berlinskog
zida, uz svu propratnu euforiju, nije započeo konačnu obnovu Evrope
od stoleća zlih, on je upotrebljen da se revidiraju ne samo granice
država, nego i sama istorija. Ernest Nolte, nemački istoričar, izneo
je tvrdnju da su fašizam i nacizam "istorijska reakcija" na Rusku
revoluciju 1917. godine, odnosno ruski komunizam-boljševizam iz čega
proizlazi da je Gulag prethodio Aušvicu.
Na tu tezu reagovao je francuski istoričar Fransoa Fire sa
komentarom da se radi o tipičnom primeru istorijskog revizionizma
koji umanjuje odgovornost nemačkog fašizma. Pogotovo kada je u
pitanju Nolteova teza da u fašizmu ima "racionalnog jezgra" što je,
kako je primetio Fire, teško primenjivo na "konačno rešenje
jevrejskog pitanja". Može se reći da ima sličnosti u totalitarnom
modelu koji projektuje "više ciljeve", ali tu prosta analogija
prestaje. Istorijski fenomeni ne mogu da se izjednačavaju na način
gubitka svake individualizacije istorije koja je tekovina pojedinih
naroda i država. Pored globalne unifikacije ide se i u redukciju,
svođenje na potrošnju i materijalno blagostanje kao konačni smisao
ljudskog postojanja. Dvadeseti vek, iz tih razloga, može se
zaokružiti Fireovom tezom da je istorija postala moćna-svemoćna, ona
suvereno vlada i mi smo "konačno izgubili iluziju da vladamo njome".
Za razliku od Noltea, jedan drugi nemački istoričar ustalasao je,
60-ih godina XX veka, polje polemika među istoričarima i nemačkom
javnošću ali na potpuno različitim premisama. Bio je to Fric Fišer
koji je tražio kontinuitet u stremljenima nemačke politike od XIX do
XX veka. Njegova knjiga Savez elita, o kontinuitetu struktura moći u
Nemačkoj od 1871-1945. prati savez vladara, političara, vojne
vrhove, industrijalce, bankare, veleposednike, univerzitetske
profesore, intelektualce kao učesnike i saučesnike u kreiranju
ratoborne politike, dalekosežnih ratnih ciljeva i antidemokratskih
težnji. Fišer je tvrdio da je postavljanje ciljeva u pravcu Istočne
Evrope, da bi se stvorila istočna imperija Rajha, došlo još u doba
Nemačkog carstva. Ono je odvelo Nemačku u Prvi svetski rat, latentno
ostalo prisutno u interregnumu Vajmarske Republike i doživelo uspon
u Trećem rajhu i kreiralo Drugi svetski rat. Detabuizirajući nemačku
istoriju, Fišer jasno pokazuje sva prikrivanja i manipulacije koje
su imale za cilj da takav kontinuitet, koji je rezultat istorijskog
saveza nemačkih elita, učine nesaznatnim.
Toj istorijskoj igri skrivanja pravih ciljeva, koja je oživljena i
danas, Gavrilo Princip je izazvao Prvi svetski rat, odnosno Srbija
kao nalogodavac. Istina je, s druge strane jednostavna, Nemačkoj je
trebalo da saveznička Austrougarska monarhija prva stupi u rat,
napadne Srbiju pa da se otvori put prema Rusiji koju je smatrala da
može da pobedi, jednako kao i Francusku. Kao što je nemačka
propaganda onda tvrdila da je od opasnosti od Rusije naterala da
ratuje, tako smo danas, u novoj političkoj propagandi
hladnoratovskog tipa, mogli da čujemo pojedine zapadne istoričare
kako vaskrsavaju tezu nemačke nevinosti za Prvi svetski rat.
Danas smo došli u situaciju da u civilizaciji koju, s pravom, možemo
da nazovemo civilizacijom Uma počinjemo da tonemo u istorijskim
somnabulijama. Gotovo da nema činjenice koje ne znamo o oba svetska
rata u Evropi, pa ipak se taj saznajni fenomen tajanstveno udaljio i
ponuđeni odgovori gube svaku uverljivost. Za to su odgovorni
istoričari revizonisti i cenzura istine. Tome treba pridodati još
jednu pojavu koja, ukratko, glasi - šta bi bilo da je bilo ili bila
je greška što se to uopšte dogodilo. Kod srpskih istoričara
revizionista omiljena je tema 27. mart, odnosno velike demonstracije
u Beogradu i ostalim jugoslovenskim gradovima povodom potpisivanja
Trojnog pakta sa Hitlerom. Po njihovom mišljenju, to je bila velika
greška koja je koštala Srbiju rata sa Nemačkom, velikih žrtava i
razaranja. Dakle, jednostavno rečeno, antifašizam građana Beograda i
tadašnje Jugoslavije bio je pogrešan! Tako smo došli, u poslednjoj
aberaciji, do istoričara koji veruju u svoje pravo da učestvuju u
prošlosti igrajući se u vremenskoj mašini sa ljudima drugog vremena
na način superiornih arbitara.
Bilo bi najlakše da takvu istoriju i takve istoričare proglasimo
paranaučnicima i njihove tvorevine paraistorijskim, ili u maniru
Karla Popera bedom istoricizma. To ih, međutim, neće savladati jer
imamo još jednog neprijatelja civilizaciji Uma. On nije varvarski,
kako to kaže Edgar Morin, u starom značenju tog pojma. Neprijatelj
nema neke posebnosti koja ga čini osobenim, one se nalaze u
homogenizaciji koja poput buldožera razara mnogostruke kulture i
političke posebnosti. Neprijatelj nije etnički, nego hegemonistički.
On pokazuje svoje lice u sprezi hegemonizma, homogenizacije i
totalitarizma. Opisujući isto rastuće osećanje tjeskobe, za razliku
od Morina, Fire je to definisao, da smo prvi put zatvoreni "u jedan
jedinstveni horizont istorije" u kojoj svet kreće ka uniformnosti u
kojoj se gubi ljudska ličnost.
Zaista, kakav je to jedinstveni horizont istorije u kojoj se
suočavamo sa istorijskim čudovištima i gledamo kako bivaju
rehabilitovani i slavljeni? Što reći za Dražu Mihailovića, koji je
rehabilitovan ne zato što nije kriv, već zbog proceduralnih pitanja
njegovog sudskog procesa pre 70 godina? Što reći za Blajburg, u
kojem su žrtve postali krvnici? Kolone ustaša, četnika, slovenačkih
domobrana i njima pridruženih civila koji su svi završili svoj
krvavi performans na tlu bivše Jugoslavije u svom životu i u svojoj
smrti.
A što reći o mestima gde su samo žrtve? Jasenovac, Staro sajmište,
Banjica i mnogi drugi. Tu dolaze nevoljno. Političari, crkveni
velikodostojnici... Eto, reda radi. Jedan islamski velikodostojnik
je u Blajburgu rekao da je iz tog istorijskog događaja nastala
Srebrenica. Nije obratno.
Na kraju, istoričar mora da se zapita kakav je to mehanizam koji
povezuje zločin, reviziju i prikrivanje. Razumljivo je da neće svaki
istoričar na sebe preuzeti patnje čovečanstva ali mora da se ustukne
pred bezdanom mrtvih, egzekutiranih na način koji izmiče našem
shvatanju vrednosti i smisla našeg postojanja. Kako su sve te žrtve
u praksi ove monstruozne revizije prošlosti postale krive? Alber
Kami je u svom Pobunjenom čoveku napisao da propaganda i tortura sa
zločincem spaja ljude u prisilno saučesništvo. "Onaj koji ih ubija
ili stavlja na torturu vidi samo jednu senu u svojoj pobedi: ne može
se osećati nevin. Potrebno je stoga da stvori krivicu u same žrtve.
Kad ideje nevinosti nestane čak u nevinog, vrednost moći konačno
vlada nad jednim očajnim svetom." Ali to se, po Kamiju, dešava samo
u svetu bez usmerenja. A to je napisao pre pola veka, posle Drugog
svetskog rata. Kako je to danas ponovo moguće? Kako je moguća
Srebrenica? Kako je moguće udruženo ništenje zločina iz XX veka?
Kako je moguće prisilno saučesništvo?
Svaki istoričar može dati istinit izveštaj o onome što se dogodilo u
prošlosti. Mi istoričari treba da vršimo svoju dužnost i naša volja
treba da se univerzalizuje kao dobra volja Čoveka. Svako, uostalom,
može da živi prema etičkim i moralnim uzusima onog što treba da bude
i šta treba da čini. "Mi smo, kako to kaže Agnes Heler, ograničeni
na jedno zajedništvo sa smrtnima sa kojima delimo život. Bunar naše
prošlosti zaista je dubok, naša odgovornost zaista je ogromna.
Postoji jedna želja koju ne mogu poništiti druge želje, to je da
učestvujemo u odgovornosti našeg zajedništva. Možemo živeti poštenim
životom. Zašto da ne pokušamo."
To je poslednja rečenica Teorije istorije ali to mora biti i
poslednja rečenica ne samo za istoričara, nego i za svakog čoveka
jer suštinski utemeljuje smisao našeg istorijskog postojanja.
Predavanje održano u okviru javnog časa Škole znanja:
Srebrenica mapiranje genocida i postgenocidno društvo, u Sarajevu, u
galeriji 11/07/95 |