U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o autoritarnim liderima u
državama bivše Jugoslavije. Sagovornice su bile Sonja Biserko,
predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, i Biljana
Vankovska, profesorka Filozofskog fakulteta u Skoplju.
Bilo je reči o tome u kojoj meri se autoritarni lideri služe
populističkim metodama, kako su demokratske institicije pretvorene u
puko oruđe za spovođenje njihovih odluka, kako izgledaju njihove
političke stranke, kako je kontrola medija postala jedno od glavnih
sredstava za učvršćivanje vlasti autoritarnih lidera, o
patrijarhalnom mentalitetu kome odgovara lider koji vlada čvrstom
rukom, kao i o tome da li Balkan neguje kult vođe.
Omer Karabeg: Čini mi se da danas bar u četiri postjugoslovenske
države imamo neprikosnovene lidere - Nikolu Gruevskog u Makedoniji,
Aleksandra Vučića u Srbiji, Mila Đukanovića u Crnoj Gori i Milorada
Dodika u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Da li bi
se njihov način vladanja mogao nazvati autoritarnim?
Sonja Biserko: Svakako. Mislim da je to karakteristika našeg regiona
i da nije skorašnja nego je u našoj u tradiciji. Može se objasniti
time što je većina tih društava bila ruralna i što je nihova
modernizacija počela krajem 19. veka da bi svoj vrhunac doživela u
drugoj Jugoslaviji. U toku raspada Jugoslavije i nakon njega ceo
region se vratio na prvobitni model patrijahalnosti i
tradicionalnosti, jer je socijalistički model zamenjen
nacionalističkim.
Pokazalo se da region nije sposoban iskoračati u demokratske
sisteme, niti prihvatiti demokratske vrednosti. Njegove glavne
karakteristike su patrijarhalnost i kolektivnost. To pogoduje pojavi
autoritarnih vođa koji se vešto koriste i nacionalizmom i
populizmom.
S obzirom da pojedine postjugoslovenske države još uvek nisu
konsolidovane, vrlo je lako mobilisati naciju na priči o ugroženosti
izvana. Tu pre svega mislim na Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i
Makedoniju. Ni Srbija nije prihvatila novu realnost, a ni svoje
granice - onakve kakve su joj međunarodno priznate - nego još uvek
ima aspiracije i na Bosnu i Hercegovinu i na Kosovo kojima osporava
pravo na državnost.
Biljana Vankovska: Slažem se da se ova četiri lidera mogu nazvati
autoritarnim, ali ja više volim da govorim o autoritarnim sistemima
nego o liderima. Lideri su samo proizvod političkog sistema.
Postjugoslovenska društva su sklona autoritarnim sistemima, jer
nikada u istoriji nisu imala demokratske tradicije. Preokret
devedesetih je bio praćen ratovima.
Izuzetak je bila Makedonija koja je skoro 10 godina nakon raspada
Jugoslavije bila pošteđena ratnih sukoba. Imala je, da tako kažem,
gratis period da izgradi normalno društvo koje bi se kretalo ka
demokratskoj tranziciji, ali je nakon toga krenula unazad. To jeste
regionalni fenomen i pitanje je šta je uzrok da su se čak i društva
koja su izabrala dobar pravac, odjednom napravila zaokret i krenula
u suprotnom pravcu.
Omer Karabeg: Da li je populizam glavni metod vladanja ovih lidera?
Sonja Biserko: U Srbiji je populizam postao mehanizam kojim se vlada
još od vremena Miloševića koji je uspešno mobilisao naciju na
srpskom pitanju da bi se to ponovilo za vreme sadašnje vlasti koja
je došla na čelo Srbije upravo na populizmu. Ta vlast se i održava
populizmom. Stalno se iznalaze unutrašnji i spoljni neprijatelji. To
smo nedavno videli na slučaju Rezolucije o Srebrenici, kada su
Velika Britanija i ostale zapadne zemlje proglašene neprijateljima
Srbije.
U tom smislu populizam je još uvek jako i učinkovito sredstvo za
mobilisanje nacije, a sve to je potpomognuto kontrolom nad medijima.
Svakodnevno imamo histeriju i paranoju, jer se poslednjih dvadesetak
gidina nije ništa uradilo na dekontaminaciji ovog prostora od raznih
vrsta zavera, nacionalizma i populizma.
Biljana Vankovska: Postoji više metoda vladanja, a populizam je samo
jedan od njih koji je najvidljiviji. Mase je najlakše mobilisati na
nacionalističkim temama. Svako društvo ima svoju priču. Makedonija
je imala dobru šansu da izbegne zamke nacionalizma. Međutim, zapelo
je sa imenom države i nastao je problem za koji - to moram reći -
Makedonija nije bila kriva.
Spor sa Grčkom oko imena izazvao zastoj u evroatlantskim
integracijama. A, kada stojite u mestu, vladajuće strukture počinju
da vam prodaju priču o slavnoj prošlosti, jer ne mogu da ponude
bolju sadašnjost, a još manje perspektivnu budućnost. Tako se mi u
Makedoniji vrtimo u krug, okrećemo se ka nekakvoj lažnoj i slavnoj
istoriji, a čini mi se da ni druga postjugoslovenska društva nisu
imuna od te mantre. Jedni idu u blisku prošlost, a drugi opet u
daleku istoriju, ali narativ im je zajednički - da je naš narod
nesrećan, da je žrtva i da je stalno izložen nepravdama.
Omer Karabeg: Gospođa Vankovska je pomenula manipulisanje
proišlošću. I zaista, lideri o kojima govorimo vrlo vešto manipulišu
prošlošću. Kad god osete da im se ljulja vlast, oni pribegavaju
pričama o nacionalnom ponosu, kako je njihova nacija žrtva i kako je
izložena teškim nepravdama.
Sonja Biserko: Mislim da je to jedan od najlakših mehanizama za
manipulisanje javnošću. Vidimo ga u celom regionu, ne samo u ove
četiri pomenute zemlje. Na delu je revizija istorije - i to ne samo
nedavne prošlosti nego i prve i druge Jugoslavije. Nacionalizuje se
istorija regiona, događaji se ne posmatraju u regionalnom kontekstu,
što je potpuno aistorično.
Kad je reč o Srbiji, čitav dvadeseti vek stavlja se u funkciju onoga
što se dogodilo devedesetih godina. Po tom shvatanju događaji
devedesetih su na neki način osveta za ono što su Srbi ispaštali
početkom 20. veka i u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Gavrilo Princip se
sada stavlja u sasvim drugačiji kontekst. Kaže se da je on bio borac
za oslobođenje Srba u Bosni, a i ovaj rat devedesetih se tretira kao
oslobodilački rat bosanskih Srba.
Sve se stavlja u jedan iskonstruisani okvir u kome je sećanje
apsolutno falsifikovano. Najnoviji slučaj je negiranje presuda
Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde o srebreničkom genocidu
povodom britanske rezolucije o Srebrenici. Dominira plemenski način
razmišljanja.
Ako je Ratko Mladić tamo okvalifikovan kao zločinac, on je ovde
narodni heroj, ako on bude osuđen za ratni zločin, to znači da su
svi Srbi krivi pred Haškim tribunalom i tako dalje. Zbog te
manipulacije građani ne mogu da razlikuju šta je dobro, a šta zlo.
Svako drugačije mišljenje se doživljava kao neprijateljsko, odmah se
stavlja na stub srama, a onome ko ga iznosi lepi se etiketa
izdajnika i sluge Zapada.
Omer Karabeg: U Makedoniji se s manipulacijom otišlo daleko u
prošlost.
Biljana Vankovska: Makedonija će, na žalost, biti verovatno upamćena
po unikatnom projektu koji se zove Skoplje 2014. To je pokušaj
stvaranja novog identiteta kako bi se pripadniku makedonske etničke
grupe dao osećaj ponosa. Nudi mu se zašećerena pilula da bi
zaboravio na sve ono što mu se svakodnevno dešava, a dešavaju mu se
socijalne nepravde i odsustvo normalnog života. U fokusu je pitanje
identiteta. Niko u Makedoniji nije 1991. godine mogao da sanja da će
spor sa Grčkom oko imena trajati preko dve decenije godina i da ćemo
zbog toga doći u situaciju da se pitanje identiteta nametne kao
najvažnije.
Da stvar bude još komplikovnija, makedonsko društvo je podeljeno po
etničkoj liniji. Ovde postoji sistem konsocijacije, sličan onom u
Bosni i Hercegovini, mada je situacija nešto jednostavnija, jer ovde
imamo dve velike etničke grupe, a ne tri kao u Bosni i Hercegovini.
U obe grupe imamo identičan način vladanja, pa bi netačno bilo reči
da je problem samo Gruevski. Neprikosnoveni lider postoji i u
albanskom delu populacije i on vlada na skoro identičan način kao i
Gruevski.
Omer Karabeg: Svi autoritarni lideri se danas kunu u demokratiju,
ali su institucije države pretvorili u oruđe za aminovanje njihovih
odluka. Te institucije uopšte ne funkcionišu, samo se čeka šta će
onaj na vrhu da odluči.
Biljana Vankovska: Stvar je u tome da su političke stranke, umesto
da budu agensi društvenih promena , u stvari autoritarno ustrojene.
Ako postoje takozvane sultan partije u kojima jedan čovek o svemu
odlučuje, onda se to automatski reflektuje na način vođenja
politike, kada ta stranka dođe na vlast. Na žalost - to se može
videti na primeru Makedonije, ali i drugih zemalja u regionu - ni
stranke opozicije se mnogo ne razlikuju. Način vladanja je
identičan. Kod nas je popularna izreka: "Sjaše Kurto da uzjaše
Murto".
Građani vide da se iz temelja trese režim Gruevskog , ali ne vide
alternativu. I pored svih političkih bombi koje je lansirala
opozicija, a to su audio snimci koji kompromituju vlast, Gruevski
izgleda kao onaj bokser Roki iz popularnih filmova. On ne pada, jer
građani uopšte ne podupiru masovno proteste. Oni su izgubljeni. Ne
vide nekoga ko bi im vratio nadu. Oni kažu: "Videli smo jedne,
videli smo druge, videli smo treće i ne verujemo više nikome". To je
taj bezizlaz u kome se nalazi Makedonija.
Umesto da danas, 25 godina nakon raspada Jugoslavije, razvijamo
demokratske institucije, mi smo zaboravali i one prve lekcije iz
demokratije koje smo sa žarom usvajali devedesetih godina. Zašto je
to tako? Zato što je stvoren sindrom zavisnosti od međunarodne
zajednice. Kada se posvađaju lideri, svi očekuju da se će to srediti
stanci. Onda oni dođu, pozovu lidere u klub poslanika - i tamo se
stvari rešavaju iza zatvorenih vrata, to jeste izvan institucija.
Tako je bilo 2001. godine, kada je potpisan Ohridski sporazum, tako
je bilo i tokom svih godina implementacije tog sporazuma. Sada imamo
političku kulturu koja se ne oslanja na građane, nego na nešto se
dešava iza scene, što treba da reše stranci - da oni preseku i kažu
kako će se cela stvar završiti. A autoritarni lideri su naučili kako
treba da razgovaraju sa strancima i šta se od njih očekuje. Oni su
premazani svim mastima.
Sonja Biserko: Osim autoritarnih lidera i njihovih nedemokratskih
partija postoji još jedna vrlo važna činjenica koja komplikuje
situaciju. Brze i nepravedne privatizacije stvorile su novu
finansijsku klasu koja je vrlo tesno povezana sa vrhovima vlasti i
političkim partijama. To je sprega koja sprečava bilo kakvu
demokratizaciju. Tu nema ni tržišta, ni ekonomije.
Društveni interes uopšte ne postoji, već samo partikularni i lični
interesi i divljačko bogaćenje koje građani vide, ali ne mogu ništa
da promene. Istovremeno postoje važni centri koji utiču na to Srbija
ne odustaje od aspiracija prema susedima. To su crkva, Srpska
akademija nauka i umetnosti i drugi segmenti društva. Sve zajedno to
utiče da u zemlji ne može da se stvori alternativa.
Omer Karabeg: Čini se da je kontrola medija jedna od važnih poluga
vlasti autoritarnih lidera. Izuzmemo li Crnu Goru, gde postoje jaki
opozicioni mediji, u Makedoniji, Srbiji i Republici Srpskoj imamo
gotovo apsolutnu kontrolu medija.
Biljana Vankovska: To jeste važna prednost u rukama vladajućih
struktura. To onemogućava fer izbore. Opozicija i svi oni koji bi
hteli da uđu u kritički dijalog sa vlastima ne mogu da stignu do
građana, jer mainstream mediji ne prenose njihove ideje i kritike.
Srećom nova tehnologija omogućava alternativne načine. Recimo, iako
su svi glavni mediji u Makedoniji ignorisali političke bombe
opozicije, opozicija je našla način da stigne do građana tako što je
audio snimke, koji kompromituju vlast, objavljivala na svojim web
stranicama, pa su ih onda preuzimali razni portali i socijalne
mreže.
Sonja Biserko: Možda malo preterujemo u priči o moći medija. Ako
neme većeg iskoraka u drugim segmentima društva, ne može ga biti ni
u medijima. Pogledajmo situaciju u Srbiji. Srpska napreda stranka je
svih ovih 20 godina bila najveća partija u zemlji i samo je
političkim inženjeringom bila sprečena da dođe na vlast. Kada je pre
tri godine došla na vlast, ona je sravnila sa zemljom sve ostale
partije. Rasturila je Demokratsku stranku koja je i sama odgovorna
za svoj kolaps i dezintegraciju.
Njen osnovni problem je što se još uvek nije odrekla nacionalizma.
Sve dok opozicione političke partije budu promišljale budućnost
Srbije u nacionalnom okviru, onakvom kakav je zadat pre 30 godina,
Srbija neće imati šansu da iskorači iz nacionalističke matrice.
Srbija je u poslednje dve-tri decenije prošla kroz strašni
nacionalizam i antikomunizam koji je takoreći spržio elitu i
onemogućio bilo kakvu alternativu. Bez pravljenja ratnog bilansa,
obračuna sa nacionalističkom ideologijom i odustajanja od projekta
koji je srušio Jugoslaviju, Srbija neće moći izaći iz sadašnje
matrice koja joj zatvara svaku perspektivu u budućnosti.
Omer Karabeg: Može li reći da Balkan neguje kult vođe?
Biljana Vankovska: Čini se da je tako. Na žalost, nakon 25 godina
glumljenja demokratije i demokratske tranzicije, sve češće se čuje:
"Ovaj narod ne zna šta bi sa demokratijom, bolje je sa liderima".
Ponekad se čak traže još autoritarniji lideri nego što su ovi koji
sada glume da su demokrate. Građani su izgubili nadu da im
demokratija može doneti bolji život. Situacija na ekonomskom i
socijalnom planu postaje sve gora - tako da se bojim da će jačati
autoritarne tendencije, odnosno sklonost društva da podrži one koji
vladaju čvrstom rukom.
Balkanski lideri kao da uče jedan od drugoga. Nakon nadmoćne pobede
Vučića na izborima u Srbiji, napisala sam u "Peščaniku" kolumnu koja
je nosila naslov "Gruevizacija Srbije". To što sam videla u Srbiji
izgledalo mi je strašno poznato. Čini mi se da na jačanje
autoritarnih tendencija utiče i i globalna kriza demokratije. I
razvijene demokratije imaju svoje izazove. Autoritarnih tendencija
ima i u vladajućim strukturama, a i u opoziciji koja čeka da dođe na
vlast.
Sonja Biserko: Kult vođe je, s jedne strane, rezultat balkanske
tradicije i kulture, a, s druge strane, globalne krize. Ceo svet je
u svojevrsnoj tranziciji i u potrazi za novom paradigmom. I sama
demokratija je u krizi. U našem regionu ideologija je zamenjena
politikom identiteta koja je isključiva i koja je do krajnjih
granica zaoštrila problem suživota u multietničkim sredinama i
pitanje odnosa prema susedima. To su veliki izazovi na koje nema
odgovora. Zato autoritarni lideri imaju sve šanse da i dalje
učvršćuju svoju vlast.
Mislim da će kriza samo povećavati njihove šanse i da će i sami
građani sve više tražiti čvrstu ruku. Red i disciplina - to je ono
što oni očekuju od autroritarnog vođe. Kriza demokratije je toliko
velika da se može vrlo lako desiti da Evropska unija, ukoliko ne
pronađe odgovore na izazove sa kojima se suočavaju balkanska
društva, prihvati autoritarne lidere kao garante neke vrste
stabilnosti i mira. |