Debata o migraciji u Evropi poprimila je zabrinjavajući tok. Počelo
je stvaranjem šizofrenog koncepta (pravne nakaze) "migranta" koji
prikriva razliku, od središnjeg značaja za pravo, između ekonomske i
političke migracije, između ljudi koji beže od bede i onih koje je
rat izbacio iz njihovih domova. Za razliku od ekonomskih migranata,
oni koji beže od represije, terora i masakara imaju neotuđivo pravo
na azil koje od međunarodne zajednice zahteva bezuslovnu obavezu da
im pruži sklonište.
Čak i kada je razlika utvrđena, ona je često deo još jedne obmane,
pokušaj da se lakoverni ubede da su muškarci, žene i deca koji
plaćaju hiljade dolara da bi putovali na nekom od bednih brodova i
iznureni stigli na ostrvo Lampeduza ili Kos - ekonomski migranti.
Realnost je, međutim, da su 80 odsto ovih ljudi izbeglice, koje
pokušavaju da pobegnu od despotizma, terora i verskog ekstremizma u
zemljama poput Sirije, Eritreje i Avganistana. Zato međunarodno
pravo nalaže da se slučajevi tražilaca azila ne razmatraju zbirno,
već jedan po jedan.
Pa čak i kada se to uvaži, kada je nemoguće negirati da ogroman broj
ljudi vapi za evropskim obalama jer beže od varvarizma, pojavljuje
se treća dimna zavesa. Neki, a među njima i ministar spoljnih
poslova Rusije Sergej Lavrov, tvrde da konflikti koji rađaju
izbeglice besne samo u arapskim zemljama koje bombarduje Zapad.
Ponovo, i ovde cifre ne lažu. Glavni izvor izbeglica je Sirija, gde
je međunarodna zajednica odbila da sprovede onu vrstu vojnih
operacija koje nalaže "odgovornost da se zaštiti" - iako međunarodno
pravo zahteva intervenciju kada ludi despot, pošto je pobio 240.000
pripadnika sopstvenog naroda, nastoji da isprazni svoju zemlju.
Zapad, takođe, ne bombarduje Eritreju, još jedno veliko izvorište
izbeglica.
Još jedan štetan mit, podgrevan šokantnim fotografijama izbeglica
koje se roje među ogradama pokušavajući da se popnu na vozove u
Kaleu, jeste da je "tvrđava Evropa" pod napadom talasa varvara. To
je pogrešno u dve ravni.
Prvo, daleko od toga da je Evropa glavna destinacija migranata.
Gotovo dva miliona izbeglica iz Sirije otišlo je u Tursku, a jedan
milion u Liban koji ima samo 3,5 miliona stanovnika. Jordan, koji
ima 6,5 miliona, preuzeo je 700.000 izbeglica. U međuvremenu,
Evropa, pokazujući svoju ujedinjenu sebičnost, sklepala je plan da
40.000 tražilaca azila razmesti iz gradova u Italiji i Grčkoj u koje
su izbegli.
Drugo, manjina koja bira Nemačku, Francusku, Skandinaviju,
Ujedinjeno Kraljevstvo ili Mađarsku nisu neprijatelji koji su došli
da nas unište ili da iscede evropske poreske obveznike. Oni su
aplicirali za slobodu, zaljubljenici u našu obećanu zemlju, naš
društveni model i naše vrednosti. To su ljudi koji viču "Evropa!
Evropa!" kao što su milioni Evropljana, pristižući na ostrvo Elis
pre stotinu godina, učili da pevaju "America the Beautiful."
Onda, tu je i ružna glasina kako ovaj nepostojeći napad iz daleka
orkestriraju stratezi "velike razmene", u kojoj stranci dolaze na
mesto autohtonih Evropljana ili napad, još gore, diriguju agenti
međunarodnog džihada pa su današnji migranti sutrašnji teroristi
koji napadaju brze vozove. Nepotrebno je reći da su to gluposti.
Gledana zajedno, ova izvrtanja i deluzije imala su ozbiljne
posledice. Početnici treba da znaju da je Sredozemno more gotovo
prepušteno krijumčarima ljudi. Mare nostrum polako postaje ona vrsta
široke vodene masovne grobnice kakvu opisuje pesnik sanjalica. Samo
ove godine udavilo se oko 2.350 ljudi.
Ali, za većinu Evropljana, ovi ljudi su tek nešto više od
statistike, samo žene i muškarci koji su preživeli put i ostali
neidentifikovana, preteća anonimna masa. Naše društvo spektakala,
obično vrlo hitro da proizvede instant selebritija da bude "faca"
krize dana (bilo koje, od svinjskog gripa do štrajka kamiondžija),
nije našlo interes za sudinu makar jednog od "migranata".
Ovi pojedinci - čiji put ka Evropi podseća na onaj feničanske
princeze Evrope koja je došla pre nekoliko milenijuma na Zevsovim
leđima - bivaju u potpunosti odbačeni; čak se grade zidovi da bi
ostali van. Tako nastaje još jedna grupa kojoj se uskraćuju osnovna
prava. Ti ljudi će, kako je Hana Arent jednom ustvrdila, najzad
uvideti da je kršenje zakona jedini način da dođu do sveta prava i
onih koji uživaju prava koja zakon daje.
Evropa, maltretirana od svojih ksenofoba i iscrpljena sumnjama u
samu sebe, okrenula je leđa svojim vrednostima. U stvari, ona je
zaboravila šta je. Zvona zvone ne samo za migrantima, već i za
Evropom čija se humanistička očevina ruši pred našim očima.
Autor je jedan od osnivača pokreta "Nouveaux Philosophes" (Novi
filozofi). Jedna od njegovih knjiga je Ostavljeni u mračnim
vremenima: Stav protiv novog varvarizma
Copyright: Project Syndicate, 2015. |