Ako su nakon grčkog debakla evropske elite uspjele ikoga ubijediti
da im civilizacija nastavlja punom parom u pravcu tog utopijskog
prostora u kojem će se raznovrsni predstavnici čovječanstva
ujediniti da dovrše demokratski projekat započet onomad u antičkoj
Grčkoj, tu je fantaziju likvidiralo prisustvo izbjegličkih masa. Ta
štobsreklo Evropa ne samo ne zna i neće da devera s tim nesretnim
ljudima, nego i koristi priliku da se vrati svojim najboljim
fašističkim tradicijama: obezljuđene mase ograđene bodljikavom
žicom, dječiji leševi plutaju po Mediteranu, brojevi na podlaktici,
suzavac, pendreci i do zuba naoružane snage dobro obučene da
ignoriraju ljudsku patnju, spontano fizičko maltretiranje izbjeglica
od strane lokalnih patriota, glad, bijeda i nesreća, političari koji
se više ni ne trude da preobuku svoj rasizam u patriotizam.
Onaj krug od evropskih zvjezdica na plavoj pozadini može lijepo biti
zamijenjen krugom od bodljikave žice, a ako je neko mislio da Evropu
predstavljaju bezimene briselske birokrate ili sofisticirane
diplomate koji žongliraju nekolikim evropskim jezicima, nije dobro
mislio: glasnogovornik današnje Jevrope je Viktor Orban, mađarski
premijer koji se ne libi da priča o evropskoj kršćanskoj
civilizaciji, i čijom domovinom politički dominira ista ona
patriotska sorta koji je onomad Eichmannu strasno pomagala da
transportira mađarske Jevreje u logore smrti pet minuta prije kraja
Trećeg Rajha.
Teško je gledati patnju tih izbjegličkih kolona, a još je teže
gledati kako se sebičnost formulira na način koji ubrzano postaje
prihvatljiv značajnom dijelu evropskog stanovništva, uprkos
mnogobrojnim dobrim ljudima čiji su napori u suprotnosti sa
zvaničnom politikom njihovih vlada. U trenutku kada se očigledna i
temeljna neljudskost prevede na pseudoracionalni jezik nacionalnih
interesa, stupa se u domen najkaljavijeg, smeđekošuljaškog fašizma.
U tom smislu je Cameron šupak iste veličine kao Orban, a Evropa koja
pendrecima mlavi roditelje dok svojim tijelima štite svoju djecu je
na dobrom putu prema crnokošuljaškom fašizmu. Zbog toga su pomoć i
podrška izbjeglicama ne samo izraz najjednostavnije i najosnovnije
ljudske solidarnosti, nego i neophodni oblik otpora evropskom
fašizmu, čiji je krajnji, tradicionalno neizbježni ishod genocid.
Naš bi se svijet, naravno, trebao sjećati svojih izbjegličkih
golgota, kao što bi se trebalo i pamtiti kako su usko vezane
izbjegličke muke bile s evropskim odnosom prema ratu i genocidu u
Bosni. Jednostavna jednačina u čitavoj toj izbjegličkoj matematici
je da ljudi bježe da bi sačuvali žive glave, zato što u rodnoj
zemlji ima onih koji bi im te glave rado otfikarili. Odbijanje
izbjeglica znači da se od njih očekuje da se pokupe s naših vrata i
granica i uredno, s balavom, prestravljenom djecom u naručju, vrate
u vlastitu smrt. Orban i Mađarska su spremni da snose moralnu
odgovornost koja s takvom odlukom dolazi, kao i što su to i Cameron
i mnogi drugi koji bez problema primaju ruske milionere koji stižu s
koferima putinovskih donacija. Naš bi se svijet trebao sjetiti
koliko im je značila pomoć i podrška dobrih ljudi tamo gdje su
završili, kao što bi se trebali sjetiti vlastitog očaja iz onog
vremena kad nisu znali kuda idu, znajući da se ne smiju i ne mogu
vratiti.
Neko bi se toga trebao sjetiti, jer se čini da je to lako
zaboraviti.
Ja se sjećam i kako su krajem prošlog stoljeća i Hladnog rata,
izbjeglice hrlile iz Rumunije i Čaušeskuovog ludila, i kako su
Mađari probijali kordone na granici, i kako ih je bilo stotine
hiljada u izbjegličkim logorima, i kako je pod pritiskom masa pao
Berlinski zid, i kako je, barem do debakla u Bosni, Evropa izgledala
zamisliva kao jedinstvena u slobodi i demokratiji, kao oslobođena
teritorija, na kojoj će se, nakon dugih decenija logora i bodljikave
žice, aktivirati ono najbolje u evropskoj historiji, i kako ćemo u
to svi nekako biti uključeni. I moram priznati da mi je uprkos
sramotnom evropskom angažmanu u Bosni (uključujući i odsustvo istog)
dugo ostala nada da taj evropski san nije potpuno likvidiran. A onda
su došle izbjeglice u kom se trenutku gore spomenuta Jevropa raspala
na vilajete kojima vladaju birokrate koji misle da su menadžeri, a
zapravo su fašisti.
Pored sramotne zvanične evropske neljudskosti, očigledno je da,
uprkos tome što priliv izbjeglica traje već neko vrijeme, ne postoji
nikakva zajednička politika ili protokol za bavljenje krizom, a i da
postoje, ne postoji način da se provedu na cijelom evropskom
prostoru. Otud se svaki vilajet sam sobom panično zabavio, što
dovodi do apsurdne, mučne igre muzičkih stolica: ko posljednji
zatvori svoje granice, njemu dopadaju sve izbjeglice. Evropa:
kolijevka zapadne civilzacije u kojoj ovih dana komšije prebacuju
gladno dijete jedni drugima preko ograde sve dok dijete ne umre, i
akobogda ne kod mene.
Povrh toga što je izbjeglička kriza etički i moralni debakl, također
je i politički. Čitav svijet gleda Evropu koja gladnim ljudima preko
žice, kao psima, baca namirnice, koja suzavcem nasrće na djecu, i
koja je, očigledno, spremna da ide i dalje da zaustavi priliv
muslimana, koje tretira kao zarazu. Čitav svijet gleda Evropu koja
rekonstituira i zatvara svoje unutrašnje granice i ukrašava ih
bodljikavom žicom, a uskoro i minskim poljima. Čitav svijet gleda
Evropu koje ne zna šta radi, iako sve to radi na potpuno pogrešan
način. Čitav svijet gleda Evropu koja srlja u haos svoje najgore
prošlosti, potpuno nesposobna da zamisli bilo kakvu budućnost, a
kamo li bolju.
Kako će se Evropa od svega toga oporaviti, ne znam. Uprkos svemu što
smo naučili iz nedavne evropske, a bogami i naše, historije, još
uvijek mislim da sramota ima etičku vrijednost, da čovjek, i ljudi,
i države, donose moralne odluke mjereći ih na vagi budućeg stida,
pitajući se: da li će me u nekoj budućnosti biti sramota ove
sadašnjosti. Izgleda da Evropa troši svoje posljednje zalihe stida,
i ne mogu zamisliti budućnost u kojoj će ga biti dovoljno za ovo što
se radi izbjeglicama.
Ali, iskreno govoreći, budućnost Evrope mi više nije ni važna.
Jedino što je važno su životi onih ljudi koji skapavaju na
bodljikavim bedemima koji skrivaju ruševine evropske štobsreklo
civilizacije.
Aleksandar HEMON:
Čitav svijet gleda Evropu koja rekonstituira i zatvara svoje
unutrašnje granice i ukrašava ih bodljikavom žicom, a uskoro i
minskim poljima. Čitav svijet gleda Evropu koje ne zna šta radi,
iako sve to radi na potpuno pogrešan način. Čitav svijet gleda
Evropu koja srlja u haos svoje najgore prošlosti, potpuno nesposobna
da zamisli bilo kakvu budućnost, a kamo li bolju. |