Do pre nekoliko nedelja, Evropljani su verovali da žive u nekoj
vrsti svetilišta, izolovani od tekućih svetskih sukoba. Svakako,
vesti i slike utopljenih migranata bile su strašne; ali tragedija
koja se odigravala južno od Italije, Grčke i Malte izgledala je
daleko.
Zverski građanski rat u Siriji, koji divlja godinama, izgledao je
još dalje. Sirijski predsednik Bašar al Asad upotrebio je otrovni
gas, potom i bombe ispunjene ekserima i drugim metalnim predmetima
protiv svog pobunjenog stanovništva. A oni koji su izbegli Asadove
pristalice suočili su se sa terorom Islamske države. Stotine hiljada
bile su ubijene, a milioni Sirijaca su izbegli, većina njih živi u
kampovima u Jordanu, Libanu ili Turskoj godinama, u užasnim uslovima
i bez nade da će se stvari popraviti.
Onda, negde ovog leta, kada je nestao i poslednji tračak nade u
povratak u Siriju, a alternativa Asadu i Islamskoj državi više nije
izgledala realistično, ovi ljudi počeli su da se kreću ka Evropi,
koja je izgledala kao obećanje budućnosti mira, slobode i
bezbednosti. Izbeglice su došle preko Turske, Grčke i balkanskih
država ili preko Sredozemnog mora - one koje odlaze iz sličnog
meteža u Eritreji, Libiji, Somaliji i Sudanu.
U avgustu, hiljade izbeglica bile su danima zaglavljene na
železničkoj stanici Keleti u Budimpešti kada je problematična i
nesposobna vlada Mađarske namerno dozvolila da situacija eskalira.
Najzad, hiljade muškaraca, žena i dece - čak i starih i osoba sa
invaliditetom - počeli su da pešače prema austrijskoj granici. U
ovom trenutku, svedočeći egzodusu biblijskih razmera, Evropa više
nije mogla da ignoriše izazov i posledice krize u svom susednom
regionu. Evropa se sada neposredno sudarila sa okrutnim realnostima
iz kojih je izgledala kao svetilište.
Evropa je, što nije iznenađujuće, bila nespremna. Evropskoj uniji
nedostajala su civilna, diplomatska i vojna oružja da obuzda, a
kamoli da reši, krize i sukobe u svom komšiluku. Pošto su se
migranti zaputili ka Evropi, zajednička politika azila EU je
pretrpela neuspeh, pošto takozvani sporazum Dablin lll nije pružio
delotvoran mehanizam za raspodelu tražilaca azila među državama
članicama, a nakon njihove početne registracije u pograničnim
državama EU (pre svega u Grčkoj i u Italiji). Apel italijanskog
premijera Matea Rencija na evropsku solidarnost bio je prenebregnut.
Kada su hiljade izbeglica stigle u Budimpeštu na svom putu ka
Nemačkoj i Skandinaviji, humanitarna katastrofa se nazirala, a
nemačka kancelarka Angela Merkel morala je da bira: prihvatiti
izbeglice ili reskirati dalju eskalaciju krize u Budimpešti. Nemačka
verovatno nije mogla da čeka ni još dva dana. Merkelova je donela
hrabru i ispravnu odluku da izbeglice pusti u Nemačku. Zbog toga,
ona zaslužuje ogromno poštovanje i punu podršku, pogotovo zbog
hladnog odgovora mnogih u njenoj partiji. Ali Merkelova nije bila
usamljena u primeni humanih vrednosti u ovom odlučnom trenutku.
Grupe civilnog društva u Nemačkoj, Austriji i na drugim mestila
mobilisale su se na dosad neviđenom nivou kako bi odgovorile -
zajedno sa javnim vlastima - na ogroman izazov priliva izbeglica.
Bez aktivne empatije javnosti, vlasti ne bi uspele. Uz podršku
takvih ad hok koalicija, Evropa treba da uradi sve što može da
osigura uspešnu integraciju izbeglica.
Talas pokrenut tokom "izbegličkog leta" promeniće Nemačku i Evropu.
EU će biti u stanju da odgovori na izazov - i da iskoristi priliku -
integracije novopridošlih samo uz zajedništvo i duh evropske
solidarnosti. Uruši li se jedinstvo u ovoj krizi, posledice za sve -
a posebno za izbeglice - biće ozbiljne.
Prvo, novi, delotvoran sistem osiguranja spoljnih granica Evrope
mora biti uspostavljen što je pre moguće. To podrazumeva jedinstvenu
proceduru za razmatranje zahteva za azil i mehanizam za pravičnu
raspodelu izbeglica među državama EU. Iznad svega, ako EU želi da
sačuva svoje osnovne vrednosti, u koje spada i ukidanje unutrašnjih
granica, moraće da se usredsredi na stabilizovanje svojih
bliskoistočnih, severnoafričkih i istočnoevropskih suseda novcem,
posvećenošću i svom svojom tvrdom i mekom moći. Jedinstveni pristup
biće od suštinske važnosti.
Ali Evropa treba da izbegne onu vrstu sumorne realpolitike koja bi
izdala njene vrednosti drugde. Bila bi ozbiljna greška, na primer,
prodati interese Ukrajine i ukinuti sankcije Rusiji iz pogrešnog
uverenja da je u Siriji potrebna pomoć Kremlja. Saradnja sa Rusijom,
koliko god bila korisna i preporučljiva, ne sme ići na uštrb trećih
strana i zapadnih interesa i jedinstva. Pokušavati iskupljenje za
prošle greške nije preporučljivo ako podrazumeva pravljenje još
većih.
Van sumnje je postojanje rizika da će izbeglička kriza ojačati
nacionalističke i populističke stranke u državama članicama EU. Ali
renacionalizacija politike u EU počela je mnogo pre leta 2015. i
nije posledica izbegličke krize. U njenom srcu je fundamentalni
sukob oko budućnosti Evrope: povratak nacionalnim državama ili
napredovanje ka zajednici zajedničkih vrednosti? Ubeđeni Evropljani
moraće da prikupe svu snagu - i napregnu sve svoje nerve - u vremenu
koje je pred nama.
Autor je od 1998. do 2005. bio ministar spoljnih poslova i
vicekancelar Nemačke. Gotovo 20 godina bio je lider partije Zeleni |