|
Gorana Ognjenović je filozofkinja-sociologinja, naučna istraživačica
norveškog Univerziteta u Oslu i autorica brojnih knjiga, uglavnom,
štampanih na engleskom i norveškom jeziku. Beogradski izdavač “CLIO”
objavit će ovih dana knjigu Rusmira Mahmutćehajića “Andrićevstvo:
Protiv etike sjećanja”, za koju su osvrte napisali Ivo Banac i
Slobodan Prosperov Novak. Rukopis je čitala i profesorica Ognjenović
sa kojom smo tim povodom razgovarali o knjizi “Andrićevstvo”,
politizaciji religije, nacionalizmu, genocidu u Srebrenici i
angažmanu intelektualaca…
Zašto je potrebno kritičko, povijesno čitanje književnih klasika
koji se pozivaju na historijske činjenice, posebno onih koji su
dobitnici važnih međunarodnih priznanja, kakva je, recimo, Nobelova
nagrada?
Razlog je to što književni klasici imaju moć stvaranja ideja u
glavama čitaoca bez obzira gdje, kad i tko da su čitaoci.
Književnost nagrađena Nobelovom nagradom ima tu moć, pogotovo, jer
se Nobelova nagrada u glavama nekih ljudi povezuje sa štambiljem
kvalitete, odnosno autentičnosti. U slučaju književnosti koja se i
samo djelomično bazira na povijesnim činjenicama je to vrlo
problematično jer ta asocijacija je, naravno, pogrešna. Pomanjkanje
distinkcije između fikcije i činjenica je opasna igra, pošto
maskiranje fikcije kao fakta nikome ne čini uslugu, a ostavlja
trajne tragove. Sama analiza odnosa između fikcije i fakata bazirana
na primjerima je uvijek interesantna upravo zbog toga što “to što mi
vjerujemo u vezi nečega” čini temelj jako velikom procentu naših
svakidašnjih aktivnosti. Samo zato što je nešto nagrađeno Nobelovom
nagradom ne znači da to nešto nije niti na jednom nivou, indirektno,
doprinijelo nečem negativnom svjetskoj povijesti. Osim toga, ne
smijemo zaboraviti da je bilo ljudi kao što je Jean Paul Sartre koji
je odbio primiti njemu dodijeljenu Nobelovu nagradu iz moralnih
razloga, jer se nije želio asocirati s tom istom nagradom.
Čitali ste rukopis knjige “Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja”
profesora Rusmira Mahmutćehajića. Predstavlja li taj rukopis pokušaj
temeljnog obrata u tumačenjima odnosa Andrićevog djela, odnosno
Andrića prema Bosni?
Da, Rusmir Mahmutćehajić u ovoj knjizi daje svoju viziju Andrićevog
djela iz jedne specifične perspektive bazirane na sistematskoj
analizi pisanih materijala. To je vrlo važno razumijeti prije nego
li se uopće krene u diskusiju šta i kako Rusmir Mahmutćehajić to
radi: da li on ide daleko u analizi Andrićevih riječi, da li ide
predaleko ili da li Rusmirova analiza Andrićevo djelo uopće dodiruje
i tako dalje. Rusmirovo sinonimiziranje ‘Andrićizma’ sa
‘orijentalizmom‘ je veliki dio te analize. Naravno da je Andrićevo
literarno djelo neophodno pregledati i evaluirati u ovom smislu iz
prostog razloga što su Andrićevi tekstovi, a i sam Andrić kao
fenomen, vrlo važan dio naše kulture, našeg razumijevanja i
samorazumijevanja. Isto tako je vrlo bitno razumjeti da je Andrić
svjetski pisac i da ga kao takvog moramo i gledati, što znači da se
ne može gledati kao lokalni fenomen čije je pisano djelo imalo samo
lokalne efekte. Pored dobivanja Nobelove nagrade, nakon što je
prevedeno na bezbroj jezika, Andrićevo djelo je postalo i važan dio
razumijevanja Bosne van granica Bosne: ljudi širom svijeta su
smatrali, a pojedini i dan danas smatraju, Andrićevu književnost
“autentičnim povijesno kulturološkim prikazom” datog perioda u
povijesti Bosne, ljudi čitaju Andrićevu književnost i zato misle da
razumiju Bosnu. Čitaoci donose zaključke, svjesno i podsvjesno, u
vezi današnje moderne Bosne na osnovu toga što Andrić opisuje u
svojoj književnosti. To je upravo ona dimenzija književnosti koja je
čini tako opasnom: književnost može reći sve i svašta, a može da ne
kaže ništa. Andrićeva književnost je očigledno puno više ispričala
nego što je rekla, kao što to već i radi književnost na tom nivou
koji Andrićevu književnost odlikuje.
Vi i Jasna Jozelić, iz Sarajeva, ste u svojim knjigama na engleskom
jeziku ponudile viđenja odnosa religije i nacionalizma, te njihovih
zloupotreba u pothvatima razaranja bosanskog društva. Ima li
komplementarnosti između vaših pristupa i onih koji se mogu pronaći
u knjizi “Andrićevstvo”?
Orijentalizam, kako ga Rusmir Mahmutćehajić vidi, je u svakom
slučaju jedna od vrsta politiziranja religije. Politizacija
religije, kako je mi - co-editor Jasna Jozelić koja je upravo pisala
o izazovima u bosanskom društvu o pitanju politizacije religije - i
ja vidimo, zajedno sa našim kolegama specijalistima za temu, i
sistematski dokumentiramo i analiziramo u našim knjigama, se
demonstrira u svim taborima i na svim nivoima u zemljama
nasljednicama bivše Jugoslavije. Mi smo u našim knjigama držali
fokus na raznim mehanizmima politizacije, dakle identifikacije
raznovrsnih načina na koje se religija instrumentalizira za
postizanje političkih ciljeva. (Gorana Ognjenović & Jasna Jozelić,
eds., vol 1: Politization of religion, The Power of Symbolism & vol
2: Politicization of Religion, The Power of State, Nation, and
Faith, Palgrave, Palgrave Studies in Religion, Politics, and Policy,
decembar 2014.) Mi ne smijemo zaboraviti da je Bosna uvijek bila
multireligiozno društvo, a i da su i druge religije, osim tri
najdominantnije religije, koje se iz nekog čudnog razloga konstantno
ekskludiraju iz javnog diskursa, također sastavni dio tog istog
Bosanstva. Ja se potpuno slažem sa Jasnom Jozelić kada tvrdi da je
Bosanstvo kao hibrid ili produkt svih tih svojih komponenata, realan
identitet koji je uvijek bio realan i koji će uvijek to i biti. U
isto vrijeme, kao što to Jasna Jozelić argumentira, tvrdi, vrlo je
dobro pitanje zašto ljudi tretiraju tu bosansku religioznu
kompleksnost kao politički kapital za razbijanje toga što je,
zapravo, i najveća snaga bosanskog društva? Zašto, na žalost, u
Bosni pojedinci to ne vide kao najveću snagu vlastitog društva, iako
im je to jako vidljivo kad izađu iz njega? Kao što to Jasna Jozelić
vrlo jednostavno objašnjava: nitko bolje od Bosanaca ne zna da to
nije nikad bilo tako: da smo se samo mrzili, niti da se samo mrzimo,
niti da ćemo se ikada samo mrziti. To što se može reći o
komplementarnosti naše analize politizacije religije sa Rusmirovom
analizom Andrićeve književnosti je da se obje analize djelomično
fokusiraju na taj mehanizam sinonimizacije etničke pripadnosti sa
religijskom pripadnosti.
Koji su u Bosni primjeri izjednačavanja ili sinonimizacije etničke i
vjerske pripadnosti?
U okvirima Bosne je jedan od primjera te sinonimizacije, kako to
Jasna Jozelić pokazuje, izjednačavanje bosanskog pravoslavlja sa
srpstvom i bosanskog katoličanstva sa hrvatstvom kao neka afirmacija
“pripadanja nekom drugom nego Bosni”. Ova vrsta kratkovidnosti je
vrlo interesantna, jer u isto vrijeme reprezentira i totalnu
ignoranciju činjenice da Srbija ili Hrvatska nikad nisu bile, niti
će biti isključivo domovine pravoslavnog ili katoličkog življa iz
BiH. Odnosno da ih Srbija ili Hrvatska nikad nije niti tretirala,
niti će ih tretirati kao nešto više od dijaspore koju je dobro imati
samo kad se dijaspora može instrumentalizirati za stvaranje problema
“u komšiluku” - čim se potreba ukaže. Kako to Jasna Jozelić zna?
Tako što se njima i u Hrvatskoj i u Srbiji i dalje nastavlja
referirati kao Bosancima, bez obzira kako se oni sami osjećali.
Mislite li da će Mahmutćehajićeva knjiga uznemiriti zagovornike do
sada vladajućih tumačenja pripovjedačkog djela Ive Andrića i
izazvati oprečne reakcije?
Googlajući naslov Rusmirove knjige moguće je vidjeti da se dosta
ljudi već uzbudilo u vezi nje, međutim nisam sigurna u kolikoj mjeri
to ima veze sa samom knjigom, a u kolikoj mjeri to ima veze sa
Andrićevim djelom kao jednom od najviših formi estetike tog stila
pisanja, a možda čak i pokušaja da se Andrić gleda kao nešto
najbolje što se baš nama ikada desilo, jer je Andrić ipak dobio, a i
prihvatio Nobelovu nagradu. Ja smatram da je perspektiva
Mahmutćehajićeve analize neophodna jer nam daje dublju sliku kako
književnost može da bude izvor ljudske isključivosti, prije svega u
Bosni, iako to možda nije bila direktna namjera pisca. Mi moramo
biti u stanju shvatiti da Andrića, čak i analiza tipa ove koju
Mahmutćehajić radi, još uvijek ne plasira u istu grupu žalosnih
likova poput Miloša Crnjanskog ili Dobrice Ćosića koji su svjesno
koristili književnost za svoje političke projekte. U isto vrijeme,
mislim da je problematično da ljudi ne vide da se zbog objektivnosti
analize isto tako povijesna persona, Rusmir Mahmutćehajić mora
držati odvojeno od toga što je on u ovoj knjizi zapravo napisao.
U kojoj mjeri je ovo istraživanje oslonjeno na savremene filozofske
odnose prema pitanjima autentičnosti, orijentaliziranja, kulturnog
rasizma i tako dalje, kao bitnih sadržaja destruktivnih odnosa prema
Bosni?
Rusmirova knjiga se bavi jako aktuelnim kulturološkim pitanjima u
okviru analize Andrićeve književnosti, jer između ostalog ne tretira
književnost samo kao izvor pozitivnog iskustva. To što Rusmir
Mahmutćehajić radi je da on kreće sa analizom literature sa vrha
ljestvice, jer Andrić se u mnogim krugovima još uvijek gleda kao
najveći od naših pisaca, a to što ga čini još interesantnijim u
lokalnim okvirima je da ga se tako gleda sa više strana lokalnih
tabora. Rusmirova analiza teksta Immanuela Kanta je analiza
prastarog primjera klasičnog filozofskog teksta koji se bavi istim
pitanjima. Akademski progres u studijama genocida, zla i drugih
fenomena u toj kategoriji, nakon 90-tih je pojačala aktuelnost
analiza takvih tekstova kao izvora ljudskih razmišljana o fenomenima
te vrste. Analiza referira filozofskim klasicima i novijim
interpretacijama klasika koji su standardna literatura vezana za ovu
temu. Važnost razumijevanja analize tih tekstova je esencijalna s
obzirom da je nanošenje zla poput genocide jedan dio našeg arsenala,
jer smo ljudska bića.
Je li i u kojoj mjeri u tom kontekstu važno preispitivanje onog što
čini našu, da kažem, domaću kulturu?
U stvarnosti današnjeg konteksta, nezaobilazna je neophodnost
preispitivanja svakog kamena naše kulture, krenuvši od samog vrha,
kad pomislimo da su u kratkom vremenskom roku od nekih 50 godina
prvo počinjena, u najmanju ruku, dva genocida nad dvije različite
grupe na fizičkoj distanci od 350 km, da bi se nakon toga negirali,
kao da se nikada, zapravo, nisu ni dogodili! Ta negacija genocida,
bez obzira o kojem da se priča, je fenomen neopisivih dimenzija koji
se ne da tek tako lako kontrolirati kao što ti - koji genocid
direktno negiraju i oni koji podržavaju negiranje genocida -
očigledno vole da misle. Pitanje dana je: da li baš nikoga ne brine
da na Balkanu preovladava kultura koja sistematske zločine tumači
samo kao zločine prema drugom, a ne i zločin prema samom sebi i
svojima? Zar to baš nikoga od kulturne elite koja je toliko šokirana
ovom knjigom ne zabrinjava?
Svojevremeno ste bili potpisnica Otvorenog pismu koje su 54
intelektualca iz svijeta uputila predsjednicima Međunarodnog suda
pravde i Međunarodnog suda za zločine počinjene na prostoru bivše
Jugoslavije, s pozivom da se objave necenzurirani transkripti
sjednica Vrhovnog savjeta odbrane, kako bi uloga Srbije u genocidu
počinjenom u BiH bila objektivnije ocijenjena. Šta Vas je motiviralo
na to?
Da, jesam, jer smatram da je odgovornost akademika da sudjeluju u
potrazi za istinom ma kako to ponekad bolno ili frustrirajuće bilo,
iz prostog razloga što je to esencija naše profesije. Naš posao nije
negiranje istine, a imam osjećaj da je to dosta ljudi zaboravilo,
ako je uopće to ikada i razumjelo. Zato su u svakom slučaju takvi
manipulatori i falsifikatori činjenica u krivom businessu. Jedan od
primjera je poznata replika, kako se “možemo slagati o tome da se ne
slažemo” oko zaključka da li je bio genocid u Srebrenici ili ne, kao
da ta spoznaja još uvijek leži na nivou diskusije. U stvarnom
svijetu ta debata je passé odavno, jer u svijetu vlada generalni
konsenzus o tome da to što se desilo u Srebrenici jeste bio genocid.
Pored toga, donesena je i sudska presuda koja je to i formalno
potvrdila za sve one koji su koristili i tu formalnu instancu kao
izgovor da ne bi priznali činjenično stanje stvari. To što još
preostaje je da se priznaju i realne dimenzije tog genocida, jer je
više nego očigledno da se genocid izveo u cijeloj BiH, a ne samo u
Srebrenici, situacije u Prijedoru, Brčkom, Foči, Višegradu i drugim
mjestima svjedoče o tome. Jedan od zadnjih trendova koji se očituje
u akademskoj zajednici je poziv na “ne insistiranju na govoru o
genocidu” koje je opet novo, apsurdno negiranje genocida, jer se
referira žrtvi koja bi trebala “stišati svoju patnju zbog dobrobiti
cijelog društva”. To što masa zločinaca nije još uvijek
procesuirana, to što zločinci i dan danas velikim djelom žive vrata
do vrata sa svojim žrtvama po cijeloj Bosni, ne brine očigledno
pojedine akademike koji istražuju temu genocida. Mi kao akademici se
moramo odmaknuti i aktivno se odreći tih nacionalističkih trendova
koji su, na žalost, još uvijek prisutni i pokušavaju uporno
korumpirati sve društvene slojeve. Nacionalizmi su fundament čiste
politizacije povijesti za svrhu apologetike zločina počinjenih od
strane vlastite grupe. Nitko ne čini uslugu Srbiji danas ili njenim
budućim naraštajima time što neumorno sabotira njene procese
dolaženja do nivoa svjesti i razumijevanja toga što se zapravo
radilo. To je osporavanje činjenica, to je negiranje u kojoj mjeri
Srbija, zapravo, snosi odgovornost za to što se radilo tokom 90-tih.
Na kraju krajeva, Srbija bi sama sebe trebala pitati kome to paše da
se Srbija nikada iz svega toga ne izvuče, to drugi za Srbiju, na
žalost ne mogu odraditi.
Kako tumačite činjenicu da je Ratko Mladić dešavanja u Srebrenici
opisao kao osvetu Turcima?
Retorika potpirivanja osvete za daleka prošla vremena je kao tehnika
efektivna u praksi samo ako uspije apelirati emotivno-kognitivnim
mehanizmima grupe kojoj se govornik obraća, što znači da pojedinac
mora imati neku vrstu predispozicije da bi reagirao na govorniku
poželjan način. Da u to vrijeme, kad je Ratko Mladić širio takve
izjave, nije bilo adresanata koji su na ličnom planu bili podložni
takvoj retorici ne bi ni Mladić danas sjedio u Hagu za zločine u
Srebrenici jer tolike zločine ne bi on sam nikada bio u stanju
odraditi. Gledano iz drugog ugla, možemo reći: da su svi ti
domoljubi i patroti mislili svojim glavama odnosno mislili o tome
kako svim tim što su drugima radili, svom narodu i svojoj zemlji
nisu činili ništa više od magareće usluge, ti se zločini isto tako
ne bi nikada niti dogodili. A sada se ne bi događala ni sva ova
negiranja, a koja su opet sastavni dio efekta samog genocida. U
stvarnosti, ne postoji način kako netko može apologirati sistematsko
silovanje, mučenje, torturisanje i likvidiranje bilo koga, kao
instrumentarij za postizanje dobrobiti za vlastiti narod. Da i ne
govorimo još i o tome kako su pojedinci tokom 90-tih nadigrali i
samu definiciju “etničkog čišćenja” koje je standardan termin u
akademiji za “nasilje protiv druge etničke grupe” time što su
odrađivali i sistematsko etničko čišćenje članova vlastite etničke
grupe.
Koje su posljedice poistovjećivanja bosanskih katolika i
pravoslavaca sa hrišćanima i bosanskih muslimana sa Turcima koje, na
primjer, nalazimo kod Andrića?
Na kraju dana, što se tiče Andrićevih ‘Turaka’, ne zavaravajmo se,
ogromna je razlika između implikacija sinonimizacije ‘bosanskih
katolika’ i ‘bosanskih pravoslavaca’ sa ‘hrišćanima’ i implikacija
sinonimizacije ‘bosanskih muslimana’ sa ‘Turcima’, kao što je to
Andrić radio u svojoj književnosti. Ta ogromna razlika u kvaliteti
ovih implikacija, kao dva različita izraza tog našeg tradicionalnog
mehanizma sinonimizacije, je upravo to što čini gotovo nemogućim
zagovaranje toga kako upravo ta sinonimizacija kod Andrića nije
imala ništa više od retoričke prirode. |
