Otkad je istoričarka Olivera Milosavljević otišla iz života u smrt,
smrt će neuporedivo lakše dolaziti u život da pustoši našom
istoriografijom, javnim mnjenjem i njegovim mediumima. Sledeće
godine, možemo sad već slobodno računati na to, kad pred, za te
prilike već ritualno uvežbanim, pravosuđem naše monarholjubne
republike bude rehabilitovan i ordinarni kvisling Milan Nedić, teško
da će ko iz struke istoričara imati da digne svoj glas protiv, i
objasni svu sramotu i nemoralnu kloaku u koju se tim postupkom, u
nizu rehabilitacija saradnika okupatora i fašista, gura čitav naš
obrazovni sistem i lomi volja budućih generacija.
Ipak, nadam se, jer nada umire poslednja, da će se te sledeće godine
kad veliki srpski kvisling, među čašću sveže okupanim kvislinzima,
bude počastvovan građanskom nedužnošću za sva nedela koja je izvoleo
da blagosilja - jer ovde su čast i nedelo već trideset godina
najsrećniji zaručnici - da će se, dakle, naći neko od Oliverinih
studentkinja i studenata da tim povodom citira ponešto iz knjiga
koje je, o revizionizmu i pogibiji humanizma ovde i sada, napisala
Olivera Milosavljević. Ne znam koliko smo toga svesni, ali, istina
je ovih dana ostala bez jednog od svojih malobrojnih i sonornih
glasova u našem društvu.
Ostavila je za sobom profesorka Milosavljević kapitalne knjige o
najvažnijim našim savremenim istorijskim temama, o revizionizmu, o
akademskoj nacionalnoj nadriistoriografiji, o slavnim našim
ljubiteljima i promotorima fašizma, o duboko ukorenjenoj
nacionalističkoj tradiciji u Srbiji. Jednom rečju, o ključnim
problemima i u našem javnom mnjenju apsolutistički izvitoperenim
pogledima na njih. To izvitoperavanje, moralni je zločin i
kulturocid bez premca; seča istinskih vrednosti i promocija
kukavičluka i karijerizma. "Sveprisutni istorijski revizionizam
danas je u Srbiji doveden do krajnjih konsekvenci", piše Olivera
Milosavljević u predgovoru prvom tomu "Savremenika fašizma". Taj
revizionizam ovde i sada, veli ona, "znači, pre svega, negaciju
odbačenog socijalističkog društva i jugoslovenske države kroz svesno
izvrtanje slike o njihovoj suštini... prošlost (je) do te mere
relativizovana da je stvoreno uverenje da u istoriji ne postoji
ništa što nije podložno vrednosnoj reinterpretaciji, da je istorija
skup proizvoljnih poluznanja i da ima onoliko istorija Srbije koliko
danas u njoj ima političkih stranaka."
Pokazala je Olivera Milosavljević sav diletantizam našeg istorijskog
i povesnog revizionizma, koji se bavi ne utvrđenim istorijskim
činjenicama, nego izmišljanjem boljih istorijskih odluka koje su
propuštene. Horovi naših građanskih, revizionističkih istoričara ne
utvrđuju danas šta je i kako bilo, nego kako je i šta trebalo
učiniti - na primer, da bi bilo bolje da nije bilo 27. marta 1941,
da bi bilo bolje da je na snazi ostalo pristupanje Trojnom paktu i
sve tome slično, a sve stoga da bi uklonili sa lica zemlje istinu o
našem autohtonom pokretu antifašističkog oružanog otpora koji je, ne
slučajno, bio komunistički, i, po svojoj snazi i doprinosu u borbi
protiv fašizma, četvrti u svetu! Pisci revizionističke istorije, u
stvari, brišu istoriju, po starostavnoj tradiciji palanke i
nacionalizma. Godine 1881, Jakov Ignjatović piše: "Šoviniste ne daju
mu (narodu) ono što mu je od svagdašnje nužde, već ga uspavljuju
hašišom šovinizma, da bar lep sanak boravi, a da se tek na strašnom
sudu probudi." Da je prošlo više od sto trideset godina od ovog
Ignjatovićevog upozorenja, a da nas do danas prati isto opojno
dejstvo hašiša nacional-šovinizma i isto trezveno upozorenje, na to
upućuje knjiga Olivere Milosavljević "U tradiciji nacionalizma".
Ova knjiga o istoriji srpskog nacional-šovinizma u kontekstu
balkanskih nacional-šovinizama utvrđuje tri ključna momenta
ideologije nacionalizma. Prvo, savremeni nacionalizam nikad nije
savremen. On je aktuelan, ali anahron. On ponavlja samo ono što je
već rečeno. Autorka o tome kaže: "Specifičnost današnjih
'nacionalnih radnika' jeste u tome da nepogrešivo ponavljaju stotinu
puta ispričanu priču, a da i dalje veruju da su tek oni shvatili i
opisali suštinu 'nacionalnog bića' koju drugi ne poznaju. Nemaju
svest da samo nastavljaju tradiciju širenja istih mitoloških i
mitomanskih ideja koje su im stari ostavili u amanet". Drugo,
balkanski nacionalizmi su identični.
Čitajući i slušajući poruke raznih balkanskih nacionalista, i iz
različitih perioda, mi nailazimo na iste glagole i iste prideve,
menjaju se samo imena nacija: prelaze iz subjekta u objekt i
obratno, iz objekta u subjekt. Treće, ciljevi i sredstva različitih
nacionalizama takođe su identični. Ključni cilj svakog nacionalizma
jesu dve protivrečne stvari: velika država i etnička država. Da bi
jedna država na Balkanu bila velika, ona nikako ne može biti etnički
monolitna i obratno, ukoliko je etnički monolitna, ona ne može biti
velika.
Ovim uvidom dolazimo do psihološke suštine nacionalističkog
projekta. I kada ostvari svoj san, nacionalista ostaje nezadovoljan,
jer je njegovo ostvarenje, u njegovim sopstvenim očima, uvek
polovično.. |