U Mostu RSE razgovaralo se o tome da li vojna saradnje sa Rusijom
može da ugrozi evropsku perspektivu Srbije. Sagovornici su bili
Jelena Milić, direktorka beogradskog Centra za evroatlantske
studije, i Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
Bilo je reči o tome zašto je Brisel veoma blago reagovao na
činjenicu da je Srbija početkom septembra učestvovala u zajedničkoj
vežbi sa Rusijom i Belorusijom i pored protivljenja Evropske unije,
da li se na toj vežbi vojska obučavala u gušenju građanskih pobuna,
da li je politika sedenja na dve stolice posledica razlika između
premijera Vučića predsednika Nikolića, da li je pravu ministar
odbrane Srbije Bratislav Gašić kada tvrdi da je vojna saradnja
Srbije sa Sjedinjenim Američkim Državama dominatna u odnosu na
saradnju sa Rusijom, da li je moguće da Srbija kao članica Evropske
unije ostane vojno neutralna, kao i o tome da li će Srbija
udovoljiti zahtevu Rusije da se organizuju zajedničke vojne vežbe i
iduće godine.
Omer Karabeg: Koji je cilj politike sedenja na dve stolice, ruskoj i
NATO-voj, koju Srbija praktikuje u vojnoj saradnji?
Aleksandar Radić: Politika sedenja na dve stolice je zapravo
prirodna posledica činjenice da na našem području jako veliki upliv
ima ne samo Zapad, nego i Rusija. Činjenica da su ruski biznis i
firme, koje su devedesetih godina u Rusiji osnovali srpski
biznismeni, jako prisutni na srpskom tržištu oblikuje i političku
scenu Srbije. Ne treba zaboraviti ni to da je ruska vlada
svojevremeno pozajmila pare vladi Srbije da pokrije budžetski
deficit. Tu je onda i odnos Rusije prema Kosovu i Metohiji.
Sve to utiče da - u trenutku kada između zapadnih sila i Moskve
postoji visoki nivo nerazumevanja - Srbija ima strateški oslonac i
na Istoku i na Zapadu. Kako se to dogodilo? Srbija godinama unazad u
vojnoj saradnji sa Rusijom nije imala ništa što bi bilo relevantno.
Bio je tu i tamo poneki remont aviona i helikoptera, poneki
komercijalni ugovor, ali ništa što bi govorilo o ozbiljnoj saradnji
u domenu odbrane. Onda je nekoliko sedmica uoči izbijanja krize u
Ukrajini došlo do posete ruskog ministra odbrane Beogradu.
Tada je stvorena ideja o zajedničkim vojnim vežbama, pa se krenulo u
neke konkretne oblike saradnje. Za razliku od onih koji kažu da je
sedenje na dve stolice deo politike, ja mislim da je tu reč o
inerciji. Obaveze su već bile ugovorene, pa bi se odustajanjem od
njih u trenutku izbijanja ukrajinske krize poslala loša poruka
Moskvi. U Beogradu je procenjeno da bi to bila mnogo veća šteta nego
da se istrpi poneka kritika sa Zapada, jer se zvanični Beograd uvek
može pozvati na činjenicu da je vojna saradnja Srbije sa zemljama
NATO pakta mnogo razvijenija nego sa Rusijom.
Omer Karabeg: Gospođo Milić, po vama, da li je reč o inerciji, kao
što kaže gospodin Radić, ili o politici sedenja na dve stolice?
Jelena Milić: Politika sedenja na dve stolice je politika
reketiranja i Istoka i Zapada od strane aktuelne vlasti. Nije mnogo
bolje bilo ni za vreme prethodnih administracija u Beogradu. Nema
tu, na žalost, ni strateškog opredeljenja, niti razmišljanja o tome
šta je u najboljem interesu građana i države Srbije na duže staze,
već se samo lavira. Tom laviranju ide na ruku i konfuzija u kojoj se
Evropska unija nalazi. Ustvari, vladajuća garnitura smatra da može
da prolongira svoju vlast neodgovorno sedeći na dve stolice.
Omer Karabeg: Početkom septembra Srbija je, i pored protivljenja
Evropske unije, učestvovala u zajedničkoj vojnoj vežbi sa Rusijom i
Belorusijom. Vežba se zvala "Slovensko bratstvo", a održana je na
jugu Rusije. Kako tumačite činjenicu da nakon završetka vežbe nije
bilo reakcija iz Brisela? Zvaničnici Evropske unije kao da su
zaboravili svoje saopštenje u kome su upozorili da bi takva vežba
predstavljala pogrešan signal.
Aleksandar Radić: Mislim da na Zapadu jasno prepoznaju da je
generalni stav srpskih vlasti prozapadni i da se odbrambena politika
gradi širenjem i jačanjem veza sa NATO paktom, s obzirom da postoji
čitava mreža zajedničkih aktivnosti sa članicama tog vojnog saveza.
Zapad očigledno pragmatično procenjuje da ne treba praviti veliku
buku oko vojne saradnje Srbije sa Rusijom. Jedan od indikatora
takvog postupanja je i pisanje Pentagon Bloga gde zvanični Vašington
hvali Srbiju za veliko zalaganje unutar NATO saveza i učešće njenih
vojnika u međunarodnim operacijama.
Poruka tog teksta je otprilike ova: ako nećete u NATO - u redu je,
jer se vi ponašate kao da ste odgovorna članica NATO saveza. Upravo
zbog toga mislim da postoji određena blagonaklonost prema Srbiji.
Shvata se da te vežbe sa Rusijom nisu presudne, da one ne menjaju
političku orijentaciju Srbije. S druge strane, primetan je interes
Rusije za te vežbe, što se vidi i iz naziva poslednje zajedničke
vežbe.
Vojnim vežbama se obično daje neko geografsko ime ili neko koje
asocira na vojnu operaciju, ali, kada vežbi date ime "Slovensko
bratstvo", onda je očigledno da insistirate na bliskosti naroda koji
u njoj učestvuju. Sve u svemu, reč je o nekoliko zajedničkih vojnih
aktivnosti sa Rusima tokom godine i, ako to uporedite sa desetinama
vežbi koje su organizovane u okviru Partnerstva za mir i NATO pakta,
onda je potpuno jasno da je Vojska Srbije u velikoj meri okrenuta ka
Zapadu.
Jelena Milić: Ne bih se složila s vama, gospodine Karabeg, da je
Evropska unija olako prešla preko vežbe na jugu Rusije. Ovo je pre
svega spoljnopolitičko pitanje, jer vojska deluje na osnovu
političkih odluka koje donosi rukovodstvo zemlje. Zbog toga je
evropski komesar za susedsku politiku Johannes Hahn uoči
kontroverzne vežbe "Slovensko bratstvo" upozorio da se najavom
zajedničke vojne vežbe sa Rusijom Evropskoj uniji šalje pogrešan
signal. Na to je naš ministar spoljnih poslova odgovorio jako
neodmereno u stilu - šta se tiče Evropske unije šta radi Srbija sa
Rusijom, to je vojno pitanje. Nije to vojno pitanje. To je, pre
svega, političko pitanje.
Argument koji čujemo od zvaničnika Srbije o tome da broj vežbi sa
NATO paktom odnosi apsolutnu prevagu nad brojem vežbi, koje Srbija
ima sa Rusijom, možda bi i imao nekog smisla da Rusija nije trenutno
pod sankcijama Evropske unije zbog rata u Ukrajini. A što se tiče
naziva "Slovensko bratstvo" - od kad to Poljaci, Česi, Slovaci i
Bugari nisu Sloveni, da spomenem samo neke koji na toj vežbi nisu
učestvovali. Drugo, šta se tamo vežbalo?
Cilj je bio da se kriminalizuju pobune građana protiv totalitarnih i
korumpiranih režima, pa se onda vežbao vojni odgovor na takvo nešto,
što je u najmanju ruku kontroverzno, da ne upotrebim neku drugu reč.
Ali da se vratim pitanju da li je Brisel olako prešao preko
činjenice da je Srbija, i pored upozorenja, učestvovala u vežbi sa
Rusijom . U Srbiji se često smatra da, kad Zapad kaže da izražava
zabrinutost, to nije neka ozbiljna kritika.
Šta je značila ta zabrinutost - videćemo kada 15. oktobra komesar
Hann dođe u Beograd da nam prezentuje izveštaj Evropske komisije o
napretku Srbije. Tek tada ćemo znati da li je naše učešće u vežbi
"Slovensko bratstvo" prošlo bez posledica. Nemojmo zaboraviti još
nešto. Jedna od stvari koje su bile pomenute u onom famoznom pismu
pet američkih kongresmena potpredsedniku Sjedinjenih Američkih
Država Bajdenu - koje je Vučića sačekala kada je stigao u nedavnu
posetu Vašingtonu - bilo je upravo učešće Srbije u toj kontroverznoj
vojnoj vežbi.
Aleksandar Radić: Ne bih se složio sa gospođom Milić oko njene
procene sadržaja vežbe "Slovensko bratstvo". Scenario te vežbe je
veoma sličan scenariju vežbe "Srem 2014", koja je održana prošle
godine na poligonu u Nikincima - i rekao bih da su oba bili
politički korektni. Dobro, jeste jedan ruski general nešto rekao o
protestima, ali scenariji tih vežbi su slični u svim zemljama sveta
- bilo da je reč o članicama NATO pakta, Rusiji ili Kini. Svi su
danas fokusirani na borbu protiv pobunjenika i terorista.
Po mom mišljenju poruka Zapada Srbiji je vrlo jasna. Oni nam
poručuju - što je bilo, bilo je, ali da vidimo šta planirate u 2016.
godini, jer su tokom leta iz Moskve stigli signali da se očekuje da
će vojna saradnja iduće godine biti veća nego ove. Tek to će biti
pravi test za srpsku politiku. Poruka Evropske unije i NATO pakta je
vrlo jasna - pazite šta potpisujete i koje obaveze preuzimate. U
kontekstu strateškog opredeljenja Srbije da se približava Evropskoj
uniji i jača saradnju sa NATO savezom bilo bi prirodno da se ublaži
saradnja sa Rusijom.
Jelena Milić: Htela bih samo da se osvrnem na ovo što je gospodin
Radić rekao o sadrzaju vežbe. Jedna je stvar kada vežbate kako da
zaustavite delovanje pobunjenika i terorista na nekoj tuđoj
teritoriji, ali problem sa vojnom vežbom "Slovensko bratstvo" je što
je to bila kriminalizacija ukrajinskog Evromajdana, što je to bila
vežba kako da vojska spreči unutrašnju građansku pobunu.
Omer Karabeg: Ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić nije zabrinut
zbog primedbi Brisela. On kaže da je vojna saradnja Srbije sa
Sjedinjenim Američkim Državama dominantna u odnosu na druge zemlje,
znači i u odnosu na Rusiju.
Jelena Milić: Mi iz Centra za evroatlantske studije smo više puta
javno kritikovali saopštenja State Departmenta - Hillary Clinton je
bila prva koja je to rekla - da je vojna saradnja najbolji apekt
bilateralne saradnje Srbije i SAD. Mislim da ta saopštenja ne vode
računa o zločinima koje su srpske oružane snage počinile na Kosovu,
da je to na neki način njihovo aboliranje. Mislim da su to bile
površne ocene koje nikako ne služe uspostavljanju mehanizama
tranzicione pravde bez kojih nema reformi sistema bezbednosti, niti
otklona od prošlosti koja je opterećena ratnim zločinima.
Pomenula bih samo da je Fond za humanitarno pravo napravio veoma
ozbiljan dosije o slučaju generala Dikovića, sadašnjeg načelnika
Generalštaba Vojske Srbije, u kome su evidentirani zločini srpskih
vojnih snaga na Kosovu za koje još niko nije odgovarao. Učešće naših
nižerangiranih oficira na obuci u West Pointu ili negde drugo ne
može se porediti sa političkom odlukom da se našim učešćem u
zajedničkim vežbama da legitimiet Rusiji koja je pod sankcijama
Zapada zbog aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini. To više nije
ni pitanje šta će reći NATO, SAD i EU. Mi smo sada u fazi kada bismo
morali da kažemo šta je za nas na duže staze u najboljem interesu.
Aleksandar Radić: Činjenica je da je i po broju i po kvalitetu
najznačajnija naša vojna saradnja saradnja sa Sjedinjenim Američkim
Državama. Činjenica je takođe da postoji podrška Vašingtona i da nam
Sjedinjene Američke Države pružaju vojnu pomoć. Uz američku pomoć u
bazi Jug gradi se Centar za obuku jedinica za multinacionalne
operacije, koji bi trebalo da ima regionalni karakter, i koji će po
svom formatu obavljati zadatke namenjene članicama NATO pakta. Sve
to dovoljno govori o poverenju koje Beograd uživa u Vašingtonu.
Rekao bih da je na Zapadu prećutno prevladao stav da je postupanje
Srbije prihvatljivo. Amerikanci prepoznaju Srbiju kao partnera i na
Srbiji je da u budućnosti preciznije definiše svoju politiku.
Naravno, tabu tema je članstvo u NATO savezu. Kaže se da je to
neprihvatljivo za javno mnjenje. To je bio stav svih vlada koje su
bile na čelu Srbije posle 5. oktobra. Insistiranje na vojnoj
neutralnosti bio je najlakši način da se izbegne rasprava o NATO
paktu. Ja, međutim, spadam u one koji ne veruju da je moguće
ostvariti evropsku budućnost Srbije, a da se pri tome izbegne
članstvo u NATO savezu. Bez obzira što ne postoji formalni zahtev da
se pre ulaska u Evropsku uniju pristupi NATO paktu, niti će takavog
zahteva biti, za zemlje u tranziji, a pogotove za zemlje Zapadnog
Balkana koje su bile u međusobnim konfliktima, članstvo u NATO paktu
se podrazumeva.
Omer Karabeg: Rusija se često na međunarodnoj sceni ponaša kao
zaštitnik Srbije. Ranije je takvu ulogu imala oko Kosova, dok je ove
godine svojim vetom sprečila Savet bezbednosti da usvoji rezoluciju
o srebreničkom genocidu. Koliko je vladajućoj garnituri u Srbiji
bilo stalo da ne prođe ta rezolucija, najbolje govori nedavna izjava
Aleksandra Vučića koji je neusvajanje rezolucije o Srebrenici
proglasio jednom od dve najveće ovogodišnje pobede Srbije. Da li je
bliska saradnja sa Moskvom, uključujući i vojnu, na neki način
vraćanje duga Rusiji?
Jelena Milić: Ruski veto na rezoluciju o Srebenici nema nikakve veze
sa naklonošću Rusije prema Srbiji. To jedino ima veze sa
pozicioniranjem Rusije na globalnoj sceni i artikulisanjem njenih
interesa. Srbija je bila potiv rezolucije o Srebrenici jer se u toj
rezoluciji insistira na odgovornosti za zločine i zato joj je bio
potreban ruski veto. Rusija je to odlično odradila, a srpski
zvaničnici su ispali neodmereni. Pogledajte samo govor predsednika
Nikolića koji je usred Ujedinjenih nacija, koje su osnivač Haškog
tribunala i Međunarodnog suda pravde, otvoreno negirao genocid u
Srebrenici koji je utvrđen presudama tih sudova. To je bio vrlo
štetan potez za interese Srbije i to će nam se fakturisati kad-tad.
Što se tiče naše saradnje sa NATO savezom, mi smo pre devet meseci
usvojili Individualni akcioni plan partnerstva sa NATO paktom, ali
na njegovoj realizaciji nije ništa urađeno. Jedna od aktivnosti
predviđenih tim planom je i jačanje demokratske kontrole nad
oružanim snagama. To je stvar koju niko u Srbiji od 5. oktobra do
danas nije stavio kao prioritet - i to nam se sveti.
Mi smo trenutno u ko zna kojoj aferi prisluškivanja. Imamo jedan
potpuno diskreditovan skupštinski odbor za kontrolu službi
bezbednosti koji tvrdi da su teroristi svuda oko nas. Srbija neće
nikada od Rusiji dobiti podršku za jačanje demokratske kontrole
oružanih snaga, niti Rusiju to zanima. To su stvari koje se mogu
dobiti samo od Evropske unije i i NATO članica. To su problemi sa
kojima se Srbija suočava, a ne kakve će biti performanse njenih
jedinica u mirovnim misijama.
Omer Karabeg: Da li je politika sedenja na dve stolice posledica
razlika između predsednika Nikolića i premijera Vučića? Za Vučića se
govori da je prozapadno orijentisan, dok Nikolić ne krije da obožava
Putina.
Aleksandar Radić: Mislm da je to crno-bela slika. To ne postoji. Tu
se prepliću različiti interesi i unutar vlasti ne postoji podela na
grupacije koje su striktno vezane za jednu ili drugu stranu. Možemo
da govorimo samo o onome što vidimo na površini, a to je jedinstven
stav srpske vlasti.
Jelena Milić: Ta podela je po meni wishful thinking zapadne
zajednice koja bi volela da postoji takva situacija i da onda u
takvom odnosu snaga kreira rešenja. Ono što sada vidimo - to su tri
prilično različita centra artikulacije srpskih spoljnopolitičkih
pozicija, što je apsolutno nedopustivo. To su premijer Srbije,
ministar spoljnih poslova i predsednik Srbije. Pri tome ne postoji
rasprava o spoljnoj politici u parlamentu, a to je jedino mesto gde
bi trebalo da se ispoljavaju razlike. Inače, po mom misljenju u
Srbiji postoje dva ključna centra koja opstruiraju okretanje Srbije
prema Zapadu. Jedan je u sistemu bezbednosti, a drugi su ljudi koji
imaju itekako velike ekonomske interese u poslovanju sa javnim i
državnim preduzećima.
Oni vam, naravno, neće reći - mi ne želimo da idemo u evropske
integracije, jer to znači kontrolu javnih i državnih preduzeća, a to
nam seče granu na kojoj sedimo. Oni ne mogu da javno kažu da zbog
toga ne žele da Srbija krene evropskim putem, ali će zato reći da se
solidarišu sa bratskom Rusijom i da zbog toga neće u evropske
integracije. Što se tiče bezbednosnih struktura, one vrlo dobro
znaju da proces približavanja Evropskoj uniji podrazumeva i
insistiranje na nastavku suđenja za ratne zločine pred domaćim
sudovima.
Oni, takođe, ne mogu da kažu - mi smo protiv Evrope zato što se
plašimo da će nas stići tranziciona pravda, nego će se zalagati da
Srbija nipošto ne ide ka Evropskoj uniji i NATO paktu, već da jača
saradnju sa Rusijom. A što se tiče interesa same Rusije, ja mislim
da je dosta nategnuta ona teza da Rusija želi da Srbija bude njen
trojanski konj u Evropskoj uniji, jer će Srbija, u najboljem
slučaju, tek za nekih desetak godina ući u neku formu Evropske
unije.
Ono do čega je Rusiji sada stalo jeste da pokaže da su devedesete
godine, kad su istočnoevropske zemlje otišle u Evropsku uniju i
NATO, bile jedan trenutak slabosti Rusije koji se više neće
ponoviti. Zato Rusija sada nudi alternativu evropskim integracijama
ukazujući na izazove sa kojima se Evropa danas susreće. Interes
Rusije je da se u Srbiji smanji podrška evropskim integracijama i da
se one snage, koje se zalažu za Evropu, optuže da protiv volje
većine građana Srbije guraju zemlju ka Zapadu.
Omer Karabeg: Da li bliskost sa Moskvom u jednom trenutku može biti
prepreka na putu Srbije ka Evropskoj uniji?
Aleksandar Radić: Naravno da može, ako se budu pogoršavali odnosi
između vodećih sila Evropske unije i Moskve. A to bi se moglo
dogoditi, kada bi se, recimo, u većim razmerama obnovili sukobi u
Donjecku. Tada bi Brisel vršio pritisak na Srbiju se udalji od
Moskve. Međutim, u ovom trenutku trend je drugačiji. Zajednički
problemi na Bliskom i Srednjem istoku su izvesnoj meri približili
Brisel i Moskvu. Primetna je blagonaklonost Brisela, uz određene
rezerve i kritike, prema činjenici da je Rusija vojno ušla u
sirijsku priču.
Jelena Milić: Ja mislim da je bliskost sa Moskvom već sada prepreka
za demokratizaciju Srbije, a proces demokratizacije je jedan od
glavnih kriterijuma za članstvo u Evropskoj uniji.
Omer Karabeg: U zaključku, dokle će Srbija sedeti na dve stolice,
odnosno dokle će, s jedne strane Zapad, a s druge strane Rusija
tolerisati tu politiku?
Aleksandar Radić: Ono što je u ovom trenutku važno je šta se planira
za 2016. godinu. Ako srpski vrh želi da pošalje poruku Zapadu da će
se distancirati od Rusije - naprosto neće iduće godine održati
zajedničke vežbe sa Rusijom i vojnu saradnju s tom zemljom će
svesti, recimo, na učešće srpskih vojnika u takmičenju u ratnim
veštinama koje se održava iduće godine. To će zadovoljiti onaj
većinski dio srpske javnosti koji podržava saradnju sa Rusijom, ali
neće imati neki suštinski ni politički, ni bezbednosni značaj.
Međutim, kada je reč o mnogo važnijem pitanju, a to je ekonomski i
politički uticaj Rusije, tu nema jasne linije. Ruski kapital i ruski
uticaj, koji se ostvaruje preko tog kapitala, je prisutan i u
zemljama Evropska unije, pa se, bez obzira na evropske ambicije
Srbije, mora računati na značajno prisustvo Rusije i na našoj
političkoj sceni. Šta god da uradite, kako god da gledate na stvari,
valja računati s tim da je Rusija sila, koja se nalazi na istoku
Evrope, i da će srpska politika uvek morati vrlo obazrivo da se
kreće između Evropske unije i Rusije.
Jelena Milić: Ako Srbija želi da nastavi da deluje samodestruktivno,
ona može i dalje da sedi na tom prividu od dve stolice, ali ja
zaista ne vidim nikakve koristi od toga. Ne vidim šta nam to Rusija
uopšte nudi zbog čega bismo morali da imamo specijalne obzire prema
njoj. Rusija je tigar od papira i intervencije u Ukrajini i Siriji
Putinu služe samo da skuplja političke poene kako bi odvratio pažnju
od stanja ruske ekonomije i mnogih drugih problema. Za razliku od
Rusije, Zapad nam je i geografski i vrednosno bliži. Zemlje Evropske
unije su ekonomski mnogo i stabilnije i u jednom dužem periodu nisu
imale međusobnih konflikata. To su po meni ključni argumenti kojima
bi Srbija trebalo da se rukovodi kada donosi odluku o tome kojim
putem treba da ide. |