Da učlanjenje Crne Gore neće proći bez velikih problema bilo je
jasno mjesecima unaprijed.
Znalo se i kakav će oblik otpora članstvo u NATO-u uzeti, scenario
je unaprijed ispisan i mnogo puta viđen: novo „događanje naroda“.
Znalo se i ko će predvoditi stvar: četnički vojvoda Andrija Mandić i
njegov Demokratski front, koalicija na čijem je čelu Mandićeva Nova
srpska demokratija.
Znalo se da će važnu ulogu imati i partija Predraga Bulatovića, jer
ga je za to preporučivalo njegovo iskustvo. Bulatović je, naime,
predvodio oružani napad na Vladu 1998. godine, nakon što je Milo
Đukanović na predsjedničkim izborima pobijedio Momira Bulatovića.
Tada je Televizija Crne Gore objavila snimak iz kabineta Slobodana
Miloševića na kojem se jasno vidi i čuje kako Milošević
Bulatovićima, koji pred njim sjede pognute glave kao đaci u kazni,
daje upute za napad na Vladu, i pita ih šta se više čeka sa tim.
Predrag Bulatović mu odgovara da čekaju da se „ovdje dogovore“.
Ko stoji iza nereda u Podgorici
Znalo se i ko će stajati iza nereda u Crnoj Gori: Moskva i Putin.
Baš kao što je iza onih stajao Milošević. Vladajuća koalicija u
Crnoj Gori dugo se libila da prozove Moskvu, ali više nema kud:
jutrošnji provladini podgorički mediji donose naslov „Ruska ruka nad
Crnom Gorom“, a analitičar Dušan Janjić saopštava da se „Moskva
direktno miješa u unutrašnje stvari Crne Gore”. On nema dileme da su
demonstracije Demokratskog fronta usmjerene protiv NATO-a, pri čemu
dodaje da je uloga Rusije u tome ogromna. Janjić potez Rusije tumači
i kao ohrabrenje Demokratskom frontu da ide ka ponavljanju scenarija
„Žuta greda“, kada je, davne 1989. godine, intervencija policije i
zaustavljanje radnika iz Nikšića bila povod za rasplamsavanje
protesta.
Ukoliko niste propagandista Demokratskog fronta ili politički idiot,
posve je jasno što se u Crnoj Gori zbiva. Đukanovićeva Vlada je
oslabljena nizom korupcionaških afera, bahatošću i ogavnim
lopovlukom Demokratske partije socijalista, konstantnim sukobom
unutar vladajuće koalicije između Demokratske partije socijalista i
Socijaldemokratske partije. Afera “Snimak”, tokom koje su
dokumentovane izborne mahinacije Đukanovićevog DPS-a, iako godinama
stara, poslužila je kao formalni povod za “okupljanje naroda”.
Crnoj Gori su potrebni i pošteniji izbori i bolja Vlada, ali to je
demokratsko pitanje i nema nikakve veze sa protestima u Podgorici.
Zar neko doista misli kako protesti koje organizuje četnički
vojvoda, blagosilja i na njima govori Amfilohije Radović, podržavaju
najekstremnije srpske desničarske organizacije, a aplaudira im
Putin, mogu Crnu Goru povesti u boljitak: u više pravednosti i
demokratije?
U jednom trenutku izgledalo je kako se protesti gase. Grupa
demonstranata sa četničkim obilježjima ispred Parlamenta je zapalila
vatru i pekla prase na ražnju. Prije toga su demonstranti brutalno,
kao ženu i kao muslimanku, vrijeđali poslanicu Azru Jasavić, dok je
pokušavala ući u Parlament.
A onda su vlasti odlučile da policija rastjera preostale
demonstrante. Opet dolazimo do ključne riječi ovih protesta:
“formalno”. Dakle, “formalno”, policija je sprovodila zahtjev za
uklanjanje šatora sa glavnog gradskog bulevara koji joj je uputila
podgorička komunalna policija. Ali bilo je jasno da su šatori ono
što su početkom devedesetih bili balvani. Bilo je, ili je moralo
biti jasno da će Mandić uklanjanje šatora iskoristiti da ponovo
razbukta proteste. Zašto su vlasti odlučile da učine baš ono čemu se
Mandić nadao, ostaje nejasno.
Referendum u ime Rusije
Mandić je u pismu koje je uputio ambasadorima članica NATO u
Podgorici objasnio šta zapravo hoće i šta je cilj demonstracija.
Zapadnim diplomatama ne može prodavati priču o “demokratizaciji Crne
Gore” za koju se navodno bori, onu koju prodaje građanima i
novinarima, stoga je skinuo rukavice i rekao šta ga tišti.
Ton njegovog pisma je prijeteći. On upozorava da bi odluka
crnogorske Skupštine da država uđe u NATO mogla imati katastrofalne
posljedice po mir u Crnoj Gori. A ko će izazvati te posljedice? Pa
on, Mandić. Hoće to tako kad iza tebe stoji Putin. Ovako kaže
Mandić:
“Ukoliko se, ipak, vlade vaših zemalja odluče da postupak učlanjenja
Crne Gore u NATO sprovedu sa nelegitimnom Vladom, bez uključenja
stvarne volje građana, to će značiti samo jedno - da ste još jednom
prenebregli ono za što se formalno zalažete. To bi donijelo nove
potrese i dramatične posljedice u budućem životu crnogorskog
društva. Ne moram naglašavati da takva, pogubna odluka ne može biti
legitimna, niti legalna, te da je apsolutna većina građana Crne
Gore, koja se inače protivi ulasku u NATO, nikad ne bi priznala”.
“Razumijemo da vašom kolektivnom posjetom, u predvečerje NATO
samita, želite da snažnije iskažete namjeru da Crnu Goru primite u
vaš vojni savez. Smatram da je to, sa aspekta interesa vlada koje
predstavljate, legitiman cilj, ali ostaje ključno pitanje: na koji
način želite to da ostvarite” pita Mandić i upozorava da se pitanje
ulaska Crne Gore u NATO mora riješiti jedino - referendumom.
Da budemo još precizniji; referendumom koji će sprovesti Vlada kojoj
je on na čelu, nakon što vlast preuzme na ulici. Referendumom na
kojem će Crna Gora odbiti članstvo u NATO i okrenuti se ka Rusiji.
Zato što u crnogorskom Parlamentu postoji solidna većina koja je po
Ustavu ovlaštena da izglasa učlanjenje u NATO, Mandiću treba nova
Vlada ili raspuštanje Parlamenta. Vlada kojoj je on na čelu ne bi
nikada poslala na glasanje u Parlament odluku o ulasku u NATO. Meta
protesta su partije koje će glasati za ulazak u NATO: vladajuća
koalicija (DPS, SDP i partije Bošnjaka, Albanaca i Hrvata), ali i
Pozitivna Crna Gora, jedina opoziciona partija koja podržava plan da
Skupština izglasa odluku o ulasku u NATO.
Demokratski front i Andrija Mandić su sljedbenici velikosrpske
politike koja je izazvala ratove u bivšoj Jugoslaviji. Svima je
jasno dokle su oni spremni ići, naročito kada imaju rusku podršku.
Za tu politiku, ulazak Crne Gore u NATO kraj je igre, smak njihovog
svijeta, događaj gori od nezavisnosti Crne Gore.
Crnogorska nezavisnost je nešto što može biti anulirano. Ali ulazak
Crne Gore u NATO znači izlazak te zemlje iz orbite Srbije i Rusije,
znači radikalan civilizacijski, politički i kulturološki preokret. U
danima pred nama vidjećemo ima li Crna Gora snage za to, ili će
upravljanje državom, u ime demokratije i ljudskih prava, preuzeti
četnički vojvoda. |