Vazalni sustav
Rusiju se izvana najčešće doživljava kao državu čvrste, vertikalne
strukture vlasti na čijem se vrhu nalazi jedan čovjek, Vladimir
Putin. Pomniji pogled otkriva nešto drugačiju sliku. Iako Vladimir
Vladimirovič unutar Rusije ima moć koja je nemjerljiva u odnosu na
predsjednika ili premijera neke zapadne demokracije, on nije
sposoban u svakom trenutku kontrolirati ljude koji upravljaju
njegovim aparatom vlasti. Jedan od razloga za to je i sama Rusija.
Teško je u zemlji takve veličine nadzirati svakog službenika, pa i
onog vrlo visokog ranga ako je dovoljno udaljen od Moskve.
I sam sustav vladanja predsjednika Putina u određenoj mjeri pogoduje
manjku kontrole nad mnogobrojnim potčinjenima. Taj sustav više
nalikuje feudalnim sustavima srednjovjekovne Evrope, nego upravnim i
političkim sustavima modernih demokracija. Feudalnim kraljevima
najvažnije je bilo dobiti zakletvu vjernosti od svojih vazala.
Kralju bi ta zakletva omogućavala da vazala po potrebi pozove u
vojsku, te da od njega ubire danak. Osim tih sadržajno uskih obveza,
vazal je bio slobodan da na vlastitom feudu čini što god ga volja.
Pa i da upravlja, suduje i oporezuje po vlastitom nahođenju. Sličnu
situaciju možemo vidjeti i u modernoj Rusiji. Vladimiru Putinu bitno
je da mu je činovnik lojalan. Kako će taj činovnik upravljati npr.
državnim željeznicima i koliko će državnih sredstava pokrasti i nije
toliko bitno za Vladimira Vladimiroviča. Takav sustav vladanja
predsjedniku Putinu često donosi neugodna iznanađenja. Najnoviji
takav primjer je slučaj državnog tužioca Jurija Čajke. Unatoč
brojnim dokazima o korumpiranosti državnog tužitelja koje je Fond za
borbu s korupcijom Alekseja Navaljnog objavio u formi dokumentarnog
filma, gospodin Čajka i dalje nije smijenjen. Moskovski politički
analitičari poput Stanislava Belkovskog govore da je pozicija Jurija
Čajke javnom objavom dokaza zapravo i ojačana. Čajka koji navodno u
kremaljskim dvorskim borbama i nije najbolje stajao i koji bi vrlo
vjerojatno ubrzo bio smjenjen, postao je ogledni primjer kako ruski
predsjednik štiti one koji su mu lojalni, kako od zakona tako i od
bijesa javnosti. Dakle, sustav vladanja kojeg je sam uspostavio,
Vladimira Putina ponekad tjera da podupire aktere koje ne kontrolira
i to čak kad mu ti akteri uzrokuju direktnu političku štetu.
Ramzan
Iako se izvana i ne vidi najbolje, možda najbolji primjer Putinove
slabosti i nedostatka kontrole nad vlastitim upravnim aparatom zove
se Ramzan Ahmatovič Kadirov. Gospodin Kadirov predsjednik je
Čečenske Republike, jedne od federalnih sastavnica Ruske Federacije.
Dolazak Kadirova na čelo Čečenije sudbinski je isprepleten s
dolaskom samog Putina na čelo Rusije. Putinova legitimacija čvrstog
i snažnog vođe velikim dijelom počiva na njegovim postupcima u
Drugom čečenskom ratu. Odmah nakon što mu je Boris Jeljcin predao
vlast, Vladimir Putin pokrenuo je opći napad Oružanih snaga Ruske
Federacije na čečenske separatiste. Nakon relativno kratke i vrlo
krvave kampanje, otpor čečenskih separatista je slomljen i ruska se
zastava ponovno ponosno kočoperila nad ruševinama Groznog. Međutim,
jedan od glavnih razloga uspjeha druge čečenske kampanje i nije
pretjerano laskav za Vladimira Vladimiroviča. Teško da bi verhovni
glavnokomandujušći uz svu pomoć svojih odreda SPECijalnogo
NAZnačenija, jurišnih helikoptera Mi-24 i liberalnog korištenja
topništva, uspio u tako kratkom vremenu pacificirati buntovnu
planinsku republiku, a da nije imao vrlo neočekivanog saveznika.
Taj je saveznik bio Ahmat Abdulhamidovič Kadirov, otac sadašnjeg
predsjednika Čečenske Republike Ramzana Kadirova. Ono što je
iznenađujuće u tom savezništvu je činjenica da je stariji Kadirov u
Prvom čečenskom ratu bio na strani separatista, te da je između dva
rata zauzimao visoke funkcije u separatističkoj čečenskoj vladi.
Ahmat Abdulhamidovič bio je taj koji je osigurao da se čitav niz
čečenskih gradova i sela vrati pod kontrolu federalnih vlasti bez
borbenih djelovanja. Nagrada Moskve bila je brza. Odmah po završetku
sukoba, Ahmat Kadirov postavljen je na mjesto Načelnika
administracije Čečenske Republike, a 2003. godine izabran je za
predsjednika te kavkaske republike. Ubrzo je postalo jasno da je
Ahmat Kadirov za svoju izdaju, osim formalnim političkim pozicijama,
nagrađen i davanjem svojevrsnog carte blanche na postupanje unutar
granica Čečenske Republike. Kadirov stariji ubrzo je premrežio
Čečeniju svojim korupcijskim vezama. Napunio je MVD (MUP) Čečenije
bivšim separatističkim borcima koji su pripadali jedinicama koje su
se podčinjavale njemu ili njegovom sinu Ramzanu, a u škole je uveo
islamizirano obrazovanje koje je u mnogome nalikovalo na ono iz
razdoblja separatističke Čečenske republike Ičkerije. Zahvaljujući
džentlmenskom dogovoru Putina i Kadirova da federalni organi sile
neće svoje dužnosti obavljati na teritoriju Čečenske Republike,
Ahmat Abdulhamidovič uspio je stvoriti de facto neovisnu republiku
pod formalnom vlašću Ruske Federacije.
Kad se dakle pomnije pogleda ta najveća pobjeda Vladimira Putina,
pobjeda koja je temelj njegovog ugleda među ruskim građanima, dolazi
se do zaključka da ona i nije toliko rezultat njegove čvrstine i
državničkog genija o kojima toliko govori njegova propagandna
mašinerija, koliko rezultat sporazuma između federalne vlasti i
jednog lokalnog gospodara rata.
Ta je činjenica posebno bolna za ruskog predsjednika postala prije
nešto manje od godine dana. Točnije, onog dana kada je ubijen Boris
Nemcov. Svi se nezavisni ruski analitičari i politolozi slažu da su
ubojstvo oporbenog političara naručili i izvršili ljudi bliski
Ramzanu Ahmatoviču Kadirovu, sinu sada pokojnog Ahmata i
predsjedniku Čečenske Republike od 2007. godine. Optuženi za
izvršenje ubojstva Borisa Nemcova je Zaur Dudaev, bivši zamjenik
zapovjednika bataljona MVD Čečenije ''Sjever'' i djelatna vojna
osoba u činu poručnika. Iako ga optužnica nije obuhvatila, među
ruskim oporbenim krugovima se kao naručilac spominje bivši
zapovjednik bataljona ''Sjever'' Ruslan Geremejev. Valja naglasiti
da službena optužnica kao organizatora i naručioca imenuje vozača
gospodina Geremejeva, Ruslana Muhudinova. Nezavisni se moskovski
analitičari, kao i oporba, većinom slažu da Vladimir Putin nije imao
nikakvog interesa za ubojstvo Borisa Nemcova. Iako jedna od
popularnijih oporbenih figura, Boris Nemcov nije za Vladimira Putina
predstavljao ni minimalnu političku opasnost. Štoviše, njegova ga je
smrt, u trenutku kad je svjetska pozornost zbog događaja u Ukrajini
usredotočena na Rusiju, izložila mnogim neugodnim pitanjima. Zbog
čega onda nisu nađeni i optuženi pravi naručioci ubojstva, umjesto
da se kao naručilac optuži običan vojni vozač? Odgovor na to pitanje
poprilično je sramotan za predsjednika Rusije.
Iako su predstavnici federalnih vlasti, šef FSB-a Aleksandar
Bortnikov i rukovoditelj Istražnog Komiteta Ruske federacije
Aleksandar Bastrikin, potrčali naći naručioce ubojstva koje je
toliko osramotilo njihovog šefa, ispostavilo se da domet njihove
jurisdikcije prestaje na granicama Čečenske Republike. Naručioci su
se na čečenskoj teritoriji najprije sakrili, a potom i napustili
teritorij Ruske Federacije. Dovoljno je reći da je jedan od
osumnjičenih za izvršenje ubojstva, Beslan Šavanov, poginuo tako da
''se digao u zrak granatom'' dok ga je u Groznom pokušavao uhititi
specnaz FSB-a. Tako barem glasi službena verzija, iako se nezavisnim
medijima i ruskom oporbom šire glasovi da se specnazovci i nisu
pretjerano dobro proveli u Groznom. Ako nekom nakon toga i nije bilo
jasno tko je gazda u Čečeniji, Ramzan Kadirov potrudio se da to
svima objasni kad je jasno i glasno izjavio da će organi unutarnjih
poslova Čečenske Republike otvoriti vatru na sve federalne strukture
sile koje bez njegovog dopuštenja uđu na teritorij Čečenije.
Uz svu moć koju ima, Vladimir Putin jednostavno ne može kontrolirati
Ramzana Kadirova. Točnije, ne može kontrolirati Čečeniju bez Ramzana
Kadirova. Sam Ramzan Ahmatovič toga je savršeno svjestan, a često i
sam demonstrira silu kako bi se uvjerio da ovi iz Moskve to ne
zaborave. Najjasnija takva demonstracija zbila se krajem prosinca
2014. godine kada je Kadirov na stadionu u Groznom postrojio 20.000
boraca MVD Čečenije. Iako se tom prilikom zaklinjao na vjernost
Putinu i ''molio Vladimira Vladimiroviča da njegove ljude smatra
dobrovoljnim specijalnim odredom vrhovnog komandanta'', svima je
bila jasna poruka da je on, Kadirov, taj kojeg Vladimir Putin treba
ukoliko želi imati pod kontrolom sjeverni Kavkaz. Sve to jasno
pokazuje da Vladimir Putin, koji se kod kuće i u svijetu voli
predstavljati kao čvrst i snažan vođa koji ne bira sredstva da
zaštiti interese svog naroda, jednostavno nema suverenitet nad
cijelim teritorijem vlastite država.
Ekonomija i petrodolari
Osim kao na državu čvrste unutarnje strukture, na Rusiju se izvana
često gleda i kao na ekonomiju u usponu. Mnogi su svjetski
ekonomisti impresionirani stopama rasta koje je Rusija ostvarivala u
periodu nakon dolaska predsjednika Putina na vlast. Rusija se u tom
periodu spominjala kao ekonomija koja zajedno s ostalim rastućim
gospodarstvima okupljenim u neformalnu grupu BRIKS može
predstavljati realnu alternativu ekonomskoj dominaciji Sjedinjenih
Država. Međutim, trenutno stanje ruske ekonomije dramatično je
drugačije . Nažalost, kada se danas govori o snazi Rusije, ta se
činjenica često zanemaruje.
Rast ruskog gospodarstva počivao je prije svega na izvozu nafte.
Nafte koja je na svjetskim tržištima zbog stanja na Bliskom istoku
postizala rekordno visoke cijene. U posljednje dvije godine,
zahvaljujući između ostalog i tehnološkom napretku u otkrivanju i
eksploataciji nafte, cijena nafte u konstantnom je padu. To
predstavlja ogroman problem kako za rusku ekonomiju tako i za ruski
proračun koji ovisi o porezima koji se naplačuju na trgovinu naftom.
Ispostavilo se da ruske kompanije u vremenu naftnog buma nisu ništa
ulagale u infrastrukturu i nove tehnologije. Petrokemijska
industrija naprimjer, koja je prirodno vezana uz naftnu industriju,
u Rusiji je gotovo potpuno zanemarena. U isto vrijeme, dobiti
američkih petrokemijskih kompanija konstantno rastu. Svi oni
trilioni petrodolara bili su izgleda potrošeni na nešto drugo.
O cijeni nafte na svjetskom tržištu ovisi i ruska rublja.
Zahvaljujući padu cijene nafte, sankcijama i nepovjerenju svjetskih
tržišta prema Rusiji nastalog zbog postupaka ruskog predsjednika u
Ukrajini, u prosincu 2014. godine rublja je doživila krah. U jednom
trenutku cijena rublje bila je i iznad 80 rubalja za jedan dolar, a
za stabilizaciju tečaja ruska je narodna banka morala potrošiti 70
milijardi dolara vanjskih rezervi u jednom danu. Nakon tog poteza, u
vanjskim rezervama je ostalo još otprilike 420 milijardi. Da problem
rublje time nipošto nije riješen pokazalo se i nedavno. Dvadesetog
siječnja ove godine rublja je pala na najnižu razinu od prosinca
2014., te se za jedan dolar moglo kupiti 80,1 rublja.
Po svemu sudeći, Vladimir Putin ne shvaća svu težinu problema. U
jednom od svojih maratonskih obraćanja javnosti izjavio je da će se
iz krize izaći u roku od dvije godine. To nije potkrijepio nikakvim
argumentima. Od upućenijih ruskih analitičara često se može čuti da
ekonomski dio Putinove elite sve teže dolazi do Putina, te da im
blok takozvanih silovika često prijeći prilaze predsjedniku. Ti
bivši KGB-ovci i vojnici navodno pokušavaju izolirati predsjednika
Rusije od onih koji bi mu mogli objasniti ekonomske posljedice
odluka čije donošenje podupiru. Ako je to točno, nemar ruskih vlasti
prema ekonomskim posljedicama vlastitih odluka postaje mnogo bolje
razumljiv.
Armija
Televizijskim prilozima o upadu ruskih snaga na Krim dominirali su
kadrovi ruskih vojnika. Vojnika različitih od onih koje smo gledali
na snimkama iz čečenskih ratova devedesetih. Nosili su moderne
uniforme, naizgled ništa lošije od američkih MARPAT i ACU pandana. U
rukama su im bili novi Kalašnjikovi, Dragunovi i PKM-ovi napravljeni
od ultračvrstih polimera, umjesto od metala i drva. Impresivna je
bila njihova mirnoća i profesionalizam, a impresivni su bili i
automobili Tigar kojima su se vozili od jedne do druge opkoljene
ukrajinske baze.
Ti su kadrovi bili dovoljni da se svijetom proširi fama o novoj
ruskoj vojsci. Modernoj, obučenoj i spremnoj da izvrši svoje zadaće
u svakom trenutku. I u tome zbilja ima mnogo istine. Ruska vojska je
u neusporedivo boljem stanju od onog u kojem je bila devedesetih
godina. Veliki dio zasluga za to nosi bivši ministar obrane Ruske
Federacije Anatolij Serdjukov. Serdjukov je počeo transformaciju
ročničke u profesionalnu vojsku, riješio se okoštalih struktura u
ministarstvu i generalštabu, a vojno-industrijskom kompleksu je
postavio koherentne ciljeve za modernizaciju oružanih snaga. Započeo
je i s transformacijom samih borbenih jedinica, pa je tako veliki
naglasak stavljen na stvaranje mobilnih borbenih grupa sposobnih za
brzo reagiranje. Uz sve te uspjehe, zbog ogromnih korupcijskih
skandala koji su pratili ministarstvo obrane za vrijeme u kojem ga
je vodio, podnio je ostavku u studenom 2012. godine.
Premda su neke od tih reformi već na Krimu pokazale rezultate, valja
naglasiti da one nipošto nisu gotove. Iako je u međuvremenu na čelo
ministarstva obrane došao također sposobni činovnik Sergej Šojgu.
Naprimjer, zbog pogrešaka u planiranju i vođenju operacije za
osvajanje ukrajinskog grada Ilovajska u ljeto 2014. godine, cijele
su satnije ruskih padobranaca izbacivane iz borbe. Iako bi visoki
vojni dužnosnici voljeli da se rusku vojsku doživljava kroz efektne
kadrove lansiranja krstarećih raketa Kalibr i pogodaka raketa
zrak-zemlja u sirijske bunkere, istina je da se na modernizaciji
ruske vojske još mnogo mora raditi. Ogroman broj tehnike je
zastario. Veliki teret za proračun tako će predstavljatii zamjena
postojećeg tenkovskog parka novim tenkovima T-14 Armata. Dobar dio
sadašnjeg tenkovskog parka sastoji se ne samo od tenkova T-90 s
kraja osamdesetih već i od tenkova T-72 B3, moderniziranih verzija
tenka koji se proizvodi još od 1973. godine. Takvih primjera ima
mnogo i pitanje je do kada će krizom teško pogođeni ruski proračun
moći podnositi ambiciozne planove ruskog rukovodstva.
Veliki problem za rusku vojnu industriju predstavljaju i sankcije.
Gotovo čitava materijalna baza ruske vojne elektronike je zapravo
uvozna, a industrija koja bi tu bazu trebala proizvesti u Rusiji ne
postoji. Ruski su informatičari savršeno sposobni napisati software
po kojem radi znameniti sustav S-400 ali mikročipovi i ostali
elektronski hardware koji se ugrađuje u taj i slične sustave u
Rusiji se jednostavno ne proizvode. Barem ne dovoljno kvalitetno i
dovoljno jeftino. Iako direktori ruskih vojnoindustrijskih kompanija
konstantno ponavljaju da ih sankcije samo tjeraju da budu
prilagodljiviji, teško da će u dogledno vrijeme naći alternativu
zapadnoj elektronici bez pada u kvaliteti same proizvodnje.
Zapad i mediji
U većini svjetskih medija i u začuđujuće velikom dijelu zapadne
stručne javnosti međutim i dalje prevladava mišljenje o Rusiji kao o
ubrzano rastućoj sili. Bez obzira što detaljniji pogled na temelje
navodne ruske moći: unutarnju homogenost, ekonomiju i vojsku otkriva
mnoge ozbiljne nedostatke, percepcija Rusije kao geopolitičkog diva
u nastajanju i dalje postoji. Zašto?
Jedan od razloga zasigurno je moćna ruska propagandna mašinerija.
Kremlj je počeo trošiti ozbiljan novac na stvaranje upravo takve
slike Rusije. Iako ti propagandni alati često izgledaju primitivno i
grubo, zapravo su poprilično inteligentno zamišljeni. Propagandna
Russia Today često igra na kartu antiamerikanizma koji je snažan
među evropskom lijevom i liberalnom elitom i na taj način
predstavlja politiku Rusije kao alternativu sustavu u kojem
dominiraju Sjedinjene Američke Države. Jedan od takvih propagandnih
alata je i novinska agencija Sputnjik čije se aktivnosti u
posljednje vrijeme sve više osjećaju na prostoru Balkana. Zanimljivo
je primijetiti da taktika takvih ''medija'' često i nije prikazati
Rusiju kao pravednu i poštenu silu, koliko prikazati njezine
protivnike kao jednako prljave i licemjerne.
Veliki problem predstavlja i nepoznavanje Rusije i zemalja koje je
okružuju. U vrijeme najdramatičnijih sukoba u Kijevu i na Krimu,
vijesti najuglednijih svjetskih TV kuća, poput CNN-a, NBC-a i BBC-a,
kasnile su i do dvanaest sati za događajima na terenu. Mnogi
novinari nisu shvaćali niti tko su glavni akteri događaja, a zbog
nedostatka vlastitih informacija često su kao izvore koristili
upravo propagandne medije Kremlja. Tragikomično je bilo gledati kako
su zapadni mediji zbog razloga političke korektnosti i navodne
novinarske neutralnosti odbijali nazivati krimske zelene ljude,
ruskim vojnicima.
Najgore se prema problemu agresivne, postkrimske Rusije odnose
politička vodstva zapadnih demokracija. Evropski su državnici u
svojim osudama ruske agresije konstantno birali najblaže moguće
formulacije. Da li zbog kratkoročnih ekonomskih interesa ili običnog
političkog kukavičluka stalno su Vladimiru Putinu ostavljali izlaz
iz rupe u koju se zakopao. Pregovori među Rusijom i Ukrajinom koje
su organizirali Merkel i Hollande nalikovali su na farsu i zapravo
su predstavljali sramotan pokušaj appeasementa Putina od strane
dvoje zapadnoevropskih državnika. Takav pokušaj appeasementa bio je
i izvještaj nizozemske komisije o uzrocima pada malezijskog
zrakoplova srušenog u srpnju 2014. godine u Donjeckoj oblasti
Ukrajine. Komisija je zaključila da je zrakoplov srušila: raketa.
Mnoge evropske vlade pobrinule su se da sankcije Rusiji povodom
aneksije Krima budu najblaže moguće, a u trenutku pisanja ovog
teksta (3.2.2016) sve se više govori o mogućnosti njihovog ukidanja.
Činjenica da su i takve slabe sankcije nanijele ruskom gospodarstvu
značajnu štetu ponajviše govori o slabosti samog gospodarstva.
Amerikanci su zbog relativno slabih ekonomskih veza s Rusijom u
svojoj osudi ruske agresije bili oštriji, ali osim verbalnih
prosvjeda nisu poduzeli ništa da zaustave ekspanzionističku politiku
predsjednika Putina. Njihovi napori u tom pravcu mogli bi se
pojačati najnovijom Putinovom avanturom u Siriji ali za Sjedinjene
Države Rusija predstavlja drugorazrednu ili kako je rekao
Obama, regionalnu silu. Vjerojatnije je stoga da će Amerika nastaviti
smatrati Putina evropskim problemom.
Hoće li Putin prije svog neizbježnog kraha osim vlastitom,
prouzročiti štetu i drugim narodima, zavisit će prvenstveno od
Evrope. Evropski političari moraju osvijestiti s kakvim čovjekom
imaju posla. Vladimir Putin je revizionist hladnog rata koji želi
svoju Jaltu. On želi da ga lideri poput Obame, Merkel i Camerona
priznaju kao sebi ravna. Na to se nipošto ne smije pristati. Ne samo
da Putinova Rusija nije dovoljno snažna da bi joj se priznao status
svjetske sile, nego bi pristajanje na takav scenarij, zbog izrazito
antidemokratske i agresivne politike te države, predstavljalo
ozbiljnu opasnost za međunarodni mir i sigurnost.
U svojem suprotstavljanju ruskom revizionizmu evropski se lideri ne
smiju se plašiti Ruske Federacije. Vladimir Putin je opasan čovjek,
ali ni izbliza toliko moćan kako se voli predstavljati. Evropski
model sa svojim otvorenim društvom, modernim tehnologijama,
slobodnim protokom informacija i ideja mnogo je uspješniji i
dugoročno stabilniji od autoritarnog ruskog modela koji je zapeo u
zastarijelim velikodržavnim idejama. No, Putin se neće zaustaviti
sam od sebe. On će, kao i svi nasilnici, ići onoliko daleko koliko
mu to drugi budu dopuštali. Evropski državnici moraju početi
strateški razmišljati i shvatiti da kratkoročna ekonomska dobit
dobivena odustankom od sankcija nije vrijedna dugoročne
destabilizacije istočne Evrope. Najbogatije evropske zemlje moraju
pomoći susjedima Rusije da se osjećaju sigurno. Kako vojno tako i
osnaživanjem njihovih protuobavještajnih kapaciteta. Jedino se tako
može biti siguran da će Vladimir Putin shvatiti poruku i ostaviti
Evropu na miru. Uostalom, povijest je pokazala da se ljudima poput
Vladimira Vladimiroviča ne treba popuštati. |