Sudovi danas pišu istoriju bez obzira što je to upakovano u jednu
priču da je reč o proceduralnim pravnim pitanjima - kaže u Intervjuu
nedelje RSE istoričar Srđan Milošević.
"Uzmimo primer generala Aleksandra Lera, koji je bio zadužen za ovaj
prostor, ono što ga deli od rehabilitacije je sama činjenica da on
nije imao prebivalište na teritoriji današnje Republike Srbije. Po
svim drugim karakteristikama njegov proces formalno-pravno nije bio
ništa bolji od procesa koji je vođen protiv Draže Mihailovića",
navodi Milošević.
Nedić, o čijoj se rehabilitiaciji trenutno raspravlja pred sudom,
snosi odgovornost za Holokaust kao neko ko se nalazio formacijski na
čelu okupacione uprave, odnosno kvislinškog režima, navodi istoričar
Srđan Milošević.
"Antikomunizam je na jedan banalan način rehabilitovao sve ono što
je bila suprotnost komunizmu. Potreba da se izvrši izmeštanje groba
i spomenika Dimitrija Tucovića sa Slavije je još jedan u nizu
obračuna sa socijalističkim nasleđem", smatra Milošević.
Naš sagovornik odgovara i na pitanja mogu li se procesi u Srbiji
porediti sa onima u Hrvatskoj, te po čemu je iskustvo Srbije
specifično u odnosu na druge istočnoevropske države, gde takođe
svedočimo rehabilitaciji desničarskih ideologija.
RSE: Može li se uopšte objasniti apsurd da se u parlamentu donosi
Zakon o kompenzaciji za imovinu žrtava holokausta, a da se
istovremeno pred sudom odvija proces za rehabilitaciju Milana
Nedića?
Milošević: Može. Može se objasniti zato što je preovladalo
stanovište da Vlada Milana Nedića, ni on lično, niti bilo ko, nema
nikakvu odgovornost za ono što se dešavalo sa Jevrejima u okupiranoj
Srbiji, da tu ne postoji odgovornost Nedićeve Vlade u Holokaustu. To
naravno nije tačno. Ta perspektiva nije ispravna, ta odgovornost
postoji. Ona nije ista kao odgovornost okupacionih snaga koje su
najveći deo tog monstruoznog posla oko Holokausta obavili,
uključujući sabiranje jevrejskog stanovišta i njihove egzekucije.
Ali aparat okupirane Srbije, na čijem je vrhu bio Milan Nedić, je u
različitim segmentima, logistički, u svemu tome učestvovao, sa
predajom spiskova, hapšenjem i hvatanjem onih Jevreja koji su se
skrivali po Beogradu i unutrašnjosti okupirane Srbije.
Holokaust je proces u kojem nije samo pitanje da li je neko
neposredno izvršio egzekuciju nad jevrejskim stanovništvom. To je
jedan vrlo širok proces i postupak u kojem su bili, na različitim
nivoima, uključene različite strukture. Jedna karika u tom lancu je
bio i Nedićev aparat. U tom smislu i Nedić lično nosi odgovornost
kao neko ko se nalazio formacijski na čelu te okupacione uprave,
odnosno kvislinškog režima.
RSE: Kakva je bila uloga Vlade Milana Nedića u oduzimanju imovine
Jevrejima?
Milošević: Kao i u slučaju privođenja i egzekucije, ubistava
jevrejskog stanovništva, i u toj konfiskaciji imovine, najveću ulogu
je igrao zaista okupator - Nemci. Nedićev aparat je bio jedna karika
u tom lancu. Postojala je jedna vrsta logističke podrške učešća u
tome. Država Srbija je zvanično postala titular imovine koja je bila
oduzeta od Jevreja i pojavljivala se kao neko ko je oglašavao i
učestvovao u prodaji nekretnina koje su ostale iza jevrejskog
stanovništva. Jedan deo su otkupili predstavnici Nedićevog aparata,
tog režima, pojedini funkcioneri. U tom segmentu je postojala
odgovornost Vlade Milana Nedića. Ne može se reći da nikakve
odgovornosti nije bilo. Svaki segment odgovornosti u takvom sistemu
zločina suštinski je veliki.
RSE: Tokom rasprave o Predlogu zakona o otklanjanju posledica
oduzimanja imovine od žrtava Holokausta, koje nemaju živih zakonskih
naslednika, u parlamentu se povela rasprava i o Nediću. Da li je
Milan Nedić verovao u Hitlerovu politiku? Da li je uopšte bitno u
šta je verovao ili je bitnije šta je radio?
Milošević: Ja sam isto želeo da krenem od toga. I rekao bih da to
zapravo jeste suština. Tu je ključno ono što je delatnost Milana
Nedića. Njemu u tom smislu pripada jedna istinski neslavna uloga.
Mislim da se za određenje fašizma može uzeti ono što je u delu
politikologije i istraživanja fašizma uveo britanski istraživač
fašizma Grifin, koji je odredio jednu minimalnu definiciju fašizma.
Opredelio je kao fašističke, pojednostavljeno govoreći, one pokrete
koji su se zalagali za ono što je on nazvao "ponovno rađanje
nacije", nekakva obnova nacije, koja je navodno ugrožena od
komunista, suseda i tako dalje, sa tim naravno rasističkim
komponentama.
U tom kontekstu mislim da je ispravno opredeliti i Vladu Milana
Nedića, odnosno preciznije reći, tu ideologiju, kao fašističku. To
nije bio nemački nacional-socijalizam, nije bio ni italijanski
fašizam. Svi su ti pokreti imali neke svoje specifičnosti.
Mislim da se ta ideologija može označiti kao fašistička, tim pre što
je u pitanju neko ko je do kraja rata vrlo dosledno sarađivao sa
nemačkim okupatorom. U tom smislu je potpuno irelevantno šta je
Milan Nedić lično mislio o Hitlerovoj pobedi i o toj ideologiji. Pri
tome, ipak je bio blizak tome. Imao je izrazito rasističkih stavova.
Naravno da Milanu Nediću nije bila prihvatljiva Hitlerova teza o
Slovenima kao nižoj rasi, ali je Jevreje video kao nižu rasu, on je
Rome video kao nižu rasu. To je način na koji je taj sistem
funkcionisao u okupiranoj Srbiji.
RSE: Kako se onda može govoriti o Nediću kao o žrtvi? Čujemo takav
argument u javnoj diskusiji, od kako je krenuo proces
rehabilitacije, pa takve izjave daju čak neke vaše kolege
istoričari. Može li se govoriti o Nediću kao žrtvi, bez obzira na
njihove argumente da je on primio više stotina hiljada srpskih
izbeglica iz Hrvatske, Bosne, da nijedan srpski vojnik nije poslat
na Istočni front?
Milošević: Oko prijema izbeglica je potrebno jedno razjašnjenje.
Između vlasti NDH i nemačkog okupatora postoji jedan sporazum o
iseljavanju jednog broja srpskog stanovništva iz te tvorevine, tzv.
NDH. To je bila jedna vrsta obaveze koju je Nedić morao da preuzme,
budući da je to bilo uspostavljeno kao dogovor između ustaške vlasti
i nemačkog okupatora. Razmere iseljavanja srpskog stanovništva sa
prostora NDH su bile mnogo veće i od onih koje su bile planirane.
Odigravale su se mnogo većom dinamikom, pa su u pojedinim fazama,
čak i nemačke vlasti iz Srbije, upozoravale da je iseljavanje Srba
iz Hrvatske jako veliko i da prostor okupirane Srbije to ne može da
podnese.
Nedićeva vlast je te ljude prihvatila. Oni su bili razmešteni po
Srbiji. Jedan deo je, kao što sam rekao, bio predviđen da bude
iseljen, a drugi deo je bežao od terora i od ustaškog noža i onoga
što je te ljude čekalo u Hrvatskoj. U tom smislu Nedić nije imao
neki drugi izbor. Nije mogao staviti blokadu na Drini, niti je on
bio neko ko je to mogao da učini, s obzirom da je bio izrazito
nacionalno opredeljen, jedan čak ekstremniji nacionalista.
Međutim, pravo pitanje je koliko je Nedić spasao Roma? Koliko je
Nedić spasao Jevreja? Koliko je spasao porodica pripadnika
partizanskog pokreta koje su bile monstruozno ubijane? Nisam siguran
da na bilo koji način, bez obzira na broj srpskog stanovništva koji
je našao utočište u Srbiji, ne samo iz Hrvatske, nego i sa prostora
tadašnje velike Albanije, to može relativizovati odgovornost Milana
Nedića.
Sudovi danas pišu istoriju
RSE: Da li se pitanje rehabilitacija istorijski spornih ličnosti
može prepustiti sudovima? Da li nam sudovi danas pišu istoriju?
Milošević: Moje je duboko uverenje da to ne bi smelo da se dogodi,
ali to se dogodilo. U Srbiji je donet Zakon o rehabilitaciji.
Sudovima je prepušteno da raspravljaju o stvarima koje su se
dešavale pre 70 i više godina. U tom smislu smo stavljeni pred
svršen čin, da sudovi danas pišu istoriju, bez obzira što je to
upakovano u jednu priču da je reč o proceduralnim pravnim pitanjima.
Mislim da je jako važno da mi shvatimo da se i u javnosti te sudske
rehabilitacije doživljavaju kao potvrda da je neki pojedinac u
istoriji delovao na način koji je suprotan onome što je do tada
prikazivano. Zaista, mislim da je malo ljudi koji misle da sudskom
rehabilitacijom Dragoljuba Mihailovića nije rehabilitovan on i
njegovo istorijsko delovanje bez obzira što je formalno-pravno
posmatrano samo poništen jedan sudski postupak.
Mislim da tu ima i malo cinizma, u smislu da to ne znači da on nije
odgovoran za zločine, to ne znači da ne postoji njegova odgovornost
za kolaboraciju tih trupa, koje su njemu lično bile podčinjene, sa
okupatorima, to samo znači da sudski postupak nije bio korektan. To
je zaista cinično, bez obzira što je to formalno-pravno tačno.
Uveren sam da se u javnoj percepciji to na taj način ne doživljava.
Ono što je tu dodatno problematično u takvom nekom postupku, evo
uzmimo primer Aleksandra Lera, generala, koji je bio zadužen za ovaj
prostor, ono što ga deli od rehabilitacije je sama činjenica da on
nije imao prebivalište na teritoriji današnje Republike Srbije. Po
svim drugim karakteristikama njegov proces formalno-pravno nije bio
ništa bolji od procesa koji je vođen protiv Draže Mihailovića. Da ne
govorimo o tome da je u procesu koji je vođen protiv Draže
Mihailovića, suđen i Dragi Jovanović, koji je za većinu ljudi koji
nešto znaju o tom periodu nesumnjivo odgovoran za brojne zločine,
ubistva, teror. Kako je moguće sada tvrditi da je isti proces u
slučaju Dragog Jovanovića bio korektan, a u slučaju Dragoljuba
Mihailovića nije? A reč je o jednom procesu na kojem su obojica
suđeni.
Još jedan od paradoksa Zakona o rehabilitaciji je slučaj profesora
Pravnog fakulteta Dragoljuba Jovanovića. On je bio politički suđen u
Kraljevini Jugoslaviji 30-tih godina. On je čak bio i u zatvoru.
Posle Drugog svetskog rata zbog svog suprotstavljanja komunističkim
vlastima takođe je završio u zatvoru. Dragoljub Jovanović je
rehabilitovan samo za taj period robije koju je proveo u
socijalističkoj Jugoslaviji. Da li je onda poruka tog zakonodavca da
je to što je on robijao politički u Kraljevini Jugoslaviji u redu i
da je to bilo opravdano?
RSE: Da li je rehabilitacija desničarskih ideologija u Srbiji
proizašla iz pogrešne stereotipne i ostrašćene kritike prakse
komunističke države posle 1945. godine?
Milošević: Lično sam uveren da jeste. Uveren sam da taj otklon od
socijalizma, to je bila komunistička partija i bili su komunisti ali
je sistem bio socijalistički, ima pre svega veze sa tim radikalnim i
u nekim manifestacijama gotovo histeričnim otklonom od
socijalističkog nasleđa. To nije specifičnost Srbije. To se dešava
po čitavoj Istočnoj Evropi. Po mom dubokom uverenju je to ključni
aspekt. Čini mi se da je taj obračun sa nasleđem socijalizma nešto
što i dalje gura ova društva u desno.
RSE: Još jedna tema je otvorena ove nedelje. Kome smeta Dimitrije
Tucović, pa se njegov grob i spomenik izmeštaju sa Slavije? Vi
kažete da je već tri decenije prisutna revizija srpske
socijaldemokratije jer Tucovića smatraju "pretečom komunista".
Milošević: Tako je. Čak je i antibirokratska revolucija počela
pokličom: "Nije Tucović u pravu!". To se odnosilo na njegove
tekstove o srpsko-albanskim odnosima. U suštini reč je o tome da se
Dimitrije Tucović opravdano, uslovno govoreći, smatra pretečom
jugoslovenskih komunista. I oni sami su na neki način sebe videli
kao deo te vertikale koja uključuje i ličnost Dimitrija Tucovića.
Izmeštanje njegovog spomenika i groba sa Slavije je takođe deo tog
odnosa, pre svega prema činjenici da je on tu sahranjen od strane
režima, koji je danas, na različite načine prikazan kao
neprihvatljiv, koji je na neki način i satanizovan. Onda se kaže da
su ga tu doneli komunisti i da ga treba pomeriti, a pri tom je on
bio izdajnik srpskih nacionalnih interesa jer je bio protivnik
politike srpske vlade u odnosu prema susedima, pre svega prema
Albancima, o čemu je dosta pisao. Ta potreba da se izvrši izmeštanje
groba i spomenika Dimitrija Tucovića sa Slavije je još jedan u nizu
obračuna sa socijalističkim nasleđem.
Procesi u Srbiji i Hrvatskoj uporedivi, različiti intenziteti i
sadržaji
RSE: Mogu li se procesi u Srbiji porediti sa onima u Hrvatskoj?
Milošević: Te situacije su uvek uporedive. Intenziteti su različiti.
Neki sadržaji su različiti. Opasnost relativizacije tog mračnog
nasleđa nacionalnih prošlosti srazmerna je tome koliko je ta
prošlost mračna. U tom smislu je ono što se događa u Hrvatskoj sa
relativizacijom odgovornosti ustaškog režima za ono što je činjeno
dramatičnije od onoga što se događa u Srbiji jer iako su uporedivi
režimi Pavelićev i Nedićev ne može se govoriti da su istovetni, da
nose isti nivo odgovornosti za nedela koja su činjena.
U Hrvatskoj postoji pokušaj da se stvarnost dodatno zamaskira time
što se navodno osuđuje sve to što je radio ustaški režim, to se
retorički predstavlja kao nešto negativno, a u praksi se to sve pere
i relativizuje. Ističe se, da je bez obzira na karakter tog režima,
ipak reč o pokretu i ljudima koji su se borili za interese Hrvatske
i Hrvata. To je jedna vrlo negativna pojava. To je velika opasnost
za samo hrvatsko društvo, sa kojim ono mora da se izbori, ali mora
imati negativne posledice i za region.
RSE: Po čemu je iskustvo Srbije specifično u odnosu na druge
istočnoevropske države, gde takođe svedočimo rehabilitaciji
desničarskih ideologija?
Milošević: Iskustvo Srbije je specifično utoliko što je istorijska
situacija u njoj bila kompleksnija na neki način, naročito sa ulogom
koju je imao Ravnogorski pokret, dakle sa insistiranjem da su
postojala dva antifašistička pokreta. To na jednom nivou komplikuje
situaciju. Često se koristi kao argument da Nedić i Ljotić nisu bili
fašisti jer se eksplicitno ne deklarišu kao fašisti. Pa ni pokret
Dragoljuba Mihailovića se nigde ne definiše kao antifašistički, pa
se stalno govori da je to bio. Pokret Dragoljuba Mihailovića nije
bio antifašistički.
Kada je u pitanju ta razlika između Srbije i istočnoevropskih
zemalja ona je više uslovljena tim nekim istorijskim specifičnostima
Srbije, ali u nekoj konačnoj manifestaciji to nije neka bitna
razlika.
Ona postoji utoliko što je Srbija, ipak, jedna od retkih zemalja
koja vrši potpunu rehabilitaciju pojedinih ljudi odgovornih za
saradnju sa okupatorom i za zločine. Znači nije omogućena delimična
rehabilitacija kao što je to u slučaju Rumunije. Na primer
Antonesku, rumunski vođa iz Drugog svetskog rata, na jednom sudskom
postupku oslobođen je dela odgovornosti. Suština jeste u tome da je
Srbija to rešila jednim dosta nesrećnim zakonom. Sada smo se suočili
sa činjenicom da po sili zakona moraju biti rehabilitovani mnogi
koji to svakako ne zaslužuju. I čak se dešava da neko po istom
Zakonu bude rehabilitovan, neko ne bude, a da nikakvu suštinsku
razliku ne vidite između ta dva slučaja.
RSE: Kako se može objasniti to da je kultura sećanja na antifašizam
postala najslabija, čini se, upravo u Istočnoj Evropi, koja je
toliko propatila od fašizma?
Milošević: Zato što je sećanje na tu patnju od strane fašističkih
okupatora i njihovih saradnika u vreme II svetskog rada na neki
način zamenjeno negativnim iskustvom iz perioda socijalizma. To je
opet, pre svega, taj nesrećni antikomunizam, koji je na jedan
banalan način rehabilitovao sve ono što je bila suprotnost
komunizmu. Odjednom su postali dobri i poželjni svi oni koji su bili
borci za tzv. nacionalne interese, bez obzira da li su ideološki
pripadali nekim opskurnim ideologijama, pa između ostalog i bili
fašisti.
To je, na neki način, omogućeno i benevolentnim odnosom Zapadne
Evrope prema takvim pojavama ili jednom nedovoljnom osudom takvih
tendencija. |