U Mostu RSE razgovaralo se o tome da li Evropi preti balkanizacija.
Da li se balkanizacija - termin koji je nastao u Evropi početkom 20.
veka da bi se njime obeležila atmosfera podela, sukoba, nacionalne
mržnje i ksenofobije, karakteristična za balkanske države - sada
vraća svojim tvorcima?
Sagovornici su bili dva istoričara - Dubravka Stojanović iz Beograda
i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.
Bilo je reči o tome zašto je baš izbeglička kriza otkrila ružno lice
Evrope, zašto je najizrazitija ksenofobija u evropskim zemljama koje
su nekada pripadale Istočnom bloku, kako populistički političari u
Mađarskoj, Slovačkoj, Českoj i Poljskoj koriste izbegličku krizu da
bi ojačali svoju vlast, zašto Brisel ne reaguje na jačanje
nacionalizma, autoritarnih tendencija i gušenja slobode medija u
Mađarskoj i Poljskoj, o paradoksu da Brisel od kandidata za Evropsku
uniju zahteva da striktno poštuju evropske vrednosti koje ne poštuju
pojedine zemlje članice, kao i o tome zašto bi atomizacija Evrope
bila katastrofalna za sve njene narode.
Omer Karabeg: Zašto je baš izbeglička kriza otkrila nekadašnje ružno
lice Evrope za koje smo mislili da ga nikada više nećemo ugledati?
Dubravka Stojanović: Mislim da je izbeglička kriza okidač, a da
dubinska kriza traje mnogo duže, sigurno od 2008. godine, kada je
počela ekonomska kriza, za koju se još uvek ne vidi rešenje i
uglavnom se primenjuju pogrešni lekovi. To je u stvari kriza same
Evropske unije koja nije imala hrabrosti da napravi sledeći korak ka
svom većem povezivanju i koja je ostala nedorečena.
Tvrtko Jakovina: Složio bih se da je to bio okidač, ali to je i
katalizator. Da li je to kraj Evropske unije ili je to, možda, samo
jedna od porođajnih muka - to ćemo tek vidjeti. Evropska unija već
neko vrijeme razmišlja hoće li se dalje širiti i tražiti izlaz iz
krize ili će doći do rastave.
Omer Karabeg: Zašto je najveći udar na bitne evropske vrednosti - a
to su tolerancija i poštovanje kulturnih razlika - došao baš iz
zemalja istočne i srednje Evrope koje su nekada pripadale sovjetskom
bloku - iz Mađarske, Slovačke, Češke i Poljske?
Dubravka Stojanović: Taj zaključak se nameće. Te zemlje nisu prošle
ono što su prošle zapadnoevropske države posle 1945. godine. One
nisu prošle ni proces denacifikacije, ni proces sazrevanja
demokratskih institucija i demokratske političke kulture, ni proces
sazrevanje građanstva i civilnog društva. To se sada vidi.
Meni kao istoričararki zanimljivo je da je srednja Evropa bila veoma
hvaljena u vreme pada Berlinskog zida - tada se govorilo o starim
građanskim društvima, o velikoj kulturi, o tradiciji demokratije
koju poseduju te zemlje. Sada se pokazalo da su kasniji nanosi,
nanosi Istočnog bloka, ostavili trajne posledice. Samim tim se
postavlja i pitanje koliko su te starije tradicije bile stvarne.
Omer Karabeg: Nedavno je Miljenko Jergović rekao da nije slučajno
što su najodlučniji u odbijanju izbeglica Mađari, Slovaci, Česi i
Poljaci, čije su domovine pre sedamdesetak godina temeljno očišćene
od Jevreja.
Tvrtko Jakovina: Židovske zajednice nisu bile očišćene isključivo u
istočnoj i srednjoj Evropi, očišćene su i u velikom dijelu Evrope,
uz vrlo minimalne izuzetke. Uostalom, možda bi i Bugari mogli nešto
reći u vlastitu korist, pa još poneki od istočnjaka na evropskom
kontinentu. Željeznu zavjesu, koja je podijelila evropski kontinent,
prvi je spomenuo Vinston Čerčil u svom slavnom govoru u američkom
gradu Fultonu, u Misuriju 1946. godine, a danas svjedočimo jednoj
drugačijoj zavjesi ili jednom drugačijem razdoblju u srednjoj i
istočnoj Evropi.
Omer Karabeg: Širenje ksenofobije prema izbeglicama postalo je vrlo
pogodno sredstvo za jačanje vlasti populističkih političara. Ne
govorim sada o mađarskom premijeru Orbanu, niti o slovačkom
premijeru Ficu, koji su poznati po ksenofobičnim izjavama, ali sada
se čak i češki političari, koji važe za tolerantne, nadmeću ko će
više da uplaši narod, govoreći o opasnosti od izbeglica, koji
navodno prete njihovoj kulturi. A u Češkoj je svega 95 sirijskih
izbeglica.
Dubravka Stojanović: Događaji u Americi, pre svega ono što se dešava
u predizbornoj kampanji, govore da je demokratija u krizi i da
glasači traže neku novu vrstu političara, a u Sjedinjenim Američkim
Državama nema sirijskih izbeglica. To pokazuju, s jedne strane,
popularnost Donalda Trampa, a s druge neočekivani uspeh Bernija
Sandersa koji dolazi sa margine. I u Evropi se trenutno preispituje
oblik sadašnje demokratije. Ono što istočna i srednja Evropa nalaze
kao rešenje je najgore moguće - to su populistički režimi.
Mislim da ti režimi koriste izbegličku krizu, kao što populistički
režimi uvek koriste takve situacije. To smo i mi u Jugoslaviji
naučili krajem osamdesetih. Naši populisti razbuktali su
nacionalizam i napravili rat da bi vladali na svoje populističke
načine. Populisti će uvek naći neku situaciju, a izbeglice su
idealne, jer pružaju mogućnost da se govori o katoličkim ili
pravoslavnim vrednostima, o ugroženosti hrišćnstva.
Tvrtko Jakovina: Pomenuli ste jedva stotinjak sirijskih izbeglica u
Češkoj. Ne trebate imati velike brojeve da biste stvorili histeriju.
Dovoljno je da ih bude jedan posto, pa da imate sasvim dovoljno
materijala da neprestano plašite ljude. Inače, naš tip demokracije,
a i demokracija uopće, se pokazuje totalno nesposobanom da odgovori
na ovo što nam se sada događa sa izbjeglicama. Demokracije ne mogu
normalno planirati. Od rušenja režima u sjevernoj Africi i pokreta
izbjeglica preko Libije na talijanski poluotok moglo se
pretpostaviti da će val izbjeglica u jednom trenutku krenuti dalje.
Arapsko proljeće je bilo jednim dijelom inspirisano blizinom boljeg
svijeta koji je udaljen svega dva sata leta. Demokracije na to ne
mogu reagirati, jer zamislite jednog demokratski izabranog
političara koji će, dok je opasnost negdje daleko, graditi prihvatne
centre i odvajati novce za njihovu izgradnju. To bi svakoga koštalo
izbora. I nama u regionu jedina je briga da nam izbjeglice slučajno
ne ostanu. To je veliki problem i svih vlasti u srednjoj i istočnoj
Evropi. Svaka od tih zemalja je svoje manjine svela na statističku
pogrešku.
Omer Karabeg: Populistički istočnoevropski i srednjoevropski lideri
uporno krše evropske vrednosti - ne poštuju ljudska prava, pravnu
državu i slobodu medija, a Brisel im ne može ništa. Kada su evropski
zvaničnici kritikovali vladajuću poljsku desničarsku stranku "Pravo
i pravednost", ovi su im žestoko odgovorili, pa je Brisel zaćutao.
Orbana su davno prestali da kritikuju.
Dubravka Stojanović: To je deo krize Evropske unije. Nadam se da će
Evropa iz toga izaći jača i bolja, ali to za sada baš tako ne
izgleda. Kada je pre petnaestak godina u Austriji na vlast došao
ultradesničar Jerg Hajder, tada je Evropska unija, u tom trenutku
još uvek samosvesna i veoma snažna, žestoko odgovorila i uvele neku
vrstu sankcija Austriji. To je očigledno imalo efekta i Hajder je
izgubio na sledećim izborima. Ovo što se sada dešava je simptom
slabosti Evrope. Brisel više ne može na taj način da reaguje.
U građevini Evropske unije očigledno nešto nije dobro postavljeno.
Svi mi na Balkanu znamo koliko dugo traje procedura ulaska u
Evropsku uniju koja propisuje veoma stroge uslove - i treba da budu
takvi - za zemlje kandidate. Međutim, u samoj Evropskoj uniji nisu
predviđeni nikakavi politički i diplomatski instrumeniti koje treba
primeniti, kada neka od članica počne da se ponaša suprotno
evropskim idealima.
Tvrtko Jakovina: Nakon Mađarske, koja je sve šokirala, pojavila se i
Poljska, država sa mnogo više stanovnika i sa mnogo većom težinom
koju je imala i kada je bila sovjetski setelit, a ima je i sada kada
je dio evropske zajednice. Ali, imate i druge zemlje Evropske unije
koje nisu do te mjere crvene krpe kao što su Mađarska i Poljska.
Hrvatska se sve više uključuje u taj krug, a i Slovačka i Češka.
Ja mislim da Evropska unija tek mora pokušati doći do mehanizama
kojima bi na to reagirala. Austrija nije imala Hajdera. Nešto ranije
imala je slučaj sa predsjednikom Valdhajmom koji je, nakon što je u
javnost izbila priča o njegovoj nacističkoj prošlosti, takođe bio
izoliran. Pokazalo se da svijet, ako želi, može utjecati da se
stvari mijenjaju, međutim za to trebate imati publiku koja je
spremna to prihvatiti.
Dubravka Stojanović: Teško je reagovati na adekvatan način kada se
neki režimi do te mere otrgnu. Jer institucionalizovana, mnogi bi
rekli birokratizovana, demokratija u Briselu ne može da nađe odgovor
kada neko kaže - neću da te slušam, radiću po svome, neću da
prihvatim kvote, neću da primim izbeglice, ukinuću slobodu medija,
promeniću ustavni sud preko noći. Tu nekako demokratija staje i nije
prvi put da to vidimo. Videli smo to u mnogo slučajeva tokom
dvadestog veka, setimo se samo Slobodana Miloševića.
Teško je naći odgovor na situaciju kada neko neće da prihvati
nikakva pravila. Do sada je demokratija na kraju dobro prolazila,
ali bilo je veoma velikih potresa u koje spada i Drugi svetski rat.
I on je u krajnjoj liniji proizašao iz toga što su neke zemlje
odlučile da se ne drže ni međunarodnog prava, ni potpisanih ugovora,
niti bilo čega.
Omer Karabeg: Što je najgore - Brisel ne samo da toleriše to što se
događa u zemljama istočne i srednje Evrope, nego mađarski i slovački
premijeri Orban i Fico i češki predsednik Zeman drže lekcije Angeli
Merkel o izbeglicama i one imaju odjeka u Evropi.
Dubravka Stojanović: Da, situacija je sasvim paradoksalna, ali i
govori o tome u kojoj se meri Nemačka promenila, bez obzira što
Angela Merkel ima ozbiljnu opoziciju u samoj Nemačkoj.
Tvrtko Jakovina: Čini mi se da prihvatanje izbjeglica nije potez
kojeg Njemačka čini samo zato što je humana ili što se na neki način
želi iskupiti za neke stvari iz prošlosti, nego naprosto zato što je
svjesna da je ulazak nove radne snage koristan i potreban njenoj
privredi.
Omer Karabeg: Sećate se kako smo devedesetih godina žestoko
kritikovali Semjuela Hantingtona zbog njegove teorije o sukobu
civilizacija. Sada pristalice te teorije likuju tvrdeći da odnos
Evrope prema sirijskim i iračkim izbeglicama, koji ne pripadaju
hrišćanskoj civilizaciji, potvrđuje tu teoriju?
Tvrtko Jakovina: Ja nisam bio sklon pristati uz tu teoriju, iako u
nekim njezinim elementima možete pronaći dijelove koji mogu zvučati
više ili manje uvjerljivo. Činjenica je da evropska društva nisu do
kraja integrirana. Ako pogledate Sjedinjene Američke Države, tamo i
danas - nakon svih stoljeća suživota i činjenice da su crnci dobili
i svoga predsjednika i da su imali državnog tajnika i tolike slavne
ličnosti - još uvijek imate jasnu podjelu na Afroamerikance i bijele
Amerikance.
Rekao bih da, možda, i ne trebamo razmišljati u apsolutnim
kategorijama potpunog povezivanja i potpune sljepoće na sve razlike.
Možda je to na ovom stupnju razvoja čovječanstva nemoguće postići,
međutim to ne znači da moramo živjeti u odvojenim torovima.
Dubravka Stojanović: Podele i razlike su tu. One su prosto merljive,
one postoje među ljudima raznih boja kože i raznih veroispovesti,
ali ja nikada nisam prihvatila teoriju Semjuela Hantigtona - ni onda
kada se ona pojavila, a ni sada - zato što je ona determinišuća i
podrazumeva da se uvek i u svakoj istorijskoj situaciji morate
svrstavati u torove o kojima govori kolega Jakovina. Ja mislim da se
u krizama zloupotrebljavaju te razlike. Ako bismo Hantigtonovu
teoriju primenili na raspad Jugoslavije, to bi značilo da su
jugoslovenski narodi iz verskih razloga i zbog verske netrpeljivosti
ušli u rat. Bilo je mnogo istoričara i političara koji su to
govorili.
Ja sam uvek mislila suprotno - da su te razlike iskorišćene da bi se
proizveo rat koji je odgovarao određenim društvenim, političkim,
privrednim i intelektualnim elitama. One su imale svoje interese u
tom ratu i mislim da se to danas dešava i u Evropi. To pravljenje
panike, ta tobožnja odbrana hrišćanske Evrope od muslimanskih
izbeglica je nešto što veoma koristi populističkim režimima da dođu
na vlast, da se zadrže na vlasti i da, koliko god mogu, ograniče
demokratiju.
Omer Karabeg: Uslov za ulazak balkanskih zemalja u Evropsku uniju je
da one prihvate evropske vrednosti. Kako da ih prihvate kad pojedini
evropski lideri ugrožavaju te vrednosti? Kakav im uzor mogu biti
Orban, Zeman, Fico ili Jaroslav Kačinski, šef poljske stranke "Pravo
i pravednost", koji smenjuje direktore medija i ograničava
nadležnosti ustavnog suda?
Tvrtko Jakovina: Ako pogledate šta se dešava u Hrvatskoj, onda
lideri, koje ste spomenuli, mogu biti najveći uzori sadašnjoj
vladajućoj garnituri u Hrvatskoj. I ljudi sa kojima treba stvarati
savez. Ali, ja ne bih previše razbijao glavu time kako pomiriti
Angelu Merkel i Viktora Orbana, jer će se to riješiti na nekoj
drugoj razini. Međutim, činjenica je da put, koji su izabrali ti
lideri, znači manje Evrope i manje demokracije i da će dugoročno i
predstavljati katastrofu upravo za te nacije.
Uvjeren sam da je dugo sticanom ugledu Poljske mnogo veću štetu
nanijela nova vlast onim što je uradila za svega nekoliko mjeseci,
nego što bi to mogao učiniti bilo kakav neprijatelj - bio on u
Moskvi, Berlinu ili bilo gdje. To jest problem. Osobno mislim da
nije u interesu ni Hrvatske, ni Poljske, ni Mađarske, niti ijedne od
zemalja koje žele ući u Evropsku uniju, da budu sličnije Putinovoj
Rusiji nego liberalnoj Švedskoj ili Nizozemskoj.
Dubravka Stojanović: Mene ovo što se dešava u Poljskoj i Mađarskoj
plaši zbog toga što su i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini, i u
Makedoniji, i na Kosovu, dakle u svim kandidatima za Evropsku uniju
iz regije, glasovi protiv Evropske unije veoma jaki, pa i glasniji
nego što su bili. Oni kažu - čekajte, zašto mi uopšte idemo u
Evropsku uniju, zašto da spovodimo te, kako oni kažu, naredbe iz
Brisela, kada vidimo da se same članice Unije ne ponašaju tako. To
daje vetar u leđa svim antievropskim snagama. To sigurno nikako nije
dobro za region, a što se tiče zemalja istočne i srednje Evrope,
mislim da je veliki problem u tome što su one sebe uvek doživljavale
kao žrtvu velikih sila, u poslednje vreme pre svega Sovjetskog
saveza, a da same nisu ušle ni u kakvo kritičko preispitivanje
vlastitog ponašanja u prošlosti. Tamo vlada logika - mi smo bili
takvi zato što smo bili pod Sovjetskim savezom ili zato što smo bili
podeljeni kao Poljska, ili zato što smo bili pod Nemcima ili pod
Austrougarskom, i tako dalje.
Uvek se nađu neka istorijska opravdanja, uvek je kriv drugi, a oni
su idealni i vrlo demokratični. Sada vidimo da je realnost drugačija
i da ta društva za poslednjih 25 godina, otkada je pao Berlinski
zid, nisu napravila kritičku analizu samih sebe. Mislim da bi bio
krajnji trenutak da preispitaju zašto su se sada našli u ovakvoj,
vrlo opasnoj situaciji, pre svega za njih same.
Omer Karabeg: Do sada je uvek iz Brisela poručivano balkanskim
zemljama koje se stalno prepiru oko granica i teritorija - kada
uđete u Evropsku uniju ta pitanja postaju ireleventna pošto tamo
nema granica. Sada se, međutim, u Evropi ponovo uspostavljaju
granice.
Tvrtko Jakovina: I to granice gdje ih nikada prije nije bilo, pa čak
i puno strože od onih koje su postojale u vrijeme Željezne zavjese.
Postavljaju se žice, kao one između Slovenije i Hrvatske koje
stanovništvo u pograničnim pojasevima - i sa jedne i sa druge strane
- noću reže i uklanja. To su neugodna pitanja koja nemaju veze sa
Šengenom, jer granice postaju tvrđave što se u potpunosti kosi, ne
samo sa idejom Evropske unije, nego i sa konceptom slobodnog protoka
kapitala i ideja u svijetu u kome, zahvaljujući svim mrežama i
tehničkim pomagalima, možete besplatno razgovarati i u isto vrijeme
se gledati. To zaista izgleda kao zadah pradavne prošlosti.
Sve bi bilo u redu da žicom možete zaustaviti tisuće ljudi koji
bježe od rata. To nije moguće, ali teško je to govoriti onima koji
upravo na pravljenju žica mogu homogenizirati svoje birače, bilo na
vjerskoj liniji, bilo na ideje nacije, bilo na širenju straha da će
sve te velike kulture srednje i istočne Evrope tobože biti ugrožene.
Omer Karabeg: Gospođo Stojanović, ko će sada ubediti balkanske
lidere da granice nisu važne?
Dubravka Stojanović: Ostajemo bez argumenata i, nažalost, u
poslednjih desetak godina na mnoge teme smo ostali bez argumenata -
od neobičnih presuda Haškog tribuinala do ovoga što vi sada
pominjete, Ali, bez obzira na to, evropske vrednosti su pravi put. E
sada - što se taj put našao u ozbiljnoj krizi, što je na mnogim
mestima presečen bodljikavom žicom - zaista je zabrinajvajuće, ali
ostajem pri tome da je to jedini mogući put ka Evropskoj uniji.
Omer Karabeg: Može li se reći da danas umesto evropeizacije Balkana,
u šta smo čvrsto verovali, imamo balkanizaciju Evrope?
Tvrtko Jakovina: Kad je počeo rat na području bivše Jugoslavije onda
su Libanonci, koji su završavali sa svojim užasnim razdobljem, rekli
- konačno će termin libanonizacija biti zamijenjen terminom
balkanizacija i nisu htjeli da ih se uspoređuje sa onim što se tada
događalo na balkanskom poluotoku. Mislim da danas postoji nekoliko
vrlo neugodnih trendova. U Francuskoj je sve organiziranija i
agresivnija desnica koja vrlo dobro surađuje sa sličnim političkim
partijama u srednjoj i istočnoj Evropi, a i sa onima koje su izvan
Evropske unije.
Postoji skupina političara koji smatraju da je evropska ideja
temeljno loša. Bez obzira na njihov porast, volio bih vjerovati da
je još uvijek puno više onih koji smatraju da će nam biti bolje u
zajedničkoj Evropi, da je ideja otvorenosti i slobode bolja, i da je
period članstva u Evropskoj uniji bio ako ne zlatno, onda svakako
optimistično razdoblje, u razvoju država bivšeg Istočnog bloka.
Mislim da bi balkanizaciju trebalo ostaviti kao povijesni termin i
da ga ne bi trebalo upotrebljavati u modernom smislu, jer ako se to
dogodi - neće nam biti dobro.
Dubravka Stojanović: Vidimo da su u Poljskoj reakcije javnosti vrlo
burne, da to što radi tamošnja vlast ne prolazi baš lako, tako da
želim da verujem da će u sledećem pomeranju političkog klatna sve
krenuti u boljem pravcu. Ali, slažem se sa kolegom Jakovinom da bi
atomizacija Evrope i njeno ponovno razgrađivanje bili zaista
katastrofalni za sve evropske narode i o tome prosto odbijam da
mislim. |