NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 2/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 2 > Mogu Rusija i SAD i bez mog mišljenja

 

 

Intervju Dana: Milo Đukanović (II)

Mogu Rusija i SAD i bez mog mišljenja

U nastavku intervjua za Dane predsjednik Vlade Crne Gore i predsjednik Demokratske partije socijalista odgovara na pitanja da li će se nakon predstojećih parlamentarnih izbora povući sa mjesta premijera, u čemu je tajna njegove političke dugovječnosti i ko u Crnoj Gori danas predstavlja elitu

 

Razgovarala: Tamara Nikčević

1. april 2016, Dani

 

DANI: Ne čini li Vam se da su Vas pojedini politički protivnici, uključujući i Borisa Tadića, na neki način potcijenili i da su, ušavši sa Vama u politički sukob, uporno zanemarivali jednu “sitnicu”: gdje su se, naime, nakon tih bitaka, našli Vaši politički oponenti - Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Vojislav Koštunica, pa i sam Boris Tadić - a gdje Vi?

ĐUKANOVIĆ: Ako su me i potcijenili, pokazalo se da je to bilo na njihovu štetu. Ipak, čini mi se da je veći problem to što su precjenjivali sebe, dok sam ja i tada i sad s obje noge bio na zemlji, imao realan odnos i prema sebi i prema njima i prema stvarnosti.

 

DANI: Mora da je teško biti realist u državi koja vjerovatno ima najviše “kandidata za istorijsku ličnost” po kvadratnom metru. Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, recimo, bez trunke samoironije, ovih dana o sebi govori kao o Churchillu, dok nedavno izabrani specijalni tužilac Milivoje Katnić sebe već vidi kao - istorijsku ličnost.

ĐUKANOVIĆ: Još u ranoj fazi svog političkog angažmana shvatio sam da su balkanski političari često skloni previdu vlastitog značaja; da umišljaju da su nezaobilazni, ekskluzivni i ravnopravni partneri lidera velikih sila. Istina je da važnost svakog od nas sa Balkana u najvećoj mjeri određuje nizak nivo razvoja država koje predstavljamo, kao i reputacija regiona kome pripadamo. Naravno, znam da se “iz grmena velikoga” (Njegoš) lakše mogu iznjedriti i velike ideje i veliki ljudi - što, doduše, ponekad demantuje i crnogorska i istorija ostalih jugoslovenskih naroda - baš kao što znam da je na globalnoj političko-bezbjednosnoj sceni od pamtivijeka uspostavljena čvrsta arhitektura, u kojoj, kada je o Balkanu riječ, ako izuzmemo Josipa Broza Tita, nije bilo potrebe za tom vrstom partnerstva.
Ne previđam, pritom, da se u pojedinim istorijskim etapama događalo da i male zemlje poput Crne Gore ponekad dobiju mnogo veći značaj od onoga koji im realno pripada.

 

DANI: Govorite o…

ĐUKANOVIĆ: Govorim, recimo, o kraju devedesetih, kada je Balkan bio glavna tema američke i evropske spoljne politike. Zašto bih, inače, kao predsjednik Crne Gore, bio priman i u Bijeloj kući i u Kremlju i u Jelisejskoj palati? Fatalan previd Slobodana Miloševića bio je to što je, uoči i tokom Daytona, povjerovao da je nezaobilazan partner na globalnoj političkoj sceni, ne pomišljajući da je, dok je on u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson pregovarao o miru u Bosni i Hercegovini, već bila napisana njegova haška optužnica. E, tu sam lekciju veoma rano naučio: razumio sam, naime, da je moj politički status u najvećoj mjeri predodređen značajem koji Crna Gora ima u regionalnim i globalnim okvirima. Ipak, trudio sam se da blagovremeno i tačno pročitam matične tokove politike i razvoja, na koje Crna Gora, kako svojom veličinom i značajem tako i pripadnošću prilično nestabilnom dijelu Evrope, nije mogla presudno uticati. Tražio sam dodirne tačke u kojim je Crna Gora mogla slijediti svoju viziju budućnosti, istovremeno shvatajući važnosti pripadanja, a ne prkošenja globalnim procesima. Neki su to vidjeli kao moju pretjeranu pragmatičnost…

 

DANI: A Vi?

ĐUKANOVIĆ: Kao realnost, ali i kao lično i kao dragocjeno sazrijevanje crnogorskog društva. Uprkos, dakle, svom dugom političkom stažu, uprkos činjenici da sam sreo manje-više sve najvažnije državnike svijeta, uprkos okolnosti da je malena Crna Gora, zahvaljujući tragičnoj balkanskoj krizi i pametnom držanju tokom nje dobijala nesrazmjerno veliku međunarodnu pažnju, nikada sebi nijesam dozvolio da pomislim da sam čovjek bez čijeg se mišljenja američki ili ruski predsjednik ne mogu dnevno orijentisati. Možda bi ovo mogao biti dio odgovor na to sveprisutno pitanje o formuli mog dugog političkog trajanja. Naročito ako uzmemo u obzir činjenicu - i tu ste u pravu - da ovdje zaista veoma često možete sresti razne crnogorske “churchille”, samozvane i tragikomične “ključne faktore rješavanja rusko-ukrajinske krize”, a sve samo zato što su se, sticajem okolnosti, u jednom momentu našli na nekoj protokolarnoj međunarodnoj funkciji.

 

DANI: Kada sam već spomenula specijalnog tužioca Katnića, moram da Vas pitam: kako to da su oba predložena kandidata za mjesto tužioca za organizovani kriminal nekada bili oficiri KOS-a?

ĐUKANOVIĆ: Valjda sticaj okolnosti… Kandidat koji je izabran Milivoje Katnić nakon angažmana u vojsci - a radio je i u Vojnom tužilaštvu - prošao je procedure nadležnih državnih organa i dobio mjesto u Apelacionom sudu Crne Gore. Nezavisno od radnog mjesta u vojsci ili u crnogorskom pravosuđu, gospodin Katnić bio je bezrezervno privržen interesima države Crne Gore. Kao premijer, danas mogu da kažem da tužilac Katnić zasad svoj posao radi efikasno i da svojim rezultatima doprinosi sve jasnijem i pouzdanijem utisku da crnogorske pravosudne institucije posvećeno i učinkovito rade na unapređenju vladavine prava. Pritom, vladavinu prava - posebno na Balkanu, na kome se svakodnevno sudarate sa tradicionalno nepovjerljivim balkanskim gladnim očima - neuporedivo je teže uspostaviti u godinama koje su krizne i koje ostavljaju duboke posljedice po društvo. Naročito na crnogorsko, koje je, ne od referenduma 2006, nego i kroz svoju burnu istoriju, bilo podijeljeno, i to gotovo po istom šavu : “zelenaši” i “bjelaši”, partizani i četnici, staljinisti i antistaljinisti 1948, “za” i “protiv” obnove državne nezavisnosti…

 

DANI: Uprkos istorijskoj podijeljenosti, nije baš lako objasniti činjenicu da je ravno deceniju nakon referenduma odnos “za” i “protiv” nezavisnosti Crne Gore isti: 55 naspram 45 procenata.

ĐUKANOVIĆ: Ne bih se baš sasvim složio sa Vašom ocjenom. Jer, iako sporije nego što bi mnogi od nas željeli, taj proces koji je u osnovi emancipatorski, ipak - teče. On traži ne samo vrijeme nego i ambijent bolji od ovog duboko kriznog, kakav je trenutno u Evropi. Iako svjesna svih svojih istorijskih zaostajanja, Crna Gora je, dakle, tokom posljednje decenije ozbiljno radila na reformama, na modernizaciji društva i danas, kao rijetko kad u svojoj istoriji, sa sigurnošću možemo reći da smo na ispravnom i prosperitetnom putu.

 

DANI: Mislite da su vladajuće Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijaldemokratska partija (SDP) u to ubijedile građane Crne Gore? Jeste li, gospodine predsjedniče, napravili pravedno društvo, ili ste, pak, izgradili sistem u kojem s jedne strane imate mali broj veoma bogatih ljudi - uključujući i opozicione i medijske tajkune, koji nikako da objasne kako su u toj “kriminalnoj državi” jedino oni uspjeli legalno da se obogate - a na drugoj armiju siromašnih građana?

ĐUKANOVIĆ: Već sam kazao da će povezivanje dvije crnogorske obale zahtijevati ne samo duže vrijeme nego i stameni most i uzorno umijeće. Tokom decenije od obnove nezavisnosti, Crna Gora je, zajedno sa regionom i Evropom, barem osam godina preživljavala razornu ekonomsku krizu. Složićemo se, vjerujem, da to nije najbolje vrijeme za suštinski najvažnije i najzahtjevnije društvene poslove, koji pretenduju da promijene tradicionalni, duboko ukorijenjeni sistem vrijednosti koji je i ovo i ostala balkanska društva zakovao za dno evropske razvijenosti. Ljude je trebalo osloboditi stereotipa u kojima su formirani, straha od novog i nepoznatog, što je mnogo lakše učiniti ako ste u stanju da im očiglednije ukažete na bolju perspektivu i alternativu. Kao premijer Crne Gore, veoma uvažavam činjenicu da je jedan od najtežih problema Vlade na čijem sam čelu nestrpljenje građana. Nažalost, siguran sam da ovo o čemu govorim razumije izrazito mali dio javnosti; ostatak neće da se udubljuje. Umjesto toga, kao da očekuju da bi deset godina nezavisnosti, posebno ako su je podržali, moralo da im po automatizmu donese neku blagodet, najčešće se i ne trudeći da je sami zavrijede.

 

DANI: Nijesam govorila o toj vrsti “trgovine”; govorila sam o percepciji da je uslov za bilo kakav bolji status u društvu bliskost s vlašću.

ĐUKANOVIĆ: Čuo sam i te prigovore, koji su neminovan pratilac vršenja vlasti u svakoj zemlji, posebno tranzicionoj. Ipak, vjerujem da to nije ključni socijalni problem Crne Gore, niti da su bogati tajkuni naša karakteristika. Mnogo je aktuelnije to što proces reformi i završetka tranzicije društvo u cjelini čini socijalno iscrpljenim. Znači li to da su reforme mogle biti provođene i sporije? Jesu li preduzeća i dalje mogla biti socijalne ustanove? Da li je administracija mogla biti još glomaznija, kako bi u njoj utočište našao veći broj ljudi?... Nijesam siguran. Pokušavajući da nađemo održiv balans između promjena i socijalne stabilnosti, opredijelili smo se za brži put, vjerujući da će nas samo takav pristup izvući sa stranputice balkanskog istorijskog zaostajanja.

 

DANI: Nešto drugo sam Vas pitala, gospodine predsjedniče. Evo, uzmite predstojeću proslavu obilježavanja decenije od obnove nezavisnosti! Vas su tih godina uoči referenduma podržali mnogi istaknuti Crnogorci: Dado Đurić, Vojo Stanić, Mirko Kovač, Veljko Bulajić, Branko Sbutega, Branko Baletić, Dejan Savićević, Predrag Mijatović, Bogdan Tanjević, Branko Radojičić, Dimitrije Popović, Branko Pavićević, arhitekta Ranko Radović…

ĐUKANOVIĆ: Gospodin Ranko Radović bio je ministar u jednoj od mojih vlada.

 

DANI: Da, ali izuzev onih koji, nažalost, više nisu živi, gdje su ostali koje sam navela? Ko sjedi u Odboru za obilježavanje desetogodišnjice obnove nezavisnosti? Političke partije i oni “sveprisutni”, čija imena neću da spominjem, budući da, ako je riječ o profesijama kojima se bave, ona nigdje izvan Crne Gore ne znače ama baš ništa. Dakle, pitam Vas direktno: da li ste i pravljenjem ovakve ne državne, nego partijske proslave doprinijeli približavanju one “dvije obale” s početka priče?

ĐUKANOVIĆ: Odbor za obilježavanje decenije nezavisnosti protokolarno je tijelo koje čine najznačajniji državni zvaničnici, nezavisno od partijske pripadnosti. Važan doprinos obilježavanju jubileja daju i mnoge uvažene ličnosti crnogorske kulture, nauke, sporta, čije su zasluge nesporne.

Vrijeme uoči referenduma o kojem govorite bilo je vrijeme veoma angažovanih emocija i samo zahvaljujući širokoj mobilizaciji na koju ukazujete, Crna Gora je obnovila nezavisnost. Očekivano, nakon toga je došao period u kojem su emocije zamijenjene racionalnim, pragmatičnim, mukotrpnim radom na savremenoj arhitekturi crnogorske države i tu je, logično, ostalo sve manje mjesta romantizmu. Na dnevni red došla su pitanja reformi, obaveze upravljanja kriznom ekonomijom, a sve sa ciljem da se ta mukom stečena nezavisnost ne bi kompromitovala na pitanjima funkcionalnosti i razvoja. Sa druge strane, siguran sam da su ljudi koje ste pomenuli, a koji su živi, i danas tu gdje su bili 2006. Državno su, dakle, i dalje bez ostatka privrženi Crnoj Gori…

 

DANI: U to nema sumnje.

ĐUKANOVIĆ: …Ali su, eto, smatrali da su svoju političku misiju završili i da dnevna politika pripada drugima.

Govorili ste o percepciji o bliskosti s vlašću kao uslovu uspjeha… U proteklom periodu trudili smo se da građanima i praksom sugeriramo da za uspjeh u nekom poslu nije najvažnija bliskost sa bilo kojom strankom ili pojedincem iz vlasti. Koliko uspješno, vidjećemo na izborima. Pritom, kada je riječ o uspjehu, ne zaboravite da tranzicija kroz koju je prošlo i crnogorsko društvo podrazumijeva tektonski poremećaj rušenja tradicionalnog sistema vrijednosti i mukotrpno uspostavljanje novog. Istovremeno, ona uvodi načela koja nijesu ni najpravednija ni najhumanija, u kojima ne pobjeđuju ni najpametniji ni najradniji.

 

DANI: Nego?

ĐUKANOVIĆ: Nego oni najvještiji, najskloniji riziku. Za razliku od akademika i intelektualaca, riziku su skloni oni koji zbog svog brzog “afirmisanja” po pravilu postaju negativni simboli određenog vremena. I to gotovo svuda sa istom premisom: vlast im je omogućila takav i status i bogatstvo. A nije riječ o tome. Procesi se, naime, veoma često otvaraju sami i u njima, zahvaljujući brzini i sklonosti riziku, u prvom momentu profitira neko koga društvo ne prepoznaje kao ličnost koja je uspjela zahvaljujući svojim obrazovnim ili radnim kvalitetima. Koliko su god možda izgledali moćno i važno, ti ljudi, navodno privilegovani od politike, danas su najčešće u lošijem položaju nego prije početka tranzicije.

 

DANI: U kojem smislu lošijem?

ĐUKANOVIĆ: Prije svega u materijalnom. Naravno, ne govorim to iz razloga bolećivosti iako mislim da je za razvoj društva važno da ima biznis-elitu; govorim iz iskustva: pokazalo se da je riječ o ljudima bez potrebnih znanja, bez ozbiljnog zamaha i kapaciteta, čije je bogatstvo potrajalo svega četiri, pet godina i nakon toga - propalo. Zašto? Zato što nije bilo sposobnosti i posvećenosti da se stečeno održi u uslovima regulisanja i harmonizacije crnogorskog tržišta sa evropskim.

 

DANI: Šta je sa onom drugom elitom, ko je čini? “Da li je elita onaj samoproglašeni sloj bogatih, bahatih, silikonizovanih, moćnih ili je elita viskoobrazovani sloj svakog društva koji, pored vrhunske erudicije, ima i podrazumijevajući osjećaj za pravdu”, zapitao se, opisujući srpsko društvo, nedavno dramski pisac Siniša Kovačević.

ĐUKANOVIĆ: Nažalost, elita koju je porodila tranzicija svuda je slična i ne uklapa se najbolje u poželjnu sliku za kojom s pravom žali Siniša Kovačević. Uostalom, i ratni raspad Jugoslavije i tranzicija nijesu srušili samo kuće i građevine; srušili su, prije svega, sistem vrijednosti; srušili su - društvo.

 

DANI: Mislite da bi se takvim objašnjenjem mogli zadovoljiti crnogorski “gubitnici tranzicije”? Jer, imam utisak da je, prvi put nakon toliko godina, bijes tih ljudi usmjeren prema Vama lično.

ĐUKANOVIĆ: Nažalost, mogao bih se složiti sa Vašom ocjenom, prije svega zato što znam da su, pored već pomenutih istorijskih podjela, crnogorsko društvo potresali i događaji koji su, sticajem okolnosti, u značajnoj mjeri vezivani za mene. Bio sam personifikacija većinskog dijela crnogorskog društva koji se, polovinom devedesetih, usprotivio ratnoj i unitarnoj politici Slobodana Miloševića. Nakon Miloševićevog pada, doživljen sam kao nosilac ideje o raspisivanju referenduma o državnoj nezavisnosti, a onda i ideje o novom evroatlantskom sistemu vrijednosti.

Sa druge strane, činjenica je da je moje dugo trajanje na vlasti kod mojih političkih protivnika izazivalo sve više nervoze, koja je vremenom prerastala u opsjednutost. Što je veći problem. Jer, riječ je o ljudima koji su sebe ubijedili da njihovi politički porazi nijesu izraz njihove nesposobnosti, nego “nezakonitosti i zloupotreba”, “misteriozne podrške iz inostranstva”, čime se tobože prekraja i falsifikuje realno biračko i političko raspoloženje u Crnoj Gori. Ma koliko takva percepcija bila netačna i tendenciozna, teško ju je ignorisati i ne vidjeti je kao realan politički i društveni problem. Kada se duže suočavate sa nerazumijevanjem značajnog dijela društva i političke scene, onda je izvjesno da ćete sa njim, ma koliko se trudili, veoma teško uspostaviti racionalan dijalog. Ako nema dijaloga, teže je napraviti pomak na planu prevazilaženja naslijeđenih podjela i emancipacije društva.

 

DANI: Tezom o “nepovjerenju građana u izborni proces”, taj je dijalog nedavno otvorio predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Otkud odjednom ta priča o neregularnosti izbora?

ĐUKANOVIĆ: Slično pitanje postavio sam tokom trodnevnog zasjedanja Skupštine, na kojem se raspravljalo o povjerenju Vladi: koliko je, dakle, logično i vjerodostojno da su svi prethodni izbori, koje su i OEBS i Savjet Evrope ocijenili kao regularne, navodno bili pokradeni i nedemokratski, a da je jedino referendum o nezavisnosti bio fer i demokratski?! Od glavnog političkog i tužioca i presuditelja, predsjednika Skupštine Krivokapića, dobio sam odgovor da su neregularni bili samo oni izbori 1996, na kojim je njegova Socijaldemokratska partija prvi i posljednji put nastupila samostalno. I - nije prešla cenzus. Problematični su postali i ovi posljednji, što im je poslužilo kao alibi za transfer iz vlasti u “opoziciju na vlasti”.

 

DANI: Da, ali predsjednik Skupštine se poziva na takozvanu aferu Snimak.

ĐUKANOVIĆ: Riječ je o slobodnijem izlaganju dvoje, troje ljudi na zatvorenom partijskom skupu Demokratske partije socijalista, na kojem se diskutovalo kako različitim politikama pojačati podršku građana programu DPS-a. Ništa od toga o čemu su govorili nije ušlo u zaključke, ništa tim povodom nije preduzimano. Dakle, u najgorem slučaju mogli bismo kazati da je riječ o političkom verbalnom deliktu.

Afera Snimak je, inače, dobila svoj i politički i pravosudni epilog. Međutim, naši konkurenti bi, zloupotrebljavajući je, željeli da presude DPS-u, da ga stave van zakona, a sve sa samo jednim ciljem: da se tako dočepaju vlasti koja im u regularnoj političkoj utakmici, igranoj po demokratskim pravilima, s pravom izgleda nedostižno.

 

DANI: Budući da Ranko Krivokapić često ističe da uživa podršku “određenih zapadnih adresa”, može li to značiti da za ovo što trenutno radi ima podršku Zapada?

ĐUKANOVIĆ: Kao čovjeku koji četvrt vijeka komunicira sa predstavnicima međunarodne zajednice, ne bi mi promakli eventualni disonantni tonovi iz relevantnih međunarodnih adresa. Nije, dakle, problem u “tajnim” porukama; problem je u njihovom tendencioznom i pogrešnom tumačenju. Ohrabrenja međunarodne zajednice upućena Crnoj Gori, parlamentarnom dijalogu, predstavljena su kao lično dobro. Što, svakom razumnom je jasno, nema dodirnih tačaka sa realnošću. Sve u svemu, ne mislim da je riječ o međunarodnoj političkoj akciji; prije će biti da imamo problem sa onim o čemu sam već govorio: umišljenost i nesposobnost da sebe doživite u realnoj dimenziji.

 

DANI: Postoji teza da je Krivokapić uvrijeđen zbog toga što je DPS, umjesto njega, za predsjedničkog kandidata 2013. predložio predsjednika Filipa Vujanovića.

ĐUKANOVIĆ: Na takav zaključak mogla bi nas navesti činjenica da Krivokapićeva transformacija počinje upravo od momenta isticanja predsjedničke kandidature Filipa Vujanovića. Krivokapić i SDP su, inače, prema predsjedniku Vujanoviću uvijek pokazivali naglašenu kritičnost, koja je kulminirala njihovim aktivnim vođenjem kampanje protiv predsjedničkog kandidata DPS-a, a u korist opozicionog i kandidata određenih velikosrpskih krugova Miodraga Lekića. Uprkos svemu, trudio sam se da budem korektan i da pokažem poštovanje prema osamnaestogodišnjem političkom savezništvu sa strankom gospodina Krivokapića, kao i prema rezultatima koje smo zajedno ostvarili. Iz mog političkog tabora bi mi povremeno prebacivali da pretjerujem sa tim uvažavanjem, budući da je naša partija uvijek imala između 40 i 45 procenata podrške u biračkom tijelu, dok je SDP jedva prelazio cenzus. SDP je tek mali dodatak, govorili su. Da, ali bi se bez tog “malog dodatka” ovi istorijski rezultati mnogo teže ostvarili.

 

DANI: Čini mi se da bez tog SDP “dodatka” ne bi bilo ni pokušaja rehabilitacije “suverenističkih” kvislinga iz Drugog svjetskog rata, vjerskih obilježja na državnim simbolima multikonfesionalne Crne Gore, buđenja crnogorskog nacionalizma…

ĐUKANOVIĆ: Ne isključujem ni takvo tumačenje uloge SDP-a u vlasti. Uostalom, kad god realno mali poželi da se predstavi kao veliki, značajan, “emancipatorski”, “jedini ispravni”, neminovno završava u toj vrsti istorijskih zastranjivanja. Srećom, konačni sud o tome uvijek daju građani Crne Gore.

 

DANI: Šta je sa pregovorima o organizovanju parlamentarnih izbora? Dokle se stiglo?

ĐUKANOVIĆ: Opozicija je, na kraju trodnevnog rada parlamenta i nakon izglasanog povjerenja Vladi, dobila moju ponudu da mimo izbornog rezultata uđe u vlast. Zašto? Ako opozicija zaista vjeruje da DPS na izborima pobjeđuje zahvaljujući zloupotrebi državnih resursa u partijske svrhe, bez obzira na to što se sa takvom ocjenom, naravno, ne slažem, uvažavajući njihov stav, ponudio sam da preuzmu resore u kojim se navodno događaju zloupotrebe: Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje kontroliše birački spisak; Ministarstvo socijalnog staranja, preko kojeg se realizuje socijalna politika; Ministarstvo poljoprivrede, koje ljude u ruralnom području intenzivno kreditira s namjerom da se pospješi proizvodnja hrane; na kraju, i najznačajnije ministarstvo u svakoj vladi - Ministarstvo finansija. Pored četiri navedena ministarstva, opoziciji je ponuđeno i mjesto potpredsjednika Vlade, kao i mjesta u šesnaest državnih institucija, šest državnih preduzeća, učešće u sekretarijatima za finansije i lokalnim samoupravama.

 

DANI: Zbog čega ste sve to ponudili? Da li je riječ o Vašoj političkoj slabosti ili ste zaista toliko sigurni u pobjedu DPS-a?

ĐUKANOVIĆ: Prvo, i DPS i ja znamo smo da se izbori ne dobijaju izbornim manipulacijama, nego isključivo zahvaljujući ozbiljnom političkom radu i povjerenju koje vam birači ukazuju. Drugi razlog za takvu ponudu je suštinski i dugoročniji. Naime, svjestan da me je sticaj istorijskih okolnosti gurnuo u poziciju onog ko dosta oštro zasijeca crnogorsko političko i društveno biće, mislio sam da imam posebnu odgovornost da povučem poteze koji bi značili pokušaj prevazilaženja stanja podijeljenosti u društvu. Zato sam opozicionim strankama ponudio da zajedno organizujemo izbore, pokušavajući da im na taj način makar relativiziram alibi kojim uporno samoobmanjuju i sebe i dio javnosti koji ih podržava: da, dakle, dan nakon što izgube, kažu da su izbori pokradeni. Nažalost, nakon višenedjeljnih pregovora, imam utisak da se opozicija i dalje premišlja, a da je razlog njenog oklijevanja ulaska u Vladu spoznaja da će i ove izbore sasvim sigurno - izgubiti.

 

DANI: Mislite da hapšenje visokih funkcionera Vaše stranke neće uticati na rejting DPS-a?

ĐUKANOVIĆ: Vjerujem da će, uprkos neprijatnim događajima koje pominjete, DPS na predstojećim parlamentarnim izborima još jednom potvrditi politički status stranke sa ubjedljivo najvećim povjerenjem građana. Ovoga puta na izbore izlazimo sami, ali nezavisno od rezultata, ruku saradnje ponovo ćemo pružiti partijama manjinskih naroda. Naravno, ostaje i naša trajna ponuda da, kroz partnerstvo sa strankama sa druge političke obale, pospješimo proces harmonizacije društva.

 

DANI: U slučaju da DPS osvoji najveći broj glasova, ostajete li na mjestu premijera? Pojedini beogradski analitičari tvrde da ste se u Münchenu obavezali da ćete se, nakon ovih izbora, povući sa funkcije predsjednika Vlade.

ĐUKANOVIĆ: Veoma otvoreno i veoma direktno ću vam reći: nikada ni jedan predstavnik međunarodne zajednice sa mnom o tome nije razgovarao, niti prema bilo kome imam obavezu te vrste. Kao što znate, u dva navrata sam se svojom voljom povlačio iz politike i u nju se nevoljno vraćao…

 

DANI: Zašto nevoljno?

ĐUKANOVIĆ: Zato što je procjena ljudi sa kojima sam dijelio i sa kojima dijelim odgovornost i za referendumski rezultat i za postreferendumski razvoj zemlje bila da je važno da se vratim u politiku, kako bih pružio podršku važnim procesima koji su u toku. Što je bilo protivno mojim i planovima i interesima.

 

DANI: To znači da ćete i poslije oktobarskih izbora 2016. biti premijer Crne Gore?

ĐUKANOVIĆ: Za mene je najvažnije da sam, tokom dvoipodecenijske političke karijere, uspio da ostvarim ciljeve koje sam smatrao presudno važnim za budućnost crnogorskog društva i države: obnovili smo nezavisnost Crne Gore, sačuvali mir, unaprijedili stabilnost i Crnu Goru pouzdano pozicionirali na putu evropskog i evroatlantskog razvoja - praktično je uveli u NATO i sa 22 otvorena pregovaračka poglavlja, približili je članstvu u EU. Šta će biti u budućnosti? Ne mislim da bi u ovom trenutku bilo dobro kazati - evo, dobili smo pozivnicu za NATO, preuzmite posao vođenja Vlade.

 

DANI: Zašto?

ĐUKANOVIĆ: Na početku razgovora smo konstatovali da su se, upravo zbog naše nepokolebljivosti u slijedu strateškog kursa razvoja zemlje, neki od problema koje Crna Gora ima izoštrili i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Mislim na, nadam se, trenutni odnos Rusije spram crnogorske pozivnice za NATO, koji se reflektuje i na unutrašnjem planu: kao ohrabrenje anti-NATO, antievropskim i anticrnogorskim političkim strukturama. Pored toga, ne zaboravite da je zadatak upravo ove Vlade organizacija redovnih i slobodnih izbora, što podrazumijeva moje aktivno učešće u kampanji, a sve sa željom da pobijedimo i da potvrdimo da postojeći kurs razvoja Crne Gore uživa većinsku podršku. Šta će nakon toga biti postizborni rasporedi - o tom - potom. Ne, ne izbjegavam odgovor na vaše pitanje, nego u ovom momentu zaista nemam precizniji odgovor. Posebno ne zato što su me i neka prethodna iskustva učinila opreznim da o toj temi dajem preuranjene i konačne sudove.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 2/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment