DW: Pročitaću Vam nekoliko naslova svetskih medija o izborima u
Srbiji pa Vas molim za komentar: „Srpski birači snažno podržali
pro-EU politiku svog lidera“ (Rojters). „Srbija dala Vučiću
saglasnost za ulazak u EU“ (Velt).
Florijan Biber: To je pogrešna interpretacija koja ukazuje na to da
se ne prati unutrašnja politika Srbije nego samo ono što Vučić
poručuje inostranstvu. Jer Vučić i njegova partija kažu da se veoma
zalažu za ulazak u Evropsku uniju, dok je, s druge strane, izgovor
za izbore bila potreba za mandatom za reforme. Unutrašnjepolitički,
to više izgleda kao autoritarni sistem kojim dominira Vučić. Pitanje
EU nije se pojavljivalo u predizbornoj kampanji i nije bilo
prevashodni cilj izbora.
Bavarska radio-televizija: „Mandat za teška vremena.“ Šta bi to sad
trebalo da bude teško što već do sada nije bilo?
Treba imati na umu da je sadašnja Vlada pre izbora imala većinu
kakvu nikada nijedna vlast nije imala, a to važi i za najveću
vladajuću stranku. Čak ni Socijalistička partija pod Slobodanom
Miloševićem nije imala takvu većinu. Zato ideja da je potreban jači
mandat nije verodostojna. Da, vremena su teška, ali bila su teška i
pre četiri-pet godina, i nekome ko ima više od 50 odsto mesta u
parlamentu ne treba jači mandat.
S aluzijom na popularnu TV-seriju „Igra prestola“, u Srbiji bi moglo
da se kaže „The Reform is coming“ (Reforma dolazi). I do sada su
reforme više najavljivane nego sprovođene, a rezultati nisu baš
vidljivi.
I to ima veze sa prevremenim izborima. Jer kada održavate izbore na
dve godine, uvek za obećanja s prethodnih izbora možete reći da
niste imali pune četiri godine da ih sprovedete. Retorika reformi
dominira nad sadržajem reformi. Tako se za neispunjena obećanja ne
mora previše pravdati i lakše je ući u modus permanentne izborne
kampanje. To zapravo otežava stvarno sprovođenje teških reformi.
Šta su u suštini te reforme i zašto su bolne? Da li se svode na
likvidaciju državnih gubitaških preduzeća, što zapravo znači da
mnogo radnika ostaje na ulici?
To je deo koji svakako ne bi bio popularan. Ali radi se i o tome da
se evropske integracije odvijaju kroz reforme u različitim
oblastima, od javne uprave do nezavisnosti sudstva. To se u mnogome
kosi sa politikom sadašnje vlade koja pokušava da kontroliše i
centralizuje važne odluke kao i da snabdeva partijske prijatelje i
članove funkcijama. Treba imati na umu da je procentualno broj
članova Srpske napredne stranke u stanovništvu otprilike isti kao
što je nekada bio u Savezu komunista. Članstvo u partiji malo ima
veze sa ideologijom, a mnogo sa praktičnim pronalaženjem
uhlebljenja. To nije kompatibilno s pravim reformama i procesom
evrointegracija.
Frankfurter algemajne cajtung naslovljava: „Ishod srpskih izbora
može značiti povratak u mračna vremena“. Misli se na to da preko 180
mandata u parlamentu imaju stranke režima devedesetih ili SNS, koji
je iz toga proizišao.
Takva teza je možda previše dramatična, ali naravno da je
uznemirujuće što tri najveće partije dolaze direktno iz
Miloševićevog nasleđa. One su se promenile, ali je sasvim drugo
pitanje koliko je korenita ta promena. Radikalna stranka koja je
posle duže pauze ponovo u parlamentu je naravno partija galamdžija
koja je ostala nepromenjena u svojoj radikalnosti i nije pozitivan
signal što je postala treća najjača stranka. SNS i SPS ne bih
označio ni kao proevropske ni kao antievropske partije – to su
zapravo stranke ultimativnog pragmatizma i interesa da se bude na
vlasti. Retorika evropskih integracija će se koristiti sve dok
omogućava ostanak na vlasti. Ako to više ne bude slučaj, naći će se
druge teme. Stoga pouzdanost ni u jednom pravcu nije prevelika.
Vučić je najavio da će tek krajem maja odlučiti o novoj vladi. Da li
će iskoristiti to vreme da potraži koalicionog partnera?
On je još pre izbora najavio da želi da ima koalicionog partnera,
kao što je i uradio nakon prošlih izbora kada je mogao da vlada bez
partnera pa je ipak uzeo socijaliste. Tako dobija mogućnost da
eventualne teškoće i probleme svali na koalicionog partnera. To će
verovatno opet biti strategija. Pitanje je samo s kim. Odnosi sa
socijalistima su tokom kampanje pogoršani. Nova saradnja doduše nije
isključena, ali nije više ni tako izvesna kako je delovalo pre samo
nekoliko meseci.
Uprkos zaista ubedljivoj pobedi, Vučić više u zbiru sa socijalistima
nema dvotrećinsku većinu potrebnu za promenu Ustava. Takva promena
bi verovatno bila poželjna za EU zbog politike prema Kosovu.
Ako bude volje za promenu Ustava to jest brisanje Kosova iz
preambule, onda bi to moglo biti izvodljivo i uz podršku tri liste
koje su se takođe našle u parlamentu, a koje se zalažu za reforme.
Pitanje je političke volje da li može biti dogovora sa tim strankama
čak i kod tema gde postoji sadržinska bliskost. Saradnju otežava
konfrontacioni kurs koji je imala ova vlada, demonizacija opozicije
i slično.
Zašto je Vučić tako omiljen u Evropi?
Jer prema spolja govori ono što treba i deluje kao da zastupa
ispravne pozicije u pitanjima koja zanimaju Evropu. Konstruktivno
deluje u odnosima s Kosovom i priređuje manje problema nego što su
delom radile prethodne vlasti koje su ponekad zastupale
nacionalističke pozicije kako bi umirile birače. Vučić deluje kao
neko ko isporučuje i uzima stvar ozbiljno. Istovremeno, gleda se
kroz prste kada su u pitanju unutrašnjepolitička dešavanja u Srbiji.
To je zato što je u evropskoj percepciji trenutno manje prisutan
interes za reforme i proširenje EU nego druga pitanja. Prednost se
daje stabilnosti i pouzdanosti, a ne tempu reformi.
To sam upravo hteo da pitam: upadljivo je kako recimo nemački
demohrišćani podržavaju Vučića i jedva da su spremni da prozbore
pokoju reč kritike o negativnim tendencijama u Srbiji. Da li je to
dobro za Srbiju?
Držim da je to veoma destruktivno. Vučićevu vladu veoma hvale u
Austriji, Nemačkoj i drugim državama, dok su kritike retke. Svakako
postoje dobri razlozi da se pohvale neke odluke poput dijaloga sa
Kosovom koji je važan napredak. Ali pri tome ne treba zaboraviti da
je u samoj Srbiji postalo mnogo teže po pitanju medijskih sloboda,
stalnog pritiska Vlade i vladajućih partija na opoziciju i sve
kritičare. To je razvoj koji ostavlja dugoročne posledice na društvo
i državu, a spolja se to ne uzima dovoljno ozbiljno. Tu je primereno
više kritike spolja inače za nekoliko godina preti situacija koju
trenutno vidimo u Makedoniji.
Nedavno ste napisali zanimljiv članak nakon referenduma kojim su
Holanđani odbacili sporazum EU i Ukrajine. Vaša teza je da je
proširenje EU zaleđeno, a možda i mrtvo. Možete li da objasnite svoj
stav?
Holandski referendum o Sporazumu o slobodnoj trgovini s Ukrajinom je
u prvom redu bio referendum protiv EU. Nikoga u Holandiji nije
zanimao sporazum sa Ukrajinom. Protivnici EU u Holandiji mogu
isposlovati referendum protiv svakog proširenja EU. Holandija je
samo jedna od zemalja u čijem stanovništvu postoji snažno
protivljenje daljem proširenju EU – slično je u Austriji, Nemačkoj,
skandinavskim zemljama. Ukoliko bi bilo novog referenduma u
Holandiji – a recimo i Francuska je obećala da će o svakom sledećem
proširenju EU biti odlučeno na referendumu – može se očekivati novo
odbijanje. Jedna članica EU je dovoljna da zaustavi proširenje. Ne
mogu da zamislim proširenje EU dok god je instrument referenduma
dostupan u pojedinim članicama i dok god je skepsa prema proširenju
ovolika.
Da li je za zemlje poput Srbije opasno ukoliko izostane jasna
evropska perspektiva?
Veoma opasno. U politici nema vakuuma – kada otpadne jedan partner i
jedan cilj, verovatno se nalaze drugi. Ne verujem da postoji
dugoročna atraktivna alternativa Evropskoj uniji, odnosno
demokratskom uređenju koje nudi pravnu državu i privredni razvoj kao
što to čini evropski model. Ali kao alternativa se mogu pre ili
kasnije učiniti ruski ili drugi uticaji. Već sada vidimo da je kriza
EU-integracija veoma usporila reformski zamajac. Nekad izgleda kao
da EU simulira da će se širiti, a zemlje zapadnog Balkana simuliraju
da će se reformisati – a obe strane znaju da je u pitanju
komplikovana igra. |