U srpskoj je javnosti potpuno nezapaženo prošla
tvrdnja premijera Aleksandra Vučića sa zajedničke konferencije za
štampu s Johanesom Hanom da su prošle jeseni, kada je hrvatska vlada
Zorana Milanovića zbog neslaganja oko izbegličke krize zavela
„blokadu“ na graničnom prelazu Batrovci „Srbija i Hrvatska bile na
rubu oružanog sukoba“.
Komentator riječkog Novog lista pozabavio se ovom
izjavom, pitajući se da li to znači da je Vučić stvarno razmatrao
mogućnost oružanog napada na Hrvatsku, pošto Hrvatska sigurno nije,
kaže komentator, nameravala da izvrši invaziju na Srbiju?
Nekadašnji „psi rata“ i danas rado reže
Pitanje je sasvim logično, ali opet, iz bogatog
iskustva znamo da formalnom logikom u ovom delu sveta treba baratati
oprezno.
Recimo da se Vučić samo nesrećno izrazio, u svom
već poznatom maniru „kraljice drame“. Naime, „oružani sukob“ između
država i njihovih formacija ozbiljna je stvar, nije to obračun
uličnih bandi u nekom podzemnom prolazu, ne može do toga da dođe bez
ozbiljne političke pripreme i još ozbiljnije logistike.
Ničega od toga danas više nema, i dobro je da je
tako. Nekadašnji „psi rata“ i danas rado reže, ali realno, povađeni
su im očnjaci. A to da bi Srbija, i to nekim minornim povodom, ušla
u „oružani sukob“ s jednom članicom NATO, naprosto je s one strane
pameti, pa je i korišćenje takve zamišljene scene u javnom govoru
negde duboko unutar tamne strane dobrog ukusa.
Ako, pak, dolazi od predsednika jedne vlade, onda
je to na razne načine alarmantno, a pre svega u smislu: kontroliše
li čovek na tako važnom mestu sopstveni verbalni izričaj? Ima li
svest o njegovim implikacijama?
Kako god bilo, sve je ovo relevantna tema
ponajviše zato što je indikativno za politički mentalitet aktuelne
vlasti. Čini se, naime, da nije dovoljno primećena jedna zakonitost
u vezi s famoznim „odnosima u regionu“, za koje nema sumnje da su
danas mnogo slabiji nego pre pet ili deset godina.
S tim da je u svim tim nestabilnim i
problematičnim „odnosima u regionu“ uvek zvanični Beograd na jednoj
strani, a neko drugi na onoj drugoj. A ako nije Beograd, onda je
Banja Luka, kao rezervna varijanta...
U odnosu na ranija vremena, Srbija Vučića,
Nikolića, Dačića, Vulina i ostalih suštinski je pokvarila odnose sa
Zagrebom i Sarajevom, dakle sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom
(osim RS), a ne i sa drugim susedima, kako onim iz eksjugoslovenskog
okruženja, tako i drugima.
S nekima je čak i popravila odnose i klimu, i to –
opet nipošto slučajno – baš sa onima koji vladaju sličnim
autoritarnim tehnikama i dele neku vrstu bliskosti političkog
mentaliteta s aktuelnim srpskim vladarima, a to su Orbanova Mađarska
i Makedonija Nikole Gruevskog.
Odnosi su, dakle, dramatično pogoršani upravo s
onim zemljama s kojima Srbija devedesetih „nije bila u ratu“, kako
je voleo da govori Slobodan Milošević, nevešto pod mantilom krijući
pištolj iz kojeg se još dimilo.
Ko je u stanju da poveruje da je to slučajno, taj
verovatno može da poveruje i u veća čuda. Nama ostalima preostaje da
notiramo tu zakonitost: odnosi sa Zagrebom i Sarajevom kvare se
sistematski i kontinuirano od trenutka kada su se u Srbiji na vlast
vratili oni isti koji su i tokom devedesetih bili na vlasti ili
blizu nje, a koji su na razne načine aktivno sudelovali u srpskoj
ratno-ekspanzionističkoj politici tog vremena.
Ovo ne implicira da je odgovornost za sadašnje
mizerno stanje odnosa u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo ekskluzivna
i jednostrana, ali je svakako snažan indikator glavnog izvora
problema.
U politici, naime, ne postoji takva vrsta
slučajnosti koja bi ovu podudarnost objasnila bilo kako drugačije
nego kao zakonitu posledicu te promene na vrhu u Beogradu.
Kako onda nazvati taj fenomen? Možda „kompleks
nedovršenog rata“.
Iz „nula problema“ u „nula odnosa bez problema“
Nekadašnji Šešeljevi ili Miloševićevi pobočnici
ili ne žele ili – pre će biti – naprosto ne umeju da suštinski i
trajno napuste paradigmu u kojoj su politički formirani, i ne umeju
da gledaju na Hrvatsku i BiH drugačije nego kroz optiku „zapadnih
srpskih zemalja“ kakve su na njihovom tlu ognjem i mačem
uspostavljali (neke su se održale do dan-danas, druge nisu).
Zato je tako depresivno malo potrebno da se
politička retorika zapali i podivlja, da se od svakog, pa i
najbanalnijeg povoda napravi politički casus belli i potom da se
veštački održava do besvesti i besmisla.
Drugim rečima, zato je novo-starim vlastodršcima
tako teško, upravo nemoguće, odoleti izazovu da se još jednom, nešto
drugačijim sredstvima, okušaju u onome što ih je devedesetih uzdiglo
u političke vrhove.
Ovaj je regionalni kontekst simboličke reprize ili
razrešenja devedesetih iskombinovan i s jednim „unutrašnjim“, koji
priziva jednu paralelu. Svojevremeno se Redžep Tajip Erdogan uzdigao
na vlast u Turskoj i kroz spoljnopolitičku doktrinu „nula problema
sa susedima“, formulisanu od njegovog stratega Ahmeta Davutoglua.
Kako je, međutim, Erdoganova vlast čvrste ruke
bivala sve jača unutar Turske, tako su se odnosi sa manje-više svim
turskim susedima komplikovali i kvarili.
„Nula problema“ pretvorilo se u „nula odnosa bez
problema“. Razlozi su, dakako, prekomplikovani i za ceo roman, a
kamoli za jednu rečenicu, ali nije daleko od pameti da su u
neposrednoj vezi sa shvatanjem politike kao odmeravanja mišića, koje
ponekad s verbalnog nivoa može da pređe i u nešto „konkretnije“.
Naravno, Srbija u stvarnosti nipošto nije u
poziciji Turske, a nisu to ni njeni susedi s druge strane Dunava i
Drine. Nema nikakvog „oružanog sukoba“ iz nekontrolisanih verbalnih
izliva, ali to ne znači da procesi idu dobrim tokom, niti mogu da
idu, sve dok je mentalitet nedovršenog i nerazrešenog rata na
glavnoj sceni, umesto u nekom budžaku, na odlagalištu propalih i
osramoćenih projekata.
|