U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome
kakva je uloga Ivice Dačića, ministra inostranih poslova Srbije, u
zaoštravanju tenzija u regionu. Sagovornici su bili Dejan Ilić,
saradnik portala Peščanik, i Nemanja Stjepanović, istraživač Fonda
za humanitarno pravo.
Bilo je reči o tome zašto Ivica Dačić prednjači u napadima na
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, da li su to njegove solo akcije ili
on to radi u dogovoru sa Aleksandrom Vučićem, kako je Dačić optužio
bošnjačke političare da su pokušali da ubiju Aleksandra Vučića, o
Dačićevom bahatom ponašanju prema ministru inostranih poslova Bosne
i Hercegovine, zašto sadašnja vladajuća garnitura u Srbiji smatra
Bosnu i Hercegovinu potencijalnim plenom, kao i o tome da li se
Dačićev odnos prema Evropskoj uniji razlikuje od Vučićevog.
Omer Karabeg: Ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić se sve
više pretvara u najvećeg jastreba srpske polike. Jedan analitičar je
nedavno rekao da se on ponaša potpuno neprimereno svojoj funkciji.
Umesto da radi na smirivanju uzavrelih tenzija u regionu, on je
najoštriji u napadima na susede Srbije. Kako to tumačite?
Dejan Ilić: Nemojte pogrešno da me razumete što ću se odmah s vama
razići u mišljenju. Mislim da je Ivica Dačić kao osoba u svemu tome
potpuno nebitan, jer je reč o politici koju on ponajmanje oblikuje.
On naprosto izvršava naređenja koja dolaze od njegovog šefa -
predsednika vlade Aleksandra Vučića. To je politika sukoba i mržnje,
koja po mom mišljenju ima direktan kontinuitet sa politikom iz
devedesetih. U svemu tome meni nije bitan sam Ivica Dačić, mnogo mi
je važnije da se postavi pitanje - zašto je Srbiji potrebna ova
vrsta sukoba u ovom trenutku i da li je to zaista sukob sa Hrvatskom
ili je prava meta nešto drugo, a sukob sa Hrvatskom je samo izgovor
da se skrene pažnja sa pravog cilja te politike.
A šta je pravi cilj te politike? Evo, odmah ću reću - ta meta je
Bosna i Hercegovina. Mislim da Srbija nije odustala od
teritorijalnih pretenzija prema toj susednoj državi. Sukob sa
Hrvatskom je u funkciji teritorijalnih pretenzija prema Bosni i
Hercegovini, a Ivica Dačić se samo stavio u službu nove agresivne
nacionalističke politike, kao što je to radio devedestih godina. Da
li on iskreno u to veruje - manje je bitno od činjenice da je on
poslušnik koji izvršava tuđa naređenja.
Nemanja Stjepanović: Nisam politički analitičar, ali ljudi do čijeg
mišljenja držim pominjali su ruski uticaj na Dačića. Govori se da
Ivica Dačić reaguje na mig Rusije, a da je Rusiji u interesu
nestabilnost u regionu. Ali to nije toliko bitno, bitno je kakve su
posledice svega toga. Ivica Dačić ne daje izjave kao predsednik neke
opozicione partije, nego kao ministar spoljnih poslova Srbije.
Njegovi stavovi su stavovi vlade Srbije i toga je Vučić zasigurno
svestan. Na kraju krajeva, on uopšte nije morao da uzima Dačića za
partnera u vlasti, mogao je da izabere nekog pomirljivijeg i postavi
ga na mesto ministra spoljnih poslova.
On se opredelio za Dačića, što znači da prihvata politiku
rehabilitacije Miloševićevog režima koji je uveo region u rat. Očito
je da sadašnja situacija odgovara Vučiću, jer nema pokazatelja da on
želi da ućutka Dačića. Nedavno se u medijima pojavila priča da je
Vučić ukorio Dačića zbog izjave o tome da je Miloševićeva politika
bila ispravna. Ali ako je verovati tom poverljivom izvoru koji su
preneli mediji, on Dačića nije ukorio zbog toga što ovaj želi da
rehabilituje Miloševića, već zato što je to izgovorio dan pred
posetu američkog potpredsednika Bajdena.
Igra dobrog i lošeg policajca
Omer Karabeg: Čini se ipak da postoji razlika između retorike Ivice
Dačića i Aleksandra Vučića. Dok Dačić izaziva tenzije u regionu,
Vučić manje-više poziva na smirivanje. Njegove izjave su mnogo
umerenije od Dačićevih, tako da bi čovek pomislio da Dačić igra neku
svoju igru.
Dejan Ilić: Kome se sviđa - može tako da razume. Ali ako predsednik
vlade kaže da želi dobre odnose sa susedima, a onda njegov ministar
napadne susede, na šta premijer izigrava vatrogasca i kaže da je on
zaista za mir, a ministar i pored toga nastavlja da govori najgore
stvari o susedima - onda je to situacija u kojoj nas onaj ko je na
čelu vlade laže. Nema druge. Ako ste zaista iskreni i ako vam je
zaista stalo do stabilnosti u regionu, ako vam je stalo do
dobrosusedskih odnosa, ako izričito tvrdite da nemate teritorijalnih
pretenzija prema susednim državama, onda morate da sklonite ljude iz
vlade koji govore upravo suprotno.
Mislim da Vučić sa Dačićem, kao i sa predsednikom Nikolićem, igra
onu igru dobrog i lošeg policajca, a zapravo i jedan i drugi imaju
isti cilj. A taj cilj nije postavio Dačić, nego onaj koji ima
najviše moći i snage u državi. Pri tome, Dačić nije jedini koji ima
vatrenu retoriku. Pored njega imamo i ministra Vulina, koji ima istu
retoriku kao Dačić, ponekad čak i mnogo goru i bezočniju. S vremena
na vreme pridruži im se i ministar unutrašnjih poslova Nejboša
Stefanović, dok je ranije u toj igri učestvovao i bivši ministar
pravde Nikola Selaković.
Dakle, imamo tri sadašnja i jednog bivšeg ministra koji su držali
huškačke govore, a njihov šef, predsednik vlade, je navodno za mir.
Pa to je očigledna laž. Drugo. Nema sumnje da se Ivica Dačić
pojavljuje kao neka vrsta eksponenta ruske politike koja želi da
izaziva krizu na raznim mestima u svetu, kako bi se onda Rusi
pokazali kao nekakav validan partner u smirivanju tih kriza. U ovom
trenutku oni, pored ostalog, prave probleme i u regionu Balkana. Ali
problem možete da pravite samo ako druga strana pristane da zajedno
sa vama igra tu igru. Zašto mi pristajemo da igramo tu igru i koji
je naš interes u svemu tome? Mislim da u ovom trenutku postoji neka
vrsta saglasnosti između srpske agresivne nacionalističke politike i
politike izazivanja kriza koju vodi Rusija. Da nema srpske agresivne
nacionalističke politike - Rusi ne bi mogli na taj način da vrše
uticaj. To znači da imamo politiku na dva koloseka. Jedna je
politika za domaću javnost i za Rusiju i tu politiku vode ova četiri
ministra, dok Vučić vodi onu politiku koja je namenjena Zapadu i
koja poručuje - mi smo za mir. A to nije istina, jer su se odnosi u
regionu bivše Jugoslavije pokvarili od 2012. godine, od trenutka
kada je Vučić došao na vlast. Od tada idu oštro nadole, sunovraćuju
se.
Nemanja Stjepanović: Naravno da nije Dačić jedini koji koristi
agresivnu retoriku. Tu su i pomenuti ministri i drugi politički
saveznici premijera Srbije. Navešću jedan primer. Kada su Vučić i
Nikolić rekli da ne podržavaju referendum u Republici Srpskoj, odmah
je sutradan izašao ministar Stefanović i obrušio se na Visokog
predstavnika za Bosnu i Hercegovinu zbog njegovog protivljenja
referendumu. Stvara se situacija u kojoj se proizvode neprijatelji.
Kad se tako krene, sledeći korak je odbrana srpskog naroda, što je
zapravo model koji je koristio Milošević uoči sukoba u Jugoslaviji.
Prvo proizvedemo neprijatelje u regionu, Srbiji i međunarodnoj
zajednici, onda sledi priča o odbrani Srbije, a od toga je mali
korak do stvarnog sukoba, jer su ratovi devedesetih i počeli pričom
o odbrani srpstva i Srbije. Tu reč odbrana Srba i Srbije koristi i
premijer Vučić.
Optužba za pokušaj ubistva Vučića
Omer Karabeg: Gospodine Iliću, vi ste rekli da pored Dačića imamo i
Vulina. Ali nije isto kada neke reči čujemo iz usta Vulina, koji je
ministar rada, i iz usta Dačića, koji je ministar inostranih
poslova. Recimo, Dačić je nedavno, bez ikakvih dokaza, optužio
bošnjačke političare da stoje iza prošlogodišnjeg napada na Vučića
koji se dogodio za vreme komemoracije u Srebrenici, a koji je Dačić
okarakterisao kao pokušaj ubistva. Znači, bošnjački političari su,
po Dačiću, pokušali da ubiju Vučića. To mogu da pišu tabloidi bliski
režimu, uostalom oni slične stvari i pišu, ali kada to izgovori
ministar inostranih poslova - to ima veliku težinu, jer je to onda
zvaničan stav Srbije.
Dejan Ilić: Razumem šta hoćete da me pitate. Vi verujete da se ovde
vodi pristojna politika, ali Srbija nema pristojnu državu. Srbija u
ovom trenutku ima na vlasti samo jednu osobu, a svi ostali su u
službi te osobe. Politika te osobe je daleko od toga da je
miroljubiva, ona neće da zatvori priču iz prošlosti. Ona, naprotiv,
insistira na toj priči i predstavlja jasan kontinuitet s tom pričom.
Kada tako postavite stvari, onda nema ničeg neobičnog u tome što
ministar inostranih poslova optužuje političare susedne države da su
hteli da ubiju predsednika vlade ove države. Onda je to potpuno
logično. Jer, ako premijer vodi vladu čija je politika sukob sa
susedima i teritorijalne pretenzije prema susednoj državi, onda
ministar inostranih poslova i ne može ništa drugo da kaže nego to
što je rekao.
Vi polazite od toga da je Srbija pristojna država i da je Srbija
zaista napravila prekid sa politikom iz devedesetih. U tom slučaju
bi bilo zaista neobjašnjivo da ministar inostranih poslova sebi
dozvoli da kaže tako nešto. Ali, premise su pogrešne. Srbija nije
napravila prekid sa politikom devedesetih, nije ga napravila ni
2000. godine, kada su druge stranke bile na vlasti, a pogotovo ne
sada. I Srbija nije pristojna država. Srbija nije država koja je
odustala od teritorijalnih pretenzija prema susednim državama.
Razumem tu fokusiranost na Dačića, jer on vuče za sobom težak teret
iz devedesetih. Očekivalo bi se da će se razumna osoba, koja vuče
taj teret, danas ponašati drugačije, ako uopšte pretenduje da radi
važne političke poslove. Ali to nije slučaj. Dačić je deo tima, na
čijem čelu je predsednik vlade, u kojem je i predsednik države.
Podsetio bih na jedan događaj koji se zbio krajem avgusta - to je
bila zajednička policijska vežba Srbije i Republike Srpske na
granici između Bosne i Hercegovine i Srbije. Na završetku te vežbe
predsednik Srbije je rekao da svi njeni učesnici misle kao jedan, da
se u srcu osećaju kao jedan i da tako treba da se ponašaju. Iako je
to bila policijska vežba, on ju je ocenio, kako je rekao, vojničkom
ocenom - vrlo dobar. Dakle, na vrhu države imate aktere koji govore,
možda ne tako brutalno, identične stvari koje izgovara ministar
inostranih poslova. On nije nikakav izuzetak. Dačić je deo jednog
tima koji složno vodi jednu pogubnu politiku, koju su mnogi ljudi
platili životom. Izgleda da ljude - koji su iz tog perioda izašli
bez ikakvih posledica, pa su se čak ponovo dokopali i vlasti
-činjenica da je desetine hiljada ljudi izgubilo živote ne sprečava
da ponovo urade isto.
BiH - potencijalni plen
Nemanja Stjepanović: Šta god da je Dačićev cilj - da li on to radi
na mig Rusije, da li ima neku sopstvenu agendu ili sprovodi ono što
mu Vučić kaže - to nije toliko važno. Važno je šta je posledica
takvog ponašanja, a posledica je da je region potresla tako duboka
kriza kakve nije bilo još od završetka ratova devedesetih. Reći ću
nešto što može zvučati kao preterivanje, ali čini mi se da smo mi
ovde zreli za jednu ozbiljnu mirovnu inicijativu međunarodnih
partnera, Evrope pre svega. Jer, ukoliko se bude tolerisalo
svakodnevno produbljivanje krize, mislim da može doći trenutak kada
neće biti povratka i kada će svaka intervencija doći prekasno. A
kada je reč o odnosu prema Bosni i Hercegovini, Dačić se prema njoj
odnosi sa najvećim ponižavanjem. On, i drugi predstavnici vlasti
Srbije, odnose se prema Hrvatskoj kao prema koliko-toliko dostojnom
partneru u sukobu, a na Bosni i Hercegovinu gledaju kao na plen.
Očito je da srpska strana, a slično je ponašanje i hrvatske strane,
nije odustala od teritorijalnih pretenzija prema Bosni i
Hercegovini. Ako postoje i ruska leđa, onda je to dodatni vetar u
Dačićeva jedra.
Omer Karabeg: Ne znam da li ste gledali onu konferenciju za štampu
koju je krajem jula Dačić održao sa Igorom Crnadakom, ministrom
inostranih poslova Bosne i Hercegovine. Dačić se ponašao baš bahato,
upadao u reč Crnadaku i držao mu lekciju kako Bosna i Hercegovina ne
sme da prizna Kosovo, mada to nije bila tema konferencije i mada o
tome niko u Bosni i Hercegovini ne razmišlja, a pogotovo ne Crnadak,
koji je iz Republike Srpske. Njemu je očigledno bilo potrebno da
pokaže koliko je iznad Crnadaka.
Dejan Ilić: Kao i devedesetih, tako i danas, Bosna i Hercegovina je
država koja se nipodaštava, država čije se postojanje praktično ne
priznaje. Naravno, srpski političari nisu u tome usamljeni, jer i
političari u Hrvatskoj, nažalost i Zoran Milanović, imaju isti takav
odnos prema Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina se, kao što je
moj sagovornik rekao, i dalje vidi kao potencijalni plen. Da bi ste
nešto videli kao potencijalni plen, morate mu oduzeti sav
subjektivitet i ne možete ga tretirati kao ravnopravnog partnera,
inače ne biste mogli da ispoljavate pretenzije. Mene to ne čudi. Da
li Dačić hoće da se napravi većim Srbinom od drugih, da li se tako
ponaša jer smatra da se je u Srbijii stari poredak potpuno obnovio,
pa mu njegova prošlost danas predstavlja prednost - ja to ne mogu da
znam, ali mislim da stvari u Srbiji stoje toliko loše da bi čak i
jedna tako glupava i sumanuta politika mogla da ima smisla.
Šta god ja mislio o Demokratskoj stranci i Borisu Tadiću kao
predsedniku Srbije - ne može se osporiti da je vreme, kada su oni
bili na vlasti, zaista bilo obeleženo sistematskim pokušajima da se
odnosi sa susednim državama dovedu u red. Tada je Dačić igrao
potpuno drugačiju ulogu od ove koju igra sada. Naravno, možemo se
pitati šta je njegovo pravo lice. Da li je njegovo pravo lice ono iz
devedesetih, ili ono iz doba vladavine Borisa Tadića, ili ovo
sadašnje? Ali to nije ni važno. Treba ga posmatrati kao politički
praznu figuru koja poprima sadržaj svoje okoline. Njemu je samo
važno da bude blizu vlasti, šta god da je politika onih koji su na
vlasti. Međutim, sve je to nevažno, važno je kakav je njegov učinak
u ovom trenutku, a on je u skladu sa ukupnim učinkom ove vlade i
njenog predsednika. Taj učinak je katastrofalan.
Mi smo iz jedne relativno mirne situacije, koju smo imali pre 2012.
godine, došli u situaciju da se zaista može ozbiljno razgovarati o
tome kolike su mogućnosti da se ponovo krene u rat i da izbiju novi
sukobi u Bosni i Hercegovini. Mi sada imamo najavu referenduma i
licemeran stav srpske vlade koja kaže - mi ne možemo da se mešamo u
unutrašnje stvari Republike Srpske. Pa, ako ne možete da se mešate -
šta radi Dodik na svakoj ceremoniji, na svakoj simbolično važnoj
manifestaciji u Srbiji u društvu visokih funkcionera Srbije? Zato je
ta izjava o nemešanju lažna i licemerna. Vi kažete: “Referendum nema
veze s nama, oni će sami odlučiti, ne možemo mi njima da govorimo
šta da rade“, a zapravo sve vreme stojite iza njih. A taj referendum
može da bude okidač za vrlo nezgodan razvoj događaja, što na kraju
može dovesti i do novih sukoba.
Dominacija u regionu
Omer Karabeg: Sudeći prema njihovim javnim izjavama stiče se utisak
da postoji razlika između Dačića i Vučića kada je u pitanju odnos
prema Evropskoj uniji. Vučić redovno hvali Evropsku uniju, govori o
njoj sve najlepše, a od Dačića ćete retko čuti neku lepu reč o
Uniji. On Briselu stalno nešto prebacuje i govori da se Evropska
unija ne ponaša fer prema Srbiji. Nedavno je rekao da Evropska unija
deli lekcije Srbiji i zapretio: “E, tako više ne može“.
Nemanja Stjepanović: Ja to vidim opet na nivou posledica, a
posledica je da se Srbija udaljava od evropskog puta za koji se
deklarativno zalažu svi - od premijera Vučića, pa na dole. Kad
slušamo Dačića i Vučića, postavlja se pitanje - da li Srbija zapravo
želi da ima dva lica, od kojih jedno pokazuje Rusiji, a drugo
Zapadu. Mislim da je to veoma opasna igra koju Srbija sebi ne može
još dugo vremena da priušti. Srbija sada uživa, da tako kažem,
lagodnu poziciju u kojoj joj se štošta toleriše zbog toga što se od
nje očekuje konstruktivnost u pogledu Kosova i zbog toga što postoji
opasnosti da krene, da tako kažem, ruskim putem. Mislim da ta
popustljivost evropskih partnera neće još dugo trajati i da će
Srbija konačno morati da se opredeli.
Rekao bih još samo nekoliko reči o nastojanjima Srbije da se nametne
kao dominantna država u regionu. To je izraz kontinuiteta sa
Miloševićevom politikom i to je najvidljivije u odnosu Srbije prema
Bosni i Hercegovini. Milošević nije želeo raspad Jugoslavije po
svaku cenu. On je želeo da ta velika država i dalje postoji, ali da
u njoj dominira Srbija s njim na čelu i da Srbija i on o svemu
odlučuju. Kada je video da je to nemoguće, prešao je na plan B, koji
podrazumeva stvaranje srpskih entiteta u susednim državama, preko
kojih bi on ostvarivao uticaj. Danas imamo delimičnu reprizu takvog
scenarija. Srbija pokušava da se etablira kao lider u regionu. Vučić
je time opsednut, stalno priča o tome, dok Dačić svima deli lekcije,
a posebno Bosni i Hercegovini. Ponovo je reč o nasilničkoj politici,
koju je primenjivao i njihov prethodnik na čelu Srbije - Slobodan
Milošević. Ponovo se zloupotrebljavaju Srbi van Srbije za
uspostavljanje te zamišljene srpske dominacije u regionu, a to
zapravo nije ništa drugo nego refleksija sna o velikoj Srbiji od
kojeg se nikada nije odustalo.
Dejan Ilić: Ja mislim da među njima nema razlike ni kad je u pitanju
odnos prema Evropskoj uniji i da oni rade kao skladan tim. Rade loš
posao vrlo skladno. Nije samo Dačić upućivao teške reči Evropskoj
uniji. Ako se ne varam, kada je Žan Klod Junker, predsednik Evropske
komisije, rekao svoj stav o onome što se događa između Srbije i
Hrvatske, predsednik vlade Srbije mu je odgovorio; “Poštujem
Junkera, ali ne podnosim lažne simetrije“. To nije nimalo umerena
izjava. Naravno da ćemo i kod predsednika vlade naići na niz izjava
koje liče na ono što izgovara njegov ministar inostranih poslova.
Moj je utisak da se radi o vrlo jeftinoj politici. Ta igra se svodi
na sledeće: vaši podređeni po vašim direktivama nastupaju agresivno
i napadaju one s kojima vi pregovarate ili se dogovarate, a onda vi
svoju poziciju gradite tako što se svojim sagovornicima
predstavljate kao umereniji i bolji, kao jedini koji može da
kontroliše situaciju. Zaista mislim da u ovom trenutku nema nikakvog
razdora u vladi Srbije i da nema nikakvih slobodnih strelaca koji
rade po svojoj volji.
Mislim da je to dogovorena politika u kojoj svako ima svoju ulogu.
Da je Ivica Dačić jedini koji daje agresivne izjave, bio bih vrlo
sklon da se složim s vašim tezama o nekakvim razlikama ali, kao što
sam već rekao, i ministri Nebojša Stefanović i Aleksandar Vulin
imaju slične izjave kao Ivica Dačić, a ne treba zaboraviti ni bivšeg
ministra Nikolu Selakovića. Dakle, Dačić nije izuzetak, on nije
slobodni strelac koji igra neku svoju igru - makar da mu iza leđa
stoji Rusija - nego je deo timske igre.
Poenta je da zbog odnosa i prema Evropskoj uniji, i prema Bosni i
Hercegovini, i prema Hrvatskoj ne zaslužuje osudu samo Dačić, već i
cela vlada, na čelu sa njenim predsednikom - bez obzira na to što i
iz Hrvatske stižu takođe nepromišljene i vrlo besmislene kritike
Srbije. Mada mislim da je to deo nekakvog dogovora. Po mom mišljenju
tenzije se zaoštravaju ne bi li se krizno stanje iskoristilo da bi i
jedna i druga država zadovoljile apetite i pretenzije koje imaju
prema Bosni i Hercegovini. Zbog toga se niko previše ne potresa zbog
teških reči koje se upućuju s jedne i s druge strane Dunava, jer obe
strane gledaju prema Bosni i Hercegovini. U tom smislu ne mislim da
je Dačić bilo kakav izuzetak i da vodi bilo kakvu samostalnu
politiku. |