BEZ BOGA
Steven Weinberg
11. jun 2009.
Nobelovac Steven Weinberg je među znanstvenicima ono što je
Salman Rushdie među umjetnicima. Ne krije da u religijskim dogmama i zlorabljivanju
religije vidi veliku opasnost i po znanost i slobodu u suvremenom svijetu. Rođen je 1933.
u New Yorku. Nobelovu nagradu za fiziku, zajedno s dvojicom američkih kolega, primio je
1979. godine. Počasni je doktor znanosti na 16 sveučilišta i član više akademija u
SAD i Europi. Od 1982. godine je profesor fizike i astronomije na University of Texas at
Austin. Osim kvantnom teorijom i kozmologijom strastveno se bavi i filozofijom, posebice
redukcionističkom metodom u prirodnim znanostima ili, pak, konfliktom između
prirodnoznanstvenih istraživanja i religije. Weinbergov kompleksni esej Bez Boga (OHNE
GOTT) preveli smo iz evropskih novina za kulturu Lettre International, broj 84/2009.
(...) Neću kazati da je jednostavno živjeti bez Boga, da je znanost
sve što trebamo. Za jednog fizičara je činjenično velika radost ako doživi da može
razumijeti uz pomoć lijepe matematike stvarni svijet. Borimo se da razumijemo prirodu i
izgradimo lanac istraživačkih instituta, koji se protežu od Aleksandrijskog muzeja i
Kuće mudrosti u Bagdadu do CERN-a i Fermilaba danas. Ali, znamo da nikada nećemo
dospjeti do jezgre stvari, jer posve svejedno koja teorija jednom u sebe ujedini sve
posmatrane čestice i snage nikada nećemo saznati zašto upravo ova teorija, a ne bilo
koja druga, opisuje stvarni svijet.
Još je gore što je svijet znanosti prilično obeshrabren. Ne može se
u prirodi spoznati niti smisao života niti objektivna osnova za naše moralne principe,
niti, pak, odgovarajuće između zakona prirode i onog što smatramo moralnim zakonima,
kako su sanjali filozofi od Anaximandera i Platona do Emersona. I još k tomu saznajemo da
su emocije, koje ponajviše cijenimo, kao i naša ljubav prema našim suprugama i djeci,
omogućeni kroz kemijske procese u našem mozgu. Koji je postao, pak, onim što jeste
tijekom milijuna godina i pod dejstvom odbira slučajnih mutacija. Pa, ipak, ne smijemo
potonuti u nihilizam, niti potiskivati naše emocije. U najpovoljnijem slučaju živimo na
ivici noža između željenog mišljenja, na jednoj, i očaja, na drugoj strani.
Šta možemo u svezi toga činiti? Humor bi bio od pomoći, jedna
osobina s kojom Emerson nije bio pretjerano blagosovljen. Tako kako se suosječajno ali
bez prezira smijemo kada vidimo kako se jednogodišnjakinja trudi održati ravnotežu pri
njenim prvim koracima možemo, uz dobroćudni podsmijeh, posmatrati i sami sebe kako
pokušavamo ne izgubiti ravnotežu u našem življenju na ivici noža. U nekim od
Shakespearovih najvećih tragedija se tragični heroji konfrontiraju s "neugladenim
neotesankom", koji pravi pošalice: grobarem, protirom, nekim vrtlarima ili s
čovjekom s kropom smokava, upravo kada se radnja primiče najnapetijem vrhuncu. Tragedija
se time ne bagatelizira, ali humor dospijeva u pravu perspektivu.
Osim toga ima i jednostavnih životnih radosti koje se preziru od strane
religioznih fanatika, počev od kršćanskih isposnika u pustinjama Egipta do današnjih
Talibana i Mahdi-armije. Ako se početkom lipnja, kada su rododendroni i azaleje u punom
cvatu, dođe u Novu Englesku, postaje se svjesno koliko proljeće može biti lijepo. I ne
prezirimo tjelesne užitke. Mi koji nismo nikakvi isposnici možemo biti radosni što kruh
i vino i kada nisu više sakramenti još uvijek mogu biti kruhom i vinom.
I, konačno, postoje radosti koje nam priređuju lijepe umjetnosti. I
ovdje će s propadanjem religiozne vjere biti ponešto izgubljeno. Mnoga je velika
umjetnost u prošlosti nastala putem religiozne inspiracije. Ja ne mogu, primjerice, niti
zamisliti da bi pjesme George Herberta ili Henry Vaughna ili Gerard Manley Hopkinsa mogle
nastati bez iskrenih religioznih uvjerenja. Nas, koji nemamo religiozna uvjerenja, ne
spriječava ništa u tomu da uživamo u njima, kao što okolnost da nisu Englezi ne
spriječava Amerikance da uživaju u patriotskim govorima u Richardu Drugom ili Heinrichu
Petom.
Možemo samo žaliti što ubuduće neće više nastajati velike
religiozne pjesme. U pjesništvu engleskog govornog područja posljednjeg desetljeća
jedva da još postoji nešto što se ima zahvaliti vjeri u Boga i gdje religija i
činjenično igra neku ulogu, kao kod pjesnika Stevie Smitha ili Philipa Larkina, upravo
je odbijanje religije ono što ih inspirira. Samorazumljivo je da veliko pjesništvo može
nastati i bez religije. Primjer tomu je Shakespeare: nijedno njegovo djelo ne izgleda mi
da se može niti u najmanjoj mjeri povezati s religioznom inspiracijom. Ariel i Prospero
isporučuju nam dokaz da pjesnici mogu odustati i od anđela i od proroka.
Ne vjerujem da se moramo brinuti da bi odustajanje od religije moglo
sobom povući i moralno propadanje. Postoje brojni ljudi bez religioznog uvjerenja koji
vode moralno uzorit život (uzmimo na primjer.), pa ako je religija katkada, tu i tamo, i
inspirirala etička mjerila vrijedna štovanja, ona je, na drugoj strani, ipak, često
podupirala i najodvratnije zločine.
U svakom slučaju, iz vjere u jednog svemoćnog, sveznajućeg
stvoritelja svijeta ne proizilaze nikakve moralne posljedice: odluka, da li je ispravno
biti poslušan njegovoj zapovijedi, je još uvijek na vama. Tako i netko tko vjeruje u
Boga može biti mišljenja da je Abraham u Starom testamentu s nepravom poslušao Boga
kada se iskazao spremnim da žrtvuje Isaaka, a da je Adam imao pravo što nije poslušao
Boga, što je -slijedeći Evu - pojeo jabuku kako bi mogao živjeti s njom, kada su i bili
protjerani iz Edena.
Mladi ljudi koji su se s njihovim avionima zabili u zgrade u Sjedinjenim
američkim državama, ili oni u Londonu, Madridu ili Tel Avivu koji aktiviraju bombe usred
ljudske mase, nisu bili samo glupi što su to smatrali Božijom zapovijedi, ako su uopće
vjerovali da su to njegove zapovijesti, nego su povrh svega bili i zli kada su prema njima
bili poslušni.
Ipak, što duže razmišljamo o radostima života to nam sve više
nedostaje velika utjeha, koju nam je nekoć darovala religiozna vjera: obećanje da se
naš život nastavlja i nakon smrti i da ćemo one ljude koje smo nekoć voljeli ponovno
susresti i u Drugom svijetu. Ako religiozna vjera popušta bit će sve više onih među
nama koji postaju svjesni da nakon smrti nema ničega. A to je ono što nas sve i čini
kukavicama.
S njemackog: Mile Lasić
B., 11. svibnja 2009. |