NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI - ARHIVA

 

AKTUELNOSTI - ARHIVA

STRANA 5/5 ::: 1 | 2 | 3| 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 5 > Bez Boga

 

BEZ BOGA

Steven Weinberg

11. jun 2009.

Nobelovac Steven Weinberg je među znanstvenicima ono što je Salman Rushdie među umjetnicima. Ne krije da u religijskim dogmama i zlorabljivanju religije vidi veliku opasnost i po znanost i slobodu u suvremenom svijetu. Rođen je 1933. u New Yorku. Nobelovu nagradu za fiziku, zajedno s dvojicom američkih kolega, primio je 1979. godine. Počasni je doktor znanosti na 16 sveučilišta i član više akademija u SAD i Europi. Od 1982. godine je profesor fizike i astronomije na University of Texas at Austin. Osim kvantnom teorijom i kozmologijom strastveno se bavi i filozofijom, posebice redukcionističkom metodom u prirodnim znanostima ili, pak, konfliktom između prirodnoznanstvenih istraživanja i religije. Weinbergov kompleksni esej Bez Boga (OHNE GOTT) preveli smo iz evropskih novina za kulturu Lettre International, broj 84/2009.

(...) Neću kazati da je jednostavno živjeti bez Boga, da je znanost sve što trebamo. Za jednog fizičara je činjenično velika radost ako doživi da može razumijeti uz pomoć lijepe matematike stvarni svijet. Borimo se da razumijemo prirodu i izgradimo lanac istraživačkih instituta, koji se protežu od Aleksandrijskog muzeja i Kuće mudrosti u Bagdadu do CERN-a i Fermilaba danas. Ali, znamo da nikada nećemo dospjeti do jezgre stvari, jer posve svejedno koja teorija jednom u sebe ujedini sve posmatrane čestice i snage nikada nećemo saznati zašto upravo ova teorija, a ne bilo koja druga, opisuje stvarni svijet.

Još je gore što je svijet znanosti prilično obeshrabren. Ne može se u prirodi spoznati niti smisao života niti objektivna osnova za naše moralne principe, niti, pak, odgovarajuće između zakona prirode i onog što smatramo moralnim zakonima, kako su sanjali filozofi od Anaximandera i Platona do Emersona. I još k tomu saznajemo da su emocije, koje ponajviše cijenimo, kao i naša ljubav prema našim suprugama i djeci, omogućeni kroz kemijske procese u našem mozgu. Koji je postao, pak, onim što jeste tijekom milijuna godina i pod dejstvom odbira slučajnih mutacija. Pa, ipak, ne smijemo potonuti u nihilizam, niti potiskivati naše emocije. U najpovoljnijem slučaju živimo na ivici noža između željenog mišljenja, na jednoj, i očaja, na drugoj strani.

Šta možemo u svezi toga činiti? Humor bi bio od pomoći, jedna osobina s kojom Emerson nije bio pretjerano blagosovljen. Tako kako se suosječajno ali bez prezira smijemo kada vidimo kako se jednogodišnjakinja trudi održati ravnotežu pri njenim prvim koracima možemo, uz dobroćudni podsmijeh, posmatrati i sami sebe kako pokušavamo ne izgubiti ravnotežu u našem življenju na ivici noža. U nekim od Shakespearovih najvećih tragedija se tragični heroji konfrontiraju s "neugladenim neotesankom", koji pravi pošalice: grobarem, protirom, nekim vrtlarima ili s čovjekom s kropom smokava, upravo kada se radnja primiče najnapetijem vrhuncu. Tragedija se time ne bagatelizira, ali humor dospijeva u pravu perspektivu.

Osim toga ima i jednostavnih životnih radosti koje se preziru od strane religioznih fanatika, počev od kršćanskih isposnika u pustinjama Egipta do današnjih Talibana i Mahdi-armije. Ako se početkom lipnja, kada su rododendroni i azaleje u punom cvatu, dođe u Novu Englesku, postaje se svjesno koliko proljeće može biti lijepo. I ne prezirimo tjelesne užitke. Mi koji nismo nikakvi isposnici možemo biti radosni što kruh i vino i kada nisu više sakramenti još uvijek mogu biti kruhom i vinom.

I, konačno, postoje radosti koje nam priređuju lijepe umjetnosti. I ovdje će s propadanjem religiozne vjere biti ponešto izgubljeno. Mnoga je velika umjetnost u prošlosti nastala putem religiozne inspiracije. Ja ne mogu, primjerice, niti zamisliti da bi pjesme George Herberta ili Henry Vaughna ili Gerard Manley Hopkinsa mogle nastati bez iskrenih religioznih uvjerenja. Nas, koji nemamo religiozna uvjerenja, ne spriječava ništa u tomu da uživamo u njima, kao što okolnost da nisu Englezi ne spriječava Amerikance da uživaju u patriotskim govorima u Richardu Drugom ili Heinrichu Petom.

Možemo samo žaliti što ubuduće neće više nastajati velike religiozne pjesme. U pjesništvu engleskog govornog područja posljednjeg desetljeća jedva da još postoji nešto što se ima zahvaliti vjeri u Boga i gdje religija i činjenično igra neku ulogu, kao kod pjesnika Stevie Smitha ili Philipa Larkina, upravo je odbijanje religije ono što ih inspirira. Samorazumljivo je da veliko pjesništvo može nastati i bez religije. Primjer tomu je Shakespeare: nijedno njegovo djelo ne izgleda mi da se može niti u najmanjoj mjeri povezati s religioznom inspiracijom. Ariel i Prospero isporučuju nam dokaz da pjesnici mogu odustati i od anđela i od proroka.

Ne vjerujem da se moramo brinuti da bi odustajanje od religije moglo sobom povući i moralno propadanje. Postoje brojni ljudi bez religioznog uvjerenja koji vode moralno uzorit život (uzmimo na primjer.), pa ako je religija katkada, tu i tamo, i inspirirala etička mjerila vrijedna štovanja, ona je, na drugoj strani, ipak, često podupirala i najodvratnije zločine.

U svakom slučaju, iz vjere u jednog svemoćnog, sveznajućeg stvoritelja svijeta ne proizilaze nikakve moralne posljedice: odluka, da li je ispravno biti poslušan njegovoj zapovijedi, je još uvijek na vama. Tako i netko tko vjeruje u Boga može biti mišljenja da je Abraham u Starom testamentu s nepravom poslušao Boga kada se iskazao spremnim da žrtvuje Isaaka, a da je Adam imao pravo što nije poslušao Boga, što je -slijedeći Evu - pojeo jabuku kako bi mogao živjeti s njom, kada su i bili protjerani iz Edena.

Mladi ljudi koji su se s njihovim avionima zabili u zgrade u Sjedinjenim američkim državama, ili oni u Londonu, Madridu ili Tel Avivu koji aktiviraju bombe usred ljudske mase, nisu bili samo glupi što su to smatrali Božijom zapovijedi, ako su uopće vjerovali da su to njegove zapovijesti, nego su povrh svega bili i zli kada su prema njima bili poslušni.

Ipak, što duže razmišljamo o radostima života to nam sve više nedostaje velika utjeha, koju nam je nekoć darovala religiozna vjera: obećanje da se naš život nastavlja i nakon smrti i da ćemo one ljude koje smo nekoć voljeli ponovno susresti i u Drugom svijetu. Ako religiozna vjera popušta bit će sve više onih među nama koji postaju svjesni da nakon smrti nema ničega. A to je ono što nas sve i čini kukavicama.

 

S njemackog: Mile Lasić
B., 11. svibnja 2009.

 

AKTUELNOSTI - ARHIVA

STRANA 5/5 ::: 1 | 2 | 3| 4 | 5

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment