Sonja Biserko je dugugodišnja predsednica Helsinškog odbora za
ljudska prava u Srbiji. Zbog svojih stavova iznošenih u javnosti,
dugo godina se nalazi na meti žestokih kritika nacionalističkih
snaga u Srbiji.
U Biltenu Helsinškog odbora za ljudska prava
iznesena je bojazan da bi Srbija mogla da bude okrivljena za
"konsekventnu destabilizaciju" regiona. Koga u Srbiji prepoznajete
kao najznačajniji faktor destabilizacije i koji je njegov interes?
- Nedavna eskalacija tenzije na severu Kosova
pokazala je da je status quo na Kosovu neodrživ i da blokira
konsolidaciju, kako Kosova tako i Srbije. Delimično je odgovorna i
međunarodna zajednica, jer do sada nije učinila ozbiljan napor da
sever stavi pod kontrolu, što je na srpskoj strani shvaćeno kao
prilika da se sever Kosova odvoji. Poslednjih meseci o tome su
otvoreno govorili, osim pojedinaca iz akademskih krugova, i čelnici
partija u vladajućoj koaliciji. Nisu se uzimala u obzir upozorenja
iz međunarodne zajednice da je crtanje granica na Balkanu završeno i
da nikakva podela ne dolazi u obzir ni na Kosovu ni u Bosni. Glavni
argument za to je što bi menjanje granica poremetilo stabilnost na
čitavom Balkanu, pre svega u Makedoniji i Bosni. U tom smislu,
stigla su neka upozorenja Beogradu da bi mogao biti okrivljen za
"konsekventnu destabilizaciju". Preuzimanje kontrole nad granicnim
prelazima shvata se kao legitiman potez i preduslov za sprovođenje
Ahtisarijevog plana i na severu Kosovu, što je sada, nakon poseta
zvaničnika SAD i Nemačke, sasvim jasno.
Konzervativni blok u Srbiji je veoma jak i
insistira na Kosovu kao delu Srbije. Međutim, tu postoje i drugi
akteri kao što su tajkuni iz Beograda i grupa sa severa, kojima nije
u interesu vladavina prava, jer zadire i ugrožava njihov interes.
Naime, oni ubiru ogromna sredstva koja bi inače išla u budžet Kosova
i Srbije.
Neki analitičari smatraju da Srbija danas
sprovodi istu politiku kao Milošević devedesetih, ali "drugačijim
sredstvima". Da li je to preteška ocena?
- Činjenica je da je Srbija nakon 5. oktobra 2000,
pre svega, izborom Vojislava Koštunice, nastavila istu politiku
drugim sredstvima. Međutim, u DOS je postojala i druga struja
(Đinđićeva), koja je realno sagledavala položaj Srbije i stremila je
ka evropeizaciji zemlje. Nažalost, ta struja je marginalizovana dugi
niz godina. Sadašnja vlada je donekle promenila stav samim tim što
se u predizbornoj kampanji zalagala za evropsku Srbiju, što po
definiciji znači prihvatanje realnosti u regionu. Međutim, ona nije
napravila iskorak niti je definisala novu politiku prema Kosovu i
Bosni i regionu u celini. I to joj se sada obilo o glavu. Nadam se
da će nastavak dijaloga Priština-Beograd, zakazan za 2. septembar
dati konkretne rezultate i da će Beograd iskoristiti tu šansu da se
pokaže kao konstruktivni partner koji je razumeo poruku povodom
severa Kosova.
Svedoci smo određenih promena u strukturi moći
u EU, kao posledica ekonomske krize. Čini se da Nemačka preuzima
ključnu ulogu u spoljnoj politici EU i odnosu prema Balkanu. Tako
bar neki čitaju i njenu najavljenu posetu balkanskim zemljama. U
kojoj meri će ta eventualna promena odraziti na odnos EU prema
Srbiji?
- EU je kao i ceo svet u procesu transformacije i
traženja nove paradigme. To je veoma složen proces koji u sebi nosi
mnoge zamke. U toku je svojevrsno prestrojavanje i osvajanje novih
pozicija moći. Zato je Balkan tako dugo na dnevnom redu. Unutrašnja
konsolidacija EU će doprineti i zatvaranju balkanskog pitanja.
Nemačka je sigurno lokomotiva EU i u tom smislu jedna je od
najznačajnijih zemalja članica. Dolazak ministra spoljnih poslova, a
potom i Merkelove pokazuje da se Nemačka aktivnije vraća na Balkan.
To je pokazala i kriza na severu Kosova. Mislim da je to dobar znak
i da će se ubrzati završavanje procesa na Balkanu. Naravno to će se
odraziti i na Srbiju i bilo bi dobro da Srbija usaglašava svoje
stavove sa najmoćnijom zemljom u EU, a ne sa Grčkom i sličnim
zemljama. U ovom trenutku je važno da vlada shvati sve poruke koje
su ovog leta izrečene i da hrabro krene u susret kompromisima i
rešenjima.
Da li se, po vama, u retorici određenih
političara iz vrha vlasti mogu naslutiti najave promene kursa u
spoljnoj politici i odmak od EU ili je to samo skupljanje političkih
poena pred izbore?
- Srbija objektivno nema alternativu EU. Ili, onu
koja podrazumeva izolaciju koju priželjkuje Koštunica I njemu
bliski. Sudeći po retorici, može se zaključiti da je već počela
predizborna kampanja koja je populistička i uvredljiva za zdrav
razuum. Politička elita ponovo podgrejava stereotipe najniže vrste i
potcenjuje zdravu pamet građana Srbije. To nikako nije način da se
mobilišu glasači. Oni traže konkretnu ponudu. Vlada mora preći sa
deklarativne politike o proevropskoj Srbiji na konkretne akcije kako
bi sve nas uverila da je iskrena.
U javnosti smo često slušali teoriju o "velikoj
koaliciji", DS-a i SNS-a, posle sledećih izbora. Neki su tu
mogućnosti isključivali. U Srbiji smo bili svedoci raznih političkih
iznenađenja, da li bi ovo moglo biti jedno od tih?
- Sve te špekulacije o mogućim koalicijama su deo
predizborne kampanje. Velika koalicija je stalno vraćanje na
jedinstvo, na "sabornost", na ono što je svojevremeno zagovarao
Koštunica. Bilo bi dobro da je Srbija već postigla politički
konsenzus o evropskoj budućnosti. Ali evo, sudeći po retorici nekih
lidera koalicije, ni sadašnja vlada nije baš sigurna u to. Hoću da
kažem da je ta orijentacija u Srbiji još fragilna i da ima veću
podršku među građanima nego u eliti. Ne verujem u tzv. veliku
koaliciju. Ona bi usporila ionako spor proces kretanja ka evropskim
integracijama. Verujem da će se iznedriti nekakva prodemokratska
koalicija koja će hrabrije gurati Srbiju u poželjnom pravcu.
Na kraju, često čujemo od određenog kruga
intelektualaca da trenutno društvo predstavlja veću branu promeni
lika i imidža Srbije i njenim evropskim integracijama, nego što su
to političari. Nekoć je bilo obrnuto. Sve u svemu, kako se može
promeniti samo društvo? Da li je ta bitka izgubljena, s obzirom da
su primetne i mnoge retrogradne pojave? Posebno me interesuje to
pitanje u kontekstu najavljene Parade ponosa.
- Nisam sigurna u valjanost tog suda. Elite su
mnogo odgovornije za sudbinu Srbije, pa i za sadašnje stanje u
zemlji. One su doprinele svojim nečinjenjem i stalnim flertovanjem
sa nacionalnim projektom i retrogradnim pojavama. Nisu prihvatile
poraz te vizije (ideologije Miloševića) koja je završila u zločinu.
Kako očekivati da građani budu otvoreniji kad su svakodnevno
izloženi propagandi o tome da su žrtve i da se ceo svet urotio
protiv Srbije. I pitanje Parade ponosa spada u taj kontekst. Odnos
većeg dela stanovništva prema LGBT u čitavom regionu (pa i u mnogim
drugim zemljama) je negativan. Može se menjati samo uz adekvatno
ponašanje medija i elite. Tu se gradi odnos prema DRUGOM, bilo da je
reč o LGBT ili bilo kojoj drugoj grupaciji. Parada ponosa je važna
upravo zato što se javnost polako navikava na različitost.
Nedim Sejdinović |