U novom Mostu RSE razgovaralo se o tome kako će se
rehabilitacija Draže Mihailovića odraziti na odnose u regionu,
posebno na odnose Srba i Bošnjaka. Sagovornici su bili: Zijad Šehić,
profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, i
Milivoj Bešlin istoričar iz Novog Sada. Bilo je
reči o izjavi Olivera Antića, savetnika predsednika Srbije, da je
rehabilitacija Draže Mihailovića osnov za pomirenje u regionu, da li
se tom rehabilitacijom rehabilituju i svi oni koji su devedesetih
godina u četničkim uniformama činili zločine u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj, da li rehabilitacija četnika otvara mogućnost
rehabilitacije i drugih kvislinga u regionu, kako će rehabilitacija
Mihailovića uticati na srpsko-bošnjački dijalog koji je najavio
premijer Vučić, kao i o tome da li je nakon rehabilitacije Draže
Mihailovića pomirenje u regionu dalje nego ikad.
Omer Karabeg: Nakon što je saopštena sudska odluka o rehabilitaciji
Draže Mihailovića Oliver Antić, savetnik predsednika Srbije, izjavio
je da je ta rehabilitacija osnov za pomirenje u regionu jer se, kako
je on rekao, pod Dražinim zastavama borilo 10.000 Hrvata, 8.000
Muslimana i 6.000 Slovenaca. Kako gledate na tu izjavu?
Milivoj Bešlin: Projekt rehabilitacije četničkog pokreta i njihovog
komandanta Mihailovića započeo je još devedesetih, a posebno je
dobio na intenzitetu posle 2000. godine. Sve vreme je bio vođen kao
državni projekt. U kontekstu tog državom sponzorisanog revizionizma
trebalo bi tumačiti i angažman Nikolićevog savetnika Antića, kao i
drugih protagonista rehabilitacije zločina protiv čovečnosti,
kolaboracije i izdaje zemlje, za šta je Mihailović i optužen.
Oni su se služili i služe se neverovatnim neistinima i istorijskim
falsifikatima. Izjava koju ste citirali ne zaslužuje bilo kakav
ozbiljan komentar. Jer, istorija je nauka koja ima svoje metode.
Svaka interpretacija u istoriografiji mora biti utemeljena na
relevantnim izvorima. Ovo poigravanje sa elementarnom istorijskom
istinom je zaista nezabeleženo. Bojim se da ti neki savetnici u
stvari pišu istoriju beščašća današnjice. Zijad
Šehić: Činjenica jeste da je u četničkim redovima bio mali broj
Hrvata i Bošnjaka. To niko ne osporava, ali ne u onoj mjeri kako se
to nastoji predstaviti. Ova rehabilitacija nije nikakva osnova za
pomirenje, već za stvaranje novih sukoba. Taj proces traje
tridesetak godina i i sada je doživio svoj vrhunac.
Cilj tog procesa je homogenizacija nacije. Da je taj cilj bio
ostvaren, rata devedesetih nikada ne bi ni bilo. Ja ovo doživljavam,
ne samo kao rehabilitaciju Draže Mihailovića, nego kao
rehabilitaciju jedne ideologije koja nije ostvarila ono što je
zacrtala, pa se zbog te frustracije i događaju ovakve stvari.
Omer Karabeg: Gospodine Bešlin, vi ste nedavno rekli da se oružani
sukob devedesetih godina nije mnogo razlikovao od onoga što su
četnici hteli tokom Drugog svetskog rata. I u jednom i u drugom
slučaju radilo se o etničkom čišćenju teritorija.
Milivoj Bešlin: U rat, za koji se Miloševićeva Srbija spremala
krajem osamdesetih, nije se moglo ući sa vrednostima nadnacionalnog,
antifašističkog i partizanskog pokreta, koji je bio utemeljen na
principima nacionalne ravnopravnosti i samoopredeljenja naroda, nego
sa idejama i vrednostima poraženog kvislinštva iz Drugog svetskog
rata. Upravo su ideje četništva bile kompatibilne sa idejama i
ciljevima rata devedesetih. Rat devedesetih, čiji
je cilj bio stvaranje etnički čiste države metodama zločina i
etničkog čišćenja, nije se značajnije razlikovao od rata koji su
četnici vodili četrdesetih godina. Zbog toga je pitanje antifašizma,
ne samo problem odnosa prema Drugom svetskom ratu i Jugoslaviji,
nego i pitanje odnosa prema ratu devedesetih godina.
Četništvo se rehabilituje, ne radi nekakve istorijske istine, već
prevashodno radi toga da bi ta ideologija nastavila da živi i bila
rasterećena istorijske odgovornosti i stigme zbog počinjenih zločina
i kolaboracije sa fašistima. U instrukciji svojim
komandantima Mihailović piše: "Stvoriti Veliku Srbiju, čišćenjem
državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih
elemenata, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od
muslimanskog i hrvatskog življa". Kada se ovo pročita teško je ne
preopoznati kontinuitet te ideologije sa ideologijom u ime koje je
vođen rat devedesetih. O tome svedoči čitav niz dokumenata četničkog
pokreta i njihovo sprovođenje na terenu. Zijad
Šehić: Ideja stvaranja Velike Srbije razrađena je u spisu "Homogena
Srbija" Stevana Moljevića, banjalučkog advokata i člana najužeg
rukovodstva četničkog pokreta. Taj program je kasnije dopunjen
programom četničkog pokreta Draže Mihailovića u kome pored ostalog
piše: "Omeđiti de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane
samo srpski živalj, posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje
gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom, izraditi
plan za čišćenje ili pomjeranje seoskog stanovništva sa ciljem
homogenosti državne zajednice, u srpskoj zajednici kao naročit težak
problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj
fazi". Ako ovo uporedimo sa programom, koji je
usvojen 12. maja 1992. godine na 16. sjednici Skupštine srpskog
naroda u Banjaluci, očigledna je podudarnost ova dva plana. Progam
usvojen u Banjaluci imao je šest tačaka. Prva tačka bila je državno
razdvajanje od druge dvije zajednice, druga - povezivanje svih
srpskih oblasti u jednu cjelinu, treća - uspostavljanje koridora
dolinom Drine i brisanje granica između Srbije i Crne Gore, četvrta
- uspostavljanje granice na Uni i Neretvi, peta - podjela Sarajeva
na srpski i muslimanski dio i šesta - izlaz na Jadran. Kada je ovo
pročitano na skupštini u Banjaluci javio se za riječ Ratko Mladić i
rekao: "Ljudi, ovo je genocid". Kasnije će se pokazati da će upravo
on izvršiti taj genocid i dati mu svoj pečat. Omer
Karabeg: Da li je rehabilitacija Draže Mihailovića na neki način i
rehabilitacija svih onih koji su u četničkim uniformama devedesetih
godina vršili zločine po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?
Milivoj Bešlin: Apsolutno jeste. Tu nema sumnje. Nisu ti ljudi
slučajno sebe nazivali četnicima. Oni su time na simboličkom, ali i
realnom nivou želeli da uspostave idejni kontinuitet sa svojim
ideološkim prethodnicima iz Drugog svetskog rata. Zanimljivo je da
se u ratovima devedesetih na semantičkom nivou pojavljuju gotovo sve
frakcije iz Drugog svetskog rata, samo partizana nije bilo. Niko
nije uzeo partizansko ime, jer niko nije nastupao sa nadnacionalne
platforme. To je jedan od razloga zbog čega je mir u Bosni i
Hercegovini i dalje nesiguran i fragilan, jer nacionalne elite još
uvijek nisu odustale od te nacionalističke retorike i nacionalnih
omraza. Zijad Šehić: Kao što sam već rekao u prvom
planu je rehabilitacija ideologije. Draža Mihailović je samo dobar
povod za to. Počelo je sa Memorandumom Srpske akademije nauka i
umjetnosti 1986. i od tada se stalno radi na homogenizaciji nacije.
Aprila 1994. godine, u jeku rata, u Beogradu se održava Drugi
kongres srpskih intelektualaca na kome se govori o ujedinjavanju
srpskih zemalja i o tome da treba ostvariti jedinstvo - bez obzira
na političke opcije. U ime te ideologije mnogi su išli u Bosnu i
Hercegovinu i Hrvatsku da se bore i pri tome činili mnogobrojne
zločine. Omer Karabeg: Da li će rehabilitacija
Draže Mihailovića još više produbiti sporove u Bosni i Hercegovini
oko uloge četnika? Milivoj Bešlin: Naravno da će
produbiti te sporove ako imamo u vidu istorijske činjenice koje
govore o odgovornosti - ne samo četničkog pokreta kao celine, nego i
Mihailovića lično - za zločine koji su u Bosni i Hercegovini
počinjeni nad bošnjačkim stanovništvom. Postoje Mihailovićeve depeše
koje je on 2. januara 1943. godine šalje svojim komandantama.
U depeši komandantu Baćeviću Mihailović govori o projektu za
čišćenje, kako on kaže, Turaka u oblasti Čajniča. Slična je i depeša
koja je upućena Đurišiću. Bio sam u Vojnoistorijskom arhivu u
Beogradu i video sam tu građu. Ima mnogo dokumenata koji govore o
tome kakve su posledice na terenu imale depeše i naredbe Draže
Mihailovića. Postoje depeše u kojima ga njegovi
komandanti izveštavaju o tome šta su uradili. Recimo, nakon pokolja
10. januara 1943. u okolini Bijelog Polja Pavle Đurušić ga izveštava
da je akcija na desnoj obali Lima u srezu bjelopoljskom bila
izvedena po tačno utvrđenom planu i da su kao rezultat te akcije
potpuno uništena 33 muslimanska sela koja poimenice nabraja. Onda
kaže da je među žrtvama oko 400 muslimanskih boraca i oko 1.000 žena
i dece. U jednoj depeši se pominje da je februara
1943. godine ubijeno više hiljada žitelja opština Pljevlje, Priboj,
Foča i Čajniče. U izveštajima se pominje cifra od 9.200 muslimana,
od čega 1.200 muškaraca i oko 8.000 žena, dece i staraca.
Prema posleratnim popisima samo u jednom takvom naletu stradalo je
oko 3.000 civilnih žrtava. Istoričari poput Antona Miletića i
Vladimira Dedijera su o tome napisali vrlo ozbiljne knjige. Kada to
imate u vidu, onda je jasno da rehabilitacija Draže Mihailovića samo
može da izazove dalje sukobe i nepoverenje između naroda u Bosni i
Hercegovini. Zijad Šehić: Ne mislim da će ova
rehabilitacija izazvati neke velike sukobe u Bosni i Hercegovini.
Ono čega se plašim je da će vrlo brzo zavladati šutnja o tome, a da
će se i dalje provoditi ta ista politika. Omer
Karabeg: Da li rehabilitacija Draže Mihailovića otvara mogućnost
rehabilitacije drugih zločinaca u regionu? Milivoj
Bešlin: Kada je reč o Srbiji, većina kvislinga je već rehabilitovana
- čak i u udžbenicima istorije. Neki od njih, poput Ljotića i
Nedića, nisu pravosnažno osuđeni, pa se ne može izvršiti njihova
sudska rehabilitacija, ali ona je faktički već izvršena s obzirom da
ih neki politički uticajni istoričari više ne nazivaju kvislinzima
nego nacionalnim snagama. Međutim, ima i onih, kao što je knez
Pavle, koji su sudski rehabilitovani iako uopšte nisu bili osuđeni.
Tako nešto moguće je samo u našem ispolitizovanom pravosuđu.
Što se tiče regiona, mislim da će se i u drugim državama pojaviti
slični zahtevi. Uostalom i u samoj Srbiji, u Sandžaku, postoji ideja
da se rehabilituje Aćif-efendija. Svako ima svoje kvislinge i,
naravno, ako to krene iz Srbije, onda će i ostali naći svoje
kvislinške pretke koje će želeti da proglase nacionalnim snagama i
borcima za nacionalnu stvar. Zijad Šehić: Možda
postoje takva mišljenja i takvi planovi i u drugim državama regiona,
ali ne vjerujem da će do toga doći. Ne vjeruejem, na primjer, da bi
Crna Gora mogla rehabilitirati Pavla Đurišića, mada neki to pominju.
Postoje neki nagovještaji da bi se mogla zatražiti i rehabilitacija
Ante Pavelića, ali ni u to ne vjerujem. Europske i atlantske
integracije su u Hrvatskoj u prvom planu, a i odnos snaga to ne bi
dozvolio - tako da mislim da su male šanse da se to dogodi.
Omer Karabeg: Premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavio je krajem
aprila da je spreman da razgovara sa svim Bošnjacima - kako sa onima
u Sarajevu, tako i sa onima u Novom Pazaru - da bi se otvorio pravi
dijalog i da ne bi bilo sukoba u budućnosti. Međutim, nakon toga
usledila je rehabilitacija Draže Mihajlovića.
Milivoj Bešlin: Ja zaista ne želim da sumnjam u dobru volju
premijera kada je reč o otvaranju ozbiljnog dijaloga između Srba i
Bošnjaka, on je poslao i neke dobre poruke prilikom posete Sarajevu.
Ja ne bih rekao da je vlada Srbije podsticala proces rehabilitacije,
za razliku od kabineta predsednika Nikolića.
Naposletku, dva uticajna ministra su dosta oštrim rečima osudili
rehabilitaciju Draže Mihailovića - ministar spoljnih i ministar
unutrašnjih poslova. S druge strane, treba se setiti da je proces
rehabilitacije vrlo intenzivno podsticala bivša vlast, u kojoj su
dominatnu ulogu imali Demokratska stranka i predsednik Tadić.
Uostalom, Demokratska stranka, dok je bila na vlasti, nikada se nije
ogradila od revizije istorije. Ona je i sada, povodom ove
rehabilitacije, dala jedno nemušto saopštenje. Omer
Karabeg: Gospodine Šehiću, da li će se rehabilitacija Draže
Mihailovića odraziti na najavljeni dijalog između Srba i Bošnjaka, o
kome govori Aleksandar Vučić? Zijad Šehić: To će na
izvjestan način imati posljedica. Posmatrajući političku scenu
Srbije može se reći da se tu igra predstava sa podijeljenim ulogama,
ali se uvijek ide ka jednom cilju. Zbog toga sam ja pesimista.
Recimo, zašto Srbija nije obilježila Dan pobjede nad fašizmom?
Nikolić jeste otišao na paradu u Moskvu, ali Srbija nije obilježila
taj dan. Milivoj Bešlin: Ja, na žalost, moram da
dodam da je Srbija jedina zemlja na postjugoslovenskom prostoru koja
ne obeležava nijedan dan koji podseća na antifašističku borbu. Sve
ostale zemlje, od Slovenije do Makedonije, imaju nekakav datum kojim
se obeležava antifašistička borba u Drugom svetskom ratu. Samo
Srbija nema i mislim da je to vrlo ozbiljan problem.
Omer Karabeg: Jedan od ciljeva rehabilitacije je da se u Srbiji
pomire četnici i partizani. I Vučić i ostali funkcioneri govore da
je dosta bilo podela. Ali, paradoksalno, to unutrašnje pomirenje u
Srbiji još više udaljava pomirenje u regionu, jer u regionu niko ne
može da prihvati da su četnici bili antifašisti.
Milivoj Bešlin: Naravno. Ne može se vrštiti nikakvo nacionalno
pomirenje na platformi poraženog kvislinštva iz Drugog svetskog
rata. Naposletku, šta znači nacionalno pomirenje? Kakvo je to
pomirenje? Taj koncept je za mene kao istoričara vrlo sporan. Prvi
ga je izneo ljotićevski, dakle, fašistički pisac Stanislav Krakov,
koji je bio šef propagande Ljotićevog pokreta Zbor. On je u
emigraciji, u istorijskom romanu koji je apologija Milanu Nediću,
prvi izneo tu tezu o potrebi nacionalnog pomirenja među Srbima.
Pokazalo se, međutim, da se to pomirenje ne može ostvariti bez
rehabilitacije sveukupnog kvislinštva, pa su se onda kvislinzi
pretvorili u nacionalne snage. Uslov za nacionalno pomirenje, čiji
je cilj nacionalna homogenizacija, je radikalna revizija istorije.
Taj pokušaj srpskog nacionalnog pomirenja na anti-antifašističkoj
osnovi, što bi rekao profesor Todor Kuljić, nije se mnogo razlikovao
od sličnih pokušaja nacionalističkih ideologija u Hrvatskoj
devedesetih godina, u vreme Tuđmana. Inače, nacionalno pomirenje
zajedničkim sahranjivanjem poginulih fašista i antifašista, kao
pokušaj normalizacije fašizma, zamisao je španskog diktatora Franka.
On je to pokušao da ostvari izgradnjom memorijalnog kompleksa
"Dolina palih" na obroncima Gvadarame. Zijad Šehić:
Homogenizacija nacije je cilj iz kojeg je proizašlo sve ostalo. Taj
proces, koji je svoju kulminaciji doživio 1991. godine, krenuo je
odmah nakon Titove smrti 1981. godine. Kad NIN 1983. piše da je to
godina proloma historije - to je u stvari najava budućih dešavanja.
Upravo tada je u Srbiji krenulo propitivanje prošlosti. Nakon toga
je uslijedilo donošenje Memoranduma SANU, zatim ukidanje autonomije
Kosova i Vojvodine i smjena vlasti u Crnoj Gori, govor Miloševića na
Gazimestanu, da bi se nakon toga pristupilo realizaciji završnog
čina tog procesa - stvaranju jedne države za sve Srbe. To je bio
politički cilj, dugo je trebalo da se on iskristališe i da se počne
sa njegovom realizacijom, a posljedice smo vidjeli.
Omer Karabeg: Da li rehabilitacija Draže ima na neki način veze sa
oživljavanjem ideje o Velikoj Srbiji? Milivoj
Bešlin: Naravno. Rehabilitacijom Draže Mihailovića se rehabilituje
jedna ideologija s namerom da se ona oslobodi stigme kolaboracije i
zločina koji si počinjeni u Drugom svetskom ratu.
Omer Karabeg: Može li se onda reći da je ta rehabilitacija veliki
ustupak srpskom nacionalizmu? Milivoj Bešlin:
Apsolutno. Tu nema nikakvog spora. Možda jedan od najozbiljnijih.
Zijad Šehić: Nacionalizam se time hrani. Ako se krene tim putem,
nakon dvadeset godina ćemo se ponovo pitati gdje smo bili i zašto
smo izgubili tolike godine života. Omer Karabeg:
Čini se da je nakon ove rehabilitacije izlišno pričati o potrebi
suočavanja sa prošlošću. Milivoj Bešlin: Nema
suočavanja sa prošlošću dok se ne suočimo, pre svega, sa vlastitom
odgovornošću. Nema suočavanja u situaciji kada u Srbiji i vlast i
opozicija - dakle i protagonisti 1990. i 2000. - kažu: "Grešili smo,
ali smo se popravili i idemo dalje". Moraju da kažu gde su grešili.
Da biste bili uverljivi, da bi vam ljudi poverovali da ste se
popravili i da sada mislite drugačije, morate da kažete gde ste
grešili i da time pokažete da ste svesni svoje, pre svega, moralne,
ali i političke odgovornosti. Nije Vili Brant u
Varšavskom getu rekao: "Pogrešili smo i idemo dalje", on je sa punom
svešću o strahoti tog zločina rekao: "Mi to više nećemo počiniti".
Time je pokazao da je svestan onoga što je počinjeno i da je
prihvatio odgovornost. Bez toga nema suočavanja sa prošlošću. Ja to
u našem društvu, na žalost, ne vidim. Omer Karabeg:
I na kraju, može li se reći da je nakon rehabilitacije Draže
Mihailovića pomirenje u regionu dalje nego ikad.
Zijad Šehić: To je sigurno. Ako je postojalo imalo povjerenja, ako
se insistiralo na saradnji i zajedništvu, mislim da je ovo korak
koji će pokrenuti negativni trend, jer ovo znači reviziju historije.
Mene, međutim, raduje da ima historičara kojima je stalo do struke i
koji ne prihvataju da budu u službi politike.
Milivoj Bešlin: Ja ne mislim da smo ni bliže ni dalje od pomirenja,
jer nekih pozitivnih procesa u regionu ni pre nije bilo. Ovo je samo
korak u negativnom pravcu. Ja mislim da će se posledice ove
rehabilitacije u dugoročnom smislu najviše osetiti u samoj Srbiji,
koja je sada dalje od elementarnih istina o tako kardinalnim
stvarima kao što su antifašizam i Drugi svetski rat.
Kao istoričar moram da kažem da će najteže posledice biti po samu
istorijsku nauku - po kritičku istoriografiju. Već četvrt veka
istorijski revizionizam devastira same osnove kritičke
istoriografije, što je vrlo zabrinjavajuće, jer kada u društvu
prevlada mitska iracionalnost onda se stvaraju pretpostavke da se i
najzlokobnije stranice istorije dvadesetog veka ponove. |