|
Sjetila se tog razgovora i dok smo se pozdravljali
u njezinu stanu prepunom knjiga, nadomak poznate beogradske Kalenić
pijace na Vračaru, rekla je uz smiješak: “Neke smo stvari tada dobro
predvidjeli”.
Kako su jedna od tema ovog razgovora bili i
hrvatsko-srpski odnosi nakon presude generalima Gotovini i Markaču u
Haagu, zanimala me njezina procjena kojim će putem ti odnosi ići
sada, kad je između Zagreba i Beograda, kako su to rekli neki
srbijanski političari, zavladalo ledeno doba.
- Ta je presuda u Srbiji izazvala revolt, ali i
potištenost koja nije vezana samo uz tu odluku, nego i za trenutak u
kojem je došla. A trenutak je za Srbiju više nego težak i
kompliciran: to je na neki način bilansni trenutak i otuda tako
žestoka reakcija na presudu. Srbija je zaista u vrlo teškoj
ekonomskoj krizi, što nije samo posljedica recesije u svijetu, već i
posljedica rata, dugog unutrašnjeg devastiranja, propasti
industrije, odlaska mladih, dubokih promjena u srpskom društvu. Ta
je kriza sada na razini kada je svaki čovjek u Srbiji neposredno
osjeća. Drugo: tu je i Kosovo, pitanje koje se privodi rješenju,
što, naravno, ne ide jednostavno. Tu su i problemi integracije,
početka pregovora s EU. To je trenutak u kojem se Srbija nakon 25
godina samodefinira, utvrđuje što se dogodilo i kakve su posljedice.
U tom trenutku došla je ta presuda…
Samodefiniranje Srbije
Zašto je presuda izazvala takvu reakciju?
Generale je oslobodio Haaški, a ne hrvatski sud.
- O toj se presudi razgovaralo isključivo na
jednoj razini. No, osim emotivne reakcije, naročito reakcije
potištenosti ljudi koji su bili žrtve rata, ona ima više nivoa. Kao
povjesničarka, o presudi ne mogu razmišljati izvan historijskog,
pravnog i političkog konteksta. Razmišljanje na tim različitim
razinama pokazuje koliko je ta presuda složena i koliko je ne možemo
uzeti kao neki sudnji dan u povijesti Srba i Hrvata. To jednostavno
nije tako.
U koji biste, dakle, povijesni kontekst
stavili tu presudu?
- Srbija je bila identificirana s Jugoslavijom i
Srbi su je smatrali svojom državom u kojoj žive i drugi narodi.
Hrvatska to nikada nije prihvatila. Jugoslavija je odvajala osobna i
građanska prava od prava čitavih naroda da tu državu smatraju svojom
i zato je imala funkcionalnu grešku koja je dovodila do nesporazuma.
Ta je država od nastanka do svojeg kraja bila potresana nacionalnim
pitanjem. Imala je dugu evoluciju i vrlo se teško došlo do federalne
formule. Srbija nikada nije prihvatila složenu državu. Hrvatska,
pak, koja je bila neki “admiralski brod”, kako to kaže Ivo Banac,
nikada nije prihvatila asimilaciju i gubljenje nacionalnog
identiteta, gubljenje ideja o vlastitoj državi.
Sukob ideologija
Vrijeme se, dakle, trošilo na traženje
formule održivosti…
- Jugoslavijom je bilo vrlo teško upravljati jer
su u sukobu bile različite ideologije i vrlo česte ustavne promjene
u Drugoj Jugoslaviji bile su izraz traženja prihvatljive,
podnošljive formule. Jugoslavenske republike u suštini su bile
nacionalne države, nisu bile etničke države i taj jedinstven sistem
omogućavao je nekakvu ravnotežu. Možda se to najviše izoštrilo
početkom sedamdesetih kada se išlo ka tom konfederalnom ustavu iz
1974. Pravi i rijetki konsenzus koji je o tome u Srbiji postignut
bio je otpor tome ustavu. Ustav iz 1974. donesen je na bazi odnosa
političkih snaga u kojem je Srbija bila na jednoj, a sve ostale
republike na drugoj strani. Naravno, krajem tog poretka, Titovom
smrću, otvorilo se to pitanje i taj ustav je jednostavno odbačen,
iako je bio posljedica nekog konsenzusa.
Je li to sjeme iz kojeg je proklijao rat?
- Da, to je početak rata. Srbija je taj rat
najavila i vodila ga dokazujući da nije u ratu. To je velika obmana
koju danas skupo plaćamo na svojoj koži. Vladajuće je mišljenje da
Srbija nije bila u ratu, da je to bila obrana zajedničke države, da
to nije bila agresija i borba za teritorije… Dijelom, ne u cjelini,
rat je tako tumačila i međunarodna zajednica. Međutim, sve te odluke
koje su donesene u vezi s Jugoslavijom tretirale su je kao savez
država i na rat su gledali kao na međunarodni rat. I presuda
proizlazi iz tog konteksta. Rat ima svoju povijest, uzroke, svoj
početak i ne možemo sve strane u ratu tretirati potpuno ravnopravno.
U tom su ratu počinjeni zločini i na jednoj i na drugoj i na trećoj
strani, ali rat je prije svega vođen u Hrvatskoj i Bosni. Dakle,
haaška presuda Gotovini i Markaču, koja izaziva različite emocije,
ne može se promatrati izolirano, odvojeno od gledanja na Jugoslaviju
i na karakter rata.
Doprinos Haaga
Spomenuli ste i pravnu razinu presude…
- Što se pravnog nivoa tiče, Haag nigdje na
prostoru bivše Jugoslavije nije prihvaćen s nekom nepodijeljenom
simpatijom. I u Srbiji i u Hrvatskoj sjećate se svih teškoća oko
suradnje, oko isporučivanja optuženih. Ali oslanjam se na pravne
autoritete u Srbiji, na profesora Šahovića i pokojnog Vojina
Dimitrijevića koji su uz sva ograničenja Haaškog suda uvijek
isticali da je on pridonio unapređenju međunarodnog prava, a Vojin
Dimitrijević je govorio da je taj sud pridonio sankcioniranju tako
teških zločina. Oni su izražavali sumnju da bi bez Haaškog tribunala
išta bilo osvijetljeno i procesuirano. Nitko nije rekao da nisu
počinjeni zločini u Hrvatskoj, no sudilo se o tome jesu li dvojica
konkretnih generala bili dio projekta koji se nazivao udruženi
zločinački poduhvat.
Hrvatski antifašizam
No, činjenica je da je, bez obzira na
povijesni i pravni kontekst, haaška presuda zahladila odnose
Beograda i Zagreba.
- Da, jer je najintenzivniji taj politički
kontekst. To je razumljivo zato što on kondenzira sve druge aspekte
o kojima svaki pojedinac nije u stanju razmišljati i pročitati
stotine i tisuće knjiga koje su o tome napisane. Mislim da smo dužni
razmišljati, a ne samo izricati mišljenje.
Reći da su zaleđeni odnosi, da se neće skoro
oporaviti, isključivanje je iz realnih potreba. Teško je zamisliti
hrvatsku povijest bez Srba, kao što je teško zamisliti i hrvatsku
državu pod upravom Srba. Nemoguće je isključiti da u Srbiji žive i
Hrvati, ne mogu se isključiti Hrtkovci, njihovo masovno iseljavanje,
njihov položaj… o čemu ima izvrsnih, važnih knjiga. Te stvari su
proučene: različite su proporcije - Srba je mnogo više u Hrvatskoj
nego Hrvata u Srbiji - ali principi su isti. Razlika u proporciji će
se izraziti u različitoj zastupljenosti Srba, odnosno Hrvata u
predstavničkim tijelima Srbije, odnosno Hrvatske. Zato te
kategoričke tvrdnje o trajno pogoršanim, zahlađenim odnosima, kako
neće doći do oporavka, plod su emocije, plod bijesa.
Je li činjenica da je Hrvatska ušla u NATO i
da je pred vratima Europske unije, a Srbija daleko i od jednog i od
drugog, na neki način frustrirajuća za aktualnu vlast u Beogradu?
- To opet ovisi o interpretaciji Jugoslavije i
srpsko-hrvatskih odnosa u Jugoslaviji, kao i o interpretaciji
karaktera rata. U dnevnom ćete narativu ovdje čuti kako je Hrvatska
nagrađena za Drugi svjetski rat, u čemu se naravno gubi iz vida
antifašistički pokret o kojem je nova Hrvatska, predsjednici Mesić i
Josipović, uvijek govorila. No, ostali su stereotipi o Jasenovcu,
što se ovdje ne zaboravlja i obnavlja se to pamćenje. Pa se kaže
kako je Hrvatska nagrađena i u ovom ratu, bez obzira na vojne
operacije koje su je ispraznile od Srba. Činjenica da je Hrvatska na
pragu EU ovdje se uzima kao neka nagrada. U suštini, riječ je o
procesu u kojem su dvije zemlje išle različitim tempom jer su imale
različite nacionalne ideologije: dvije koncepcije Jugoslavije i
dvije koncepcije uređenja republika. Pokazalo se da je Srbija
izgubila jako puno vremena i da mora promijeniti paradigmu da se
više ne može zadržati u toj opsjednutosti granicama i teritorijima
koji ostaju bez ljudi, da mora hvatati korak s vremenom i da ne može
ostati oaza u regiji, da iz tog položaja ne može pretendirati na
vodeću ulogu u regiji.
Tekst u celosti - PDF (4.00mb) >>>
|
