NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI - ARHIVA

 

AKTUELNOSTI - ARHIVA

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti arhiva - STRANA 4 > Srpska povjesničarka i bivša političarka: 'Srbima bi se...

 

Srpska povjesničarka i bivša političarka: 'Srbima bi se moglo dogoditi da nestanu

Autor: Drago Hedl

Jutarnji list, 29. decembar 2012.

Tekst u celosti - PDF (4.00mb) >>>

Iako već četrdeset godina nije u aktivnoj politici, otkako ju je Tito 1972. smijenio zajedno s tadašnjim “liberalnim” partijskim rukovodstvom Srbije, Latinka Perović i danas je jedna od najpouzdanijih analitičara političkih zbivanja u toj zemlji. Povjesničarka po struci, političarka po vokaciji, Latinka Perović s nevjerojatnom preciznošću skenira političko tkivo Srbije, no podjednako je precizna i u analizama odnosa u regiji. Posljednji put s njom sam razgovarao prije 15 godina, još u vrijeme dok je u Beogradu čvrsto vladao Slobodan Milošević.

Sjetila se tog razgovora i dok smo se pozdravljali u njezinu stanu prepunom knjiga, nadomak poznate beogradske Kalenić pijace na Vračaru, rekla je uz smiješak: “Neke smo stvari tada dobro predvidjeli”.

Kako su jedna od tema ovog razgovora bili i hrvatsko-srpski odnosi nakon presude generalima Gotovini i Markaču u Haagu, zanimala me njezina procjena kojim će putem ti odnosi ići sada, kad je između Zagreba i Beograda, kako su to rekli neki srbijanski političari, zavladalo ledeno doba.

- Ta je presuda u Srbiji izazvala revolt, ali i potištenost koja nije vezana samo uz tu odluku, nego i za trenutak u kojem je došla. A trenutak je za Srbiju više nego težak i kompliciran: to je na neki način bilansni trenutak i otuda tako žestoka reakcija na presudu. Srbija je zaista u vrlo teškoj ekonomskoj krizi, što nije samo posljedica recesije u svijetu, već i posljedica rata, dugog unutrašnjeg devastiranja, propasti industrije, odlaska mladih, dubokih promjena u srpskom društvu. Ta je kriza sada na razini kada je svaki čovjek u Srbiji neposredno osjeća. Drugo: tu je i Kosovo, pitanje koje se privodi rješenju, što, naravno, ne ide jednostavno. Tu su i problemi integracije, početka pregovora s EU. To je trenutak u kojem se Srbija nakon 25 godina samodefinira, utvrđuje što se dogodilo i kakve su posljedice. U tom trenutku došla je ta presuda…

 

Samodefiniranje Srbije

 

Zašto je presuda izazvala takvu reakciju? Generale je oslobodio Haaški, a ne hrvatski sud.

- O toj se presudi razgovaralo isključivo na jednoj razini. No, osim emotivne reakcije, naročito reakcije potištenosti ljudi koji su bili žrtve rata, ona ima više nivoa. Kao povjesničarka, o presudi ne mogu razmišljati izvan historijskog, pravnog i političkog konteksta. Razmišljanje na tim različitim razinama pokazuje koliko je ta presuda složena i koliko je ne možemo uzeti kao neki sudnji dan u povijesti Srba i Hrvata. To jednostavno nije tako.

 

U koji biste, dakle, povijesni kontekst stavili tu presudu?

- Srbija je bila identificirana s Jugoslavijom i Srbi su je smatrali svojom državom u kojoj žive i drugi narodi. Hrvatska to nikada nije prihvatila. Jugoslavija je odvajala osobna i građanska prava od prava čitavih naroda da tu državu smatraju svojom i zato je imala funkcionalnu grešku koja je dovodila do nesporazuma. Ta je država od nastanka do svojeg kraja bila potresana nacionalnim pitanjem. Imala je dugu evoluciju i vrlo se teško došlo do federalne formule. Srbija nikada nije prihvatila složenu državu. Hrvatska, pak, koja je bila neki “admiralski brod”, kako to kaže Ivo Banac, nikada nije prihvatila asimilaciju i gubljenje nacionalnog identiteta, gubljenje ideja o vlastitoj državi.

 

Sukob ideologija

 

Vrijeme se, dakle, trošilo na traženje formule održivosti…

- Jugoslavijom je bilo vrlo teško upravljati jer su u sukobu bile različite ideologije i vrlo česte ustavne promjene u Drugoj Jugoslaviji bile su izraz traženja prihvatljive, podnošljive formule. Jugoslavenske republike u suštini su bile nacionalne države, nisu bile etničke države i taj jedinstven sistem omogućavao je nekakvu ravnotežu. Možda se to najviše izoštrilo početkom sedamdesetih kada se išlo ka tom konfederalnom ustavu iz 1974. Pravi i rijetki konsenzus koji je o tome u Srbiji postignut bio je otpor tome ustavu. Ustav iz 1974. donesen je na bazi odnosa političkih snaga u kojem je Srbija bila na jednoj, a sve ostale republike na drugoj strani. Naravno, krajem tog poretka, Titovom smrću, otvorilo se to pitanje i taj ustav je jednostavno odbačen, iako je bio posljedica nekog konsenzusa.

 

Je li to sjeme iz kojeg je proklijao rat?

- Da, to je početak rata. Srbija je taj rat najavila i vodila ga dokazujući da nije u ratu. To je velika obmana koju danas skupo plaćamo na svojoj koži. Vladajuće je mišljenje da Srbija nije bila u ratu, da je to bila obrana zajedničke države, da to nije bila agresija i borba za teritorije… Dijelom, ne u cjelini, rat je tako tumačila i međunarodna zajednica. Međutim, sve te odluke koje su donesene u vezi s Jugoslavijom tretirale su je kao savez država i na rat su gledali kao na međunarodni rat. I presuda proizlazi iz tog konteksta. Rat ima svoju povijest, uzroke, svoj početak i ne možemo sve strane u ratu tretirati potpuno ravnopravno. U tom su ratu počinjeni zločini i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani, ali rat je prije svega vođen u Hrvatskoj i Bosni. Dakle, haaška presuda Gotovini i Markaču, koja izaziva različite emocije, ne može se promatrati izolirano, odvojeno od gledanja na Jugoslaviju i na karakter rata.

 

Doprinos Haaga

 

Spomenuli ste i pravnu razinu presude…

- Što se pravnog nivoa tiče, Haag nigdje na prostoru bivše Jugoslavije nije prihvaćen s nekom nepodijeljenom simpatijom. I u Srbiji i u Hrvatskoj sjećate se svih teškoća oko suradnje, oko isporučivanja optuženih. Ali oslanjam se na pravne autoritete u Srbiji, na profesora Šahovića i pokojnog Vojina Dimitrijevića koji su uz sva ograničenja Haaškog suda uvijek isticali da je on pridonio unapređenju međunarodnog prava, a Vojin Dimitrijević je govorio da je taj sud pridonio sankcioniranju tako teških zločina. Oni su izražavali sumnju da bi bez Haaškog tribunala išta bilo osvijetljeno i procesuirano. Nitko nije rekao da nisu počinjeni zločini u Hrvatskoj, no sudilo se o tome jesu li dvojica konkretnih generala bili dio projekta koji se nazivao udruženi zločinački poduhvat.

 

Hrvatski antifašizam

 

No, činjenica je da je, bez obzira na povijesni i pravni kontekst, haaška presuda zahladila odnose Beograda i Zagreba.

- Da, jer je najintenzivniji taj politički kontekst. To je razumljivo zato što on kondenzira sve druge aspekte o kojima svaki pojedinac nije u stanju razmišljati i pročitati stotine i tisuće knjiga koje su o tome napisane. Mislim da smo dužni razmišljati, a ne samo izricati mišljenje.

Reći da su zaleđeni odnosi, da se neće skoro oporaviti, isključivanje je iz realnih potreba. Teško je zamisliti hrvatsku povijest bez Srba, kao što je teško zamisliti i hrvatsku državu pod upravom Srba. Nemoguće je isključiti da u Srbiji žive i Hrvati, ne mogu se isključiti Hrtkovci, njihovo masovno iseljavanje, njihov položaj… o čemu ima izvrsnih, važnih knjiga. Te stvari su proučene: različite su proporcije - Srba je mnogo više u Hrvatskoj nego Hrvata u Srbiji - ali principi su isti. Razlika u proporciji će se izraziti u različitoj zastupljenosti Srba, odnosno Hrvata u predstavničkim tijelima Srbije, odnosno Hrvatske. Zato te kategoričke tvrdnje o trajno pogoršanim, zahlađenim odnosima, kako neće doći do oporavka, plod su emocije, plod bijesa.

 

Je li činjenica da je Hrvatska ušla u NATO i da je pred vratima Europske unije, a Srbija daleko i od jednog i od drugog, na neki način frustrirajuća za aktualnu vlast u Beogradu?

- To opet ovisi o interpretaciji Jugoslavije i srpsko-hrvatskih odnosa u Jugoslaviji, kao i o interpretaciji karaktera rata. U dnevnom ćete narativu ovdje čuti kako je Hrvatska nagrađena za Drugi svjetski rat, u čemu se naravno gubi iz vida antifašistički pokret o kojem je nova Hrvatska, predsjednici Mesić i Josipović, uvijek govorila. No, ostali su stereotipi o Jasenovcu, što se ovdje ne zaboravlja i obnavlja se to pamćenje. Pa se kaže kako je Hrvatska nagrađena i u ovom ratu, bez obzira na vojne operacije koje su je ispraznile od Srba. Činjenica da je Hrvatska na pragu EU ovdje se uzima kao neka nagrada. U suštini, riječ je o procesu u kojem su dvije zemlje išle različitim tempom jer su imale različite nacionalne ideologije: dvije koncepcije Jugoslavije i dvije koncepcije uređenja republika. Pokazalo se da je Srbija izgubila jako puno vremena i da mora promijeniti paradigmu da se više ne može zadržati u toj opsjednutosti granicama i teritorijima koji ostaju bez ljudi, da mora hvatati korak s vremenom i da ne može ostati oaza u regiji, da iz tog položaja ne može pretendirati na vodeću ulogu u regiji.

 

Tekst u celosti - PDF (4.00mb) >>>

 

 

AKTUELNOSTI - ARHIVA

STRANA 4/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment