Više od 20 puta, nisam brojao, hospitalizovan sam
na zatvorenim odeljenjima u psihijatrijskim bolnicama i preko 30
puta u dnevnim bolnicama. Ružna iskustva potiču samo sa lečenja na
zatvorenim odeljenjima, a sva moja lepa iskustva potiču iz dnevnih
bolnica. Šta sam tamo doživeo? Kao prvo, dok sam na zatvorenom
odeljenju bolnice, na šta se svodi moj dnevni ritam 24 sata? Ili ću
da ležim u krevetu, ili ću da šetam po hodniku od kraja do kraja
zida, ili da sedim u trpezariji, da udišem duvanski dim a nisam
pušač, jer nema mesta za nepušače. I to je celokupan moj sadržaj na
zatvorenom odeljenju. Zatim, fizička i hemijska sedacija. Prvo o
fizičkoj: svaki put, a to sam čuo da je praksa, pošto imam preko 100
kilograma, dakle svaki put na prijemu na bolničko lečenje mene vežu.
U bilo koje doba dana da budem primljen, ja sam vezan do sutradan
ujutro. Čuo sam da pacijenti koji imaju 60–70 kilograma ne budu
vezani, a ja koji imam preko 100 kilograma uvek sam vezan, valjda je
to praksa. Delujem im kao opasan za sebe i druge i tehničari me vežu
iako ničim nisam provocirao lekara, sam sam se javio na lečenje, sam
sam svojom voljom došao, nisam počinio nikakav delikt, došao sam da
se lečim u ustanovu i oni mene vežu. Ja sam pitom čovek i nikad u
životu nisam bio agresivan. Pitam "doktore, kada ću biti odvezan",
on kaže "za sat vremena". I slaže me. Bio sam vezan do sutradan
ujutro. Dva puta sam doživeo da budem vezan po tri dana, zamislite
da vas neko veže na tri dana.
Postoji i hemijska sedacija. U našim velikim
bolnicama se pre svega daje ogromna količina lekova. Možda je
potrebna veća količina lekova kad sam ja baš u šubu, kad sam baš
bolestan, ali ne toliko velika da ne znam za sebe, da ne znam gde se
nalazim. Ja se zaista ne razumem u terapiju, ni u hemiju, ni u
medicinu, ali znam šta znači biti bolestan, znam šta znači biti
odbačen od društva, diskriminisan, stigmatizovan i znam šta znači
biti maltretiran. I to maltretiran od tehničko-bolničkog osoblja.
Doživeo sam kažnjavanje injekcijama, što su iskusili i mnogi drugi.
Higijenski uslovi su ispod svakog nivoa. U "Lazi"
svi pacijenti imaju vaške. A kako bi i bilo drugačije kad se ćebad
nikad ne peru. Peru se čaršavi i jastučnice, a ćebad nikad. Vaške
žive s nama, one su naši sugrađani u "Lazi". Mogu li da pitam nešto:
da li smo mi ljudi? Ako smo ljudi, onda imamo pravo na intimu. E
sad, da li je normalno da bolnica "Laza Lazarević", i u Padinskoj
Skeli i u gradskom delu, i u zatvorenom i u otvorenom odeljenju, na
toaletima nema vrata i svako ko prođe može da vas vidi, može da vas
gleda? Je li to normalno? Opravdanje je da pacijent iza zatvorenih
vrata može da dobije napad i da učini nešto, ali to vas užasno
ponižava kao čoveka. U Gornjoj Toponici, na jednom odeljenju su bili
najgori pacijenti i tamo su ih šmrkom prali kad se unerede. U "Lazi"
toga nema, ali ima na primer kolektivno kupanje. Na zatvorenom
odeljenju dobijemo par minuta za kupanje dva puta mesečno. I da
pitam još nešto: zašto ja kao psihijatrijski pacijent na prijemu u
bolnicu nosim pidžamu? Razumem da sam ja hirurški pacijent, ako sam
operisan, ako sam somatski bolesnik, pa je to potreba, možda primam
infuziju... Zašto ja kao psihijatrijski pacijent ne nosim svoju
ličnu garderobu u kojoj se osećam kao čovek, nego nosim pidžamu? Od
2006. ja sam skoro redovan član dnevne bolnice u isturenom odeljenju
"Laze Lazarevića" u Padinskoj Skeli, zahvaljujući doktoru Milanu
Davidoviću, čoveku širokih vidika koji nas pacijente tretira kao
ljude. Doktor Davidović je skinuo beli mantil i rekao da ne nosi
beli mantil na poslu. Sestre nose, a on doktor ne nosi.
DNEVNE BOLNICE: I sad jedna lepa tema, a to je
prelazna faza ka deinstitucionalizaciji, to je sistem dnevne
bolnice. Mi pacijenti dnevne bolnice tu dolazimo kada smo već u
prilično dobrom psihičkom stanju posle lečenja, i tu se nešto drugo
dešava. Tamo, u zatvorenoj bolnici, ja nisam čovek i ne tretiraju me
kao ljudsko biće. Ne poštuju moje dostojanstvo ličnosti. U dnevnoj
bolnici sam dobrovoljno, idem tamo pre podne a po podne se vraćam
kući, slobodan sam i osećam se kao čovek. Na grupnoj terapiji radimo
socijalne veštine, obučavaju nas da živimo samostalno. Obučavaju nas
kako da se ponašamo, kako da živimo sa bolešću, kako da prihvatimo
lečenje, uče nas kako da izgledamo. Lako je prepoznati takvog
pacijenta, nekad je malo zapušten... Doktor Davidović je u dnevnoj
bolnici uveo školu kuvanja, da naučimo da kuvamo, pa imamo školu
kompjutera, školu engleskog jezika, literarnu sekciju, dramsku... Za
dnevne bolnice mogu da kažem samo svaka čast, tu sam doživeo
najlepša iskustva. Ali dok dođete u dnevnu bolnicu, vi mora da ste
dobro oporavljeni... Kad se razbolite, idete na zatvoreno odeljenje,
ne vi nego ja (smeh)...
STIGMA: Prvo sam razbio autostigmu. Zapravo, ja
sam prvo sam sebe stigmatizovao, krio sam se, nisam smeo nikome da
kažem da se lečim, bilo me sramota. To sam razbio, pa sam tek onda
išao u javnost. Mnogi moji prijatelji do tada nisu ni znali da se
lečim, krio sam.
Bio sam u četvrtom razredu Matematičke gimnazije
kada sam se prvi put razboleo. Proveo sam mesec dana u Palmotićevoj,
i tad su mi psihijatri savetovali da ne kažem drugovima da se lečim
na psihijatriji, nego da kažem da imam srčanu manu jer je to bolest
koja se leči mesec-dva u bolnici. Posle sam upisao elektrotehniku,
smer tehničke fizike, dao sam 19 ispita, ali zbog bolesti nisam
uspeo da završim. Bolest utiče na slabost volje, psihička bolest
napada mnogo toga, inteligenciju, pamćenje, ali volja je ta zbog
koje ne mogu da učim. Ne mogu da sednem da učim, sve bih drugo
radio, to je problem i kod zdravih a naročito kod bolesnih. Mada,
ima i bolesnih ljudi koji studiraju, daju magisterije, ali ja to
nisam mogao. Volja mi je načeta i ne mogu da se naprežem, a spremiti
ispit je jako teško.
Kada uporedim lečenje u Palmotićevoj i u "Lazi",
razlike su velike. Palmotićeva je malo elitistička bolnica. Oni
biraju lakše pacijente, koji se prvi put leče i koji se ne leče
dugo. U Palmotićevoj nema vezivanja, nisam doživeo traume, lepo sam
tretiran i mogu da kažem da je tamo gospodska sredina. Posle 15
godina lečenja i jedne teške epizode bolesti poslat sam u "Lazu".
Bolest sam krio dok posle 15 godina lečenja nisam
jednog leta izašao, doduše u osam ujutro, na ulicu u zimskoj bundi,
a bio je jul. Zvali su hitnu pomoć da me odvedu u bolnicu, i tada me
komšiluk video kao bolesnog. Tad su saznali da se lečim i tad sam
prestao komšiluku da krijem. Ni svi moji drugovi nisu znali. Pa
znate šta, mene su roditelji krili kad se razbolim. Budem u bolnici
pa niko ne zna gde sam, na putu sam, negde sam, ne znam... Zatim,
dođem kući, pa ne izlazim iz kuće. Tek kad uđem u remisiju, stabilno
stanje, onda idem u društvo. Lečenje traje mesec-dva, nije to neki
problem, mesec dana u bolnici je kritično, a mesec dana mogu i da se
sakrijem. Kako da pričam o tome, to je stigma, nisam ni želeo da
drugi znaju. O tome se ne priča, to je sramota. Ja sam mnogo kasnije
razbio autostigmu. Drugo, moji najbolji prijatelji su i onda znali.
Oni su meni prvo postali prijatelji pa su onda saznali da sam
bolestan. A da su prvo saznali da sam bolestan, ne bi mi ni postali
prijatelji. Zbog bolesti uglavnom nisam izgubio te prijatelje iz
prvog kruga, možda neke pojedince, ali samo pojedince.
Pošto postoji predrasuda o nama, savetujem mladom
čoveku: kada upozna prijatelja, devojku ili mladića s kojim želi da
ima vezu, da u početku ne kaže da se leči, nego da ta osoba otkrije
u njemu ljudske vrline, njegovu dušu i karakter. Prvo da ga prihvati
kao prijatelja ili kao partnera i posle tri meseca da mu kaže. Onda
se lakše može reći "ja se lečim", jer ako odmah kaže bilo kome, u
startu će biti odbačen.
U mom životu nikada mi niko u lice nije ništa
ružno rekao. A znam da ružno pričaju iza leđa. Znate ono, "tamo u
onoj zgradi na četvrtom spratu živi ludak", idem ulicom i čujem "eno
ga onaj tamo", to nije paranoja. To se neko vreme može kriti, ali
kad dođe do javnog ekscesa kao što sam ja imao, to se onda više ne
može sakriti.
DISKRIMINACIJA: Evo sad po zakonu, na svakih 20
zaposlenih poslodavac mora da zaposli jednog invalida, a neće
psihijatrijskog pacijenta. Zašto? Mi često, recimo, idemo na
bolovanje, nekad su nam davali četvoročasovno radno vreme, sad je to
ukinuto. Većina nas je penzionisana, a oni koji su radno sposobni
teško mogu da nađu posao. Jako teško. Na samom razgovoru za posao
pitaju "jesi išao u vojsku", "nisam", "zašto", "pa, oslobođen sam",
"zašto", "pa, imam psihozu" – i niko sa mnom više neće da razgovara.
Ja sam na sreću držao časove matematike i fizike
privatno, pa sam se izdržavao sam. Na crno sam radio. Trideset
godina sam držao časove, od 17. do 47. godine. Pa sam posle dobio
porodičnu penziju i prestao da radim. Časove sam držao kad sam
dobrog zdravlja i niko nikada nije posumnjao da sam lečen. Ipak sam
ja đak Matematičke gimnazije, i matematiku i fiziku znam, znam svoju
struku a malo sam talentovan i kao pedagog. Znam da objasnim, znam
da priđem detetu, imam strpljenja, nikad ne gubim živce, lepo sam to
radio i imao sam uspeha. To je zato što sam radio samo onda kada sam
dobrog zdravlja. A da kažem roditelju da sam pacijent?! Odmah bi mi
dao otkaz. U trenutku. Nikada nijednom roditelju nisam rekao da sam
pacijent.
LJUBAV: Moja žena se takođe leči od psihoze, imamo
10 godina braka, sami živimo u stanu. Pošto smo oboje bili bolesni i
pre naše veze, tu je sve okej. Mi znamo tu bolest. Bez moje supruge,
čini mi se, više ne bih mogao da živim, kako da vam kažem, kao da ne
funkcionišem bez nje. Nije to samo emotivna veza, to je ljubav.
Upoznali smo se na jednoj žurki, da kažem zdravih, normalnih ljudi.
Ona je mene prepoznala kao pacijenta, ali ja nju nisam. Na prvom
sastanku mi je rekla "znaš ja se lečim", rekao sam – "i ja". I njoj
nije smetalo da bude sa mnom, u meni je prepoznala čoveka s kojim
može da živi.
BORBA ZA HUMANOST: Kada napustite dnevnu bolnicu i
dođete kući, tek onda nemate nikakav sadržaj. Vratite se svom klišeu
bolesnog života koji vas je i doveo do bolnice i niko se vama ne
bavi. Tek onda nemamo nikakvo lečenje, jednom mesečno se javimo na
kontrole koje traju pet minuta dok se ne propišu recepti. Znate šta,
nama fali sadržaj u životu. Jer ako je moj život postavljen na
bolesnim osnovama, bez obzira na to da li je moja bolest potekla iz
porodice ili je stečena nekom traumom, meni treba zdrav sadržaj. A
ja bez pomoći ne mogu do njega da dođem. Bez pomoći psihologa,
psihoterapeuta, socijalnog radnika, psihijatra, lekara, medicinske
službe – ne mogu.
Suština deinstitucionalizacije je da živimo život
dostojan čoveka, da živimo kao svi normalni građani. Da nismo
"bolnica na kraju grada", da živimo kao i svaki slobodan građanin
koji nije učinio krivično delo. Zašto da budem u zatvoru ako nisam
kriminalac? Recimo, na celoj teritoriji Trsta nekad je bilo 1300
kreveta za ležanje, sada je samo 25 kreveta. Onda se postavlja
pitanje da li je potrebno ležanje u bolnici po mesec, dva. Ja samo
želim ljudski pristup, da me prihvate kao čoveka, a ne kao
dijagnozu. Human pristup, licem u lice, čoveka sa čovekom, zato se
više i ne kaže psihijatrijski pacijent nego korisnik psihijatrijskih
usluga. Ali za samu deinstitucionalizaciju možda će biti potrebno i
20 godina, ne verujem da ću to doživeti, sad imam 51 godinu. Doktor
Bazalja se u Italiji izborio da zakon bude donesen 1979. godine, a
bolnice u Italiji su zatvorene tek 1999. Dug je to put. |