Nema strožeg sudije od zlog vremena, koje je mnoge
jugoslovenske ikone lomilo. I slomilo. Srđu iskušenja smjene epoha
nijesu ni dotakla. Naprotiv, samo su kristalizovala ono najbolje.
Bio je i protiv Tita i protiv Miloševića. Protiv
verbalnog delikta i protiv nacionalizma. Uvijek u manjini, često
gotovo sam. Znao je da ste „zreli kada ste sami sa sobom“. Govorio
je da je u Srbiji veliki problem što ljudi “uvek moraju da imaju
nekoga oko sebe – klapu, društvo, raju... Moraju da pripadaju
nečemu, a tako se ne ulazi u proces individuacije.”
U Vremenu, koje je osnovao kada i mi Monitor u
oktobro 1990, danas javno kažu ono što se znalo u tom krugu da se
Srđa često nije slagao sa uređivačkom politikom, ali se nije
miješao. Kao većinski vlasnik polemisao je sa članovima redakcija,
ali zbog toga nikome nije letjela glava.
„Ne znam za drugi sličan primer”, napisao je ovih
dana Teofil Pančić. Ja znam za samo još jedan.
Da priča bude zanimljivija, radilo se i o polemici
sa Srđinim životnim prijateljem – Stojanom Cerovićem, velikim
novinarom kojeg je prije više godina odnijelo vrijeme, a čija je
smrt Srđu teško pogodila.
„Stojan je posle Petog oktobra, verovao da je sve
rešeno i da ništa više ne treba kritikovati. Sve je ovo sada naše.
Moguće da je ljudima nada neophodna, samo ja mislim da i bez nade
može da se živi.”
Bez nade? Srđa je mogao, ali mnogi od nas nijesu
toliko hrabri.
Otac Milovan osnovao je 1931. jednu od načuvenijih
advokatskih kancelarija u zemlji, koja se specijalizirala za zaštitu
intelektualne svojine. Oblast koja se mogla raditi na sličan način
bilo gdje u svijetu. Srđa će postati poznat po nečem drugom, takođe
univerzalnom, odbrani prava na slobodu.
Od davnih šezdesetih, kada je sa dvadeset i nešto
branio prve buntovnike u komunizmu, bio je na svijetloj strani. Uz
mnogo starijeg Jovana Barovića, koji je zastupao Milovana Đilasa,
najpoznatiji je advokat jugoslovenskog disidentskog pokreta. Iako
ideološki na drugoj strani, o pobunama iz šezdesetih govorio je kao
o prodoru života u okoštalu strukturu, od čega je režim prvi put
osjetio strah. „Bio je to dašak slobode... Priznajem, za mene je to
bilo ogromno otkriće, mislio sam da je tako nešto nemoguće.“
I sam je bio osuđen zbog verbalnog delikta -
odbrane u sudnici, što je bio kuriozitet i za komunizam. Londonski
Tajm staviće ga na naslovnu stranu, kao jednog od „hrabrih koji
brane progonjene zbog njihovih uvjerenja..." Kasnije, 1993, dobiće
prestižnu nagradu Vladavina prava, Američke advokatske komore. Sa
najvećim umovima i političarima ovog vremena govorio je na ravnoj
nozi.
Srđa Popović je zastupao i mnoge sa čijim se
stavovima i politikom oštro sukobljavao - Dobricu Ćosića, Vuka
Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Vojislava Šešelja, Mihaila
Markovića, Kostu Čavoškog, Arkana, Franja Tuđmana, Vladimira Šeksa,
Dobroslava Paragu, Andriju Artukovića...
U njegovoj se kući u centru Beograda sedamdesetih
i osmadesetih na privatnim tribinama okupljalo i preko stotinu
ljudi. Nazirao se kraj komunizma. Rađali su se novi društveni
pokreti. Debatovalo se na Otvorenom univerzitetu. Omladinska štampa
od Ljubljane do Beograda osvajala je prve slobode. Pisale su se
peticije. Štampale knjige o pluralizmu. Putovalo između Beograda,
Zagreba, Ljubljane i Sarajeva. Najbolja muzika se slušala. I rađala
literatura - Kiš, Kovač, Bulatović, Ugrešić...
Sve će to slomiti Osma sjednica i uzdizanje
Slobodana Miloševića.
Popović je pripadao Srbiji koja se protivila zlu
koje je donijelo vrijeme nakon sloma komunizma. Nije se dao zavarati
fasadnim pluralizmom, koji je neke disidente i šedesetosmaše okrenuo
vođi. Podržao je Anta Markovića. Shvatio šta se dešava na Kosovu. Sa
ujdijevcima je pokrenuo dijalog sa Albancima, još prije
jugoslovenskih sukoba, 1990, u jeku divljanja masa i Gazimestana.
Bio je u nezavisnoj komisiji koja je donijela zaključke o Kosovu,
koji su kako je nedavno rekao još aktuelni. Izvještaj nezavisne
komisije objavljen je u knjizi „Kosovski čvor – drešiti ili seći“,
koju smo, zanimljivo, izdali mi, tada mladi ujdijevci iz Crne Gore,
u Titogradu.
„Najkraće rečeno, Kosovo je izgubljeno zbog
politike Slobodana Miloševića, ali i politike srpske opozicije koja
je danas na vlasti. Zato naknadna indignacija današnjih srpskih
vlasti, optužbe na račun bivšeg režima, i krokodilske suze
narodnjačke koalicije – deluju neiskreno i licemerno“, kazao je
skoro.
Kada je zemlja počela da se raspada, a Jugoslavija
je za Popovića kao i za Desimira Tošića bila velika ideja (samo mi
smo bili mali), napustio je ovaj prostor i otišao u Ameriku, gdje je
ostao cijelu deceniju, do 5. oktobra. O američkim godinama će
kasnije reći: “Ovo je sad nešto intimno, što inače ne volim da
delim, ali za mene je to bilo kao da mi je život završen. Rat,
raspala se zemlja, izgubio sam posao koji sam radio toliko godina,
dakle ostalo je samo podići tu decu.” Imao ih je petero. Ne samo
svoju, Srđa je na neki način podizao i djecu prijatelja koju je
ludilo otjeralo po svijetu... O tome nikada nije pričao. Kao što
nije govorio da je finansijski podržavao cijeli jedan pokret, ljude
koji nijesu imali šansi radi uvjerenja.
Optuživali su ga zbog pisma Klintonu o organičenoj
intervenciji koje je sa grupom predvođenom Brodskim, Havelom i
Milošem potpisao 1994. godine, dok su srpske snage razbijale Bosnu u
zločinu najvećem poslije Drugog svjetskog rata. To će pismo
iskoristiti da kažu da je tražio NATO intervenciju 1999. godine i da
ga ponovo proglase za izdajnika. „I dan-danas ćete čuti da sam ja
tražio bombardovanje SRJ 1999. godine, bez obzira na pet godina
razlike i sasvim drugi povod. Pismo sam uvrstio u knjigu, koju sam
objavio po povratku iz Amerike, ali niko to nije ni hteo da čita“.
Tokom američkih godina oko sebe je okupio malu
grupu u Njujorku, tom najslobodnijem od svih gradova, koja je držala
sastanke najčešće po stanovima od središnjeg Menhetna do gornjeg
Vest Sajda i u izmaglici duvanskog dima debatovala, zaražena
informacijama CNN-a, BBC-ija i onim jugoslovenskih novina, koje su
se kupovale na zapadnoj strani 42. ulice. Loše vijesti su
smjenjivale jedna drugu i slike Vukovara, Mostara, Sarajeva,
Srebrenice... U ekipi je stalno bio Lazar Sojanović, povremeno braća
i sestre Cerović i još nekoliko prijatelja, od koji su neki stizali
iz Sarajeva i ostajali tu da se malo odmore od rata, a onda su se
kroz onaj čuveni tunel vraćali u opkoljeni grad. Srđa je najdublje
promišljao prilike. Znao je da će dugo trajati potonuće. I da ćemo
se teško oporaviti. Samo je veliki zločin mogao ubiti veliku ideju.
I poslije 5. oktobra ostajao je u manjini.
Kritikovao je nacionalističku Srbiju koja, kako je isticao, nikada
nije poražena. Zastupao je porodicu Zorana Đinđića i optuživao
srpski vrh na čelu sa Vojislavom Koštunicom za tragični kraj
reformskog premijera.
U jednom od brojnih intervjua za Monitor ocijenio
je da se „5. oktobra u Srbiji dogodio puč. I to u režiji
bezbednosnih struktura koje su tokom NATO bombardovanja odlučile da
skinu Miloševića jer su videli da je lud, da je zaratio sa celim
svetom, da bi ih sve mogao odvesti u Hag. Ulogu naslednika dali su
Koštunici koji se nikada nije usprotivio Miloševićevoj nacionalnoj
politici i ratovima. Đinđićevo ubistvo bilo je udarac za celo
društvo. Poslata je poruka da ovde ništa novo ne može da se desi."
Srđa je često govorio u slikama. Kao recimo - kada
posmatram ovo okruženje imam utisak da gledam kroz vodu, okean kroz
koji se istina strašno sporo probija... Tako je opisivao našu
kulturu laži iz koje je otišao iznenada ostavljajući nas zatečene.
Tek ćemo vidjeti kako nedostaje onaj glas što
treperi dok objašnjava kako treba da se čuvamo binarnog modela
mišljenja - ili si za ili si protiv. Ništa u životu nije tako
jednostavno, sve je komplikovano, šareno, sastavljeno od bezbroj
boja. Važno je vidjeti nijanse. Samo je smrt tamna i svakog dočeka.
Čak i Srđu, vanvremenog. |