Mediji ekstenzivno navode šta su građani i
stručnjaci rekli o njenoj „izdaji“, to jest mogućem svedočenju
protiv otadžbine pred Međunarodnim sudom u Hagu. Pritom, niko nije
obratio pažnju na činjenicu da su ljudi koji su u Srbiji zaduženi za
protiv-odgovor na hrvatsku tužbu, više puta jasno rekli da ona nema
uslova da uspe. Onda se može postaviti logično pitanje: ako tužba
Hrvatske nema uslova da uspe, kako bilo čije svedočenje u njenu
korist može da bude relevantno?
Ali ta logička zavrzlama jasno pokazuje da se iza
napada na Sonju Biserko kriju sasvim drugi motive: ne medijska
„odbrana otadžbine“ podstaknuta patriotskim žarom, već potpuna i
često svesno izazvana konfuzija o tome – šta je patriotizam.
Živimo u zemlji u kojoj veliki broj ljudi još uvek
smatra da su Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić
patrioti koji su „samo branili svoju zemlju i narod“, bez obzira što
je Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija formirao poseban sud (bez
ijednog glasa protiv) za zločine na prostoru bivše Jugoslavije, koji
je ovu trojicu „patriota“ optužio za najteža moguća krivična dela.
Takva zemlja mora biti u krupnom raskoraku sa velikim delom sveta i
uobičajenim moralnim normama. U Srbiji je najugledniji pisac čovek
koji je na stranicama dnevnog lista Politika tokom rata pisao o
„humanom preseljenju“, što je grubi eufemizam za etničko čišćenje. I
pokušaji rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca iz Drugog svetskog
rata ovde su postali sasvim uobičajeni.
Tokom Drugog svetskog rata u okupiranoj Evropi je
postojao veći broj kolaboracionističkih vlada, od koji su
najpoznatije one u Francuskoj i Norveškoj. Pjer Laval, predratni
premijer Francuske, pristao je da vodi višijevsku vladu pod nemačkom
okupacijom. Po oslobođenju, De Golova Francuska ga je posle sudskog
procesa osudila na smrt i streljala februara 1945. godine. Slično se
dogodilo i Vudkunu Kvislingu, koji je bio premijer Norveške pod
nemačkom okupacijim i koji je takođe posle sudskog procesa streljan
oktobra 1945. Njegovo ime je već tokom rata postalo simbol
kolaboracije sa neprijateljem. Nema sumnje da najveći broj Norvežana
ili Francuza ove ljude vidi kao izdajnike.
Našeg kvislinga, generala Milana Nedića, pojedinci
u Srbiji neprekidno pokušavaju da rehabilituju. To ne bi bilo
neobično za složeno društvo kao što je srpsko, da u tome ne
učestvuju ljudi na istaknutim državnim i društvenim funkcijama. Tako
je Dejan Medaković, predsednik Srpske akademije i umetnosti, 1993.
godine uvrstio generala Nedića u svoju monografiju Sto
najznamenitijih Srba. A Vojislav Koštunica je kao predsednik Vlade
Republike Srbije tražio da se na zidove prostorija vlade postave
slike svih predsednika vlada u istoriji Srbije. Tom prilikom
stavljena je i slika Milana Nedića. Ovaj „legalista“ svesno se
potrudio da zaboravi da Milan Nedić nije izabran ni na kakvim
izborima i da je bio bez ikakvog legaliteta. On je bio kvislinški
predsednik vlade, koga su na to mesto postavili okupatori Srbije.
Bio je to čovek čija vlada je pored ostalog donela nacističke rasne
zakone već u leto 1941, na osnovu kojih su Jevrejima oduzeta sva
građanska prava, da bi do maja 1942. svi bili ubijeni – od Nemaca,
uz svesrdnu pomoć Nedićeve žandarmerije.
Mučna je ova slika pretvaranja kolaboracioniste u
„patriotu“. Naravno, pravdoljubivi urednici dnevnih listova koji
osuđuju „izdaju“ Sonje Biserko, nikada ni reč nisu rekli o tome. Kao
ni njihovi sagovornici, ugledni pravnici. Nije ih pogodilo
pretvaranje Milana Nedića u „znamenitog Srbina“.
Ali sve je to samu Srbiju najdirektnije suočilo sa
fundamentalnim pitanjem: ko je patriota? Za Miloševićev režim, svako
ko se suprotstavljao ratu ili govorio o ljudskim pravima, bio je
„izdajnik“. Tako je Srbija u jednom trenutku imala potpuno inverznu
definiciju patriotizma. Patriota je bio onaj koji je podržavao
masovne zločine na prostoru bivše Jugoslavije ili ćutao o njima. I
ta definicija „patriotizma“ traje do danas.
Samo tako se može shvatiti stav da je čovek dužan
da laže ili ćuti kada ga neko stavi u poziciju da govori o ratu ili
ratnim zločinima. Koliko on treba da laže? Malo ili mnogo? I ko
postavlja tu granicu: ratni huškači iz medija, stanovništvo koje je
podržavalo rat ili osuđeni ratni zločinci? I koga treba da štitimo
kada lažemo za državu?
Sva ova pitanja javnost naravno ne postavlja. Ona
dobro zna jednu od osnovnih moralnih lekcija iz detinjstva – da ne
treba lagati. Ali sada se pokazuje da izgleda ipak treba lagati za
državu, kada ona pokušava da sakrije svoje ratne zločine. I tako
dolazimo do suštine „slučaja Sonje Biserko“.
Ne boji se naša javnost toga o čemu bi ona kao
svedok na suđenju mogla lagati. Javnost se boji da bi ona tamo mogla
govoriti istinu. I to je tužna suština napada na nju: indirektno
priznanje da ipak postoji svest bar o delu užasne istine o tome šta
je rađeno za vreme rata.
Artur Šopenhauer je rekao da istina prolazi kroz
tri faze pre nego što se prepozna: prvo je ismevana, zatim oponirana
i najzad postaje očigledna. Pristavši da svedoči, Sonja Biserko je
ugrozila samo sebe izloživši se javnim napadima. Ali napadajući onu
koja je spremna da na sudu javno govori o ratu i njegovim
posledicama, mi ugrožavamo budućnost svih nas. Mahatma Gandi je
jednom prilikom rekao da nema većeg boga od istine. Ako želimo
pomirenje, oprost drugih, posebno porodica žrtava, svi moramo
pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška. Ako to ne
uradimo, zločinci i kolaboracionisti će se i dalje prikazivati kao
heroji, a u svetu će nas predstavljati najgori među nama.
Da bi pogledali istini u oči, nekima će pomoći
vera, Novi zavet, Jevanđelje po Jovanu: I poznaćete istinu i istina
će vas izbaviti. Kod drugih će progovoriti savest. Trećima će pomoći
sažaljenje u odnosu na žrtve. Ali koliko god bio težak – taj put je
neophodno preći. Kao što je slika Milana Nedića na zidu vlade simbol
laži i opravdanja zločina, tako je otpor tom laganju početak
izgradnje boljeg društva.
Da smo to učinili na vreme, jedan od najuglednijih
srpskih i jugoslovenskih stvaralaca, Bogdan Bogdanović, ne bi
završio u emigraciji. Ovaj briljantni esejista i graditelj, suočen
sa pretnjama zbog javnog otpora ratu, otišao je da živi u Beču.
Srbiji nije nedostajao bivši dekan Arhitektonskog fakulteta u
Beogradu, projektant spomen obeležja u Jasenovcu, sasvim osoben
učitelj generacija studenata, koji su tek uz njega naučili šta znači
slobodno misliti u arhitekturi. Našao se u emigraciji u istom gradu
kao i Vuk Karadžić pre njega, tražeći svoj mir i mogućnost da
nesmetano radi. Dobio je sve nagrade koje je austrijska država mogla
da mu da. Bio je pozivan da drži predavanja o svom spomeniku žrtvama
Vukovara iz Drugog svetskog rata. Svuda je bio ugledan gost, sem u
Srbiji. U Beogradu su bili srećni što ga više nema i što taj pametni
i obrazovani čovek ne remeti trulo jedinstvo oko ratnih ciljeva
Srbije, koji su nužno vodili u zločine.
Kada je umro, srpska javnost je jedva registrovala
smrt bivšeg gradonačelnika Beograda. On nije sahranjen na groblju
zaslužnih građana. Na predlog prijatelja, a uz podršku porodice,
sahranjen je na malom jevrejskom groblju u Beogradu – pored svog
prvog spomenika posvećenog uspomeni na holokaust, čije izvršenje je
pomogao onaj čija slika visi u vladi Srbije. To je bilo prvo delo
Bogdanovićeve memorijalne arhitekture, kako je s ponosom voleo da
ističe. Bio je potomak poznate porodice koja je dala značajan
doprinos kulturi Srbije, a skrasio se na groblju naroda koji je
tokom dve hiljade godina postao simbol traganja za domovinom. Bogdan
Boganović, apatrid, skrasio se u svom Beogradu o kome je toliko lepo
pisao. Skrasio se sa narodom kojem je bila čast da on počiva među
njima.
Da li će naš put ka istini pomoći da više nikada
nikog ne proteramo iz Srbije zbog protivljenja zločinu i ratu? Da li
će to pomoći da nas istinski zaboli tragedija poslednjih godina
života Bogdana Bogdanovića? On mirno počiva pored svog spomenika
žrtvama genocida, jer se suprotstavio zločinu. Da li ćemo mi ostali
moći mirno da živimo, iako se najveći broj nas nije suprotstavio
zločinu, niti je danas spreman da o zločinu govori. |