NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 1/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti - STRANA 1 > Ko se boji istine > Slučaj Sonja Biserko

 

Slučaj Sonja Biserko

Žarko Korać

1. decembar 2013. | Peščanik

Poslednjih nedelja u Srbiji je počela dobro organizovana medijska haranga protiv osobe koja se pojavila kao mogući svedok u tužbi za genocid Republike Hrvatske protiv Republike Srbije. Stara i uvežbana, omiljena propagandna igra Slobodana Miloševića, ponovo je zablistala. Da stvar bude zanimljivija, na njoj su angažovani neki od najpoznatijih ratnih huškača iz ratnih godina. Oni su ponovo urednici glavnih medija i njima je ta haranga gotovo „prirodan“ novinarski posao – oni u suštini jedino to i znaju da rade. To je utoliko lakše jer se radi o Sonji Biserko, predsednici Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koju su već napadali i koja je proteklih dvadeset godina bila njihova omiljena meta.

Mediji ekstenzivno navode šta su građani i stručnjaci rekli o njenoj „izdaji“, to jest mogućem svedočenju protiv otadžbine pred Međunarodnim sudom u Hagu. Pritom, niko nije obratio pažnju na činjenicu da su ljudi koji su u Srbiji zaduženi za protiv-odgovor na hrvatsku tužbu, više puta jasno rekli da ona nema uslova da uspe. Onda se može postaviti logično pitanje: ako tužba Hrvatske nema uslova da uspe, kako bilo čije svedočenje u njenu korist može da bude relevantno?

Ali ta logička zavrzlama jasno pokazuje da se iza napada na Sonju Biserko kriju sasvim drugi motive: ne medijska „odbrana otadžbine“ podstaknuta patriotskim žarom, već potpuna i često svesno izazvana konfuzija o tome – šta je patriotizam.

Živimo u zemlji u kojoj veliki broj ljudi još uvek smatra da su Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić patrioti koji su „samo branili svoju zemlju i narod“, bez obzira što je Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija formirao poseban sud (bez ijednog glasa protiv) za zločine na prostoru bivše Jugoslavije, koji je ovu trojicu „patriota“ optužio za najteža moguća krivična dela. Takva zemlja mora biti u krupnom raskoraku sa velikim delom sveta i uobičajenim moralnim normama. U Srbiji je najugledniji pisac čovek koji je na stranicama dnevnog lista Politika tokom rata pisao o „humanom preseljenju“, što je grubi eufemizam za etničko čišćenje. I pokušaji rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata ovde su postali sasvim uobičajeni.

Tokom Drugog svetskog rata u okupiranoj Evropi je postojao veći broj kolaboracionističkih vlada, od koji su najpoznatije one u Francuskoj i Norveškoj. Pjer Laval, predratni premijer Francuske, pristao je da vodi višijevsku vladu pod nemačkom okupacijom. Po oslobođenju, De Golova Francuska ga je posle sudskog procesa osudila na smrt i streljala februara 1945. godine. Slično se dogodilo i Vudkunu Kvislingu, koji je bio premijer Norveške pod nemačkom okupacijim i koji je takođe posle sudskog procesa streljan oktobra 1945. Njegovo ime je već tokom rata postalo simbol kolaboracije sa neprijateljem. Nema sumnje da najveći broj Norvežana ili Francuza ove ljude vidi kao izdajnike.

Našeg kvislinga, generala Milana Nedića, pojedinci u Srbiji neprekidno pokušavaju da rehabilituju. To ne bi bilo neobično za složeno društvo kao što je srpsko, da u tome ne učestvuju ljudi na istaknutim državnim i društvenim funkcijama. Tako je Dejan Medaković, predsednik Srpske akademije i umetnosti, 1993. godine uvrstio generala Nedića u svoju monografiju Sto najznamenitijih Srba. A Vojislav Koštunica je kao predsednik Vlade Republike Srbije tražio da se na zidove prostorija vlade postave slike svih predsednika vlada u istoriji Srbije. Tom prilikom stavljena je i slika Milana Nedića. Ovaj „legalista“ svesno se potrudio da zaboravi da Milan Nedić nije izabran ni na kakvim izborima i da je bio bez ikakvog legaliteta. On je bio kvislinški predsednik vlade, koga su na to mesto postavili okupatori Srbije. Bio je to čovek čija vlada je pored ostalog donela nacističke rasne zakone već u leto 1941, na osnovu kojih su Jevrejima oduzeta sva građanska prava, da bi do maja 1942. svi bili ubijeni – od Nemaca, uz svesrdnu pomoć Nedićeve žandarmerije.

Mučna je ova slika pretvaranja kolaboracioniste u „patriotu“. Naravno, pravdoljubivi urednici dnevnih listova koji osuđuju „izdaju“ Sonje Biserko, nikada ni reč nisu rekli o tome. Kao ni njihovi sagovornici, ugledni pravnici. Nije ih pogodilo pretvaranje Milana Nedića u „znamenitog Srbina“.

Ali sve je to samu Srbiju najdirektnije suočilo sa fundamentalnim pitanjem: ko je patriota? Za Miloševićev režim, svako ko se suprotstavljao ratu ili govorio o ljudskim pravima, bio je „izdajnik“. Tako je Srbija u jednom trenutku imala potpuno inverznu definiciju patriotizma. Patriota je bio onaj koji je podržavao masovne zločine na prostoru bivše Jugoslavije ili ćutao o njima. I ta definicija „patriotizma“ traje do danas.

Samo tako se može shvatiti stav da je čovek dužan da laže ili ćuti kada ga neko stavi u poziciju da govori o ratu ili ratnim zločinima. Koliko on treba da laže? Malo ili mnogo? I ko postavlja tu granicu: ratni huškači iz medija, stanovništvo koje je podržavalo rat ili osuđeni ratni zločinci? I koga treba da štitimo kada lažemo za državu?

Sva ova pitanja javnost naravno ne postavlja. Ona dobro zna jednu od osnovnih moralnih lekcija iz detinjstva – da ne treba lagati. Ali sada se pokazuje da izgleda ipak treba lagati za državu, kada ona pokušava da sakrije svoje ratne zločine. I tako dolazimo do suštine „slučaja Sonje Biserko“.

Ne boji se naša javnost toga o čemu bi ona kao svedok na suđenju mogla lagati. Javnost se boji da bi ona tamo mogla govoriti istinu. I to je tužna suština napada na nju: indirektno priznanje da ipak postoji svest bar o delu užasne istine o tome šta je rađeno za vreme rata.

Artur Šopenhauer je rekao da istina prolazi kroz tri faze pre nego što se prepozna: prvo je ismevana, zatim oponirana i najzad postaje očigledna. Pristavši da svedoči, Sonja Biserko je ugrozila samo sebe izloživši se javnim napadima. Ali napadajući onu koja je spremna da na sudu javno govori o ratu i njegovim posledicama, mi ugrožavamo budućnost svih nas. Mahatma Gandi je jednom prilikom rekao da nema većeg boga od istine. Ako želimo pomirenje, oprost drugih, posebno porodica žrtava, svi moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška. Ako to ne uradimo, zločinci i kolaboracionisti će se i dalje prikazivati kao heroji, a u svetu će nas predstavljati najgori među nama.

Da bi pogledali istini u oči, nekima će pomoći vera, Novi zavet, Jevanđelje po Jovanu: I poznaćete istinu i istina će vas izbaviti. Kod drugih će progovoriti savest. Trećima će pomoći sažaljenje u odnosu na žrtve. Ali koliko god bio težak – taj put je neophodno preći. Kao što je slika Milana Nedića na zidu vlade simbol laži i opravdanja zločina, tako je otpor tom laganju početak izgradnje boljeg društva.

Da smo to učinili na vreme, jedan od najuglednijih srpskih i jugoslovenskih stvaralaca, Bogdan Bogdanović, ne bi završio u emigraciji. Ovaj briljantni esejista i graditelj, suočen sa pretnjama zbog javnog otpora ratu, otišao je da živi u Beču. Srbiji nije nedostajao bivši dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, projektant spomen obeležja u Jasenovcu, sasvim osoben učitelj generacija studenata, koji su tek uz njega naučili šta znači slobodno misliti u arhitekturi. Našao se u emigraciji u istom gradu kao i Vuk Karadžić pre njega, tražeći svoj mir i mogućnost da nesmetano radi. Dobio je sve nagrade koje je austrijska država mogla da mu da. Bio je pozivan da drži predavanja o svom spomeniku žrtvama Vukovara iz Drugog svetskog rata. Svuda je bio ugledan gost, sem u Srbiji. U Beogradu su bili srećni što ga više nema i što taj pametni i obrazovani čovek ne remeti trulo jedinstvo oko ratnih ciljeva Srbije, koji su nužno vodili u zločine.

Kada je umro, srpska javnost je jedva registrovala smrt bivšeg gradonačelnika Beograda. On nije sahranjen na groblju zaslužnih građana. Na predlog prijatelja, a uz podršku porodice, sahranjen je na malom jevrejskom groblju u Beogradu – pored svog prvog spomenika posvećenog uspomeni na holokaust, čije izvršenje je pomogao onaj čija slika visi u vladi Srbije. To je bilo prvo delo Bogdanovićeve memorijalne arhitekture, kako je s ponosom voleo da ističe. Bio je potomak poznate porodice koja je dala značajan doprinos kulturi Srbije, a skrasio se na groblju naroda koji je tokom dve hiljade godina postao simbol traganja za domovinom. Bogdan Boganović, apatrid, skrasio se u svom Beogradu o kome je toliko lepo pisao. Skrasio se sa narodom kojem je bila čast da on počiva među njima.

Da li će naš put ka istini pomoći da više nikada nikog ne proteramo iz Srbije zbog protivljenja zločinu i ratu? Da li će to pomoći da nas istinski zaboli tragedija poslednjih godina života Bogdana Bogdanovića? On mirno počiva pored svog spomenika žrtvama genocida, jer se suprotstavio zločinu. Da li ćemo mi ostali moći mirno da živimo, iako se najveći broj nas nije suprotstavio zločinu, niti je danas spreman da o zločinu govori.

 

AKTUELNOSTI

STRANA 1/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment