Dižem obe ruke da sada i zauvek sve male ekrane u
Srbiji zatvorimo za ljude iz kriminalnog miljea, osuđivane,
osumnjičene, problematične, ali i za one koji su nezaposleni a voze
kola vredna 80.000 evra, one s vilama na Dedinju i Senjaku a niko ne
zna čime se bave, ili su na državnim poslovima na kojima plata nije
veća od 800 evra. Nemam problem da se složim s
ocenom da javno, preko TV ekrana, plasirana priča Kristijana
Golubovića nekog još neformiranog dečaka može da zavede i gurne u
kriminal. To jeste potencijalna opasnost, ali... hajde da malo, za
promenu, budemo principijelni. Po čemu je, uzmimo,
za ovo društvo priča Kristijana Golubovića opasnija od priče Jelene
Milić, iz Centra za evroatlantske studije, promotera NATO. Ona je na
ekranu češće nego Golubović, ima stalne kolumne, blogove, šta li
već, po uticajnim medijima, učestvuje u javnim panelima, drži
predavanja i tvrdi da je Srbiju i trebalo bombardovati 1999. godine.
To je, kaže ona, bio jedini način da se spreče Miloševićeva zlodela
na Kosovu 1998/1999. godine. Oružani ustanak Albanaca, naravno, ne
spominje. Ne objašnjava ni situaciju iz 1995. godine kad je Hrvatska
proterala 250.000 Srba, a NATO ne da nije bombardovao Zagreb već je
Tuđmanovoj vojsci pomagao u poslu etničkog čišćenja Srba.
Kakvu posledicu u mozgu istog onog nezrelog i neformiranog dečaka
mogu da izazovu stavovi Jelene Milić? Da li su to društveno
prihvatljivi stavovi? Znam, neko će reći da je Golubović pravosnažno
osuđen, a Jelena Milić nije ni optužena. Formalno je tako.
Ali ovde je, koliko sam razumeo, reč o posledicama koje izazivaju
određeni javno izneti stavovi i biografije osoba koje takve stavove
iznose. To je ponukalo UNS, NUNS i RRA da se oglase.
Još jedna žena, Sonja Biserko, gostuje po srpskim televizijama češće
nego Seka Aleksić, a svedočila je u Hagu s ciljem da dokaže
genocidnost države Srbije, praveći spiskove potkazivala srpske
intelektualce, profesore, javne ličnosti, i niko se od dušebrižnika,
iskazanih u ovoj priči, nije setio da traži zabranu njenih javnih
nastupa. Po čemu su stavovi Kristijana Golubovića i
njegova biografija opasniji za srpsko društvo od stavova i
biografije Sonje Biserko? Možemo i ovako: kakav društveni uticaj na
srpsku mladež ima, na primer, filmski Rambo, onaj što je ubijao
najpre po Vijetnamu a kasnije po Avganistanu, uglavnom Ruse? Taj
serijal puštaju i na RTS-u. Kako je to Kristijan opasniji od Ramba?
Prvi je stvaran, reći će neko, a drugi je filmski lik. Gde je
razlika, u smislu uticaja na psihu deteta? Svakoga dana na srpskim
televizijama emituje se najmanje pet filmova (američkih) u kojima
ljudima seku ruke, kopaju oči, vade bubrege, piju krv... i to nikome
ne smeta, to RRA ne vidi kao problem, društveno opasan uticaj.
Zaista, hajde da bar povremeno budemo principijelni. Škoditi neće. |