U porodici Jennifer nikad nije do svoje 38.
godine, kada je našla tu knjigu, čula nijednu reč o tom delu
porodične istorije. Njena voljena baka Ruth Irene Goeth, prelepa
supruga Amona Goetha, koja je živela s njim u vili komandanta koja
se nalazila u okviru logora "Plaszov", sa jevrejskom poslugom, u
vidokrugu ubijanja, izvršila je samoubistvo 1983. godine. Suočena sa
porodičnom tajnom, Jennifer odlučuje da ne ćuti i zaboravi to što je
otkrila, nego da se suoči sa porodičnom pričom.
Kreće na put u prošlost, žestoko i bolno putovanje
za nju. Nailazi na zid ćutanja, pri prvom koraku ćutanje njene
majke. Baka više nije živa i tako Jennifer ostaje sama. Odlazi u
Poljsku, na sva mesta gde je njen deda činio zločine i ubijao
Jevreje, od uništenja geta u Krakowu, logora "Plaszov", do suđenja
1946. godine. Odlazi u Izrael, da sretne prijatelje sa studija,
pošto je i tamo studirala. Kako da ih pogleda u oči? Kako da odgoji
svoju decu? Da ćuti? Da im kaže porodičnu tajnu? U Poljskoj, korak
po korak, u otkriva porodičnu priču.
"Moj deda je bio psihopata, sadista. Šta je to u
njemu bilo da je uživao da muči i ubija ljude? Ja nisam našla
objašnjenje zašto se to desilo. Kao dete, on je bio običan, normalan
dečak." Jennifer hoće da sazna i to kako je njena voljena baka mogla
da živi u takvom braku i na takvom mestu. Ljubav? Fascinacija ? Moć?
Luksuz? Strah? Nisko socijalno poreklo? Sve zajedno. A posle svega,
ćutanje do kraja života. Tri generacije ćutanja. Ćute žena i ćerka
serijskog ubice. Unuka progovori.
Četiri zone ćutanja
U svom istraživanju, koje je počeo u Nemačkoj u
avgustu 1985. godine, Dan Bar-On (1938-2008) radi sa tada već
odraslom decom preživelih u Holokaustu. Posle toga radi sa takođe
već odraslom decom onih koji su počinili Holokaust - od dece
minornih funkcionera u nacizmu, do dece serijskih ubica. Knjiga
nastala iz tog istraživanja, prvog takve vrste u svetu, koliko ja
znam, Legacy of Silence (Nasleđe ćutanja, 1989) jedna je od možda
deset najvažnijih knjiga na temu ćutanja posle velike kolektivne
traume ratova, ratnih zločina, genocida.
Od sto žena ratnih zločinaca sa kojima je
razgovarao u svom istraživanju, samo dve su rekle da su znale šta su
im muževi radili. To se prenelo i na sledeću generaciju. Stvoren je
"dvostruki zid ćutanja", kada ćute žene - od minornih funkcionera
mašinerije smrti, do žena serijskih ubica. Deca saznaju u svom
okruženju da se ipak nešto strašno desilo i - pitaju. Nailazeći na
zid ćutanja majki, zaćute na kraju i oni i tako nastaje "dvostruki
zid ćutanja". Samo malobrojni, kao Jennifer Teege, te ipak veliki
broj iz druge generacije onih iz Nasleđa ćutanja, progovore i tako
lome te zone ćutanja.
Zone ćutanja nastaju posle velikih ratnih trauma.
Zone ćutanja se formiraju uglavnom u četiri glavne grupacije, koje
su veoma različite. Ćutanje žrtava, ćutanje počinilaca, ćutanje
posmatrača i ćutanje spasitelja. Zašto ćute žrtve? Ćute iz straha i
ćute zbog stida. Stida da su bili toliko dehumanizovani, stida da
nisu zaštitili svoje bližnje. Straha da mogu i oni da budu ubijeni.
Počinioci? Ćute iz straha da će biti otkriveni i privedeni pravdi,
koja znači zatvor ili smrt. Ćute iz straha da će se otvoriti pitanje
njihove imovine stečene u ratu. Ćute iz straha da će se otvoriti
pitanje njihove profesionalne pozicije koju su stekli u ratu. Ćute
is straha od gubitka penzija i finansijskih koristi koje su stekli u
ratu. Posmatrači? Oni jesu najbrojniji i oni ćute iz straha i
nelagode da se ne otvori pitanje njihovog nečinjenja, zato se i zovu
posmatrači / bystanders u ekstremnim uslovima smrti i ubijanja. A
spasitelji? Oni koji su često reskirali živote da bi pomogli? Ćute i
oni ako se nije promenio kontekst koji je omogućio da se Holokaust
ili genocid uopšte dese.
Koncert Svetlane - Cece Ražnatović na Tvrđavi u
Petrovaradinu, 28. juni 2014. godine? To nije medijska vest. Vest je
da je u Novom Sadu pokrenuta on-line akcija da se taj koncert
zabrani. To je vest. Vest je i to da se to desilo prvi put u celom
regionu i da je za nekoliko sati skupljeno nekoliko hiljada potpisa.
On-line akcija se ne bavi njenim fizičkim izgledom, stilom,
talentom, programom, muzičkim standardima, tamburicom kao delom
vojvođanske tradicije, povodom čega se koncert i organizuje… Akcija
se bavi ratnom prošlošću njenog muža, koji se u svetu izučava kao
primer serijskog ubice.
Iskustvo Republike Trešnjevac
Ko je to izašao iz zona ćutanja u Srbiji? Zašto
baš u Vojvodini? Zašto se iko sada javio kada je bio "normalan"
koncert bez takve ili slične akcije nedavno, za doček Nove 2014.
godine ispred Skupštine Srbije, u organizaciji vlasti Grada
Beograda? Vojvodina jeste pogodno tlo za takvu akciju. Vojvodina ima
iskustvo od oko 200.000 dezertera u Trećem balkanskom ratu 1991-99.
Vojvodina ima iskustvo Republike Trešnjevac u leto 1992. godine,
kada je spaljena Vijećnica u Sarajevu. Tada su u selu Trešnjevac u
Bačkoj 92 tenka JNA držala selo u opsadi kada su žene sprečile
odvođenje njihovih muškaraca na front u Bosni i Hercegovini, u
opsadu Sarajeva. Vojvodina ima iskustvo antifašizma. Vojvodina još
ima nadu. Vojvodina ima samilost i osećaj za pravdu. Vojvodina ima
ogorčenost. Iz svega toga je krenula ova akcija.
Na naslovnoj strani španskog izdanja moje knjige
Pucanje duše (1997, Beograd / La destruccion del alma, 2013, Madrid)
o genocidu nad bošnjačkim narodom u opštinama Prijedor, Ključ,
Sanski Most i Kotor-Varoš (prema optužnicama Haškog suda),
fotografija je čuvenog ratnog fotografa Gervasio Sancheza,
fotografija spaljene Vijećnice u Sarajevu, spaljene na početku
troipogodišnje opsade Sarajeva, u noći 25. avgusta 1992. godine, u
kojoj je izgorelo vise od milion knjiga, kolekcija starih knjiga i
ogroman broj domaćih i stranih stručnih časopisa.
Vojvodina ima iskustvo antifašizma. Vojvodina još
ima nadu. Vojvodina ima samilost i osećaj za pravdu. Vojvodina ima
ogorčenost.
Početi sa spaljivanjem knjiga, a završiti sa
spaljivanjem ljudi... Završio se Treći balkanski rat, obnovljena je
Vijećnica u Sarajevu i biće svečano otvorena 28. juna 2014. godine.
Sviraće na otvaranju Bečka filharmonija. Na Petrovaradinskoj tvrđavi
će istog dana, na Tamburica festu, ipak, najverovatnije pevati Ceca
Ražnatović, žena serijskog i profesionalnog ubice. To jeste neka
viša pravda. Nada je da će se broj onih koji ne ćute ipak povećati i
da će pobediti strah i stid. Možda nećemo čekati da unuka Željka
Ražnatovića napiše knjigu kao Jennifer Teege, kada u nekoj
nespaljenoj biblioteci nađe knjigu o svojoj voljenoj baki i svom
dedi. |