Ja, koja sam preživjela tešku porodičnu tragediju
i u istom danu izgubila majku i ujaka od granata ispaljenih upravo s
tog mjesta, osjećam jednako ogorčenje i potrebu da izrazim svoje
neslaganje s podizanjem takvog spomenika. Moje ogorčenje je u toliko
jače što bi se na planiranom spisku srpskih žrtava, po
interpretaciji Branislava Dukića i Saveza logoraša RS, mogla naći i
moja majka i njen brat – s njihovim srpskim imenima i prezimenima,
koje nisu ubili Muslimani već četničke granate ispaljene na njihov
voljeni grad Sarajevo u oktobru 1992. godine. To ogorčenje je
opravdano i time što se takvi spiskovi odavno sastavljaju pa i
objavljuju u pojedinim publikacijama u RS, čime se očito nastoji
isfabricirati što veći broj žrtava srpske nacionalnosti u Sarajevu.
Napominjem da ja lično nemam ništa protiv krsta
ili bilo kojeg drugog vjerskog simbola, ali mislim da mu na Zlatištu
ne može biti mjesto. Isto tako još se manje slažem da se na ovako
koncipiranim spomenicima na bilo kom drugom mjestu nađu imena
građana Sarajeva koji su stradali kao žrtve zločinačke opsade grada,
a među njima i moji najbliži.
Moja majka koja se do zadnjeg dana svog života
smatrala Jugoslovenkom, bila ateista i ježila se nacionalnih torova,
ostala je u Sarajevu i do smrti dijelila sudbinu svojih sugrađana,
to jest svoga naroda, jer njen narod bili su njene komšije,
prijatelji i sugrađani. Kad je počelo granatiranje i ubijanje, s
nevjericom me pitala kako joj od njene prve komšinice Sadete može
biti bliži neki grmalj s okolnih brda.
Trpjela je kao i ostali glad i žeđ i prve jesenske
studeni. Bolovala za drugim djetetom, mojim tada četverogodišnjim
bratom koga smo u augustu ‘92. uspjeli staviti u jedan od rijetkih
konvoja koji su napustili grad, kako bi bar on bio spašen.
Bojala se za mene, za supruga, za sestru i za
roditelje koji su ostali na okupiranoj Grbavici i za čiju sudbinu
nismo ništa znali. Išla je na posao pod kišom metaka i granata,
obijala danima pragove raznih dobrotvornih organizacija i društava
kako bi došla do komada hljeba da bi ga potom dijelila sa našim
prijateljima i komšijama.
Pravila je postelje djeci i komšijama u hodniku
našeg stana koji je bio relativno sigurniji jer je bio na prvom
spratu.
Do kraja svoga života nikada se više nije najela,
nikada se više nije ugrijala. I nikada se nije pomirila s užasom u
kojem smo se našli.
Prije nekoliko godina našla sam dijelove govora
(ne znam da li ga je ikada održala) koji je pripremila za proslavu
500. godišnjice od dolaska Jevreja u BiH, održane u Holiday Innu u
ljeto 1992. Ovako je počinjao:
“Zovem se Nataša Vlačić, predstavljam sebe, svoju
porodicu, brojne prijatelje, moje komšije, Bosance i Hercegovce,
Srbe, Hrvate, Muslimane, Jevreje i sve druge narode i narodnosti ove
naše nesretne zemlje koji su zaleđenih duša, skamenjeni i užasnuti,
svjedoci bezumlja, poražavajućeg za ljudsku vrstu.”
Poginula je noseći kanistere kad se s mojim ocem
vraćala iz reda za vodu na Skenderiji, obučena u ljubičaste hlače i
gornji dio moje trenerke sa slikom veselog američkog tinejdžera.
Geler ju je pogodio u glavu.
Ja sam je čekala kući i nikad je nisam dočekala.
Čula sam zvuk granate koja ju je ubila na domak
kućnog praga.
Bila je i ostala najveća ljubav mog zivota.
Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala
u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala Filozofiju, mrzila
je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala
kao primitivca još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih
nastupa mladih pjesnika.
Voljela je život, druge ljude, svoju porodicu. Taj
život, pravo da vidi svoju djecu kako odrastaju, pravo da upozna
svoju unučad, oduzeli su joj oni koji je i mrtvu žele iskoristiti u
svoje politikantske i nacionalističke svrhe.
Ubijena je u Sarajevu 5. oktobra 1992. godine u
47. godini života.
Moj ujak, Momir Vlačić, je igrom sudbine ranjen u
granatiranju Baščaršije istog dana kada je ubijena moja majka a
njegova sestra. Preminuo je četrnaest dana kasnije u Kliničkom
centru od posljedica ranjavanja. Bio je istaknuti violinist
Sarajevske filharmonije i član originalne ratne postave Sarajevskog
gudačkog kvarteta, koji je djelovao u najtežim danima Sarajeva.
Zvali su ga sarajevskim Paganinijem.
Bio je pravi umjetnik, bonvivan i vatreni navijač
Želje.
Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli
na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je: “Svi mogu otići
odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni
grad”.
Tako je i bilo.
Na smrtovnici moje majke iz oktobra ’92. godine,
objavljenoj u Oslobođenju, navedeno je da je poginula: “…kao sam
dragi Bog zna koja po redu nevina žrtva zločinačkog i četničkog
granatiranja Sarajeva”.
Zar da se njeno ime i ime njenog brata nađu na
spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!
S poštovanjem,
A.V. (puno ime i prezime poznato redakciji DEPO portala) |