Evropska unija treba da prihvati odgovornost za nedostatak
zajedničke politike azila koji je ovogodišnji rast broja izbeglica
od problema kojim se može upravljati pretvorio u još jednu političku
krizu. Svaka država članica sebično se usredsredila na svoje
sopstvene interese, često radeći protiv interesa drugih. To je
ubrzalo paniku među tražiocima azila, u opštoj javnosti i kod vlasti
zaduženih za zakon i poredak. Glavne žrtve su bili tražioci azila.
EU je potreban sveobuhvatan plan da odgovori na krizu, takav koji
ponovo potvrđuje efikasno upravljanje talasom tražilaca azila tako
da se on može kretati na siguran, zakonit način i brzinom koja
odslikava kapacitet Evrope da ih apsorbuje. Da bi bio sveobuhvatan,
plan treba da ide preko granica Evrope. Manje je remetilački i manje
skupo održavati moguće tražioce azila na njihovoj trenutnoj lokaciji
ili u njenoj blizini.
Kako je poreklo sadašnje krize u Siriji, sudbina sirijskog
stanovništva treba da bude prvi prioritet. Ali ostali tražioci azila
i migranti ne smeju biti zaboravljeni. Slično tome, evropski plan
mora biti udružen s globalnim odgovorom, pod autoritetom Ujedinjenih
nacija i uz učešće njihovih država članica. To će teret sirijske
krize raspodeliti na veći broj država i istovremeno ustanoviti
globalne standarde za rešavanje problema prisilne migracije uopšte.
Evo šest komponenata jednog sveobuhvatnog plana.
Prvo, EU svake godine u doglednoj budućnosti treba da prihvata
najmanje milion tražilaca azila. A da bi se tako činilo, teret mora
biti raspodeljivan pravično, što je princip koji je kvalifikovana
većina konačno uspostavila na samitu u prošlu sredu.
Odgovarajuće finansiranje je od kritične važnosti. EU treba da
obezbedi 15.000 evra po tražiocu azila u prve dve godine da bi
pomogla njihovo stambeno zbrinjavanje, zdravstvenu negu i
obrazovanje - i da prihvatanje izbeglica učini dopadljivijim
državama članicama. Ove fondove ona može uvećati izdavanjem
dugoročnih obveznica koristeći svoj u najvećoj meri neiskorišćen
pozajmljivački kapacitet (AAA), što će pružiti dodatnu korist
osiguravajući opravdani fiskalni podsticaj evropskoj ekonomiji.
Jednako je važno omogućiti i državama i tražiocima azila da izraze
svoje preferencije, koristeći prinudu u najmanjoj mogućoj meri.
Smeštati izbeglice tamo gde to one žele - i gde su željene - jeste
conditio sine qua non uspeha.
Drugo, EU mora da predvodi globalni napor da se obezbede adekvatni
fondovi za Liban, Jordan i Tursku, kako bi se pružila pomoć za
četiri miliona izbeglica koje žive u tim zemljama.
Do sada je prikupljen samo deo fondova i to za osnovne potrebe. Ako
su obuhvaćeni obrazovanje, obuka i druge osnovne potrebe, godišnji
troškovi su najmanje 5.000 evra po izbeglici, odnosno 20 milijardi
evra. Sadašnja pomoć EU Turskoj, iako udvostručena prošle nedelje,
još se kreće oko svega jedne milijarde evra. Uz to, Evropa treba da
pomogne stvaranje posebnih ekonomskih zona u regionu sa
preferencijalnim trgovinskim statusom, uključujući Tunis i Maroko,
kako bi privukla investicije i otvorila radna mesta, kako za lokalno
stanovništvo, tako i za izbeglice.
EU bi morala da se obaveže da će najizloženije zemlje godišnje
finansirati sa najmanje osam do 10 milijardi evra, uz balans koji bi
stizao iz SAD i ostatka sveta. To bi moglo biti dodato iznosu
dugoročnih obveznica koje bi se izdavale za podršku tražiocima azila
u Evropi.
Treće, EU mora odmah da počne da pravi svoju jedinstvenu agenciju za
azil i migracije i eventualno jedinstvenu pograničnu stražu EU.
Sadašnja mreža 28 odvojenih sistema za azil ne funkcioniše: skupa
je, neefikasna i dovodi do neobuzdano nekonzistentnih rezultata u
određivanju ko se kvalifikuje za azil. Nova agencija bi postepeno
usmerila procedure; ustanovila zajednička pravila za zapošljavanje i
preduzetništvo, kao i za konzistentne beneficije; i razvila bi
efikasnu politiku povratka uz poštovanje prava migranata koji ne
žele da se kvalifikuju za azil.
Četvrto, moraju biti uspostavljeni bezbedni kanali za tražioce
azila, počev od Grčke i Italije do zemalja koje su njihova
destinacija. To je veoma hitno kako bi se primirila panika. Sledeći
logičan korak je širenje prostora u najizloženijem regionu čime bi
se smanjio broj migranata koji se odlučuju za opasan mediteranski
prolaz. Ako tražioci azila imaju razumnu priliku da najzad stignu do
Evrope, mnogo su veći izgledi da će ostati tamo gde se nalaze. To će
zahtevati pregovore sa najizloženijim zemljama, u saradnji sa
agencijom UN za izbeglice, kako bi se tamo uspostavili procesni
centri - a Turska bi bila prioritet.
Operacionalni i finansijski aranžmani EU bili bi iskorišćeni da se
uspostave globalni standardi za tretman tražilaca azila i migranata.
To je peta tačka sveobuhvatnog plana.
Konačno, da bi apsorbovala i integrisala više od milion tražilaca
azila godišnje EU treba da mobiliše svoj privatni sektor - NVO,
crkvene grupe i biznis - koji bi delovali kao sponzori. To će
zahtevati ne samo odgovarajuće finansiranje, već i ljudski i
informaciono-tehnološki kapacitet za povezivanje migranata i
sponzora.
Egzodus iz ratom razorene Sirije nikada nije trebalo da postane
kriza. Bio je dug u nastajanju, lako predvidljiv i veoma upravljiv
za Evropu i međunarodnu zajednicu. Mađarski premijer Viktor Orban je
sada takođe sačinio plan u šest tačaka za krizu. Ali njegov plan,
koji ljudska prava tražilaca azila i migranata podređuje bezbednosti
granica, preti da podeli i uništi EU odričući se vrednosti na kojima
je bila zasnovana i kršeći zakone kojima bi trebalo da se upravlja.
EU mora odgovoriti originalnom evropskom politikom azila koja će
staviti tačku na paniku i nepotrebnu ljudsku patnju. |