DANI: Nedavno ste, u intervjuu TVCG, rekli da su poslednje tri
godine bile najteže u Vašoj političkoj karijeri. Zašto najteže?
ĐUKANOVIĆ: Dva su razloga za takvu ocjenu. Prvo, Crna Gora se, tokom
poslednje tri godine, suočila sa ozbiljnim deformacijama u
funkcionisnju političkog sistema, prouzrokovanim ne samo cijepanjem
doslovno svih opozicionih stranaka, a onda i transferima poslanika
iz jedne partije u drugu, nego i podjelom unutar Socijaldemokratske
partije (SDP), koja je gotovo dvije decenije bila koalicioni partner
Demokratskoj partiji socijalista (DPS). I prije podjele na dvije
stranke, politika SDP-a izgledala je prilično šizofreno: iako su
njihovi ministri sjedjeli u Vladi na čijem sam čelu, poslanici te
partije su, zahvaljujući prije svega svom stranačkom šefu i
predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću, svojim čestim ulascima u
ad hoc saveze sa opozicijom pokušavali da se u Skupštini predstave
kao nekakva „opozicija unutar vlasti“.
DANI: I zato ste, krajem januara 2016, u crnogorskoj Skupštini
inicirali postupak provjere povjerenja Vladi?
ĐUKANOVIĆ: Zato. Tokom trodnevne parlementarne rasprave, Vlada je,
kao što znate, dobila podršku većine: „za“ su glasali Demokratska
partija socijalista, sve stranke manjinskih naroda, Liberalna
partija i opoziciona Pozitivna Crna Gora; „protiv“ povjerenja Vladi,
zajedno sa dijelom opozicije, izjasnili su se i poslanici SDP-a. Tom
se odlukom naš dvodecenijski koalicioni partner sam preselio u
opozicione klupe. Svi izuzev šefa te partije i parlamenta, Ranka
Krivokapića, koji je, iako novopečeni opozicionar, insistirao na
tome da po svaku cijenu ostane na mjestu predsjednika Skupštine,
čime je pokušao da dodatno usavrši svoj trogodišnji sistem
vladavine: za sebe je, naime, tražio status „opozicije na vlasti“;
status, inače, nepoznat u bilo kojem uporednom iskustvu demokratskog
svijeta.
DANI: Koji je drugi razlog zbog čega ste tri poslednje godine
definisali kao najteže u političkoj karijeri?
ĐUKANOVIĆ: Drugi je proces približavanja Crne Gore NATO-u, koji je,
kao i svaka novina, kod dijela društva izazvao očekivanu reakciju:
strah od novog i nepoznatog, strah od jasno definisanih pravila
igre... Kada sam krajem 2006, nakon referenduma o obnovi crnogorske
državnosti i pobjede na parlamentarnim izborima, odlučio da se
povučem iz izvršne vlasti, bio sam ubijeđen da je politička
garnitura na čijem sam čelu ostvarila najvažniji politički cilj koji
se u jednoj generaciji može ostvariti – obnovili smo državnu
nezavisnost. Deset godina kasnije, siguran sam da poziv Crnoj Gori
za članstvo u NATO-u, uprkos brojnim unutrašnjim i spoljnim
opstrukcijama, nije manje značajan za budućnost ove zemlje od same
nezavisnosti. Pritom, jasno je da se Crna Gora ulaskom u Alijansu ne
sprema za rat; baš kao i to da NATO, pozivajući Crnu Goru u svoj
savez, nije u prvom planu imao crnogorske vojne efektive.
DANI: O čemu je onda riječ?
ĐUKANOVIĆ: O tome da je ulazak u NATO ne samo satisfakcija za dobro
obavljene reforme, nego i dokaz da savremena Crna Gora želi da
promijeni civilizacijski krug kojem je tokom svoje burne istorije
pripadala i zbog čega je ostala na tako niskom stepenu ekonomskog i
demokratskog razvoja. Ta savremena Crna Gora pripada novom sistemu
vrijednosti, koji podrazumijeva tržišnu ekonomiju, razvijenu
demokratiju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih i manjinskih
prava... Podsjetiću vas da je prije deceniju ili dvije Crna Gora
bila jedan od ekonomski najmanje razvijenih republika bivše
Jugoslavije; desetak godina nakon obnove svoje nezavisnosti, Crna
Gora je, ako izuzmemo Sloveniju i Hrvatsku, ekonomski najrazvijenija
država regiona, sa blizu 6.000 € GDP per capita. Evropski prosjek je
28.000 €, što jasno govori o dubini zaostajanja, koje je posledica
dugog crnogorskog tumaranja balkanskim bespućima.
DANI: Ako je početkom devedesetih to „tumaranje“ predvodila Vaša
Demokratska partija socijalista, ako je, dvijehiljaditih, ona bila
stožer povratka državne nezavisnosti, ako je danas ista stranka
najzaslužnija za to što je Crna Gora na pragu ulaska u NATO, šta to
onda govori o crnogorskom društvu, šta o Vašoj partiji, a šta o Vama
lično?
ĐUKANOVIĆ: Devedesetih smo se svi, i kao vlast i kao građani,
suočili sa izazovima koji su nosili mnogo nepoznatog i rizičnog i za
ljude sa mnogo većim životnim i političkim iskustvom. Ne tražeći za
sebe alibi – više puta sam, kao što znate, veoma jasno kazao da za
sve što se dogodilo dijelim odgovornost sa ljudima koji su i tada i
kasnije učestvovali u političkom životu bivše Jugoslavije – ipak
podsjećam da sam mjesto premijera Crne Gore preuzeo sa dvadeset i
devet godina. Činjenica je, dakle, da početkom devedesetih nijesam
prepoznao dubinu političkog procesa koji je zahvatio društva
centralne i istočne Evrope - uključujući i crnogorsko - i da sam i
sâm bio vođen prenaglašenom, dakle, iracionalnom jugoslovenskom
emocijom. Kao prvi predsjednik neke države na prostoru bivše
Jugoslavije, 2000. godine sam se izvinio Hrvatskoj za sve ono što je
bilo koji građanin Crne Gore u uniformi JNA nažao učinio bilo kome
građaninu Hrvatske tih godina. I, kao što znate, to je izvinjenje
prihvaćeno i od strane predsjednika Stjepana Mesića i od strane
zvanične Hrvatske, sa kojom Crna Gora danas ima kvalitetne susjedske
odnose i saradnju.
DANI: Kada ste govorili o spoljnim preprekama na putu približavanja
Crne Gore NATO-u, pretpostavljam da ste prije svega mislili na
reakciju Rusije.
ĐUKANOVIĆ: Tako je.
DANI: Je li Vas iznenadilo oštar ton poruka upućenih i Crnoj Gori i
Vama lično?
ĐUKAOVIĆ: Jeste. Iako sam očekivao da će se Rusija, kao i u
prethodnim slučajevima proširenja, usprotiviti crnogorskom ulasku u
NATO, zaista me je iznenadila ta direktnost, oštrina i personalna
usredsređenost. Mislim da takva reakcija definitivno ne priliči
zemlji takvog globalnog značaja i veličine, takve grandiozne kulture
i istorije. Naročito ako uzmete u obzir da je upućena najmanjoj
državi na Balkanu, sa kojom Rusija tri vijeka ima zvanične političke
odnose.
DANI: Crnogorskog Vladiku Danila je 1715. u Petrogradu zaista primio
Petar Veliki, prihvatajući na neki način rusko pokroviteljstvo nad
Crnom Gorom. Zašto je, dakle, reakcija Rusije bila tako žestoka, šta
mislite?
ĐUKANOVIĆ: Zato što se Crna Gora našla u poziciji kolateraine štete
ozbiljnog poremećaja na relaciji Evropa-Rusija, Rusija-Amerika.
Kriza u Ukrajini, kasnije i problem u Siriji, doveli su do
eskalacije konflikata na globalnoj sceni. Da je Crna Gora bila pred
vratima NATO-a u vrijeme kada je savez Rusija-NATO veoma harmonično
funkcionisao, reakcija Moskve bi, vjerujem, bila neuporedivo blaža.
Ovako... Vidjeli ste saopštenja ruskog Ministarstva inostranih
djela, reakciju Dume, kao i veoma rigidne izjave pojedinih ruskih
zvaničnika, parlamentaraca, ljudi nesumnjivog uticaja i bliskih
Kremlju.
DANI: Kako su na te poruke reagovali građani Crne Gore?
ĐUKANOVIĆ: Tradicionalno.
DANI: Šta to znači?
ĐUKANOVIĆ: Znači da su u dijelu crnogorske političke i društvene
scene probuđeni sentimenti u skladu sa određenim pređašnjim
istorijskim iskustvima. Politički, ponašanje dijela partijskih
čelnika, međutim, nema nikakvo ideološko određenje, što bih,
vjerujte mi, uvijek više cijenio i razumio. Naprosto, riječ je o
pokušaju manipulacije te političke grupacije sa ciljem da se,
zloupotrebom tuđeg autoriteta, silom dočepa vlasti. Što smo,
uostalom, vidjeli 24. oktobra 2015, kada su pristalice Demokratskog
fronta (DF), atakujući na ustavni poredak, silom pokušali da zauzmu
Skupštinu Crne Gore.
DANI: Ima li Demokratski front svoju vojnu formaciju, koju, sudeći
po snimku koji su sami postavili na Youtube, čine pripadnici
nekadašnjeg zloglasnog Sedmog bataljona još zloglasnije Vojske
Jugoslavije?
ĐUKANOVIĆ: Čelnici DF-a formaciju o kojoj govorite zvanično nazivaju
svojom redarskom službom. Po određenim manifestacijama, međutim, ona
jasno i namjerno asocira na vojnu strukturu, koja se Crnom Gorom
kreće u uniformama sa obilježjima druge države.
DANI: Koje?
ĐUKANOVIĆ: Srbije. „Redari“ DF-a za sada nijesu naoružani; da su
tako nešto i pokušali, država bi istog trenutka reagovala.
Crnogorska uprava policije analizirala je funkcionisanje te
organizacije i, koliko znam, podnijela prijavu Tužilaštvu, koje se
sada tim pitanjem bavi.
Zanimljivo je da čelnici DF-a svoje navodno prorusko raspoloženje
relativno uspješno prodaju na određenim moskovskim adresama.
DANI: Na kojima, na primjer?
ĐUKANOVIĆ: Vjerujem da ste vidjeli da je lider DF-a Andrija Mandić
nedavno objavio fotografiju sa funkcionerom Jedinstvene Rusije, dok
su ostali čelnici te političke grupacije imali sastanke sa visokim
predstavnicima Dume. Dakle, nema sumnje da određeni linkovi postoje.
Čudno je samo to što komunikaciju sa Crnom Gorom, svojom
tradicionalnom saveznicom, Rusija danas održava kontaktima sa
opozicionim strankama. No, to je trenutno izbor Rusije.
DANI: Znači li to da je DF u ovom mometu zaista „ruski adut” u Crnoj
Gori, baš kao što je, kako to tvrde pojedini beogradski analitičari,
Milorad Dodik „glavni ruski igrač” na Balkanu?
ĐUKANOVIĆ: Demokratski front je prije svega politički simbol
inferiorne svijesti, koja je uvijek za ostvarenje svojih političkih
ciljeva tražila pomoć sa strane. Prethodne dvije decenije ti su
ljudi sebe vidjeli kao eksponente velikosrpske politike, pa nikoga
nije mnogo iznenadilo to što su za svoje destruktivne,
anticrnogorske ciljeve molili pomoć najprije od Slobodana
Miloševića, kasnije i od Vojislava Koštunice. Interesantno je da je
prije samo nekoliko godina šef DF-a Andrija Mandić, koji je danas na
čelu anti-NATO protesta u Crnoj Gori i koji se zaklinje u „majčicu
Rusiju”, američkom ambasadoru u Podgorici nudio svoje usluge podrške
ulasku Crne Gore u NATO u zamjenu za pomoć u obaranju crnogorske
vlasti. Koju je, poznato je, i tada kvalifikovao kao kriminalnu,
korumpiranu i slično. Pokazalo se da su se Mandić i ostali iz DF-a
uzalud nadali da će lako prevariti Vašington i Brisel. Kada je to
propalo, okrenuli su se Moskvi, sa kojom su takođe danas neiskreni:
nadaju se, naime, da će prevariti i Rusiju i da će njeno
antinatovsko raspoloženje iskoristi protiv vlasti u Crnoj Gori i
protiv nezavisnosti Crne Gore. Zato i kažem da je riječ o grupaciji
u kojoj je mnogo više nerealnih ambicija nego bilo kakvog ozbiljnog
uvjerenja, ideologije ili principijelnosti.
DANI: Niste mi odgovorili na pitanje šta mislite o Dodiku kao
„glavnom ruskom izgraču na Balkanu”.
ĐUKANOVIĆ: Danas je na Balkanu mnogo onih koji bi da se nekako
uguraju na tu poziciju. Po pravilu, riječ je o političarima koji su
najprije pokušali saradnju na planu EU i NATO integragija i koji su,
pokazavši se nedoraslim za izazove demokratske emancipacije i
razvoja, izabrali drugu stranu - onu koja ne traži ništa više do
spretnosti i vještinu hoda po kozjim stazama balkanske politike.
Primjer su čelnici DF-a o kojima sam već govorio.
Kada je o Miloradu Dodiku riječ, saglasan sam - današnji utisak je
da je on jedan od važnijih partnera ruske politike na Balkanu. Da li
je uistinu tako, ne mogu potvrditi zbog veoma prorijedjene međusobne
komunikacije. Istine radi, Milorada Dodika pamtim kao čovjeka veoma
iskrenog i hrabrog antinacionalističkog, antimiloševićevskog
političkog angažmana, i to iz vremena kada smo, pokušavajući da
predstavimo politiku evropske budućnosti regiona, često gostovali na
svim najvažnijim zapadnoevropskim i američkim adresama. Isto tako
pamtim i njegovu podršku demokratskoj obnovi crnogorske državnosti.
DANI: U vrijeme kada su se, kao što kažete, čelnici Demokratskog
fronta – četnički vojvoda Andrija Mandić i Nebojša Medojević –
Briselu predstavljali kao poželjna demokartska alternativa Vašoj
vlasti, pojedini državni funkcioneri, prije svih tadašnji premijer i
potpredsjednik DPS-a Igor Lukšić, navodno su planirali da, zajedno
sa Mandićem, Medojevićem, Miodragom Lekićem, predsjednikom Skupštine
Rankom Krivokapićem, kao i sa takozvanim zdravim snagama unutar Vaše
stranke formiraju politički savez kako bi Vas svrgli sa vlasti. Ima
li istine u ovim spekulacijama?
ĐUKANOVIĆ: Tačno je, postojali su takvi nerealni planovi od strane
onih koji u dužem periodu sebe pokušavaju da predstave kao „tajne
arhitekte” crnogorske političke scene. Naravno, mislim na društvo
oko „Vijesti” i „Monitora”, koje svako malo formira političke
partije sa ciljem da pomoću njih preuzmu vlast kako bi zaštitili
svoj nemali imetak koji su, uzgred, stekli upravo u ovom sistemu.
Kako vrijeme prolazi, ti pokušaji izgledaju sve karikaturalnije.
Sastavni dio njihove konstrukcije uvijek su trebale biti takozvane
zdrave snage DPS-a, koje bi, kao što sam kazao, omogućavajući
promjenu vlasti, mojim uklanjanjem iz političkog života zaštitile
vlasničku i menadžersku strukturu u ovim medijima, koju su i njihovi
njemački partneri na kraju zajedničkog i neuspješnog biznisa opisali
kao - kriminalnu.
DANI: Pitala sam da li su u vrhu DPS-a postojale takve ambicije.
Spomenula sam Igora Lukšića...
ĐUKANOVIĆ: Ne znam prema kome su sve u DPS bile podešene nišanske
sprave vlasnika «Vijesti» i «Monitora», ali znam da u našoj partiji
takve ideje nikada nijesu bile iskazane. Jesu li „arhitekte
političkog života” o kojima sam govorio, bliskošću sa nekim ljudima
iz DPS-a mogle živjeti u takvoj iluziji – moguće; međutim, podjele
na koje su računali unutar naše partije nikada nijesu imale ni
minimalnu šansu.
DANI: Pored Rusije, ko još stoji iza anti-NATO protesta DF-a? Da li
su to Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Amfilohije, koji je dao
nekoliko veoma zapaljivih izjava.
ĐUKANOVIĆ: Nije tajna da se retorika SPC-a pojačavala kako se Crna
Gora približavala NATO. U međuvremenu se ispostavilo da vokabular
SPC nije samo anti-NATO, već i izrazito antievropski, što je uticalo
na dodatno podizanje političke temperature na ulici. Sjetićete se da
smo sličnu situaciju imali i uoči referenduma 2006, pa smo, eto,
nekako preživjeli. Doduše, uloga mitropolita Amfilohija sada je
naglašenija, dodatno politizovana, iako smo se kao vlast trudili da
ne uzvraćamo istom mjerom. Vjerovali smo, naime, da bi bilo dobro
ako bi se svako od nas pozabavio svojim poslom. Što prije SPC bude
razumjela takvu poruku, svima će, siguran sam, biti bolje.
DANI: Rekli ste da ste bili iznenađeni direktnošću, oštrinom i
personalnom usredsređenošću poruka koje su stizale iz Moskve; u tom
smislu, osjećate li se i fizički ugroženim? Ukazujući upravo na tu
opasnost, pojedini i srpski i crnogorski istoričari podsjetili su da
je crnogorskog knjaza Danila, recimo, 1860. glave koštala namjera da
politički kurs Crne Gore okrene od Istoka ka Zapadu.
ĐUKANOVIĆ: Tačno je, rekao sam da me je stepen direktnosti i
personalne usredsređenosti iznenadio, ali daleko od toga da te
napade doživljavam lično. Jer, ne mogu ja biti problem Rusije; prije
će biti da je Crna Gora, zbog pozivnice u NATO, dio ruske
konfrontacije sa Zapadom. Hožu da kažem da Moskva, dakle, nema
problem sa mnom; ima ga sa crnogorskom orijentacijom ka NATO-u.
Najzad, kada me pitate o ugroženosti… Vjerujem da su danas metodi
političke borbe ipak nešto malo humaniji.
DANI: Da, tu poslovičnu rusku humanost potvrđuje i slučaj Aleksandra
Litvinjenka.
ĐUKANOVIĆ: …Nadam se da ćemo međusobne političke nesporazume ipak
uspjeti da riješimo političkim dijalogom.
DANI: Kako ste uspjeli da SAD ubijedite u to da podrže Crnu Goru na
putu u NATO?
ĐUKANOVIĆ: Američka podrška je još u ranoj fazi bila od presudnog
značaja. Baš kao i podrška EU, koja je donekle sporije sazrijevala.
U završnici, i podrška Njemačke bila je veoma određena i snažna.
Pokazalo se da su privrženost Crne Gore reformama i želja da
sistematično i beskompromisno usvaja evropske standarde doveli do
toga da, pored SAD, i potpora EU zvaničnoj Podgorici danas bude
nepodijeljena.
DANI: Ipak, niste se sreli sa kancelarkom Angelom Merkel. Kako se ta
činjenica čita u diplomatskim krugovima: da li je, dakle, riječ o
odnosu prema Crnoj Gori ili o odnosu prema Vama lično?
ĐUKANOVIĆ: Tačno je da nijesam imao bilateralnu posjetu Njemačkoj,
iako sam se sa kancelarkom Merkel sretao na brojnim međunarodnim
konferencijama. Kako se to čita? Vjerujte mi da se u to nijesam
posebno udubljivao. Odavno već ne iniciram susrete sa zvaničnicima
zbog fotografisanja za domaću upotrebu, već samo onda kada imam
konkretnu temu za razgovor. Uostalom, nakon dvadeset i pet godina
aktivnog učešća u političkom životu, veoma dobro znam da lični i
partijski rejtinzi ne zavise od podrške sa strane, već da su prije
svega rezultat odgovornosti koju pokazujemo na domaćoj sceni. Upravo
u skladu sa tim tretirani smo i u međunarodnim krugovima.
DANI: Ali ne krijete da su Vam prijali susreti sa američkim
potpredsjednikom Džoom Bajdenom, kao i njegova više puta javno
iskazana podrška Crnoj Gori i Vama lično.
ĐUKANOVIĆ: Jesu, u pravu ste. Sa potpredsjednikom Bajdenom imam
veoma dugu istoriju odnosa, koja izlazi iz domena komunikacije
predstavnika države koja je najmoćnija na planeti i koja je lider
NATO-a i predstavnika jedne male zemlje koja želi da postane članica
te vojne alijase. Nema sumnje da je potpredsjednik Bajden ključno
uticao na opredjeljivanje američkog stava oko upućivanja pozivnice
Crnoj Gori, kao i na afirmisanje crnogorskog primjera među našim
NATO saveznicima.
DANI: Kažete da članstvo Crne Gore u NATO ne znači da država čiji
ste premijer ima namjeru da ratuje. Ipak, nedavno ste upozorili na
to da velikodržavni projekti na Blakanu nijesu završeni. Gdje ih
prepoznajete?
ĐUKANOVIĆ: Jasno je da otklanjanje tragova poslednje ratne
katastrofe na prostoru bivše Jugoslavije nije završeno, što se prije
svega vidi na primjeru otežanog funkcionisanja Bosne i Hercegovine,
u kojoj opet možete čuti političke teze koje asociraju na period
uoči raspada SFRJ. Pored toga, sa određenih balkanskih adresa – kako
iz Prištine, tako i iz Tirane – povremeno stižu poruke o Albaniji u
«prirodnim granicama», o bezuslovnoj integraciji Kosova i Albanije,
što porazumijeva prekrajanja koja za sobom povlače opasnost od
lančanih reakcija. Treba podsjetiti da se opozicija u Prištini i
danas protivi sporazumu o razgraničenju koji smo potpisali sa
Kosovom, kao i na tzv. slučaj Sutorina, lansiran nakon što je
usaglašen sporazum o razgraničenju između Crne Gore i BiH...
DANI: Zanimljivo je da se Bošnjačka stranka, koalicioni partner
Vašeg DPS-a, oštro usprotivila ideji o Sutorini kao dijelu BiH.
ĐUKANOVIĆ: Svaka zemlja bi samo mogla poželjeti lojalnost kakvu
manjinski narodi pokazuju prema svojoj državi Crnoj Gori. Što je,
priznaćete, na Balkanu primjer bez presedana. Da bi opstao, taj
odnos mora biti dvostran, pa je Crna Gora, vjerujem, uvijek veoma
pažljivo profilisala politiku prema svojim manjinama.
Kada je o Sutorini riječ, siguran sam da ta epizoda nije poremetila
veoma dobre odnose Podgorice i Sarajeva, što dokazuje i činjenica da
smo, nakon kratkotrajnog zastoja u funkcionisanju Predsjedništva
BiH, konačno utvrdili granice između naše dvije države.
DANI: Otkud ta ideja o Sutorini, šta mislite?
ĐUKANOVIĆ: To je zanimljivo pitanje... Vjerujem da se sjećate da je
u svojoj poslednjoj fazi ideja o prekrajanju granice između Crne
Gore i BiH lansirana iz bošnjačkih intelektualnih krugova; nekoliko
godina ranije, ista teza mogla se čuti u nekim drugim
bosanskohercegovačkim krugovima.
DANI: U kojim?
ĐUKANOVIĆ: U redovima Srpske pravoslavne crkve. Danas mislim da
imaju pravo oni koji se pitaju ko bi to mogao inspirisati Bošnjake
na obnovu ideje o «vraćanju Sutorine», a što možda ne dolazi iz same
Bosne i Hercegovine.
DANI: Odakle dolazi?
ĐUKANOVIĆ: To bi se svakako moglo povezati sa bilo kim kome se ne
sviđa progres Crne Gore u integracijama, niti ostvarenje njenih
strateških spoljnopolitičkih ciljeva.
DANI: Kako stvari stoje sa srpskim velikodržavnim projektom, koji je
vjekovima predstavljao opasnost i po Crnu Goru i po region?
ĐUKANOVIĆ: Odnos zvanične državne politike Srbije prema Crnoj Gori
od 2012. značajno je unaprijeđen. Ako izvjesne pojedinačne stavove i
disoniranja uporedimo sa prethodnim vremenima u kojima smo se
svakodnevno susretali ne samo sa verbalnim političkim provokacijama,
nego i sa operativnim ugrožavanjem bezbjednosne stabilnosti Crne
Gore, moramo reći da trenutni odnosi zaslužuju afirmaciju i
povjerenje.
DANI: Ako je premijer Aleksandar Vučić u tom smislu zaista korektan,
ako je, sa druge strane, predsjednik Tomsilav Nikolić sve samo nije
pristojan, zar nije neobično to što crnogorski državni vrh glasno
ćuti na brojne uvrede koje konstantno stižu iz Predsedništva Srbije?
ĐUKANOVIĆ: Reakcija Crne Gore može djelovati i onako kako ste je
upravo opisali, ali, ponavljam: u državnoj politici Srbije danas ne
vidimo ranije dominantnu destrukciju. Umjesto toga, uočavamo
uvažavanje realnosti: država smo koja samostalno bira svoj put, što
je najvažnije i za Crnu Goru i za budućnost crnogorsko-srpskih
odnosa. Tačno je da postoje „politički izleti“ na koje ste ukazali,
koji su više nalik Miloševićevom ili Košuničinom političkom modelu
nego odnosima koje uspostavlja savremena Srbija. Kao što znate, Crna
Gora na to odgovara neslaganjem, koje podrazumijeva državničku
pristojnost. Dakle, upravo onako kako je to učinio predsjednik Crne
Gore Filip Vujanović. Jasno je da Crna Gora nikada neće dozvoliti da
je bilo ko vrijeđa ili omalovažava, ali isto tako ne može sebi
priuštiti luksuz da se sukobljava i svađa, da gubi vrijeme u
besmislenim i jalovim političkim prepucavanjima i raspravama.
DANI: Moram da priznam da sam iznenađena razumijevanjem i
tolerancijom koje pokazujete prema aktuelnom državnom vrhu Srbije, a
koje nijeste iskazivali ni prema Vojislavu Koštunici ni prema Borisu
Tadiću. Uzgred, čudeći se Vašim oštrim ocjenama izrečenim na račun
njegove politike, bivši predsjednik Srbije tvrdi da je sa Vama imao
izuzetno korektan odnos.
ĐUKANOVIĆ: Gospodin Tadić veoma dobro zna da su se ispod prividnog
međusobnog uvažavanja – ne mislim u personalnoj, već u ravni
predstavnika dvije države – uvijek krili opasni pokušaji opstrukcije
Crne Gore od strane politike koju je personifikovao. U tom smislu,
siguran sam da gospodina Tadića moje ocjene ni malo ne iznenađuju.
DANI: Pored finasijske podrške takozvanim nezavisnim medijima koji
su politički angažovani na Vašem rušenju, kao i činjenice da su neki
njegovi savjetnici koordinirali rad prosrpske opozicije u Crnoj
Gori, šta ste još zamijerali tadašnjem predsjedniku Tadiću?
ĐUKANOVIĆ: Prije svega naglašenu potrebu da, potenciranjem navodnih
problema u Crnoj Gori, afirmiše vlastite ili rezultate države na
čijem je čelu. I Briselu i Vašingtonu su, naime, od strane
beogradske vlasti koju je Boris Tadić personifikovao svakodnevno
servirane priče o tome kako se Srbija navodno suočava sa strašnim
problemom da zaustavi izvoz ogromnog kriminala iz Crne Gore. Što je,
uskoro se pokazalo, bilo daleko od istine. Sa druge strane, otvoreno
mogu da kažem da nije bilo međunarodne adrese na kojoj sam
razgovarao i o tadašnjoj i o današnjoj Srbiji a na kojoj nijesam
krajnje iskreno govorio da je riječ o državi koja je najvažnija za
naš region i da bi bilo veoma važno da kao takva Srbija što prije
zauzme svoje mjesto u evropskoj kompoziciji Balkana. Nakon što je,
sa premijerom Vučićem na čelu, Srbija napokon hrabro otvorila neke
teme i pitanja koja su prethodne vlasti u njoj prećutkivale ili
odlagale – od Kosova do reformi, od regionalne saradnje do evropske
integracije – u taj stav još i više vjerujem.
DANI: U Beogradu postoji teza da ste, upravo zbog međusobnog
animoziteta, veoma doprinijeli političkom porazu Borisa Tadića na
predsjedničkim izborima 2012. Jedan od visokih funkcionera
Demokratske stranke rezignirano mi je tada rekao kako „I Toma i
Vučić i cela srpska opozicija kod Mila odlaze kao kod patrijarha”.
ĐUKANOVIĆ: U izborima u Srbiji 2012. nijesam imao nikakav angažman,
izuzev onoga koji je bio i logičan i javan. Naime, odgovarajući na
njihov poziv, prije početka predizborne kampanje, sreo sam se sa
Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem...
DANI: Učinili ste, dakle, upravo ono što su svojevremeno činili
Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica, a što Vas je s pravom
iritiralo: sastali ste se sa predstavnicima opozicije i na taj način
pokazali ko je Vaš favorit na izborima u susjednoj državi.
ĐUKANOVIĆ: Samo sam pristojno odgovorio na inicijativu političara sa
kojima sam u prošlosti imao međusobno veoma krupne političke
razlike. Međutim, tokom tog razgovora, shvatio sam da pred sobom
imam ljude spremne da na sebe preuzmu odgovornost za neophodne
promjene u Srbiji, što mi je djelovalo dovoljno inspirativno da
pokušam da saznam da li je moguće, u slučaju njihove izborne
pobjede, izgraditi bolje i harmoničnije odnose dvije države. Za sada
se pokazalo da je to bio dobar potez, dobra politička investicija. |