Igrom slučaja, dan pre izricanja presude Radovanu Karadžiću u Haškom
tribunalu, imao sam priliku da pogledam nemački film Labyrinth of
Lies (Lavirint laži) koji se bavi atmosferom u Nemačkoj nakon Drugog
svetskog rata i pokušajima da se prenebregnu ili gurnu pod tepih
nacistički zločini i da se veliki broj onih koji su bili počinioci
teških zločina ne izvedu pred sud pravde. Pored toga, film na
izuzetan način tematizira (ne)svesno izbegavanje građana da se suoče
s stravičnim zločinima koje su njihovi roditelji, braća, rođaci,
prijatelji, sugrađani počinili za vreme rata.
Tokom gledanja filma teško je da ne budete duboko potreseni koliko
on precizno oslikava Srbiju danas u kojoj ne postoji ni najmanja
želja za suočavanje sa zločinima počinjenim na prostorima bivše
Jugoslavije, kao i da se javno preispita i osudi nacionalistička
ideologija velike Srbije.
Jedan od slikovitih primera za tako nešto je razgovor s advokatom
Novakom Lukićem koji je B92 objavio na svom portalu na dan izricanje
presude Radovanu Karadžiću. Lukić, koji je zastupao [Veselina]
Šljivančanina i [Momčila] Perišića pred Haškim tribunalom je istakao
da ako optužnica za genocid u Srbrenici ne bi prošla, "to će biti
jedan veliki uspeh. Ukoliko Karadžić ne bude osuđen za genocid u
Srebrenici, odnosno za učešće u njemu, onda se učešće politike u
njemu isključuje i srebrenički događaj ostaje vezan isključivo za
vojnu i policijsku priču".
Upravo ova izjava advokata Lukića je savršen primer onoga što
svedočimo već decenijama unazad u Srbiji - nastojanje da se po svaku
cenu ideolozi i političari nalogodavci izuzmu od bilo kakve
odgovornosti za počinjena zlodela.
Kazne za ideologe
U emisiji Pošteno na Federalnoj televiziji Bosne i Hercegovine
Izabela Kisić, izvršna direktorka Helsinškog odbora u Srbiji, u tom
kontekstu je pokušala da ukaže na esencijalni značaj odgovornosti
nacionalističke ideologije srpske "elite" i podsetila da su nakon
Drugog svetskog rata u Nemačkoj najteže kazne dobijali upravo oni
koji su bili ideolozi iliti idejni inspiratori nacističkih zločina,
a ne sami izvršitelji tih zločina. Ovakav pristup predstavlja jedini
pravi put ako se želi ne samo suočavanje već pre svega
razračunavanje i potpuni raskid s ideologijom mržnje i smrti.
Zbog toga presuda Radovanu Karadžiću da je kriv za počinjeni geoncid
u Srebrenici je od neprocenjivog značaja. Ne samo zbog toga što je
od sada čitav politički vrh Republike Srpske i de jure direktno
odgovoran za zločine protiv čovečnosti i genocid, već je time jasno
donesena pravna presuda i malignoj srpskoj ekspanzionističkoj
ideologiji koja se već vekovima zasniva na etničkom čišćenju i
eliminaciji svih onih koji se ne uklapaju u sliku etnički čiste
Velike Srbije.
Razlika između Karadžićeve ideje o velikoj Srbiji i srpskih
klero-nacionalističkih pokreta tokom 20. veka ne postoji. Svako ko
uzme i pročita izuzetno precizno dokumentovane knjige Vladimira
Dedijera i Antuna Miletića Genocid nad Muslimanima i skoro
publikovanu knjigu Milana Radanovića Kazna i zločin shvatiće da je
to suštinski ista ideja koja ima identičan cilj - uništiti svo
nesrpsko stanovništvo na teritorijama na koje srpska nacionalistička
ideologija tvrdi da polaže (prirodno) pravo.
Stranke bez teksta
Međutim, pitanje je na kakav odjek će ova presuda naići u Srbiji i
da li će ona biti prihvaćena i interpretirana na način na koji bi to
bilo neophodno? Izgledi za tako nešto su minimalni.
Srpska politička elita u jeku predizborne kampanje ne pronalazi za
shodno da na bilo koji način ukaže na odgovornost srpske
nacionalističke politike za počinjena zverstva na prostorima bivše
Jugoslavije. Takvo kalkulantsko ponašanje najpre govori o
moralno-etičkom krahu stranaka koje se izjašnjavaju kao
antinacionalističke.
Sem Liberalno-demokratske partije, sve značajnije stranke koje
pretenduju na glasove "druge Srbije" (Demokratska stranka, SDS
Borisa Tadića, Dosta je bilo, Levica Srbije) su na svojim zvaničnim
portalima ostale apsolutno neme na izrečenu presudu Radovanu
Karadžiću. U isto vreme, sve partije su bez izuzetka uputile javno
saopštenje i osudu povodom godišnjice od početka NATO bombardovanja.
S druge strane, izjava premijera Srbije Aleksandra Vučića da "neće
dozvoliti da se presuda iskoristi za napade na RS" i da će "stati uz
svoj narod" nikako ne sme da se doživljava kao puka izborna
populistička izjava novorođenog evropejca, već pre kao inherentno
radikalno nacionalistički svetopogled srpskog premijera koji je u
vreme počinjenog genocida bio glavna perjanica maligne politike
Vojislava Šešelja.
Povampirenje nacionalizma
Nataša Kandić je u svom autorskom tekstu u dnevnom listu Danas veoma
tačno ukazala na poraznu situaciju na srpskoj političkoj sceni
rečima: "…nemamo političara koji misli o budućim generacijama koje
će poput nemačkih šezdesetosmaša postavljati pitanja, i prihvatiti
da je Holokaust deo identiteta nemačkog naroda i građanina… nemamo
političara koji će reći da je presuda Radovanu Karadžiću važna jer
sprečava reviziju istorije, i daje garancije da se zločin i genocid
više nikad i nikome ne ponove".
Upravo zbog nepostojanja takvih političara i nespremnosti šire
javnosti da se uhvati u koštac sa zločinima počinjenim tokom ratova
devedesetih godina na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i
Kosova u Srbiji se rehabilituju četnički pokret i Draža Mihajlović i
vođa kvislinške vlasti Milan Nedić, a na vlasti sede upravo oni koji
su decenijama skrivali od pravde i u nebesa uzdizali "herojstvo"
monstruznih umova poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Činjenica da ćemo nakon izbora 24. aprila u Srbiji na mestu
premijera najverovatnije ponovo imati Aleksandra Vučića, kao
predsednika Tomislava Nikolića, a kao najbučnijeg parlamentarca
haškog optuženika Vojislava Šešelja zaista nam ne daje nikakvu
garanciju da se srpska nacionalistička ideologija neće pre ili
kasnije ponovo povampiriti u svom najogoljenijem obliku. |