|
Slika unezvijerenog lica premijera Srbije Aleksandra Vučića koji u
Potočarima bježi pred razjarenom masom nije samo posljedica
višenedjeljne bestijalne antibošnjačke i anticivilizacijske kampanje
srpskih kontrolisanih medija i političara koji su, negiranjem
genocida u Srebrenici, konstantno vrijeđali i omalovažavali
srebreničke žrtve; ona je i posljedica kraha licemjerne i kratkovide
politike međunarodne zajednice koja je, odbacujući zdrav razum i
moral, prisilila žrtvu da zagrli onoga čija je politika i dovela do
srebreničkog genocida.
Precizno kvalifikovanje zločina
Taj neukusni pragmatizam briselskih pigmeja koji odnekud vjeruju da
je ozbiljnu politiku moguće voditi SMS porukama i besmislenim
tlapnjama o "izazovima" i tobožnjem "velikom prijateljstvu" sa
bijednim balkanskim poglavicama, uporno je ignorisao činjenicu da
"politika pomirenja" ne znači laganje, falsifikovanje istorije,
cinično pretvaranje dželata u nekakvog nakaznog "vili branta" koga
abolirate tako što ćete mu dozvoliti da sam formuliše patološku
kvalifikaciju vlastitog zločina. Naprotiv, ona znači upravo ono što
je u svom govoru u SB-u UN-a spomenula ambasadorka SAD-a Samanta
Pauer: precizno kvalifikovanje zločina, insistiranje na istinskom
pokajanju i preuzimanje odgovornosti za počinjeno.
Princip koji je primijenjen u Njemačkoj 1945. morao je, dakle, biti
primijenjen i na zapadnom Balkanu: baš kao što su Nijemci bili
suočeni sa holokaustom, tako je i srpski narod morao preuzeti
odgovornost za činjenicu da je u julu 1995. u Srebrenici počinjen –
genocid.
Da je Srbija to shvatila, da je na vrijeme suočena sa posledicama
zločinačke politike Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića i Vojislava
Šešelja, ne bi se danas tako tragično identifikovala sa genocidom;
ne bi u subotu u Potočarima bio razvijen veliki pano sa prijetnjom
Aleksandra Vučića izgovorenom u srpskoj Skupštini samo desetak dana
nakon genocida u Srebrenici: "Stotinu muslimana za jednog Srbina!".
Upravo su tu neljudsku formulu četrdesetih godina XX vijeka njemački
nacisti provodili nad Srbima.
Sa druge strane, da je međunarodna zajednica na vrijeme definisala
karakter ratova devedesetih, mnogo toga bi danas na Balkanu bilo
kudikamo drugačije.
Ko, naprimjer, spori to da su saveznici na kraju Drugog svjetskog
rata Drezden sravnili sa zemljom i da su, prilikom završnih
operacija oslobađanja, stradali i mnogi civili? Niko! Međutim, ta
činjenica ne mijenja karakter agresorskog pohoda Adolfa Hitlera.
Uostalom, šta je vojnik Vermahta tražio pod Staljingradom? Otkud
tamo?!
Drugim riječima, kako su se u tom "oslobodilačkom ratu", koji ovih
dana spominje predsjednik Tomislav Nikolić, Škorpioni našli u
Trnovu, Arkan u Bijeljini, a Aleksandar Vučić, po svedočenju
Vojislava Šešelja, na Jevrejskom groblju u Sarajevu?!
Grešio je...?!
Možda je jedina dobra okolnost prošlonedeljnog "pokušaja atentata"
("Baciš kamen – atentat; pobiješ više od 8.000 ljudi i – nije
genocid!", napisao je jedan beogradski tviteraš) na srpskog
premijera u Potočarima ta što je, prvi se put našavši u ulozi
progonjenog, mogao barem da nasluti kako su se osjećali svi ti
nevini ljudi koji su, tokom srebreničkog pakla, pokušali da pobjegnu
ispod noža Mladićevih nacista.
I nije tačno ono što, sa Miloradom Dodikom na čelu, ovih dana tvrdi
sramna propagandna mašinerija srpskog premijera: napad na Vučića
nije i ne može biti napad na Srbiju i srpski narod. Da jeste, zar bi
se u Srebrenici vijorila i srpska zastava?! Zar bi u Potočarima bili
najsrdačnije dočekani nevladini aktivisti, Srbi koji su iz Beograda
i drugih srpskih gradova došli da odaju poštu nevinim žrtvama
srebreničkog genocida?! Najzad, zašto sličnog "pokušaj atentata"
nije bilo prije nekoliko godina, kada je u Potočare, u ime Srbije,
došao predsjednik Boris Tadić?!
Riječ je, dakle, o nečemu drugom.
O Aleksandru Vučiću koji, izuzev "grešio sam i ne stidim se to da
priznam", nikada nikome nije objasnio šta je početkom devedesetih
tražio na obodima Sarajeva; zašto je Ratka Mladića proglašavao
herojem; zašto je njegove fotografije preljepljivao preko Bulevara
Zorana Đinđića; zbog čega je, suprotno presudama Međunarodnog suda
pravde i Haškog tribunala, uporno negirao srebrenički genocid; zašto
je Ruse, taj herojski narod koji veoma dobro zna šta je nacizam, a
šta Lenjingrad - do Sarajeva, najduža nacistička opsada u XX vijeku
– zašto je, dakle, baš njih pozvao da se zauvijek osramote braneći
nebranjivo; zbog čega je, "aktivirajući" kao alibi fašističke horde
Vojislava Šešelja i Dveri, zabranio akciju "Sedam hiljada", kojom su
građani Beograda htjeli da pokažu svoje duboko saosjećanje sa
žrtvama genocida počinjenog i u njihovo ime; zašto je raspomamljene
medije, vladine činovnike i ostalu fašističku ološ ponovo pustio s
lanca dozvolivši im da, sve se pozivajući na pomirenje i naričući
nad tragičnom sudbinom "hrabrog državnika" polomljenih naočara,
relativizuju srebrenički genocid i nastave da šire mržnju prema
Bošnjacima? I takvih još 8.372 – zašto.
Nakon svega, građanima Srbije ostaje da se nadaju da će premijer
Vučić konačno razmisliti zbog čega su ga tačno u subotu u Potočarima
neki bijesni ljudi, koje on danas silom pokušava da proglasi
huliganima, gađali kamenicama. Istovremeno, bosanskohercegovački
političari i javnost bi, umjesto takmičenja u patetičnim
izvinjenjima i posipanjima pepelom, mogli da razmisle o tome da
svima koji relativizuju ili negiraju najstrašniji zločin u Evropi
nakon Drugog svjetskog rata jednom zauvijek kažu upravo ono što su
rekli ambasadoru Ruske Federacije u Sarajevu: zabranjujemo dolazak u
Srebrenicu svima vama koji, negirajući genocid, skrnavite mjesto
našeg najdubljeg bola i sjećanja na biblijsko stradanje građana ove
zemlje. Samo tako bi izbjegli poniženje kakvo su doživjeli 11. jula
2015.
A briselski gorostasi?! Samo da su zdravo! |
