Aleksandar Vučić ima tešku priču. Pa još na ovu vrućinu.
Ko o čemu, Vučić o pomirenju. Evo ga predlaže da se na predstojećoj
konferenciji o takozvanom Zapadnom Balkanu, koja će biti održana u
Beču, izglasa zajednički dan sjećanja na žrtve sukoba u regiji.
Uzgred... Takozvani region, otkako je Vučić na vlasti, izgleda kao
na silu skrpljena seoska proslava, na kojoj su se okupili rođaci i
komšije koji jedni sa drugima ne razgovaraju, ali su se pozivu na
dernek morali odazvati, jer dernek organizuje Daidža, bogati
"investitor" sa Zapada, koji ima velike planove za naše selo. Daidža
je jeftino kupio pola sela, pa sad planira izgraditi i hotel, i
klanicu, i šećeranu, i mini-hidrocentralu.
Daidži se ne govori "ne". Jer Daidža je široke ruke, ali i prijek i
osvetoljubiv. Daidžina mora biti zadnja. Ko se tome suprotstavi,
leti sa stola, a na njegovo mjesto, da jede i pije do mile volje,
ali i sluša Daidžu, dolazi neko drugi, poslušniji.
Daidža ih je sve okupio, svi su se rukovali, izljubili i
poizvinjavali, pa je, što se Daidže tiče, stvar završena. Dernek
tako traje, ali je atmosfera napeta. Svako malo sa jedne strane
stola na drugu lete verbalne žaoke. Prevrne se i pokoja čaša, poneko
poskoči, zaprijeti prstom i podigne ton, ali je jedan pogled na
pripitog i mrkog Daidžu dovoljan da zaćuti i sjedne.
I dok se za stolom razmjenjuju kiseli osmjesi, ispod stola nogama
mlati ko koga stigne. Daidža je noge i kaubojke digao na sto, pa
nema opasnosti da neko greškom udari njega. Stoga dolje, gdje se ne
vidi, stradaju cjevanice i krcaju zglobovi. Vučić je na sebe preuzeo
ulogu onoga koji se najviše šupka Daidži. Ispod stola zaustavi
rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, a onda skoči, nazdravi, pa
kaže: "Gazda, mogli bi se sad još jednom izgrliti i ispričati jedni
drugima. Evo, moja je ruka pružena". Onda zove muziku k sebi i
naruči neku bosansku pjesmu.
Ispod stola dan kada je stvaranjem etnički čiste Hrvatske okočano
postojanje etnički čiste Srpske Krajine proglasi Danom žalosti, pa
opet nazdravi: "Gazda, mogli bismo jedan dan sjećanja na sve naše
žrtve, šta kažeš?" Onda svima zovne po Sacher tortu.
Jasno vam je: ako Daidža prihvati Vučićevu ideju, svi za stolom će
lupiti petama i reći: "Sve za Daidžu". Ma koliko ih ta ideja
nervirala, prihvatiće je i eto nama još jednog od strane Daidže
sponzorisanog performansa pomirenja.
Kad kupuješ i zdravo i trulo
Vučićeva ideja logičan je nastavak rehabilitacije četnika Draže
Mihailovića koju je njegova vlast sprovela. Onako kako je pomirio
partizane i četnike, tako bi Vučić sad da pomiri ubijene Konavljane
i crnogorske rezerviste koji su poginuli kradući pršute po
Konavlima, tenkiste koji su gađali Vukovar i djecu koja su pobijena
u bombardovanju Vukovara, Mladićeve junake koji su poginuli
raspamećujući Sarajevo i Sarajlije koje su ubijene u redu za vodu.
Ne možemo znati da li bi Vučić, da su, ne daj Bože, vojske Bosne i
Hercegovine i Hrvatske onomad zauzele pola Srbije, opkolile Beograd
pa ga četiri godine bombardovale, bio tako velikodušan pa predlagao
zajednički dan sjećanja na one koji su pali napadajući i one koji su
pali braneći Beograd, ali nešto mi govori da ne bi.
Vučićeva ideja pomirenja lukavstvo je prodavca na kamionskoj pijaci,
koji daje naveliko i jeftinije, ali moraš kupiti sve: i zdravo i
trulo. Na kamionskim pijacama ne samo da se vara na vagi, nego se i
kupuje i miri đuture. Što me vraća na moju tezu da su naši fašizmi
nastali na pijaci. Nećete mi zamjeriti da sam sebe citiram.
Rođaci iz Kanade su mi naširoko pričali o jadima bosanskih
izbjeglica. Te su priče bile pune crnog humora. Prirodno, jer crni
humor je ono što trpamo u sve: kao da će stvari biti manje strašne
ukoliko im se uspiješ nasmijati. To funkcioniše. Zaista bude manje
strašno. Ali to vodi ka tome da sve u tvom životu i životima ljudi
oko tebe postane niz bizarnosti. Naši su životi, društva i države,
tako, dobri za smijanje, ali nikakvi za življenje.
Jedna od priča iz Kanade za junake je imala bračni par koji je u
Sarajevu živio i radio na pijaci na Grbavici. Tu su imali tezgu koja
im je, kako se kaže, bila drugi dom. Sreo ih neko od mojih rođaka
dva mjeseca nakon njihovog dolaska u Kanadu.
- Kako je, snalazite li se?
- Odlično, idem na kurs engleskog.
- Pa, kako ide?
- Prva liga: još malo ono šud i vud i ja sam spreman za pijacu.
Život je pijaca
Čovjek je, ako mene pitate, sve ispravno shvatio. Znate ono omiljeno
pitanje amaterskih filozofa i spisatelja: šta je život? Te život je
maskenbal, te život je more, te nije život što i poljem preći, te
život je kad si živ, itakodaljeitomeslično.
Kao čovjek amater u svakom poslu, kao čovjek koji se usuđuje pisati
samo o stvarima o kojima nemam pojma - čemu, držim, dugujem i ono
malo uspjeha u karijeri – dozvoliću sebi da dam doprinos žalosnoj
potrazi za rječju koja bi prigodno opisala život, koji je sam po
sebi toliko tupav da evo milenijima uspješno izmiče i umu i jeziku.
Život je, hoću reći, pijaca. To je bosanski izbjeglica u Kanadi
ukapirao. Još malo ono šud i vud i ja sam spreman za život ovdje –
eto šta je taj čovjek zapravo rekao.
Čak i ako život nije pijaca – u šta ćete me lako ubijediti, jer
razumijem da život isto tako može biti i tariguz, perla, ajvar ili
pusta zemlja – ja uticaj pijace na naše živote ne bih potcjenjivao.
Zašto? Zato što se istorija bivše Jugoslavije od 1989. naovamo ne
može shvatiti ako se pravilno ne razumije pijaca.
Uvijek sam se pitao zašto su u Ulcinju kafane iz kojih imaš pogled
na more svako jutro prazne? Zašto ljudi ne žele popiti prvu jutarnju
kafu zagledani u pučinu, talase, igru svjetlosti na horizontu...
dopunite ovaj kič-niz.
Trebalo mi je neoprostivo dugo da razumijem da su kafane uz more
prazne jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što i čitav grad bježi od
mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu
popili na obali mora. Ne!
Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima
ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove
gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije.
Strah od širine
U takvom se okruženju razvio naš fašizam. Ne u minhenskim pivnicama,
nego u okolopijačnim ćumezima; ne među bijesnim, nezaposlenim
radnicima, nego među dokonim neradnicima; ne kao ideologija krvi,
tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš
fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila
zatvorena, kupljen je iz druge ruke, u pola cijene, pljesnjiv i
gnjecav.
Oni, ovdašnji ljudi, mogu podnijeti samo skučen prostor. More je za
njih nesnošljivo, pogled na pučinu i otvoren prostor ih plaši, na
horizontu oni vide samo prijetnju, pred kojom bježe natrag u krtičje
rupe u kojima provode živote.
Tu nema pomoći. Ponekad u grad stignu školske ekskurzije. Djecu iz
unutrašnjosti dovedu da vide more. I šta se desi? Djeca izađu iz
autobusa, ugledaju more, u najvećem strahu vrisnu i bezglavo otrče
uzbrdo, put pijace.
Naš fašizam je, dakle, nastao na pijaci, naš kapitalizam je
mješavina ustava i krađe na vagi, naša demokratija je mesara koja
prodaje tripice izbjeljene u varikini, naša tranzicija bila je
pljačka na kamionskoj pijaci, naše akademije su tržnice
antikvitetima, a univerziteti buvlje pijace, sve za euro, u našim
parlamentima sjede nakupci, koji nam demokratiju prodaju iz tek
ponekad druge, a po pravilu treće i četvrte ruke, strane diplomate u
našim zemljama ponašaju se kao bijelci na orijentalnoj pijaci, sada
ćemo se i miriti onako kako se ljudi mire na pijaci.
Sve u svemu, još malo ono šud i vud, i Daidža bi mogao procijeniti
da smo svi, đuture, sa svim našim mrtvima i nerođenima, spremni za
Evropsku uniju. |