Bar dvadeset hiljada ljudi demonstriralo je 11. juna na poziv
inicijative „Ne da(vi)mo Beograd" protiv „fantomskog" rušenja u
Hercegovačkoj, maltretiranja i protupravnog privođenja građana, te
zataškavanja ovog krajnje zastrašujućeg skandala, ali i cjelokupnog
mutnog i mračnog projekta Beograda na vodi. Malo je što od
izgovorenog i viđenog na ulicama glavnog grada našlo svoje mjesto u
tradicionalnim medijima. Razlog – nije zgodno pošto navedeno mnogo
nervira bivšeg i budućeg premijera Aleksandra Vučića, a on je čovjek
sa kratkim fitiljem. Zato su –u namjeri da ga smire i razgale –
režimski tabloidi i njihovi sateliti pokrenuli gromopucateljnu hajku
dezavuiranja, difamiranja, etiketiranja... Za svakog tko im se želi
pridružiti, slijedi kratko uputstvo.
1. Vučićeve kritičare neumorno optuživati da su plaćenici Sorosa,
američkih i fondova iz Brisela. U sofisticiranijoj varijanti pare ne
pominjati već naglašavati da su svi ti oponenti interesno povezani i
dobro situirani, te da zarad svojih sinekura i biznisa profesionalno
sataniziraju vlastiti narod i zemlju. Preporučuje se eklektički
pristup.
2. Na pitanja odgovarati protupitanjima. Kada se pomene ekipa u
fantomkama i bageri, uzvratiti pozivanjem na afere od Petog oktobra
do Vučićevog dolaska na vlast i prozvati aktualne kritičare zbog
čega su tada ćutali, odnosno, insuinirati da su i sami u sve
upleteni pa se sada plaše raskrinkavanja. Istina i stvarno
djelovanje prozvanih u nisu od značaja.
3. Priznati da stanje u zemlji nije idealno, ali izratiti ogromnu
brigu zbog moguće destabilizacije i sukoba uslijed pritisaka velikih
sila po ukrajinskom, makedonskom i drugim scenarijima. Na taj način
Vučićevi kritičari se diskvalificiraju da objektivno – ako ne i
subjektivno – služe neprijateljima Srbije. Ovaj pristup nije pogodan
za ortodoksne radikale i julovce, već se preporučuje konvertitima i
poputčicima opće prakse.
4. Urlati, podmetati, vrijeđati i napadati, a potom svaku reakciju
proglasiti za govor mržnje, netolerantan i antidemokratski ispad.
Ovdje se posebno vrednuje dramski talent, a još više težak rad po
metodi Stanislavskog. Po svaku cijenu uvijek djelovati progonjeno,
uvrijeđeno, sablažnjeno svakom tuđom ljudskom reakcijom. Nije moguće
pretjerati.
5. Bagatelizirati Beograd na vodi, fantomke, izbornu krađu, sumnjive
ugovore i slično isticanjem da je tako bilo i ranije. Prikazati sve
kao prirodan proces, naglasiti politički bankrot svih predhodnih
vlasti, te izraziti nadu u evoluciju i budućnost uz obavezno
pozivanje na Vučićevo samohvalisanje kao na objektivne uspjehe.
Ovako se kritičari etiketiraju kao zadrti fanatici ili ljudi
ogorčeni zbog gubitka pirivilegija, ali nije za opću upotrebu.
Rezervirano isključivo za analitičare.
6. Stalno se baviti Demokratskom strankom. Klasičan način je
optuživanje da je kriva za sve – kriminal, pljačku zemlje,
nezaposlenost, dugove, propale firme... Unaprijeđeni pristup
predstavlja licemjerno žaljenje zbog „urušavanja ove nekad toliko
značajne partije", obračuna njenih prvaka i bavljenja samih sobom. U
oba slučaja obavezno prevrtati očima, stenjati i odmahivati glavom,
a svaka društvena konevncija sa groblja više je nego korisna.
7. Otkrivati zavjere i sprege protiv Vučića. Razobličavati
neprincipijele koalicije čiji je temelj isključivo lična mržnja
protiv prvog naprednjaka i ništa drugo. Još važnije je iskazivanje
brige za njegovu bezbjednost. Svaki kritičar vlasti na ovaj način
postaje potencijalni terorista ili makar njegov suradnik. Logiku,
činjenice i zdrav razum ne tretirati kao prepreku.
8. Ukazati da su oligarsi i desničari u Brazilu suspendirali
predsjednicu Dilmu Rusev koristeći kao simbol žutu gumenu patku, pa
izvući zaključak – svi što se bune na ulicama ili su dio agenture
CIA ili pod njenim uticajem. Posebno naglašavati ulogu ambasadora i
stranih zvaničnika. Ne obraćati pažnju na to što ih Vučić pominje
kao svoje prijatelje.
9. Permanentno se zalagati kolektivnu amneziju. Pasivan pristup je
odbijanje svakog podsjećanja na premijerovu radikalsku prošlost kao
nečeg prevaziđenog i neralevantnog. Aktivan – onog tko i dalje
inzistira na Vučićevoj ulozi devedesetih i poslije, napasti kao
lopova i tajkunskog slugu. Sve što je potrebno obezbjeđuju tabloidi.
Inače, jedan pristup nezamisliv je bez drugog.
10. Koristiti režimsku propagandu kao činjenice. Vjerovati Vučiću, a
ne sopstvenim očima. Ako nekome nije jasno zbog čega – i sam je
izdajnik i strani plaćenik. |