»Gdje dominira kolektivno, uvijek je malo mjesta za individualno;
gdje dominira tradicionalno, uvijek se živi strahu od moderniteta.«
Ovaj citat, kog je u Novom listu o studiji Latinke Perović
Dominantna i neželjena elita koncem prošle godine potpisao Jaroslav
Pecnik, vjerojatno mnogo bolje opisuje stanje duha dobrog dijela od
nje mladih naraštaja Srbiji nego li samu autoricu. Otvorena i
komunikativna Latinka Perović sušta je suprotnost tvrdnjama kako
nerado daje intervjue. Za Hrvatsku riječ bilo je dovoljno da je
pronadem na nedavnom predstavljanju Zbornika radova O duhu
otvorenosti u subotičkoj Gradskoj knjižnici, jedna kratka molba i
razgovor o palanci, kao najčcšćoj asocijaciji kada je riječ o
Radomiru Konstantinoviću (čijem djelu je Zbornik i posvećen) je
počeo:
Palanka je svakako univerzalna kao pojava; to je metafora za
zatvorenost društva koje može biti i u jednoj velikoj kulturnoj
zemlji kao što je, primjerice, Velika Britanija danas ili naš susjed
Madarska. Dakle, jedna odvojenost od svijeta, jedno zatvaranje u
krug svojih ideja i jedan strah od usporedivanja, kretanja i
posuđivanja ideja od drugih, konfrontiranja čak s idejama drugih
koje je, naravno, uvijek i vrlo draniatično, ali je i otvorenosti
činitelj kretanja. Konstantinović nije izmislio palanku u srpskoj
kulturi. O njoj su pisali i njegovi prethodnici, srpski realistički
pisci, vrlo važna takva je knjiga Isidore Sekulić Hronika palanačkog
groblja. Pisali su i Konstantinovićevi suvremenici, Danilo Kiš i
drugi naši stvaraoci. Dakle, Konstantinović govori o jednoj
univerzalnoj pojavi koja na neki način upozorava da zatvorenosti
sigurno nije izlaz i za te pojedinačne probleme koje osjeća svaka
sredina.
HR: Je li Srbija danas, po Vašem mišljenju, više palanka nego li
prije 30-40 godina ili su drugačiji samo manifestativni oblici
jednog u biti istog stanja duha?
Sigurno je da taj palanački duh postoji kao konstanta. On se ogleda
u otporima europskim integracijama, ogledao se u otporima
inovacijama gospodarskom, kulturnom i političkom životu. Ali,
paralelno s njim postoji i jedna tendencija ka otvaranju društva i
te su tendencije u permanentnom sukobu. Nisu bez dubine i bez
izvjesne dramatičnosti, ali drugog izlaza nema. Ili ćete se vi
zatvoriti i utvrditi mjerila samo po vašoj volji i faktički
zaostajati i naći se negdje na margini svijeta ili ćete ući u
utakmice koje su danas zahvatile globalni svijet, sudjelovati u
njima i na taj način tražiti mjesto pod suncem u jednom mnogo
otvorenijem, širem svijetu, čiji su ljudski problemi, kao i
socijalna, kulturna i politička prava - opći.
HR: Vlast u Srbiji ni ne krije da je i za jednu i za drugu opciju:
deklarativnu europsku, ali i emotivnu okrenutost Istoku, napose
Rusiji. Ide li u praksi to jedno s drugim?
To su stalne tendencije u modernoj povijesti Srbije. Ta
patrijarhalna zatvorenost u osloncu na slavenski svijet, koji se
smatra i posebnom civilizaciiom i čija je kristalizacijska točka
Rusija. S druge strane, imamo i jednu otvorenost prema Europi koja
je ipak najbolji dio našeg Planeta i u kojoj su ostvarena velika
dostignuća u razvoju civilizacije, kulture, prava, pa i obveza
građanina. To je jedna permanentaa tenzija koja vlada u našem
društvu. Može se reći daje prevlast te patrijarhalne tendencije,
napose u njezinu osloncu na nacionalizam i teritorijalnu ekspanziju
bivala veća. Danas je ona u stanovitoj imobilnosti i zastoju, ali ja
ipak samtram da je srpsko društvo pluralno i da se u njemu javljaju
i tendencije k modernizaciii, otvaranju i ljudskim pravima. Na
koncu, sve ovo što se događa oko djela Radomira Konstantinovića je
jedna od manifestacija tih tendencija. Netko će reći da su one
manjinske, ali je vrlo važno da one postoje i da, kako ja mislim,
svatko treba uraditi ono što može.
HR: A kako gledate na empatiju, i vlasti u Srbiji ali i dobrog
dijela građana, prema društvima koja su represivna, pa i militantna
i u kojima su ljudska prava na začelju vrijednosnih normi?
To su populistička društva koja teže k političkoj unisonosti,
odnosno k jednostranačkoj vladavini i koja su retorički orijentirana
k Europi, ali koja su u praktičnom ponašanju spram nje vrlo
rezervirana. Ta društva su na neki način utjecala i na teške ratne
sukobe i na gubitak, prije svega ljudskog potencijala. Mnogo mladih
ljudi je otišlo s Balkana i nastavlja odlaziti. Iako je svijet u
krizi, iako je sama Europa u krizi, ona još uvijek pruža širi
prostor ljudskoj jedinki da nade rješenje za sebe, da za to rješenje
preuzme odgovornost za svoj život... To je pitanje ljudske slobode i
na koncu društva koje bi se temeljilo na ljudskoj slobodi i pravu
pojedinca da bira vlast, da ju kontrolira i smjenjuje bez
dramatičnih obrta. Mi smo još prilično daleko od toga. Naše vlasti
su bahate, raspolažu pretjeranom količinom moći, ne razvijaju
institucije i ne poštuju pravila i procedure. Ali, vrlo je bitno da
se definira taj društveni i povijesni ambijent i da se točno
procijeni što koja orijentacija pruža kao prednost, a što kao
nedostatak za razvoj pojedinca i ljudski napredak općenito.
HR: Gotovo pa je opća ocjena da Srbija nikada nije imala slabiju
oporbu nego danas. Kako gledate na to da su se i dugogodišnje
»perjanice demokratske misli« poput Liberalno-demokratske partije,
Lige socijaldemokrata Vojvodine, o Savezu vojvođanskih Mađara ne
treba niti trošiti riječi, tako lako uklopile u savez s najjačom
strankom?
Znate, uvjeti su ti koji rađaju potrebu za oporbom. Ako nemate
alternativu u društvu, ako se nakon sloma državnog socijalizma i
nakon dvadesetpetogodišnjeg raspada Jugoslavije vraćate na ono što
je tomu prethodilo, pa čak i na granice represivnog aparata, onda ne
možete imati ni oporbu. Onda dolazite u situaciju da se desnica i
ljevica bitno ne razlikuju i ne potiču društvo da rješenja traži u
konkurenciji na gospodarskom, političkom i kulturnom planu.
HR: Jeste li htjeli reći da danas živimo u jednopartijskom sustavu?
Tendencije su takve. Naravno, ima više stranaka s vrlo malim
zastupništvom u Parlamentu u koji svatko želi ući kako bi sudjelovao
u podjeli moći, a ne u njezinoj kontroli. To ostavlja dojam jednog
unisonog političkog mentaliteta, jer mi možemo kritizirati
političare kao pojedince, kao nositelje moći i kao izvršitelje
određenih programa. Ali, činjenica je da su birači skloni tim
populističkim strankama, da imaju vrlo jednostavne zahtjeve i velika
očekivanja od države i da traže nekog »staratelja«. Sve to govori da
građanin još nije spreman preuzeti odgovornost za svoj život
sudbinu.
HR: Kako to tumačite: kao političku nepismenost ili prostu
indolenciju građana?
To nije samo slučaj kod nas. Pogledajte samo Madarsku, pa posljednji
slučaj s Velikom Britanijom. To su kolektivistička društva koja su
se račvala na narod kao kolektiv, kao subjekt povijesti i to je jako
povezano s nacionalnim idejama i s tendencijama da se država
teritorijalno zaokruži i da se ta igra raznih interesa i ideja, a
koja proizlazi iz jednog slobodnijeg i odgovornijeg društva,
eliminira u korist prostih i jednostavnih rješenja. Ona umnogome
utiče i na politički ambijent, karakter demokracije i na promjene
koje su bile očekivane. Postojala je jedna velika iluzija o njihovim
brzim tokovima. Do toga nije došlo i društvo mora napraviti jednu
bilancu što ga je dovelo do stanja inercije. Tu nije riječ samo o
»lošim političarima«, jer oni proizlaze iz odredene situacije,
programa i stanja svijesti masa koje su, poput nas, pritisnute
siromaštvom i zaostalošću i koje vjeruju u neke čudotvorce koji ih
vrlo brzo mogu prevesti u neko idealno stanje. Oni, medutim, i dalje
žive u jednom vrlo opresivnom i nasilnom društvu, društvu koje se
teško oslobodilo ratne hipoteke i zločina; društvu koje je još
uvijek podijeljeno oko uzroka rata i raspada države. Dakle, to su
sve stvari koje zahtijevaju napor od svih aktera u društvu i to je
put k jednom složenijem društvu koji je, očito, mnogo duži.
HR: Kakvom ocjenjujete dosadašnju ulogu medija u tome?
Na žalost, ne mislim da su mediji u Srbiji samo danas ovakvi kakvi
su. Oni su uvijek služili tom pojednostavljivanju stvari, bili su
inslrument pojedinih grupa i klanova koji su pretendirali na moć.
Stvarali su jednu konfuznu i bezizlaznu situaciju za gradane i na
neki način oni su razvraćivali društvo. Ipak, ne mislim da situaciju
u društvu stvaraju mediji nego da su oni izraz stanja koje još
uvijek ne omogućuje jasnu alternativu.
HR: Često se može čuti kako je u Srbiji danas jedan čovjek preuzeo
ulogu institucija. Vidite li Vi osobno neku koja je preostala kao
nezavisna?
S obzirom na to da dosta putujem po Srbiji, mislim da ima mnogo oaza
koje teže nečemu novom, nećemu što je bliže čovjeku i suvremenim
kretanjima u svijetu. Još uvijek nema političkih subjekata koji bi
to povezivali i organizirali. Kada je riječ o samim institucijama,
onda je to povjerenik za javne informacije, pučki pravobranitelj,
puno nevladinih organizacija... Imate i među mladim ljudima puno
previranja i vrlo je važno da tu mediji pružaju sliku o složenosti
društva, jer ja, unatoč svoj kritičnosti koju imam prema srpskom
društvu, mislim da je ono pluralnije nego što na prvi pogled
izgleda.
HR: Kakvom u cijeloj ovoj priči vidite ulogu manjinskih političkih
stranaka: kao nastalih silom prilika ili kao prirodnih težnji koje
većinski narod teško može razumjeti?
To je odraz stanja u multietničkim društvima. Prirodno je da se
etničke zajednice organiziraju, napose da se u stanjima etničkog
nacionalizma bore za svoja manjinska i ljudska prava, da imaju svoje
institucije i da sudjeluju u Parlamuntu i javnom životu općenito.
Meni je to bitan element demokratizacije društva.
HR: Odnosi Srbije i Hrvatske mijenjaju se gotovo dnevnim ritmom, ali
je činjenica da su oni već dulje vrijeme konstantno zategnuti. Kako
gledate na to?
Na žalost, točno je da su ti odnosi zategnuti. Postoji čak i jedan
medusobni neprijateljski jezik. U čemu je tu problem? Problem je u
tome što se Hrvatska to teško prihvaća kao država, a samim tim teško
se prihvaća i njezina suverenost. Ali, Hrvatska je postala dio NATO
pakta i članica je Europske unije. To je jedna nova situacija i
mislim da je vrlo opasno prikivati, ne samo Hrvatsku, nego i svaku
drugu državu za neke njene ekstremne tendencije kao što je to,
recimo, ustaštvo u Hrvatskoj. Naravno da je to jedan problem, ali se
hrvatsko društvo ne može identificirati s ustaštvom, jer je ono
mnogo složenije. To pokazuje i situacija oko izbora i općenito
mislim da ta napetost u odnosima izmedu Srba i Hrvata nema nikakvu
perspektivu, ne samo zbog srpskog življa u Hrvatskoj i hrvatskog u
Srbiji nego zbog dviju zemalja koje su jako upućene jedna na drugu i
koje vrlo mnogo ovise i u gospodarskom i u političkom pogledu.
Mislim da je tu došlo do ozbiljne regresije i osjećam u javnosti
jezik mržnje, koji nas vraća na stvari za koje smo mislili da
pripadaju prošlosti.
HR: Skupština grada usvojila je odluku da zvanje Počasni građanin
Subotice ove godine dobije Matija Bećković. Je li ovo još jedna
pobjeda Filozofije palanke na razini najvišeg gradskog tijela?
Pa, znate što, Matija Bećković je pjesnik, akademik, čovjek prisutan
u javnosti i čovjek s određenim političkim stavovima. Ali, činjenica
je i da je ta ista Skupština odbila da njen Počasni građanin bude
Radomir Konstantinović, i to ne jedanput nego dva puta. A ovo je,
tako reći, »iz mjesta« primila. Ali, na kraju, ona se sama odredila
prema nekim vrijednostima i prema Ijudima koji te vrijednosti
zastupaju. Zašto to nije udnjeno na nekom drugom mjestu nego baš tu
u Vojvodini je vezano za političke ambicije i odnose, ali to je
pravo Skupštine. Vjerojatno ona za to i ima svoje obrazloženje. |