U fokusu dnevne politike u zadnje dvije-tri decenije na prostoru
bivše Jugoslavije nerijetko se spominju iste historiografske
činjenice kojima se opravdava pravo na svojatanje, ali i sve ostalo
što se dešava danas. Historičar Milivoj Bešlin, koji je studirao,
magistrirao i doktorirao historiju u Novom Sadu, smatra drugačije.
Bešlin se bavi istraživanjem političke i društvene historije druge
Jugoslavije i pokušajima reformi u njoj. Istraživao je uzroke i
posljedice nacionalizma u Jugoslaviji, kao i sovjetsko-jugoslovenske
odnose. Teme su mu i jugoslovenski federalizam i srpsko-hrvatski
odnosi, problemi antifašizma i historijskog revizionizma i Drugi
svjetski rat u Jugoslaviji.
Različita čitanja istih historiografskih činjenica najčešći su
izgovor za sve sukobe koji se dešavaju na prostoru Balkana. Oko čega
se regionalni historičari najviše spore?
- Istoričari se ne spore, ili se spore veoma malo. Mi kao istoričari
se najviše sporimo unutar vlastitih društava sa nacionalističkim
propagatorima u vlastitoj profesiji. Na regionalnom planu, spore se
političari, nacionalisti i onaj deo istoriografske struke koja
prihvata da bude u službi političkih struktura, dakle, ideološki
pravovernici nacionalizama. Racionalni istoričari nemaju regionalnih
problema i sporenja. Oni imaju problem sa pritiscima koji dolaze iz
politike, jer se podrazumeva da istorija, pa i druge društvene nauke
treba da služe nacionalnoj homogenizaciji. A, to je u direktnoj
suprotnosti sa naučnim principima sumnje, skepse i kritičnosti. Ali,
sva naša društva, pa tako i istoriografije su pluralne, srećom. Ne
mislimo i ne interpretiramo istoriju svi po istom modelu.
Kakva je uloga bila namijenjena Bosni i Hercegovini u Kraljevini
SHS?
- Kraljevina Jugoslavija je bila utemeljena na nacionalističkim
principima. Najpre nametnutog integralnog jugoslovenstva, a kada se
od njega odustalo, tj. kada je projekat nacionalne unifikacije i
negacije nacija propao, vratilo se starim nacionalnim podelama. U
integralizmu, Bosna i Hercegovina je doživela sudbinu svih ostalih
istorijskih pokrajina, kako se govorilo. Dakle, bila je
segmentirana, kako bi se prekrojile istorijske oblasti. Ali kada se
krajem 30-ih vratilo partikularnim nacionalizmima, krenulo se u
njihovo teritorijalno zaokruživanje. Najpre je u avgustu 1939.
stvorena Banovina Hrvatska, a započeo je i projekat stvaranja srpske
Banovine, koji nikada nije dovršen zbog rata. Ključna tačka sporenja
dva nacionalizma je bila – ko će da zahvati veću teritoriju. Bosni
je tu bila namenjena uloga objekta koji će da nadoknadi
teritorijalne zahteve jednih i drugih. U sastav Banovine Hrvatske su
bili ušli značajni delovi BiH, a za ostale je bilo predviđeno da
budu sastavni delovi srpske Banovine u nastanku. Dakle, Bosni je bio
predviđen istorijski nestanak.
Koliko se to reflektiralo na dešavanja devedesetih godina prošlog
stoljeća na ovom prostoru?
- Slične tendencije ćete pronaći i u ratovima 90-ih. I tada su se
srpski i hrvatski nacionalizam dogovarali i trgovali na račun Bosne
i Hercegovine. To je neminovno, reč je o zakonomernim procesima kada
god imamo društva zasnovana na nacionalizmu kao ključnoj
legitimacijskoj odrednici. Srpski i hrvatski nacionalizam teško će
BiH prihvatiti kao državu, sem retorički, a pokušaji svojatanja još
dugo će biti prisutni.
Nedavno ste u ljetnoj školi u Jajcu govorili da Bosna i Hercegovina
temelji svoju državnost iz AVNOJ-a, gdje se opet imalo u vidu
srednjovjekovna Bosna. Na koji način?
- Neposredno pred Drugo zasedanje AVNOJ-a u Jajcu, pred vođstvo
NOP-a i KPJ postavilo se pitanje Bosne i Hercegovine, najpre kao
dilema o tome da li formirati zemaljsko antifašističko veće koje bi
bilo i anticipacija državnosti i statusa buduće federalne jedinice.
Zbog toga je do formiranja Antifašističkog veća BiH došlo kasno, jer
je pred samo Drugo zasedanje AVNOJ-a, na kraju novembra 1943. rešeno
pitanje bosanskohercegovačke državnosti. U dotadašnjim dokumentima
NOP-a i KPJ, BiH se pominje kao autonomija, što je bilo u skladu sa
principom da će federalne jedinice biti nacionalne države pet naroda
– konstituenasa (tvoraca) Jugoslavije. Bosna ovaj kriterijum nije
zadovoljavala. Ipak, srednjovekovni temelji bosanske državnosti,
strah od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija i ponajviše –
razmah ustanka u BiH, uticali su da se prvobitni planovi o
autonomiji ove istorijske pokrajine promene. Pre svega jer bi kao
autonomija morala biti vezana za neku od federalnih članica – Srbiju
ili Hrvatsku, a to nije dolazilo u obzir. Dalje, je razmatrano da
bude autonomija direktno vezana za federaciju, da bi na kraju
prevladao stav da bude ravnopravna jedinica, ali ne formirana po
nacionalnom principu, već po istorijskom. Uz pozivanje na njenu
srednjovekovnu državnost i uz trostruku konstitutivnost – Srba,
Muslimana i Hrvata.
Zanimljivo je pitanje Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata i način
na koji je tretirano u AVNOJ-u. Kada i na koji način je odlučeno da
Sandžak ne dobije autonomiju?
- Pitanje Sadnžaka na Drugom zasedanju AVNOJ-a nije tretirano
nikako, nije pomenut, kao ni Vojvodina ili Kosovo. Na ovom
državno-utemeljiteljskom zasedanju postavljeni su osnovi
jugoslovenske državnosti, ali i državnosti federalnih članica –
budućih republika. To su osnovi jugoslovenskog federalizma, koji je
iznikao iz nacionalno-emancipatorskih principa. A to je pravo svih
konstitutivnih nacija (Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i
Makedonci) na samoopredeljenje i na vlastitu državnost unutar
Jugoslavije preko formiranja nacionalnih država – federalnih
jedinica. Zbog svega toga Sandžak nije mogao dobiti status federalne
jedinice. Kontroverza je nastala zbog toga što je on dobio svoje
Antifašističko veće, što je moglo biti naznaka federalne jedinice,
ali je to Veće bilo pasivno tokom rata, jer je u međuvremenu
odlučeno da ova oblast bude podeljena između Srbije i Crne Gore i
pripojena ovim dvema federalnim jedinicama. Ali, Sandžak od početka
rata i to pod tim imenom, figurira kao nekakva zasebna oblast. A kad
je tačno rešeno da se pripoji Srbiji i Crnoj Gori, teško je reći,
izvori nam ne daju dovoljno podataka o tome. Znamo da je definitivno
pripojen, kada govorimo o Srbiji, na Antifašističkoj skupštini
narodnog oslobođenja Srbije u aprilu 1945. Ona je ustvari svojom
rezolucijom potvrdila prethodno donetu odluku AVNO Sandžaka o
pripajanju Srbiji i Crnoj Gori.
Možete li napraviti poređenje u historijskom kontekstu pitanja
autonomije Sandžaka, Kosova i Vojvodine?
- Između Vojvodine i Sandžaka su bile značajne razlike. U
koncepcijama Komunističke patije Jugoslavije, još u međuratnom
periodu je prevladala federalistička opcija, a federalne jedinice su
anticipirane već prema podeli partije na pokrajinske komitete za
određene oblasti. Vojvodina je imala svoj PK. U toku rata, Vojvodina
se takođe razvija kao samostalna jedinica, koja je imala izgrađenu
institucionalnu strukturu. Dalje, njene institucije (Glavni štab,
Glavni narodnooslobodilački odbor, Pokrajinski komitet KPJ) su
direktno vezane za jugoslovenski vrh. Zbog svega toga se
podrazumevalo da će ona biti federalna jedinica. Međutim, na AVNOJ-u
je odlučeno da se Jugoslavija konstituiše na nacionalnom principu, a
da jedinice budu nacionalne države pet konstitutivnih naroda (Srbi,
Hrvati, Makedonci, Slovenci i Crnogorci) a Vojvodina nema “svoju”
naciju. Takođe, je ocenjeno da istorijski ona nema dovoljno
kapaciteta za državnost.
S druge strane Sandžak nikada nije figurirao kao neka posebna
jedinica, niti je imao obeležja državnosti. Takođe, u vođstvu
Narodnooslobodilačkog pokreta, Muslimani figurairaju kao posebna
etno-konfesionalna grupa, ali se ističe da je ona još u izgradnji.
Iako se u dokumentima i AVNOJ-a i posebno Antifašističkog veća u BiH
oni navode kao konstitutivni narod ove jedinice. Dalje, Sandžak je
oblast koja se protezala u dve federalne jedinice i procenjeno je da
bi se stvari suviše zakomplikovale ako bi i Sanždak dobio
autonomiju. A opet, Srbija je teško “varila” i vojvođansku
autonomiju 1945. Kosovo, takođe, u to vreme nije autonomija, već ima
niži stepen – autonomne oblasti. Za razliku od vojvođanske
autonomije koja je imala rang pokrajine. Kasnije su ove dve jedinice
izjednačene. Pretpostavka je da je procenjeno da bi i sandžačka
autonomija bila preveliki balast za Srbiju, a bez Srbije nema ni
jugoslovenske federacije.
Vojin Popović u knjizi „ Krvavi snjegovi Sandžaka i Bosne“, ističe
kako je za Narodnooslobodilački pokret bilo neobično važno što su
postignuti značajni vojni i politički uspjesi u Sandžaku „utoliko
što je neprijatelj dugo vremena uspijevao da raspirivanjem
šovinističke mržnje između Srba, Muslimana, Crnogoraca i Albanaca
spriječi masovnije učešće pojedinih nacionalnosti u
narodnooslobodilačkoj borbi“. Šta se promijenilo?
- Promenilo se to što danas imate sve domicilne nacionalističke i
fašističke frakcije koje su delovale u vreme Drugog svetskog rata,
samo partizane nemate. Dakle, ovde su više od pola veka kasnije
pobedili oni koji su bili na pogrešnoj strani istorije, a ona strana
koja je pobedila fašiste – partizani, jedini antifašistički pokret,
njih nigde nema... Naravno, govorim simbolički. Reč je o ideološkim
naslednicima i onima koji se identifikuju sa pokretima iz Drugog
svetskog rata. Ali, činjenica je da nekog utemeljenijeg antifašizma,
koji bi bio nadnacionalan, danas na našem prostoru nema. To su
malene gupe, fragmentirani pojedinci, hrabri, ali to je sve
nedovoljno. Sve to ne treba da čudi, jer u društvima sa
nacionalizmom kao vladajućom i dominirajućom ideologijom,
antifašizam ne može da se izrazi. Ovde je ključna vrednost
anti-antifašizam.
Mnogi historičari smatraju da su sukobi devedesetih godina zapravo
posljedica nacionalnih ideologija iz devetnaestog stoljeća, a drugi,
pak, procesa neprovedenih do kraja nakon Drugog svjetskog rata.
Kakav je Vaš stav?
- Već sam odgovorio u prethodnim pitanjima. Da, nacionalizam je
ključan. E, sad treba razlikovati onaj nacionalizam 19. veka, koji
je još uvek bio romantičarski (koren mu je inače u romantizmu,
odatle iracionalost), ali i emancipatorski. On je na tom stupnju
istorijskog razvoja ljudskih društava bio uglavnom progresivna
pojava. Međutim, vremenom, u 20. veku on je poprimio svoje
najekstremnije forme i stigao do fašizma, inkorporirajući u sebe i
elemente nekih drugih ideologija, rasizma pre svih.
Kada je reč o ratovima 90-ih, ne prihvatam tezu da je istorija kriva
za njih i da su oni, kako kažete, posledica nekih procesa iz
prošlosti. Prošlost se uvek koristi i zloupotrebljava od aktuelnih
političkih struktura, da bi se preko prošlosti legitimisali. Ali,
koren svakog sukoba je uvek i samo u sadašnjosti u političkim i
intelektualnim strukturama koje ne mogu da reše nagomilane
protivrečnosti. Ili ne žele da ih reše mirno, pa posežu smišljeno za
ratnim sredstvima, što je, mislim, bio slučaj sa “našim” ratovima
90-ih. |