Teško je biti tikva bez korijena. Točno je da je
premijer Aleksandar Vučić obznanio kolektivnu amneziju kad je riječ
o sopstvenom političkom liku i dijelu do dolaska na vlast 2012. ili
bar nastanka Srpske napredne partije. Ali, ima nešto u čovjeku što
ga tjera da se osvrće, poseže za simbolima vlastite mladosti ne bi
li tako dokazao kako je uvijek u prvu – onda, sada i ubuduće. Uprvo
to je i razlog zbog čega je duh Slobodana Miloševića počeo da pohodi
Nemanjinu 11, Andrićev venac i druga mjesta gdje se raspolaže tuđom
mukom.
Rehibilitacija bivšeg predsjednika Srbije i Haškog
štićenika daleko je odmakla. Između ostalog, Vučić je koristio prvi
pokušaj njegovog hapšenje da kriminalizira dio tadašnje vlasti i
sadašnje opozicije ne bi li skrenuo pažnju sa „fantoma" iz Sava Male
– da se ne nabraja dalja. Inicijativa socijalista Ivice Dačića da
Milošević dobije spomenik i trg, zato je samo šlag na torti. Da li
će se to i opipljivo realizirati, nije od velikog značaja. Aktualna
vlast u Srbiji – ovakva kakva je – najbolji je spomenik Slobodanu
Miloševiću.
Pod jedan, njen glavni stožer su umiveni radikali
uz zdušnu asistenciju recikliranih socijalista, a bogami i
preobučeni julovci odlično stoje. Ukratko, sve sama duhovna Slobina
djeca.
Dva – kada se pogleda retorika i odnos prema
zemljama bivše Jugoslavije, teško da bi Milošević imao što da
zamjeri svojim nasljednicima. Poput njega i oni jedno rade, drugo
misle, treće govore.
Sve se – kao tri – ponovo vratilo na „slobističke"
standarde kada je riječ o društvenom dijalogu i slobodi medija.
Istina, modeli su danas znatno unapređeniji i sofisticiraniji, ali
to nije suština, nego puko ispunjavnje zahtjeva vremena.
Četiri – na isti način kao i pod Miloševićem,
stvaraju se političke karijere i grade poslovne imperije. Svaka
stručnost i profesionalni autoritet beznačajni su u odnosu na
upotrebnu vrijednost koju dotična osoba ima u očima onog tko se za
sve pita. Udvorništvo i slugeranjstvo se podrzumjevaju – i onda i
sada.
I pet. Poput Miloševića, tako se i Vučić, Nikolić
i Dačić bahate izigravajući za unutrašnjopolitičke potrebe državnike
koji nikog i ništa ne fermaju. Međutim, u stvarnosti, nekada kao i
danas, izazivaju „transfer blama" snishodljivošću pred svakim tko
raspolaže mrkvom i batinom – i kad su u pravu i kad nisu.
Slični primjeri se mogu nizati unedogled... Jasno
da će dok je njih, biti i njega. Treba li, dakle, Miloševiću bolji
spomenik?
|