|
Iako je prošlo sedamnaest godina od vojne intervencije NATO-a,
političari ne bi trebali pretpostavljati da su svi balkanski
konflikti spremljeni u povijest. Sporovi oko državnosti, ozemlja i
političke moći i dalje se pogoršavaju, pomiješani s nesigurnošću oko
međunarodnih integracija. Izgledi za članstvo u EU i NATO-u bili su
ključni poticaj za demokratizaciju svake države i promicanje
međuetničkog suživota. Bez tog cilja reforme zastaju i lokalni
sporovi oživljavaju. U svjetlu krize EU i zaokupljenosti Brexitom
proširenje nije visoko na dnevnom redu Unije. Čini se da ulazak u
članstvo niti jedne zemlje neće biti razmatran u sljedećem
desetljeću. Gašenje izgleda za članstvo potkopava odlučnost Balkana
za vladavinom prava i potiče uzmak demokracije.
Regija se suočava s tri vrste prijetnji: društvenim nemirima,
previranjem manjina i vanjskim uplitanjem. Kombinacija svega toga
stvara prijetnju koja bi mogla destabilizirati neke države te čak
potaknuti nasilne sukobe. Ako se takvi konflikti prošire preko
granica, i NATO i Rusija bi mogli biti uvučeni u eskalirajući sukob.
Neke zemlje Zapadnog Balkana su trenutačno zapele na ničijoj zemlji
između demokratske državnosti i međunarodne integracije. Posebnu
pozornost treba posvetiti dvama scenarijima, u BiH i Makedoniji, jer
bi mogli predstavljati najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti. U
BiH bi mogle kulminirati tenzije između srpskog entiteta i vlade u
Sarajevu. Predstavnici RS-a tvrde da Bošnjaci-muslimani žele
dominirati državom i minorizirati Srbe. Ako SAD i EU premjeste
fokus, predstavnici RS-a mogli bi se povući iz središnjih vladinih
institucija te sazvati referendum o neovisnosti. To bi moglo
zaoštriti političke konflikte, potaknuti nasilje i uvući Srbiju i
Hrvatsku, članicu NATO-a, u izravnu konfrontaciju.
Albanska frustracija vladinom politikom u Makedoniji i politička
polarizacija između Makedonaca mogle bi onemogućiti formiranje vlade
nakon nedavnih parlamentarnih izbora bez jasnog pobjednika. Albanski
vođe mogli bi zatražiti federalizaciju ili dvoentitetsku strukturu
ili čak proglasiti autonomnu regiju uz granicu s Albanijom i
Kosovom. Odgovarajući na to, makedonski nacionalisti mobilizirali bi
javnost za obranu teritorijalnog integriteta zemlje. U sukob bi
mogli biti uvučeni susjedi, Srbija bi ponudila pomoć Skoplju protiv
albanskog separatizma, a Kosovo i Albanija, članica NATO-a, pokušat
će zaštititi svoje sunarodnjake.
Trajno nestabilni Balkan mogao bi radikalizirati dijelove lokalne
populacije frustrirane političkim elitama i nestajućim izgledima za
međunarodnu integraciju. Društveni nemiri i slabljenje vlade
olakšavaju infiltraciju džihadista i drugih terorista. Militantne
skupine mogle bi napasti predstavnike SAD-a i EU ili iskoristiti
regiju za planiranje napada u cijeloj Europi. Nesigurnost Balkana će
također omogućiti Rusiji da bude još nasrtljivija. Kremlj bi mogao
računati na to da vlada Donalda Trumpa u Washingtonu ne kani biti
predana regiji te da će biti sklonija tolerirati rusku intervenciju.
Predsjednik Putin planira zadržati nekoliko "zamrznutih država" na
Balkanu kako bi spriječio zapadnu integraciju, kao što je slučaj s
Ukrajinom i Gruzijom. On okuražuje autonomistički RS da drži Bosnu
podijeljenom i dovodi u pitanje njezinu budućnost kao jedinstvene
države. Moskva podržava srpsku manjinu na Kosovu kao skupinu pod
represijom kako bi očuvala avet podjele. U Crnoj Gori pijuni Kremlja
su očito bili iza neuspjelog pokušaja puča u listopadu dok je zemlja
pred vratima NATO-a. Moskva također manipulira unutarnjim
previranjima u Makedoniji i njezinim opstruiranim putom prema NATO-u
i EU zahvaljujući vetu Grčke. Neriješeni konflikti i osporene države
jačaju Kremlj i međunarodne terorističke mreže u tvrdnji da NATO
nije uspio stabilizirati regiju, unatoč svojoj vojnoj prisutnosti.
Nestabilnost i eskaliranje sukoba simbolizirat će zbunjenost Zapada
i slabljenje Amerike te potaknuti ultranacionalističke skupine i
neoimperijalističke države u ostvarivanju svojih ambicija i u drugim
nestabilnim regijama.
Dolazeća vlada SAD-a mora se usredotočiti na četiri ključne politike
koje će istodobno biti od koristi za interese Balkana, Europe i
SAD-a. Prvo, Washington mora izbjeći bilo kakvo pokazivanje vojne
slabosti ili diplomatskog povlačenja jer će to uvjeriti agresore da
imaju zeleno svjetlo da se sunovrate u konflikt. Slabljenje
američkog angažmana može onesposobiti NATO i potkopati američki
globalni položaj i vodeću ulogu. Drugo, Washington bi trebao
nastaviti blisko surađivati s Bruxellesom i Berlinom kako bi se
potaknule reforme u svim zemljama Zapadnog Balkana s ciljem
stimuliranja ekonomskog razvoja i pomoći stabilizacije regije. Na
kraju krajeva, europska je odgovornost pomoći u institucionalnim
reformama, ali SAD treba osigurati ključnu podršku u doba kad bi se
liderstvo EU moglo tumačiti slabim i prezaposlenim. Treće,
Washington mora surađivati sa svim vladama kako bi osigurao regiju
od infiltracije džihadista i ojačao sigurnost Zapada. I četvrto,
Trumpova vlada trebala bi gledati na Jugoistočnu Europu kao dio
šireg tržišta u nastajanju, sve jače međupovezanog energetskim,
prometnim i trgovinskim mrežama ne samo s EU, nego i s Turskom,
Bliskim istokom, Kaspijskim bazenom, Srednjom Azijom i Kinom.
Stabilan i siguran Balkan stvorit će svježe prilike za ulaganje i
razvoj kroz nekoliko potencijalno profitabilnih regija. |
