NASLOVNA
- AKTUELNOSTI -

AKTUELNOSTI

 

AKTUELNOSTI

STRANA 1/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

INFO   :::  Naslovna - Aktuelnosti > Aktuelnosti - STRANA 1 > Srbija i monstrum iz Banata

 

 

Bilans 62. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga

Srbija i monstrum iz Banata

Ko je, dakle, žena "otpad" (Srpski telegraf), što je zloupotrijebila gostoprimstvo Beograda (Politika) i - kako manje više sve novine pišu - uvrijedila Srbiju?

 

Autor: Michael Martens, Prevod: Mirko Vuletić

1. novembar 2017, Frankurter Allgemeine Zeitung

 

 

U nedelju je zatvoren 62. Beogradski sajam knjiga, a bilans bi morao izgledati ovako: glavni grad Srbije posjetio je monstrum. Taj utisak se, sva je prilika, morao nametnuti konzumentima srpskih medija. Monstrumu je, po njima, ime Herta Miler - odrasla u susjednoj Rumuniji i dobitnica Nobelove nagrade za književnost.

Gospođa Miler je ove godine bila počasni gost na Beogradskom Sajmu knjiga, a da bi je predstavili stanovnišvu u 'Krugu Dvojke' na početku ove tradicionalne manifestacije upriličen je soare u Jugoslovenskom dramskom pozorišu. To veče je osjenčilo - s pravom ili ne, drugo je pitanje - preostali dio Sajma knjiga. Ko je, dakle, žena "otpad" (Srpski telegraf), što je zloupotrijebila gostoprimstvo Beograda (Politika) i - kako manje više sve novine pišu - uvrijedila Srbiju?

Herta Miler je rođena i odrasla u jednom njemačkom selu u rumunskom dijelu Banata. Kao omladinka prelazi za Temišvar, gdje je studirala i radila. Kad joj je, posle dugogodišnjeg maltretiranja od strane Čaušeskuove obavještajne službe Sekuritate, 1987. dopušteno da napusti Rumuniju i preseli se u Berlin, bila je u srednjim tridesetim godinama. Iskustva iz mračno-sirotinjskog, rumunskog komunističkog raja obilježila su njen život i književnost.

Herta Miler - maltretirana od Sekuritatee, saslušavana, društveno izopšena, pod prijetnjama hapšenjem i smrću jer je odbijala da bude špijunka - ovo iskustvo nasilja nosi sobom kao neku vrstu svoje druge kože. Radi se o iskustvu koje je obilježilo i njen odnos ka politici.

Milerova nije pacifista. Jeste da njena vjera u izvikanu moć riječi važi za sopstvenu književnost, ali van nje samo s ogradama. U knjizi “Moja otadžbina bijaše jezgro jabuke” štampanoj 2014, Herta Miler je dala opširni inervju na više od 230 strana: o svom životu i estetici. Tamo se nalazi značajni pasus: Ovdje, u Njemačkoj, mnogi misle da puno pomaže pričati i da se stoga o svemu mora govoriti. A sve dok međusobno govorimo, vele, neće biti rata. U to ne vjerujem.

Istu misao je autorka konkretizovala u jednom intervju za njemački dnevni list “Velt", iz marta 2015: "Kad sam stigla u Njemačku, svako malo sam bila suočena s dobronamjernim ubjeđenjem da se mora samo dovoljno dugo međusobno razgovarati i svako malo opet sjedničariti pa će sve biti u najboljem redu. Uz to, ovde se uvrežilo i stanovište “Dokle god se priča, neće se pucati”- kao da jedno isključuje drugo."

Kome je ova izjava poznata, tog neće iznenaditi pozicioniranje Herte Miler po pitanju ratova na Balkanu. Godine 1995. je u hamburškom Rovoltu izišla zbirka eseja "Glad i svila", koja obuhvata desetak decidirano političkih tekstova ove autorke.

Sad bi sigurno Milerova protestovala i rekla da su svi njeni tekstovi politički. To je i tačno, ali u "Gladu i svili" je sadržana forma tekstova koji nisu ni priče ni romani, nego govori, novinski članci i nastupi na simpozijumima.

U dva od ovih tekstova se Herta Miler bavi ratovima u Jugoslaviji. Prvi je objavljen 1992. u berlinskom "taz"-u, ljevičarskom njemačkom dnevnom listu. Ako je nekome baš stalo da nađe "skandal" u njenim tekstovima o Jugoslaviji, taj će ga ovdje sigurno i naći. Pored puno adekvatnih posmatranja, autorka na jednom mjestu ispisuje i ove rečenice o opoziciji protiv Slobodana Miloševića: "Ko nema iskustva s diktaturom u svojoj biografiji, taj u srpskim studentima na ulicama Beograda vidi mirom inspirisane demonstrante, a previđa da oni govore samo o svom strahu da će zbog izolacije biti lišeni potrošačkih proizvoda. A da ni rečenice o ratu prozborili nisu."

To je vaistinu jedan nepravedni šamar za sve one koji su se od početka protivili ratnoj politici Slobodana Miloševića i njegov bande, a koji su ga napokon 5. oktobra 2000 i srušili. Uopšte ne morate poznavati Srbiju da biste razumjeli da tvrdnja kako su u Srbiji 1992. postojali samo Miloševićeve pristalice ili potrošački orijentisani opozicionari naprosto nije tačna.

Isto važi i za još jednu rečenicu u ovom tekstu, koja glasi: "Titova država je bila nacionalno definisana, a nacionalno je uvijek bila srpska." Ko ovako nešo napiše, tome izgleda niti je poznat ustav iz 1974, niti se može stvarno smatrati informisanim o zemlji - ili je nije shvatio.

S druge strane, u ovom prvom tekstu postoje i rečenice koje su principijalno tačne, a u najmanju ruku i interesantne za debatovanje: "Koliko će se dugo još pričati o 'neprijateljskim taborima' samo da bi se iskonstruisala obostrana krivica?" - pitala je Miler 1992. i tvrdila: "Hrvati, Muslimani i Srbi su u istoj mjeri stupidno, katastrofalno i zasljepljujuće upetljani u pucnjave, klanja i mučenja. No pošo se sve to dešava na području Hrvatske i Bosne-Hercegovine, pošto u Beogradu u letnjim popodnevima sjede po kafićima i u srpskim novinama čitaju vijesti o pobjedama kao da se radi o sportskim rezulatima, da se ne ne čuje nijedan pucanj i da se nijedno lice ne mora izobličiti od smrtnoga straha, (....) sve to biva koprenom riječi pokriveno."

I u njenom drugom eseju o Jugoslaviji, nastalom 1994, kasnija dobitnica Nobela za književnost, nažalost, miješa mudra zapažanja i opravdani moralni furor s nepravednim osudama: "Ovo civilno stanovnišvo, koje u Beogradu šeta po nedirnutim iako ponešo osirotjelim ulicama, odavno je odbacilo je riječ ´civil´, piše ona o srpskom drušvu, a koju rečenicu potom dodaje: "Nema srpske opozicije protiv ovog rata." Šteta šo tada nije bilo nijednog urednika koji bi ove rečenice Herte Miler izbacio iz teksta, obzirom koliko štete nanose vjerodostojnosti njenih ostalih rečenica.

Živio sam u devedestim godinama prošlog vijeka u Rusiji te Miloševićevu Srbiju poznajem samo iz priča. Ali toliko sam izvještaja pročitao i iskaza čuo da vjerujem da one godine - koje, uostalom, ni u Rusiji nisu bile puno drugačije - mogu da razumijem.

Imali smo srpsku državu, koja je u susjednim zemljama počinila ili podržala užasne zločine, ali i sprovodila nasilje i protiv sopstvenog stanovnišva: dok su na ulicama srpskih gradova vlast imali polupismeni, nabildovani bikovi u trenerkama - takođe i iz okruženja današnjeg državnog poglavara Aleksandra Vučića - pristojno građanstvo zemlje sjedjelo je tiho i nemoćno po svojim stanovima, životarilo od plate i penzije od nekih deset njemačkih maraka. I imalo da istrpi da nad njime vladaju ljudi koji bi u normalnim državama i normalnim vremenima iz mnogih razloga bili smješteni po zatvorima ili odgovarajućim psihijatrijskim ustanovama. U grčkom se za ovakve ustalio izraz "Ohlokratija", vladavina pučine, svetine, otpada.

A ša je drugo nego Ohlokratija zemlja u kojoj vlada Milošević, Vojislav Šešelj glumi šefa opozicije, a televizija prenosi vjenčanje jednog psihodeličnog mega-kriminalca i jedne provincijalne turbofolk-starlete? Psihopata je kasnije izrešetan, a ime starlete mi, eto, ne pada na pamet, no stariji čitaoci će ga se sigurno prisjetiti.

Ali iz ovih okolnosti onda zaključiti, poput Herte Miler, da nije postojala nikakva srpska opozicija protiv moralnog i finansijkog pljačkanja srpske države i njenih ratnih zločina u Bosni, Hrvatskoj ili na Kosovu, nefer je i pogrešno.

S druge strane, Herta Miler je svojim u Rumuniji izošrenim pogledom na diktatorske režime ipak puno stvari elokventno postavila na svoje mjesto. Tako je kritikovala Pravoslavnu crkvu, koja istovemeno i kadi i propovjeda mržnju, pa je već 1994. i prorokovala: "Milošević i Karadžić neće odustati sami po sebi. Uskoro će svijet pričati i o Kosovu i o Makedoniji. Sada svijet priča o Bosni."

U trećem i najopširnijem eseju o Jugoslaviji, koji je 1999. objavljen u "Frankfurter algemajne cajtungu" (FAZ), Milerova između ostalog korektno konstatuje ono šo su mnogi danas već zaboravili: rat NATO-a nije imao za cilj rušenje Miloševića. Da je najmoćniji vojni savez svijeta hteo da ubije vođu jedne male države, prije ili kasnije bi ga bilo lako eliminisali napadom iz vazduha. Cilj NATO-napada bio je da s Kosova izagna srpsku soldatesku, što je i uspjelo.

O Miloševiću je Herta Miler 1999. pisala da s njim nikako ne smije biti pregovora: "Ko u devet godina povede četiri rata, ko tako pragmatično gradi groblja kako drugi grade puteve, ko ima takvu naviku da ubija - kao da je ubiti čovjeka popiti čašu vode - tog se ne može dosegnuti riječima niti je taj vrijedan posjeta viđenih ljudi." Miler je 1999. napisala i: "Dok padaju bombe, na državnoj televiziji emituju 'Šindlerovu listu', a srpski gledaoci se identifikuju s Jevrejima u koncentracionom logoru. U svojoj besprizornoj perfidnosti, službenici državne televizije iz unišenja Jevreja šiju kostim žrtve za Srbe."

Možete s ovom izjavom Herte Miler biti saglasni ili ne - ali zar o njoj ne treba debatovati u jednoj slobodnoj državi? Ko je taj koji debatu o tome želi da uguši "argumentom" da je Herta Miler "Srbe" uvrijedila? Ko se pokondirio da odlučuje da, elem, "svi Srbi" imaju, moraju biti uvrijeđeni?

Sve šo je Herta Miler one večeri u JDP izgovorila o Pravoslavnoj crkvi bilo je puno bezazlenije od njenih redova iz eseja iz 1999, ali i pored toga je u Srbiji 2017. izazvalo buru zgražavanja.

Između ostalog ona je u JDP kazala da "vjeruje" (ne: da zna) da je Pravoslavna crkva u "dešavanjima" devedestih godina "vrlo jako bila umiješana". Je li to skandal? Da li je izjava tako uvrjedljiva da nije ni vrijedna razmišljanja da li je možda i tačna?

Sonja Biserko, koja se već zalagala za ljudska prava dok su drugi zazivali stvaranje Velike Srbije, kazala je da je SPC "tokom rata u najmanju ruku imala kontroverznu ulogu, posebno u Bosni, odnosno Republici Srpskoj. Jedan od primera kontroverzne uloge SPC u ratovima 90-ih je slučaj jeromonaha Gavrila iz Šida koji je blagoslovio Škorpione, ratnike u uniformi i s oružjem. Pripadnici jedinice Škorpion nedugo zatim počinili su ratni zločin nad Muslimanima zarobljenim u okolini Srebrenice."

Drugi primer je čuvena fotografija, na kojoj patrijrah Pavle 1995. na Sokocu daje naforu Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Sigurno: ima još Srba koji u Mladiću vide čestitog Srbina, koji je vjerno ispunio svoj zavjet - braneći Srpstvo. Iako je ta obaveza u Srebrenici - na žalost, na žalost! - bila realizovana strijeljanjem nekoliko hiljada Bošnjaka. Vrlo za žaljenje, ali ponekad se za Otadžbinu mora, eto, biti i ponešto konkretniji - ko to bolje zna nego mi, Njemci. Za ljude, koji tako razmišljaju, to što Pavle, kao spiritualni oberkelner Karadžića i Mladića pokazuje, nije skandal.

Ali, za ostale ljude važi: da li je Herta Miler svojom izjavom stvarno "uvrijedila SPC i Srbe", kako u puno srpskih medija - a i u šipragu tzv. drušvenih mreža - može da se pročita? A da nije možda ona samo tadašnje počinioce i jatake prosto nazvala onim što i jesu? Puno Srba je tako zakonima vjerno da ni u trolejbus ne bi ušli a da kartu ne plate, a kamoli da podrže ratni zločin - da li je Herta Miler uvrijedila takve Srbe? Ili možda upravo one, koji dan-danas tvrde da su Srbi u vascijeloj istoriji bili samo žrtve, a nikad počinioci? Možete zamisliti: narod, koji je uvijek bio žrtva, od pronalaska točka, preko rođenja Hristova pa do 1999: ko je sa svjetskom istorijom nakupio tako puno lošeg iskustva, taj naravno kad-tad postaje tankokožan, jasno.

"I ša je sa zločinima nad Srbima, npr. masakrom u Kravicama 1993. i ostalim nedjelima ljudi poput Nasera Orića, u kojima su više stotina Srba bestijalno ubijeni? Zašo se o tome ne priča?", pitaju poniženi i uvrijeđeni među patriotima, kad god se pomenu srpski zločini. Tačno: ni drušvena klima u Zagrebu, Prišini ili Sarajevu takođe nije bolja kad god se pokuša povesti razgovor o zločinima sopstvenog naroda. I tamo vrvi od šovinista, koji su gluvi i slijepi za patnje srpskih civila. I koji uviđaju isključivo mučeništva sopstvenih nacija. Ali, ko želi uopše išta da ima s takvim elementima, bilo u Zagrebu, bilo u Beogradu, bilo u Sarajevu?

Ili se hoće prednjačiti dobrim primjerom pa zločinima počinjenim u ime sopstvenog naroda pogledati u oči ne bi li se vjerodostojnije moglo zahtjevati priznanje sopstvenih patnji? Crkva bi mogla, kad bi htjela, da pri tome igra ulogu predvodnice, ali ona teško da će to biti. O ulozi Pravoslavne crkve Sonja Biserko konstatuje:

"Crkva je zadobila ogroman javni i medijski prostor nakon 5. oktobra. Očekivalo se da ona mnogo više ispolji svoj etički stav prema neposrednoj prošlosti, jer to je baš onaj prostor gdje su vjerske zajednice najpozvanije da se javno izjašnjavaju. Tu je centralni problem odnos prema ratnim zločinima, prema kriminalnom naslijeđu iz Miloševićevog vremena. Na žalost, Crkva se tu nije pokazala, a mogla je imati poseban značaj, jer riječ je ne samo o pravnim, nego i ozbiljnim moralnim dilemama."

Na sreću, ne postoji samo jedna, u agresivno samooplakivanje uljuljkana, Srbija koju reprezentuju Nemanja Kusturica i ostali talentovani šovinisti, nego takođe i ona Srbija hrabrih žena poput Nataše Mićić, koja je u "Danasu" objavila članak pod naslovom "Zašto je Srbiji potrebna Herta Miler", a u kojem se kaže: "Milošević je na Gazimestanu započeo svoj nacionalni, ratni ciklus, koji je završio iza haških rešetaka gdje je i umro. Danas je, sudeći po reakcijama na Hertu Miler, življi nego ikada." I Mićić pita: "A šta je to rekla Herta Miler a da nije tačno?"

Ovo pitanje je stvarno potonulo u svekolikom uzbuđenju oko "skandaloznog nastupa". Jedna od ključnih rečenica Herte Miler u JDP je glasila: "Ova zemlja je samoj sebi nanosila zlo, a i Srbi su sami sebi mnoga zla nanijeli pa s time moraju sada da žive. Kad vidim žene iz Srebrenice i danas mi srce puca."

Ko čak i ovakvu jednu rečenicu smatra "skandaloznom" - kakvu onda smatra za normalnu? Upravo to Nataša Mićić i pita: Šta je to šo je izazvalo tektonski poremećaj u srpskoj javnosti kada se, povodom Sajma knjiga, ova gošća pojavila u Beogradu? Zašto smo dobitnicu Nobelove nagrade dočekali na nož, željni njene krvi, brojeći joj krvna zrnca i osporavajući je kao osobu, pisca, psujući joj i oca i majku? Kako smo se, preko noći, pretvorili u palanku koja je jedva dočekala da baci kamen na nju, bez da smo razmislili koliko smo i sami grešni? A zar nije upravo o tome Herta Miler i govorila, da smo sami najveći krivci za sve šo nas je snašlo u periodu tranzicije?"

Za Natašu Mićić izjave Milerove pokazuju "da nismo zaista spremni ni da čujemo istinu, a još manje da se suočimo s njom. Da, zaista ni ove dvije decenije nisu bile dovoljne da i sami, bez jedne Herte Miler, priznamo kako smo se našli tu gdje smo danas - na skoro istom mjestu kao i na kraju prošlog vijeka."

Prateći ovih dana debatu, nisam mogao a da ne mislim na jednu sentencu Mirjane Miočinović. Gospođu Miočinović često označavaju kao "udovicu Danila Kiša", ali to nije pravedno prema ovoj ženi, jer ona je puno više od priveska svog čuvenog muža - ona je reprezentant istinski liberalne Srbije, žena koja ljude ne dijeli po narodima i konfesijama ("ti Srbi", "ti Njemci", "ti Jevreji"), kao da se radi o krdima stoke.

Ona je jednom napisala da je "srpska inteligencija najgori dio srpskog naroda, da nosi sve najgore duhovne karakteristike u sebi, da je zatrovana predrasudama koje širi na druge preko institucija kojima upravlja (kultura, obrazovanje, mediji), da je to inteligencija, koja je u princip iskovala neprijateljstvo i prezir prema drugima, iza kojih se niša drugo ne skriva nego goli strah od tog drugog. Po mom sudu, ona snosi više krivice nego inače bilo ko drugi zbog svih onih dešavanja, koja su dovela do onoga šo ona danas naziva ´mučeništvom srpskoga naroda´".

Na sreću, ova oštra presuda nad srpskom inteligencijom je samo djelimično tačna, jer upravo ličnosti poput Miočinovićke i ostalih su najbolji dokaz suprotnosti ovim tezama.

Da li se usput iz ove debate može izvući nešo poput pouke? Ne znam. Ali iz gomile komentara, koji su ovih dana osvanuli, čini mi se osobito interesantnim jedan, koji postupa onim metodom koji je Herta Miler u svojim knjigama o Rumuniji tako često opisivala. U jednom članku u listu "Danas" - koji inače veoma cijenim - autor je napisao: "Herta Miler ničim nije zaslužila da tokom razgovora u JDP-u bude izložena unakrsnom moralno-političkom ispitivanju" pa je tome dodao i svoju sumnju da je neko gospođi Miler - sa bine ili iz publike - stao spočitavati oca SS-šandartenfirera, a da je ona sama imala sumnjive veze sa Sekuritateom.

U jedom je autor posve u pravu: Herta Miler ne zaslužuje da joj neko insinuira da je bila saradnik Sekuritatee, jer, upravo su svi njemi problemi i nastali stoga šo nije htjela da radi za obavještajnu službu Čaušeskua. Njen otac jeste bio vojnik SS, ali to joj se ne može prebacivati, jer je upravo tu temu svako malo obrađivala u svojim knjigama, esejima i intervjuima. A pošto je to tako, niko u JDP Herti Miler nije postavio takva pitanja, ni sa bine ni iz publike - ta pitanja postoje isključivo u glavi jednog autora, koji piše o događaju kojem nije prisustvovao i o kojem pojma nema. Da bismo izbjegli nesporazume: uvijek je dobro, kad jedan autor napiše šta misli. A još bolje je kad razmisli, prije nego što napiše.

Za Hertu Miler, slobodno govoreći, nije nikava novost to što je na zlobni način povezuju sa Sekuritateom. Ona ima puno neprijatelja u Rumuniji, a oni već duže vremena pokušavaju - do sada bezuspješno - da joj prišiju ovu vezu. Da imaju i jedan, makar i najmanji akt o njoj, kojim bi se moglo dokazati da je bila doušnik Sekuritatee, odavno bi ga njeni krvnici dostavili medijima. Ni 28 godina od pada Čaušeskua, neprijatelji Herte Miler nisu mogli da ga prezentuju. Umesto toga, u Rumuniji postoji jedan drugi metod diskreditacije autorke: ako nemaš dokaza, onda insinuiraj. Pri čemu je "insinuacija" jedna vrlo fina riječ umesto koje bi se jednostavno moglo upotrebiti: tračevi i spletke najgrozomornije vrste.

Njeni dušmani kažu: pa ona je već 1982. smjela da svoju prvu knjigu objavi u Rumuniji, što je bilo moguće samo ako ste bili u najboljem dilu sa Sekuritateom. Pri čemu prenebjegavaju da je te 1982. izišla temeljeno u cenzuri skraćena verzija njene prve knjige.

Takođe joj se prebacuje šo je 1987. smjela da se iz Rumunije preseli u Njemačku: to joj je Sekuritatea lako mogla zabraniti, a nije. Što ti lajavci, naravno, ne kažu: SR Njemačka je za svakog rumunskog Njemca, koji dobije dozvolu da se odseli, plaćala "otkupinu" od do 16.000 maraka, a posebno za politički teške slučajeve. Za Čaušeskua je prodaja Njemaca - osobito onih s političkom težinom, kojih je htio da se ratosilja - bio poslovni model.

Insinuirati i podmetati, kad se nema dokaza - konzumentima srpskih tabloida ovaj metod nije nepoznat. Ne bih se čudio da upravo ovaj metod, koji pjesnikinja poznaje iz Rumunije, koriste i pojedini u Srbiji. Oni koji nisu saglasni sa onim šo autorka misli i zbori.

Kad se već Hertu Miler ne može direktno napasti, onda će se tvrditi da je agent Sekuritatee. Nema veze što za to nema nijednog dokaza - ostaće da zvoni u glavama čitalaca. Stari trik, koji uvek funkcioniše.

Finalno: ova debata kazuje puno više o jednom velikom djelu srpskog drušva nego o Herti Miler. Kćer ss-ovca je srpskom drušvu darivala ogledalo. Pojedini, koji su se u njemu ogledali, vidjeli su groznu facu. Koju su zamijenili s licem Herte Miler.

Autor je dopisnik Frankfurter algemajne cajtunga i bio je jedan od moderatora skupa u JDP

 

AKTUELNOSTI

STRANA 1/5 ::: 1 | 2 | 3 | 4 | 5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Copyright * Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji - 2008

Web Design * Eksperiment