|
U okviru svoje edicije ‘Međunarodna biblioteka’ (Izdanja Magistrat)
izdavačka kuća University Press iz Sarajeva objavila je dopunjeno
izdanje knjige “Smrt u Hagu – nezavršeno suđenje Slobodanu
Miloševiću” autorice Nevenke Tromp, a u provodu Daniele Valenta.
Kako u predgovoru ovog izdanja knjige piše Latinka Perović, tražeći
odgovor na pitanje: šta dalje?, nakon smrti Slobodana Milioševića
usljed suđenja u Hagu, Trompova se okrenula arhivi sudskog procesa,
koja, po njoj, predstavlja “historijski izvor bez premca”.
- Nastala kao “proizvod pravnog postupka”, ona sadrži “skoro
sveobuhvatnu, možda čak i najveću zbirku materijala koji se odnose
na krivičnu i političku odgovornost jednog pojedinca za raspad
Jugoslavije i ratne zločine”. Trompova je opisala tu jedinstvenu
zbirku. Suđenje je trajalo 467 dana. Za sobom je ostavilo 43 191
stranica sudskog transkripta. Pozvano je 400 svedoka. Tužilaštvo je
podnelo 5 769 dokaza na 150 000 stranica. Odbrana – 12 107 dokaza na
25 000 stranica Rečju, Haški tribunal je omogućio da se dođe do
dokumenata na koje bi se dugo, možda i decenijama čekalo. Posebno do
dokumenata Visokog saveta odbrane (VSO) koji potvrđuju de facto i de
jure odgovornost Slobodana Miloševića. Iako je dobro poznavala
arhivu suđenja Slobodanu Miloševiću, Nena Tromp je znala da to nije
samo njena prednost već i ograničenje. Trebalo je uspostaviti
kritički odnos prema materijalu i staviti ga u akademski okvir,
zapisala je Perović.
Ona povodom ove knjige dalje dodaje:
- Studija "Smrt u Hagu" na izvestan način je i biografija Slobodana
Miloševića. U njoj je analiziran i njegov uspon i njegov kraj, i
tako zaokružen pogled na njegovu pojavu u Srbiji i Jugoslaviji na
kraju 20 veka. Sudnica Haškog tribunala, u kojoj je “napisano”
poslednje razdoblje Miloševićevog života, bila je mesto na kome se
svedočilo o užasima ratova devedesetih godina, stradanjima i
patnjama hiljada ljudi. Milošević ni u jednom trenutku nije pokazao
uznemirenost. Ništa ga se nije doticalo. U jednoj takvoj priči,
Džefri Najs je rekao: “Milošević ima srce od kamena”. Nemilosrdan
prema “protivnicima”, bio je takav i prema nepouzdanim saradnicima.
Na pitanje engleskog diplomate Ivora Robertsa šta će uraditi sa
Radovanom Karadžićem ako ga ovaj ne posluša i ne oslobodi vojnike UN
koje je uzeo kao taoce, Milošević je odgovorio: “Stanišić (šef
Državne bezbednosti – L P ) će reći Karadžiću da ću narediti da ga
ubiju ukoliko ne oslobodi taoce On zna da ja to mogu”.
Prema riječima same Nevenke Tromp Miloševićeva smrt je označila više
od kraja jednog čovjeka.
- Ona je označila kraj jedinistvene mogućnosti da se na sudu
raskrinka Miloševićev plan, i da ga se – kroz dokaze i svjedočenja –
ipak natjera da se suoči sa istinom, kojoj se on uporno opirao.
Nakon njegove smrti, na prvi pogled se činilo da će se potraga za
istinom tu zaustaviti. Ovo iznenadno prekinuto suđenje je isto tako
moglo poslužiti tek kao još jedan dokaz tvrdnjama da suđenja
pojedincima na međunarodnim sudovima neće i ne mogu za sobom
ostaviti vjerodostojnu sliku o historijskim događajima. Međutim,
upravo je Miloševićeva prijevremena smrt dovela do neočekivanog
otkrića – a to je da arhive suđenja mogu, zapravo i bez presude,
biti vrijedan izvor na putu ka historijskim saznanjima koja bi mogla
ostaviti dublji trag od onog koje bi ostavila presuda. Naime,
presude su odraz tehničkih pravila o iznošenju i premjeravanju
dokaza, određena pravilnikom suda i oblikovana ocjenama sudaca.
Presuda je odraz odluke sudaca da li je optuženik kriv izvan razumne
sumnje za ono za što ga se tereti u optužnici. Samim tim presuda je
od starta određena, a često i ograničena, optužnicom. Povjesničar
koji upotrebljava arhivu suđenja kao povijesni izvor, nije ograničen
optužnicom. Povjesničari i drugi akademski istraživači, koristeći
sudske arhive u kombinaciji s drugim tradicionalnim povijesnim
izvorima, mogu dovesti do drugih puteva i zaključaka koji
prevazilaze okvire dokazivanja osobne krivične odgovornosti
pojedinca, napisala je u predgovoru svoje knjige Nevenka Tromp. |
