U društvima sa nacionalističkom ideologijom kao ključnim
legitimacijskim okvirom, antifašizam nije i ne može biti
preovlađujuća vrednost. Relativizacija i banalizacija
antifašističkog nasleđa u Srbiji traje već punih četvrt veka, još od
rušenja druge Jugoslavije, utemeljene na antifašističkom vrednosnom
konsenzusu. Preko 20 generacija se formiralo u društvu u kome
vrednosti antifašizma ne samo da nisu bile dominantne, već su
ustupile mesto idejama nacionalizma, ksenofobije, neofašizma,
rehabilitacije kvislinga iz Drugog svetskog rata – što je za
posledicu imalo nasilje, rat, zločine, pljačku, odsustvo bilo kakve
društvene solidarnosti i ljudske empatije.
Negiranje i kompromitacija antifašizma, kao i glorifikacija
nacionalističkih kolaboracionista nisu jedini uzroci istorijskog
ponora pred kojim smo se kao društvo i kao pojedinci našli, ali su
posebno bitni. Prećutkivanje i difamiranje vlastitog antifašističkog
pokreta, rušenje i sistematska nebriga za spomenike NOB-a, masovna
preimenovanja ulica i trgova (samo u Beogradu preko 900 imena),
ukidanje praznika itd, ne svedoče o prošlosti, nego pre svega o
sadašnjosti – čega jedno društvo iz svoje bogate i složene istorije
želi i hoće da se seća, zavisno od vrednosne orijentacije koju
namerava da neguje.
Treba li pomenuti poražavajuću činjenicu da je Srbija jedina država
na postjugoslovenskom prostoru koja ne obeležava nijedan datum iz
svoje antifašističke borbe.
Plansko i sistematsko zatiranje antifašističkog, partizanskog
nasleđa u Srbiji počelo je krajem 80-ih godina prošlog veka,
paralelno sa uzletom nacionalizma i počecima falsifikovanja istorije
i rehabilitacije četničkog, kolaboracionističkog pokreta. U rat za
koji se Miloševićeva Srbija spremala nije se moglo ući sa
nadnacionalnim, antifašističkim i levičarskim tradicijama
Narodnooslobodilačkog pokreta, utemeljenog na principima stvarne
nacionalne ravnopravnosti i samoopredeljenja naroda. Nacionalistička
opozicija Miloševiću je bila čak i radikalnija u svom istorijskom
revizionizmu. Generisanje mržnje, agresija i početak krvavog sukoba
za ostvarenje velikodržavnih ambicija mogli su biti kompatibilni
isključivo sa reafirmacijom vrednosti poraženog kvislinštva iz
Drugog svetskog rata.
Utoliko se po ciljevima (stvaranje velike, etnički čiste države
komadanjem susednih republika) i metodama (rat, zločini, etničko
čišćenje) oružani sukob devedesetih nije puno razlikovao od rata
koji su četnici pokušali da vode četrdesetih godina. Zbog toga je
pitanje antifašizma ne samo problem odnosa prema Drugom svetskom
ratu u Jugoslaviji, nego i pitanje odnosa prema ratovima iz 90-ih
godina XX veka. Ne rehabilituje vladajući nacionalizam četnike zbog
istorijske pravde ili istine, kako tvrde, ne čak ni zbog samih
četnika i njihovog komandanta, već prevashodno zbog toga da bi
njihova ideologija nastavila da živi rasterećena istorijske
odgovornosti i stigme zbog kolaboracije sa fašizmom i počinjenih
zločina.
Jer kada Draža Mihailović u instrukciji svojim komandantima Đorđu
Lašiću i Pavlu Đurišiću piše: „stvoriti Veliku Srbiju… čišćenjem
državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih
elemenata… čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od
muslimanskog i hrvatskog življa“ itd, teško da ima nekoga ko ne
prepoznaje neprekinuti idejni kontinuitet, izražen kroz nepromenjene
ciljeve te ideologije do ratova devedesetih godina.
Ipak, verovatno i dalje od režima iz devedesetih godina otišle su
vlasti posle 2000. kada nastupa plima istorijskog revizionizma i
pokušaja rehabilitacije četnika Draže Mihailovića, Milana Nedića i
mnogih drugih protagonista osuđenih za kolaboraciju i masovne ratne
zločine u Jugoslaviji počinjene tokom Drugog svetskog rata. Uporedo
sa navedenim procesima, udžbenici istorije su nametali isključivo
politički motivisanu interpretaciju navedenih zbivanja, odlazeći u
istorijskom revizionizmu tako daleko da je prema novokanonizovanim
tumačenjima istorije na kojima su se obrazovali učenici u
tranzicionoj Srbiji, Draža Mihailović opisan kao čovek koji je
„voleo francusku književnost“, dok je Tito u istoj kratkoj
biografiji, sledstveno crno-beloj slici prošlosti, predstavljen kao
„notorni agent Kominterne“.
Nakon toga sve grane vlasti su mogle da započnu naporan posao
temeljnog falsifikovanja istorije Drugog svetskog rata i negiranja
vlastitog antifašizma urušavanjem naučnih dostignuća ne samo
jugoslovenske nego i svetskih istoriografija. Zakonodavna vlast je
donosila skandalozne zakone, kojima je nametana revizionistička
slika istorije; izvršna vlast je formirala (do 2012) specijalne
državne komisije za kopanje zemnih ostataka Mihailovića i
otkopavanje dokaza o navodno zločinačkom karakteru partizana; dok je
sudska grana vlasti u zemlji koja je sinonim za bezakonje i odsustvo
pravne sigurnosti, gubila silno vreme i novac kako bi oslobađala
krivice dokazane ratne zločince i kolaboracioniste iz Drugog
svetskog rata, proizvodeći pri tome najsramnija obrazloženja
zasnovana na grotesknim i lako dokazivim neistinama i falsifikatima
uz obilje elementarnog neznanja.
Nemali doprinos ironiji srpske situacije trebalo bi, prema najavama,
da nam ponudi sudsko veće Višeg suda u Beogradu, jer će gotovo u dan
na 70-u godišnjicu oslobođenja Jugoslavije od fašizma (15. maj 1945)
verovatno rehabilitovati Dragoljuba Mihailovića, koga je i njegov
vrhovni komandant, kralj Petar II Karađorđević, svrstao među one
„koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog
naroda i njegove budućnosti“.
Pri tome za racionalnog istoričara motivi kolaboracije ne mogu
dovoditi u pitanje njeno postojanje, jer čak iako se različito
vrednuje, ona objektivno ostaje kolaboracija i 1941. i 1945. i
danas. Osim negiranja univerzalnih humanističkih vrednosti, etike,
prava i pravde, Srbija bi tim činom bespotrebno sebi postavila
ozbiljnu prepreku na putu evropskih integracija. Šta su Sovjeti i
zapadni saveznici mislili o četničkom pokretu rekli su 1943. kada su
im uskratili podršku zbog kolaboracije sa italijanskim i nemačkim
okupatorima, bespoštednog rata protiv partizanskog pokreta i
politike istrebljenja nesrpskih naroda; ali i kada su brojni strani
novinari i diplomatski predstavnici prisustvovali procesu protiv
grupe od 24 optuženika (među kojima je bio i Mihailović) za izdaju
zemlje, kolaboraciju i ratne zločine prema civilnom stanovništvu.
Dalje, pitanje rehabilitacije komandanta četničkog pokreta
najdirektnije se tiče i regiona i fragilnog mira i nestabilnih
dobrosusedskih odnosa. Događaji tokom Drugog svetskog rata mogu se
isključivo posmatrati u jugoslovenskom kontekstu; četnički pokret je
delovao na gotovo čitavom prostoru te zemlje, a među ključne
odrednice njegove ideološke i vojne delatnosti spada pitanje odnosa
prema nesrpskom stanovništvu. Posebno teške, čak i međunarodne
implikacije (između turske i britanske vlade), imali su četnički
masakri nad Bošnjacima u Sandžaku i istočnoj Bosni, koji su imali
genocidne karakteristike („istrebiti“, „očistiti“, „konačno rešiti“,
„iskoristiti trenutak“, „kazniti“).
Takođe, zbog napred rečenog, Srbija bi još jednom pokazala i
odsustvo bilo kakve potrebe za kritičkim samopreispitivanjem svoje
uloge u ratovima devedesetih. A nenaučena lekcija iz prošlosti
neretko pruža osnovu da se tragični događaji i pogubni velikodržavni
projekti reafirmišu i ponove. Naravno, pod uslovom da se od njih
uopšte odustalo. I naposletku, kako će eventualna odluka o
rehabilitaciji biti primljena među građanima Srbije iz reda
nacionalnosti koje su četnici predvideli za „konačno rešenje“ („kao
naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti
rešiti ga u ovoj fazi“)?
Ipak, uprkos mnogo puta po medijima izgovorenih istorijskih
neistina, kao i skupštinskih odluka izglasavanih sa idejom da se
beskrupuloznom političkom trgovinom napravi dogovorna slika
istorije, koju će svojim politički i ideološki motivisanim presudama
i falsifikovanim obrazloženjima da utemelji domaće sudstvo –
istorija Drugog svetskog rata se ničim ne može menjati sedam
decenija posle njegovog završetka, jer kako je još Kant upozorio, ne
može se ništa učiniti da se izmeni ono što je bilo. Protagonisti
istorijskog revizionizma svojim odlukama „pišu“ istoriju, ali
vlastitu, ostavljajući budućim generacijama pisane tragove o svom
radu, svojoj ideologiji i svom intelektualnom i profesionalnom
(ne)poštenju.
Saznanje o prošlosti se menja, ali ne i ona sama; međutim, i to
saznanje se može menjati samo uz uvažavanje metodoloških okvira
zanata istoričara, držeći se činjenica i izvora. Povratkom
istorijskim izvorima trebalo bi još jednom ukazati da istoriju ne
pišu ni sudije, još manje političari ili novinari, kao što je neće
napisati ni današnji protagonisti dominantne i sveprožimajuće
nacionalističke ideologije, koja bi svoje ideološke pretke i uzore,
vojne i moralne gubitnike, da po svaku cenu upiše u redove
antifašista. Istorija se piše čvrstim utemeljenjem u metodološkim
pravilima i principima struke, uvažavajući fundamentalnu stajnu
tačku zanata istoričara – raspoložive i relevantne istorijske
izvore.
Istoriju četničkog pokreta „napisalo“ je njegovo vođstvo i komandni
kadar svojim delovanjem, ideologijom, koliko i praksom, ali i
relativno brižljivim čuvanjem svoje dokumentacije. Savremeni
ideološki i politički revizionizam u Srbiji, kao rezultat sprege
akademskog revizionizma i državne revizije prošlosti (posebno
izražene do sredine 2012) utemeljen je upravo na sistematskom
brisanju iz pamćenja i upornom negiranju ili falsifikovanju
navedenih izvora.
Na sudskom veću Višeg suda u Beogradu 14. maja mnogo je veća
odgovornost od uobičajene, jer su na kocki ne formalno pravna
pitanja, ne čak ni pitanja istorijske interpretacije, već karakter
društva koje gradimo. Kao što je primećeno i za Nirnberški proces
(kome bi se moglo naći i više formalno pravnih nedostataka, pa
nikome ne pada na pamet da ga poništava), bilo je zamišljeno da se
„održi mnogo dublja lekcija iz istorije nego što su dela
pojedinačnih optuženika zahtevala“. Rehabilitacijom vođe četničkog
pokreta, Srbija bi se objektivno identifikovala sa poraženom stranom
u Drugom svetskom ratu. Dalekosežnost tog čina nije moguće ni
apstrahovati ni negirati, jer bi to utvrdilo moralni relativizam
koji će srpskom društvu u budućnosti doneti nove i teško savladive
hipoteke. Ako se navedena rehabilitacija dogodi, a i Hrvatska je
ovih dana pokazala tendenciju da Blajburg ponovo u kulturi sećanja
isprednjači u odnosu na Jasenovac, jasno je da se dve važne zemlje
regiona opet udaljavaju od vlastitih antifašističkih temelja na
kojima je bila konstituisana Jugoslavija.
Ipak, možda u svemu tome i ima neke istorijske pravde –
Narodnooslobodilačku vojsku, jugoslovenske partizane i njihovu
antifašističku pobedu, prepoznatu u čitavom svetu, najbolje je
ostaviti Jugoslaviji, koja je na vrednosnoj platformi te pobede i
obnovljena, da se njome ne bi koristile savremene intelektualne i
političke elite koje je niti razumeju niti prihvataju. Njihovi
ideološki uzori bili su na drugoj, od samo dve strane u Drugom
svetskom ratu. |