Ratne 1943. u Rusiji dogodila se historijska prekretnica čiji svi
aspekti nisu jednako poznati. Zna se za vojna čudesa Staljingradske
bitke ali ne i da je s Borodinskom imala zajedničko i nešto poput
one litije s ikonom Bogorodice koja vijuga između rovova, kao u onoj
sceni Bondarčukove filmske verzije Tolstojevog epa. Britanski
historik Eric Hobsbawm drznuo se konstatirati da bi poslije
Staljingrada Rusi sami, bez zapadnih saveznika dokrajčili Hitlera,
iako se svima činilo da su iscrpljeni i na rubu sloma. Ali blizu
kolapsa nisu bili Rusi nego Nijemci. Baš takvim, iscrpljenim,
slomljenim i smrznutim na ruskoj zimi vidi ih njemački band
Rammstein u Ohne dich – Stalingrad.
Odakle Rusiji, nakon više od 20 godina boljševičkog terora i 20
milijuna žrtava Drugog svjetskog rata, ta nova energija koja će ju
pokrenuti da se neće zaustaviti dok oni mladi sovjetski vojnici,
poput američkih marinaca s Iwo Jime, ne postave crveni barjak na vrh
zagrade Reichstaga u Berlinu? Za bolje poznavaoce povijesti Rusije,
staljingradsko vojno čudo bilo je manje čudesno od promjena u
društvenom i vjerskom životu koje su uslijedile te ratne godine.
Naime, 1943. u Moskvi i drugim gradovima diljem Rusije, prvi put
nakon dvadeset godina represije, terora i nametanja državnog
ateizma, zazvonila su zvona i otvorene su pravoslavne crkve. Održane
su liturgije i sastali se arhijereji Ruske pravoslavne crkve da
izaberu patrijarha. U obranu domovine pozvani su svi. Kominterna je
raspuštena, Internacionala nije više nacionalna himna, Rusija gleda
sebe a ne svjetsku revoluciju. Pjevaju se narodne i patriotske ruske
pjesme. Вели́кая Оте́чественная война́, Veliki domovinski rat,
sakraliziran je, o čemu govori himna Aleksandra Vasiljeviča
Aleksandrova, Свяще́нная война́.
Štogod da je tada post-boljševička elita dumala, Staljin sam donosi
odluku o vjerskoj renesansi i sastaje se s preživjelim arhijerejima.
Tko bi poznavao bolje rusku pravoslavnu slavensku dušu od jednog
etno-manjinca, Gruzijca Džugašvilija! Kao i Kutuzov kad je kleknuo
uz onu borodinsku litiju iz 1812, bivši pravoslavni bogoslov Josif
Visarionovič, znao je kako u Velikom domovinskom ratu crpiti
energiju iz ruskoga nacionalizma preko pravoslavlja.
Rusko-pravoslavni nacionalizam, kao i srpsko svetosavlje, udžbeničke
su lekcije iz religijskog nacionalizma.
Religijski nacionalizam je teorijsko analitički koncept uveden na
Zapadu u pokušajima razumijevanja globalnog zaleta religije od
1970-ih do danas. Odnosi se uglavnom na studije sukoba poput onih u
Indiji i na Srednjem istoku. Koncept je postao fleksibilniji kad su
se priznale zablude teorije sekularizacije i desekularizaciju
svijeta, a teoriji o sukobu civilizacija Samuela P. Huntingtona dalo
pravo na drugo čitanje. Danas je religijski nacionalizam jedna od
glavnih analitičkih perspektiva u studijima nacionalizma. U njoj
pravoslavlje nije nepoznanica ali je zapostavljeno. Iako se, od cara
Konstantina do danas, pravoslavlje u smislu crkvene podređenosti
kultu države nije bitno promijenilo, pa mu je princip sekularnosti i
laicizma vlasti stran koliko i islamu ili judaizmu. Samo je u
moderno vrijeme kult cara zamijenjen kultom naroda i nacije, što se
uglavnom svodi na etnos spojen s religijskim monopolom. Tu nije bilo
ni Reformacije, ni modernizacijskih crkvenih sabora, ni građanskih
zapadnih revolucija koje su uvele sekularnu državu kao jedan od
temelja moderne. Po tome su pravoslavni fundamentalizam, islamizam i
cionizam slični. Kad konačno padne sekularna država, pasti će i
Zapad.
Nedavne pučističke aktivnosti Srpske pravoslavne crkve (SPC) pod
pokroviteljstvom Rusije, u Crnoj Gori i BiH, šokiraju samo one koji
pravoslavlje slabo poznaju ili podcjenjuju. Nije novost što se
srpska crkva bavi politikom i što duhovno konzumira tu
religijsko-nacionalističku kašu. Jer se uvijek bavila politikom,
služila kultu države i skupa s vojskom branila državne interese,
utvrđivala granice manastirima kao karaulama i sakralizirala državne
mitove i kultove. Problem je u tome što ova organizacija iz resursa
srpskog nacionalizma bira najgori materijal, a odbacuje bolje
alternative kojih ima, jer nisu svi srpski intelektualci bili
profila Dobrice i Amfilohija. Najbolje su i najpametnije, u službi
prosvjećenja narodnog i zdravago razuma, naravno, bile zapadnjačke
ideje, što sekularnije to progresivnije. Ali u kritičnim trenucima
biraju se suprotnosti ideologiji zdravog razuma. I pred Drugi
svjetski rat i pred sve balkanske, od onog prvog do onih iz 1990-ih,
srpsko se pravoslavlje okretalo konzervativnom nacionalističkom
svetosavlju i kosovskoj mitologiji rata. Svetac SPC-a Nikolaj
Velimirović (kanoniziran 2003) pokušavao je uoči Drugog svjetskog
rata skrenuti pozornost Adolfa Hitlera, i da je ovaj imao vremena
slušati vladičine govore o analogijama između nacizma i svetosavlja,
bio bi vjerojatno impresioniran.
Poslije Drugog vatikanskog Sabora, Tomislav Šagi-Bunić, jedan od
najvećih teologa u hrvatskom katolicizmu, bio je oduševljeni
zagovornik ekumenizma i kršćanskog jedinstva, ali i glasan kritičar
etničkog nacionalizma, kako u vlastitoj crkvi tako i u drugim
crkvama. „Čuvajte se ekstremnog etničkog nacionalizma, tako
radikalnog hrvatskog nacionalizma poput ustaštva, ali i imitiranja
srpskog svetosavlja“, govorio je Šagi-Bunić studentima teologije.
Pojasnio je, a tako će pisati i u svojom esejima o religijskom
nacionalizmu: „Svetosavlje je etnonacionalistička ideologija prije
svega, nešto poput sekte ili kulta s kršćanskom liturgijskom formom,
ali protukršćanskog sadržaja. Jer Bog izabire u svoje kraljevstvo
dostojne pojedince kao pojedince prema onim kriterijima iz evanđelja
po Mateju, a ne kolektive poput naroda i nacija“. Kritički su o
srpskom svetosavlju kao paradigmatskom religijskom nacionalizmu
pisali i neki drugi svjetski poznati kršćanski teolozi, poput
protestanata Geralda Shenka i Michaela A. Sellsa.
Međutim, unatoč antisrpskoj mržnji, hrvatskoj je etno-klerikalnoj
desnici bilo i ostalo privlačno srpsko svetosavlje u mnogočemu.
Počevši od apoteoze države i etnosa. Uz to se provincijski
tribalizam, klerikalizam i sektaštvo prodaju kao nacionalizam i
kršćanstvo. I neki su ustaše razmatrali ideju osnivanja ne samo
Hrvatske pravoslavne crkve nego i Hrvatskog državnog katolicizma, da
se Katolička crkva podredi ustaškoj državi onako kako je Hitler u
Njemačkoj podredio Luteransku. Ali Vatikan nije priznao NDH.
Istovremeno, srpski kvislinzi Nedić i Ljotić nisu imali tih briga.
Na lojalnost i suradnju klerikalne elite SPC mogli su računati.
Pozivali su skupa s vladikama Srbe da se vrate Kosovu, tom srpskom
Jeruzalemu, zagovarajući svetosavski nacionalizam koji ih, uvjereni
su, čini bliskim njemačkim nacističkim pokroviteljima. Ovi, naravno,
nisu bili oduševljeni sličnostima s inferiornim slavenskim rasama.
Taj je nedićevsko-ljotićevski „svetosavski“ i „vidovdanski“
nacionalizam, pomiren i naknadno fuziran s četništvom, ali uz
brisanje iz povijesti komunista i antifašista, oživio 1980-ih s
poznatim posljedicama. Bilda mišiće i danas a hrvatska mu desnica
opet ide na ruku brisanjem iz povijesti hrvatskih antifašista i
rehabilitacijom hrvatskih fašista.
Političke litije su deja vu balkanskog političkog folklora u režiji
pravoslavnog religijskog nacionalizma. Ulicama se valja „šizofrena
rulja“, pisao je Krleža, vladike i arhimandriti „nabacuju se
klevetom i invektivom“ na sve i svakoga, a od idola koje obožavaju
najmilije im je zlatno tele iz bankovnih trezora. U Konkordatskoj
krizi iz 1937, Srpska pravoslavna crkva litijama mijenja državnu
politiku i pritišće državnu vlast. Isto čini i 80-ih po cijeloj
predratnoj Jugoslaviji i kroz ratove devedesetih. Godine 2020.
postavlja novu vladu u Crnoj Gori, a 2021. diktira Crnogorcima kakav
im ima biti po velikosrpstvu politički korektan vjerski i nacionalni
identitet. Ona ne diktira i ne dizajnira identitet samo Crnogorcima
kao ogranku srpstva, nego to pokušava i svima ostalima, i hrvatskim
i bosanskim Srbima, i Hrvatima i Bošnjacima i (sjevernim)
Makedoncima, i kosovskim Albancima, a prethodno je Srbima iz Srbije
nametnula srpstvo koje ih svađa s cijelim svijetom i vodi u
izolaciju od zapadne civilizacije (koje se ipak ne želi odreći).
Dramatični televizijski izvještaji iz petoseptembarske operacije
SPC-a u Crnoj Gori 2021, kojom je nametnula toj zemlji identitet
koji pola nacije ne prihvaća, oživjeli su po regiji strah od
ponavljanja devedesetih. Zabrinuta su lica televizijskih voditelja i
analitičara u debatama. Hoće li idući klerikalno-nacionalistički
desant koji planira srpska patrijaršija biti u našem sokaku, pitaju
se na panelima. Dobar je to, ipak, posao bio, kupiti francuske ratne
avione pa i za milijardu eura, misli se hrvatski predsjednik Zoran
Milanović, izabran glasovima ljevice, danas miljenik hrvatske
desnice.
Hrvatski liberalni katolici pitaju se da li su krivo procijenili
novog srpskog patrijarha Porfirija. Pjevali su mu ode kad je
ustoličen, te da je progresivan, ekumenizmu i crkvenim reformama
sklon, tolerantan. Da je napose odan idealu katoličko-pravoslavnog
dijaloga i pomirenja sestrinskih crkava kršćanskog Istoka i Zapada.
Neki ga i dalje brane. Ufaju se i mole Bogu, evo sad će Porfirije
sazvati verziju Drugog vatikanskog sabora srpskog pravoslavlja,
hoće, samo što nije. A Porfirije im se poput idola hinduizma ukazuje
u višestrukim božanskim osobama, zavodljivim, pomirljivim i
destruktivnim. Napaćeni papa Franjo za to vrijeme tiho moli za
pomirenje sestrinskih crkava. Dok mu klerikalni savjetnici realisti
šapću na uho: „Vaša Svetosti, nismo imali primjedbi kad je SPC
kanonizirala notorne antikatolike Nikolaja i Justina, a vi ih olako
pustili da zaustave kanonizaciju Stepinca, koji je puno manji
nacionalista od njih i koji bi se upisao i u Titovu KPJ da mu je to
papa naredio u interesu univerzalne Crkve“.
I srpski liberali očajni su, gdje je onaj njihov idol,
roker-patrijarh mirotvorac? Porfirije koji se činio poput Dositeja,
Srbina kojem snaga izvire iz znanja i prosvjećenosti, iskočio je iz
helikoptera na Cetinju u liku Crnog Gruje kome snaga leži u topuzu.
Koje sad rock n’ roll napjeve sluša Porfirije? Helter skelter?
Orkestar usamljenih srdaca fan kluba Patrijarha Porfirija izvodi
„Help!“ i „Don’t let me down“. A kako tek mora da se smije i
zabavlja promatrajući ovaj balkanski folklor iz svog holandskog
protestantskog skloništa navodni Porfirijev uzor, Džoni Štulić.
Pokazalo se da Porfirije s ovim balkanskim prorokom ima veze koliko
i s onim palestinskim čiji simbol nosi. Idolu srpske države kojoj
snaga leži u topuzu taj se klanja.
Hej Slaveni, još ste živi?! Demografija kaže, nećete još dugo.
Pravoslavlje u slavenskim narodima danas tužno je i nesretno
stvorenje. Od Balkana do Urala, narodi mu izumiru. Islam brojčano
uskoro premašuje kršćanstvo. Ruski imperij dostigao je zenit pod
ateističkom ideologijom, propao je i takvu snagu nikad više neće
imati. Ni kulturni jaz između progresivnih zapadnjaka i
konzervativaca slavofila koji se ne osjeća samo u Rusiji nego i
drugdje pa i u Srbiji, nikad nije prevladan, napose ne u korist
konzervativnih nacionalista i pravoslavnih fundamentalista. Ukrajina
se priklonila Zapadu. Inherentno sklone sektaštvu, neke su
pravoslavne crkve danas (u čemu, opet, kao i u većini ekstrema,
prednjači Srpska crkva) sektaškije od primjerice Mormona, Jehovinih
svjedoka i Scijentološke crkve, koje su sektaške ali i multietničke
i globalno orijentirane. Međutim, u Srpskoj su crkvi čak i zeloti a
posebno umjereni, svjesni rizika ekstremnog sektaštva i opasnosti
izolacije. Kao i činjenice da izlaz nije samo kroz jačanje veza s
Rusijom, Grčkom i pravoslavnima u svijetu, nego i kroz prihvaćanje
zapadnog, bilo rimskog, bilo protestantskog ekumenizma. Ukazati će
se stoga opet umiljata brada i ex-yu rokerski image patrijarha
Porfirija. Ali papinsko apostolsko putovanje u Srbiju koje je
nedavno opet nagovješteno, ne bi trebalo tek tako pokloniti.
Vučićeva ga i Porfirijeva Srbija ne zaslužuju. Prekinuli su desantom
na Crnu Goru i destabilizacijom BiH ne samo relativnu stabilnost u
regiji, nego i do sada u povijesti najhrabriji dvogodišnji progres
katoličko-pravoslavnog pomirenja. Papinu posjetu Srbiji kao i
nastavak procesa pridruženja Evropskoj uniji treba uvjetovati, ako
ne odmah priznajem odgovornosti Srbije za ratove i genocid iz
1990-ih, onda time da se ona odmah suzdrži od budućih helikopterskih
desanta i pučističkih litija po takozvanom „srpskom svetu“.
Općenito, da prestane maltretirati susjedne narode kao što već
četrdeset godina čini. |