1.
„Kada danas kažete da ste za Jugoslaviju i da biste voleli da ona
bude očuvana, ljudi vas gledaju zapanjeno, jer je Jugoslavija za
njih ono iskustvo koje imaju i u kojem ne vide ništa što bi vredelo
sačuvati. Ni s tim se potpuno ne slažem, ali u svakom slučaju kad
kažem da sam za Jugoslaviju, ne pada mi na pamet da se vraćam u
prošlost. Ali mislim da su moguće i neke druge varijante. Čak mislim
da nismo sposobni uopšte da zamislimo kakve sve alternative postoje,
kao što mislim da nije pametno sad pokušavati definisati tu
Jugoslaviju. Onog trenutka kad to postane predmet našeg razgovora –
ideja će sigurno biti. Ali mi se još uvek bavimo destrukcijom. No, i
tome će doći kraj. Jer ne vidim šta bi se još imalo uništavati.“
Srđa Popović tako je govorio za zagrebački Danas u studenome 1990.
Ovdje je taj iskaz naveden i zbog toga što ga ovaj potpisnik –
želeći odmah jasno predočiti svoju poziciju i namjere, a možda se i
riješiti ponekog suvišnog čitaoca – preuzima od riječi do riječi, uz
dužnu zahvalnost pokojnome autoru, s tom razlikom što bi ga bio
spreman izgovoriti danas, u jesen 2014., dvadeset i četiri godine
nakon što ga je Popović izložio u originalu.
„Kada danas kažete da ste za Jugoslaviju“, nakon skoro četvrt
stoljeća njena nepostojanja, zapanjenost okoline još je
upečatljivija, konsternacija je takva da ju je milina gledati,
zjenice se šire od Vardara do Triglava, ali barem se čini kako je
završni dio citiranog istupa, onaj gdje se melankoličnim tonom
izražava nada da će rušilačkim aktivnostima „doći kraj“ – „Jer ne
vidim šta bi se još imalo uništavati…“ – nešto čvršće fundiran nego
u novembru 1990. Srđa je Popović bolje od većine svojih suvremenika
razumio da je strategija destrukcije već tada bila potpuno
zaokružena i do detalja razrađena, no uništavanje u svom punom
fizičkom obimu tek je započelo: slijedila su bestijalna razaranja,
genocid, ratni zločini, etnička čišćenja, paljevine, logori,
ubijeni, osakaćeni, izbjegli… Stvarnost je nadmašila crne slutnje
ovog racionalista, iz čega je zasigurno izvukao pouku. Deset godina
kasnije, u razgovoru sa Zoranom Pureševićem, kazat će kako „ni
budućnost nije ono što je nekad bila“.
2.
Ovdje nas, međutim, zanima jedno drugo pitanje. Ono glasi: Što to
znači kada jedan Jugoslaven – a Srđa Popović je to nesumnjivo bio –
čvrsto zastupa stav da krvavi događaji koji su pratili raspad
Jugoslavije nisu imali odlike građanskoga rata, već međunarodnog
sukoba, premda su svi akteri toga sukoba – i pojedinačni, i
kolektivni, i institucionalni – nekoć bili pod šatorom iste
zajedničke države?
Lakonski, i vjerojatno pomalo neumjesno, mogli bismo se pozvati na
njegovu čuvenu izjavu: „Ja nisam Srbin nego advokat“, danu novinaru
NON-a 1986. godine, u vrijeme dok je kao odvjetnik pred sudom
zastupao bivšega ministra u vladi NDH Andriju Artukovića. Moguća
parafraza te izjave – recimo: „Nisam Jugoslaven nego pravnik“ – u
svakom slučaju nije adekvatna. Može se, naime, pokazati kako je
Popović tezu o građanskome ratu u Jugoslaviji smatrao posljedicom
uzurpacije ne samo jugoslavenske ideje, već i jugoslavenske
državotvorne prakse, kakva god ona bila. Štoviše, dokazni postupak
koji je izveo, makar ga rukovodila gvozdena pravnička logika, lišena
i najmanjih sentimentalno-ideoloških natruha, nije bio ništa drugo
nego (još jedna) bitka protiv otmičara jugoslavenstva.
Gard zauzet u vrijeme obrane Artukovića u tom je pogledu
instruktivan, a kao svojevrsni kredo obnavlja se i prilikom svake od
sljedećih „nacionalnih izdaja“ koje je Popović poduzimao. Stjecajem
okolnosti, te zahvaljujući moralnoj i intelektualnoj konstituciji
ovog advokata, to je bio i najčešći i najčišći oblik njegova javnog
angažmana (kažimo odmah: umnogome jedinstvenog na našim prostorima).
Napomenimo odmah i to da je „nacionalna izdaja“ ovdje smještena u
navodne znake zbog toga što se bez ostatka radi o suprotstavljanju
(pre)vlada(va)jućoj izopačenosti, o svjesnoj sabotaži stremljenja
manipuliranog i ideološki prepariranog političkog krda. Odvažimo li
se stvari promotriti iz Popovićeve perspektive, riječ je o
racionalnoj izdaji, radikalnom otklonu od većinskog raspoloženja
tzv. naroda i njegovih političkih vođa koji, naizgled paradoksalno,
nije sasvim oslobođen patriotskih motiva.
Odvjetnik, koji je dotad zbog verbalnih i drugih delikata branio
cijeli niz političkih disidenata, i sam obilježen kao „neprijatelj“
komunističkog režima, pristao je dakle zastupati Artukovića na molbu
njegova sina, budući da mu je slučaj bio „pravno veoma zanimljiv“, a
uz to i „krajnje nepopularan“. Prema vlastitome svjedočenju,
ispostavio je za to tri uvjeta: ne želi braniti NDH, ne želi braniti
ustaštvo i ne želi negirati genocid. Optuženikov sin je na te uvjete
pristao. A zatim su uslijedili pritisci na advokata, ne samo kroz
prijeteća pisma i anonimne telefonske pozive – s porukama da će ga
„seći na komadiće“ ili mu „vaditi oči“ – nego i iz bliske okoline,
uz optužbe koje su se svodile na to da je „prodana duša“ i „izdajnik
Srba“. Popović je na to odgovorio kategoričnošću iza koje ne ostaje
prostora za odstup:
„Prijatelji, koje inače cenim, kažu: ‘Nema veze šta su tvoji intimni
motivi, nastupićeš u tom dresu.’ E, pa ja neću ni u kakav dres! Tu
logiku po kojoj u životu postoje samo ‘naši i njihovi’ ne prihvatam.
To je fašistoidna logika. Pravo je ono što je dobro za naš narod,
govorio je Hitler. Ja mislim da je za svaki narod dobro samo ono što
je pravo. A pravo je da i Artuković, kao svako drugi, ima branioca.“
(NON, 1986.)
3.
Paralela je, rekosmo, neumjesna, možda čak i opscena, no ipak: Što
je bilo normalnije nego da i popljuvana Jugoslavija – omražena i
odbačena od svih, a pogotovo od onih koji su godinama usrdno
opsluživali njen politički režim – „ima branioca“? Što je bilo
logičnije nego da osvjedočeni partibrejker Srđa Popović raskrinka
grandioznu laž da je „balkanski kaos“ bio neizbježan poput
elementarne nepogode? Jer mit se, budući da je poslužio kao formula
za što jednostavniju i što bezbolniju konzumaciju stvarnosti, vrlo
brzo preselio u govor političke rutine.
Prema dežurnim tumačenjima, radilo se o „historijskoj stihiji“ i
„provali vjekovne mržnje“ među jugoslavenskim narodima. Katastrofa
je bila neizbježna posljedica „nagomilanih antagonizama“ što su
poput užarene lave krčili svoj put iz mračnih političkih dubina i
jednom morali eruptirati. „Multinacionalni kotao“ pod nazivom
Jugoslavija mogla je držati pod kontrolom samo jednopartijska
diktatura i nametnuta stega „bratstva i jedinstva“. Na tome
„paklenom tlu“ dogodio se sraz u kojem „nema dobrih i loših momaka“.
Jugoslavija je, drugim riječima, skončala u krvi zato jer je
oduvijek bila nakrivo sklepana „neprirodna tvorevina“. Jugoslavija i
demokracija, trećim riječima, bile su nespojive, do toga da imenica
„Jugoslavija“ i imenica „demokracija“ naprosto ne mogu ići jedna uz
drugu. Zbog toga se, naposljetku, od strane tzv. civiliziranog
svijeta ništa nije moglo učiniti na sprečavanju neumitna užasa, već
je, kao kad se suočavamo sa šumskim požarom, trebalo čekati da se on
do kraja istutnji i ugasi sam od sebe.
Da bi to postigao, da bi tu rado usvajanu generalnu sliku prokazao
kao obmanu i jeftini alibi, advokat se morao držati načela „da je za
svaki narod dobro samo ono što je pravo“ i tvrdo ustrajati na odluci
da „neće ni u kakav dres“. S tim da su u nepoželjne odore spadala i
odijela od boljeg štofa kakva se nose u tzv. civiliziranom svijetu.
Nemoćno slijeganje ramenima kojim su države „demokratskog Zapada“,
predvođene SAD-om, popratile apokaliptične „događaje u Jugoslaviji“
bez ustezanja je ocijenio prikrivenom podrškom planovima agresora:
„Ta pasivnost je objektivno bila saučesništvo.“ (Milosevic’s
Motivless Maligancy, Peščanik, 2006.)
4.
Srđa Popović smatrao je da su sukobi u bivšoj Jugoslaviji dobili
elemente građanskoga rata od 1992., „kada su glavna vojna dejstva
već bila završena“, naročito u Bosni, „jer je tamošnje stanovništvo
bilo prinuđeno da se grupiše i opredeljuje po nacionalnoj osnovi“,
no da je rat započeo politički vrh Srbije, uz pomoć vrha JNA i Udbe,
te regrutiranih paramilitarnih jedinica pod njihovom komandom. „Rat
koji se vodi, prvo u Hrvatskoj, a potom u Bosni, vodi u stvari
predsednik Srbije uz pomoć bandi koje su nastale raspadom
Jugoslavije. Ratni zločini u užem smislu, kao što su masakri,
raseljavanja stanovništva, bombardovanja gradova, ubistva civila,
genocid nad Muslimanima, samo su posledica tog osnovnog zločina,
zločina protiv mira.“ (Monitor, 1995)
Povod za polemiku što se u proljeće 2004. vodila na stranicama
Politike bio je posjet tadašnjega ministra vanjskih poslova
(tadašnje) Srbije i Crne Gore Vuka Draškovića Hrvatskoj i njegov
poziv da Hrvatska povuče svoju tužbu za genocid protiv SCG, jer se,
kako je izjavio, u Hrvatskoj tada vodio građanski rat koji nije imao
odlike međunarodnog sukoba. Popović je, suprotno tome, kategorično
zastupao mišljenje da se radilo o međunarodnome sukobu, a svoju
pravnu argumentaciju temeljio je na tvrdnji da je Srbija postala
nezavisna i suverena država po svom ustavu donesenom 28. rujna
1990., godinu dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i
Hrvatske. Njime se ona praktički izuzima iz pravnog sistema SFRJ,
proglašava potpunu autonomiju u političko-administrativnom,
vojno-sigurnosnom i financijskom smislu, uključujući vlastitu
carinsku politiku, te si uzima za pravo – prema klauzuli poznatoj
kao si volam – da poštuje savezne zakone samo onda kada joj je to u
interesu. „Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom,
prema kojoj je uzrok rata bio borba protiv hrvatskog separatizma. Ta
činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, pa je
Milošević tobože čuvao teritorijalni integritet SFRJ, a nije vršio
agresiju na tuđu teritoriju.“
Smisao podvale, odnosno ustavne konstatacije kako je Srbija i dalje
„u sastavu SFRJ“, bio je u tome da se utaji vlastiti separatizam, da
se Srbija pred međunarodnom javnošću krije iza imena Jugoslavije dok
tobože štiti njenu teritorijalnu cjelovitost od separatističkih
namjera drugih i na taj način zamaskira stvarne motive započinjanja
rata. Milošević je želio silom, bez ikakvih pravnih osnova, zadržati
prava koja je Srbija imala u Jugoslaviji dok nije iz nje istupila.
To je prije svega značilo sudjelovati u radu Predsjedništva SFRJ i
dirigirati njegovim odlukama uz pomoć svojih satelita – marionetskih
političkih garnitura iz Vojvodine, Crne Gore i sa Kosova – preko
toga uspostaviti čvrstu kontrolu nad JNA, a također i polagati pravo
na dio savezne blagajne: tako je Srbija 28. prosinca 1990. upala u
monetarni sistem SFRJ – „u monetarni sistem druge zemlje“, naglašava
Popović – i svojevoljno se „zadužila“ iz njene primarne emisije
sumom od 1,4 milijarde dolara.
Stvarni scenarij pripreme rata Popović je u više navrata javno
iznosio, pokušavajući do kraja razobličiti „oficijelnu“ verziju,
prema kojoj su Slovenija i Hrvatska bile separatističke republike,
pa su se Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osjetili ugroženima,
te je Jugoslavenska vojska ratovala da zaštiti njihova prava.
Naprotiv, upozoravao je advokat: rat je započet i vođen zato da bi
Slobodan Milošević, nakon političkog poraza u okviru jednopartijski
ustrojene Jugoslavije, po svaku cijenu zadržao svoju vlast. Sinopsis
je izgledao ovako:
Jugoslavija se dakle raspada donošenjem separatističkog ustava
Srbije 28. rujna 1990. i od tada realno ne postoji; Milošević
zaključuje da će moć uspjeti zadržati jedino ako pod svojim nadzorom
ima JNA, indoktriniranu „zaštitom Jugoslavije“ i vjernošću Titu; da
bi to postigao mora uzurpirati rad i odluke Predsjedništva SFRJ koje
je i vrhovni zapovjednik vojske; da bi mu to pošlo za rukom treba se
riješiti jednoga „glasa“, jedne republike, pa gura Slovence iz
savezne države, što ovi sa sebičnim olakšanjem prihvaćaju; Milošević
zna da će Hrvati poletjeti za njima, no on sada dirigira igrom preko
zavjereničke klike u vaninstitucionalnom „krnjem Predsjedništvu“
države koja faktično ne postoji, a time i upravlja „saveznom“ vojnom
silom, četvrtom po snazi u Europi, kojoj se nudi kao alternativni
Tito; izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije povod je da se krene u
oružanu obranu „ugrožene srpske manjine“, s parolom da „svi Srbi
moraju živjeti u istoj državi“; utvrđuju se granice unutar kojih se
neće ratovati i koje će obilježiti teritorij nove srpske države; JNA
se transformira u vojsku „onih koji žele ostati u Jugoslaviji“,
mijenja svoj etnički sastav i postaje srpska vojska, potpomognuta
paravojnim skupinama koje mobilizira i šalje na frontu srbijanski
politički vrh; započinje rat koji se razbuktava u svojoj punoj
raskoši, pa u sljedećoj fazi zadobiva i svojstva građanskoga rata…
U antologijskom feljtonu objavljenom u beogradskom Danasu tokom
ožujka i aprila 2003. godine – jednim od najvažnijih tekstova koji
se bave korijenima jugoslavenskog rasula uopće – Srđa Popović
predlaže „jednostavan misaoni eksperiment“, prema kojem bismo
pretpostavili da se SFRJ uspjela održati („recimo ranom vojnom
intervencijom spoljnih sila“), a zatim sastavlja opširnu optužnicu
protiv glavnih nositelja zavjere – Slobodana Miloševića, Borisava
Jovića i Veljka Kadijevića. Transformacija poznatoga branitelja u
tužioca ima neumoljiv ishod: pravna ekspertiza, s dokaznim
materijalom koji se najvećim dijelom oslanjao na memoarske zapise
Jovića i Kadijevića (dakle na priznanja optuženih, data nehotično,
isporučena u formi priglupe samohvale aktera velikih povijesnih
događaja), pokazala je kako bi zavjerenici – pod uvjetima spomenutog
„misaonog eksperimenta“: da im se sudi pred domaćim sudom po
zakonima koji su važili u vrijeme počinjenog zločina – bili osuđeni
za teško krivično djelo veleizdaje, za koje je predviđena smrtna
kazna.
5.
Tvrdnju da Jugoslavija nije bila rasturena u građanskome ratu, već u
međunarodnom sukobu, možemo prema tome razumjeti samo kao obranu
jugoslavenske ideje i jugoslavenskog projekta – ili najtočnije:
jugoslavenskog potencijala – od insajderske uzurpacije. Srđa Popović
je zapravo bio zaokupljen slučajem jednog kidnapiranja. U najmanju
je ruku dao sve od sebe da prokaže cinizam zauzete poze, naime –
navade otmičara da, razbijajući Jugoslaviju, mašu jugoslavenskom
zastavom.
Stajalište iz kojeg takav angažman proizlazi ovdje nam se čini još
izazovnijim, a to je činjenica da zakleti protivnik jugoslavenskog
komunističkog režima brani Jugoslaviju kao demokratsku mogućnost.
Štoviše – budući da se grozi nacionalizma i unaprijed pogađa njegove
razorne učinke – on vidi dotad uvijek demokratski deficitarnu
Jugoslaviju kao neizbježan i više nego solidan okvir za emancipaciju
koji, upravo na planu težnje ka dosizanju demokratskih ideala,
jedini ima racionalno uporište.
Nesporazum je prividan i zapravo ne postoji. U neku ruku, jedino su
kritičari jugoslavenskog jednopartijskog sustava – i to oni
nezaraženi virusom nacionalizma – uopće i mogli promišljati
demokratske alternative. Oni koji su vladajućem poretku glasno ili
tiho služili, koji su svoje egzistencije bezbolno prilagodili
ideološkim zahtjevima što su pred njih stavljani, u svakom slučaju
nisu imali takvih afiniteta i potreba. A takvi su, za nevolju,
činili premoćnu većinu. U jugoslavenskoj edipalnoj drami koja je
nastupila nakon raspada zemlje, oni su se s većim ili manjim
entuzijazmom, ali svakako bez otpora, prepustili zamjenskim očevima,
novim inkarnacijama preminuloga Vođe, bez obzira ukazuju li se one u
figurama Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana. Tajna
nacionalističkoga trijumfa nije u zagriženim sljedbenicima, nego u
golemoj oportunističkoj vojsci koja je šutke marširala pod
zastavama.
Uostalom, Srđa Popović je po mnogo čemu bio jedinstvena pojava na
prostoru Jugoslavije, pa ovdje uzimamo slobodu govoriti o atipičnom
profilu Jugoslavena. Što ako je taj Jugoslaven opremljen s dovoljnim
zalihama kritičkoga duha da, kao vid vlastite odgovornosti prema
zajednici, iskaže svoje nepripadništvo? Što ako je on uključen u
društvo baš time što je u stanju uspostaviti svetogrdnu distancu?
Što ako se i ne radi ni o čemu drugom nego o svijesti da je slobodan
kritički duh jedini zdravi temelj zajednice, pogotovo ako prije
svega podriva dogme o njenom obvezujućem jedinstvu? Što ako je riječ
o predispoziciji da se – iz razloga koji se tiču morala, savjesti
ili elementarne pravde – počini „nacionalna izdaja“?
U tom smislu, najrespektabilniji aspekt Popovićeva jugoslavenstva
ogledao se upravo u kritici službenog i većinski usvojenog
jugoslavenskog identiteta. Njegovo jugoslavenstvo nije bilo
zamrznuto prepuštanjem i tupim užitkom u jugoslavenskoj
socijalističkoj stvarnosti, nije bilo isprazno u svojoj statičnosti
(da bi se poslije eventualno moglo evocirati kroz kenjkavu
nostalgiju), nego je predstavljalo izraz težnje za bitno drugačijim
i boljim sutra. Ono je bilo neasimilirano, ako se tako može reći,
podrazumijevalo je konfliktan odnos prema društvu, a ne
konformističku socijalnu adaptaciju.
Utoliko se i demokratska Jugoslavija, upravo u svojoj utopijskoj
dimenziji, nudila kao jedina realistična alternativa. Sve je drugo
vodilo ka linearnoj konverziji klasne u nacionalnu prisilu, ka
ubrzanom navlačenju plemenskih dresova, a to će reći i ka
dramatičnoj regresiji u odnosu na već dosegnute standarde. Takvoj
regresiji da će zgađeni Popović iz emigracije ogorčeno kazati: „Ja
sam, naravno, jugoslavenski građanin sa jugoslavenskim pasošem i
vratio bih se rado da Milošević nije razorio Jugoslaviju. Nemam gde
da se vratim. To što on zove ‘Jugoslavijom’ samo je krvavi banditski
brlog.“ (Borba, 1993.)
Ovdje je možda potrebno na radikalniji način izraziti „atipičnost“
Popovićeva jugoslavenskog opredjeljenja, samo zbog toga da bismo mu
se kasnije vratili, pa uz sve rizike reći: Jugoslavenstvo jest
„nacionalna izdaja“! Ono jest u nepomirljivoj napetosti prema
nacionalističkome argumentu, a to znači i prema „narodu“ čija je
„volja“ ideološki konstrukt. Ono jest takav oblik hereze koji
podrazumijeva potrebu da se, u prilikama kada etnički identitet
stječe politički prioritet, otkaže poslušnost vlastitoj naciji. Ono
ne može biti u dosluhu s „nacionalnim interesima“ u momentima kada
„pripadnost“ poprima sadržaj političkog programa i kada ideja
nacionalne države postaje nadređena ideji jugoslavenske
(demokratske) zajednice – što na tlu bivše Jugoslavije postaje
realnost od sredine osamdesetih godina – nego nužno ulazi u direktan
sraz s takvim aspiracijama. Ukoliko pak to ne čini – ukoliko
„vjernost Jugoslaviji“ ide pod ruku s nacionalističkim skrbništvom
nad fantazmom koja je nazvana „interesom naroda“, a to je kroz duže
vrijeme bila oficijelna poza političke i intelektualne elite u
Srbiji – radi se o lažnome predstavljanju.
Sasvim pojednostavljeno: „popovićevski model“ jugoslavenstva u našim
okolnostima nije drugo nego antinacionalizam u svom odgovornijem
izdanju. Budući da se ne iskazuje kao vid „pripadnosti“, nego kao
oblik angažmana, najmanje bi mu mogao biti blizak nekakav banalni
jugoslavenski nacionalizam (koji, dodajmo usput, i dalje napadno
figurira kao ideološko strašilo, premda kroz sve vrijeme trajanja
socijalističke Jugoslavije praktički nije postojao kao iole realna
politička snaga). Riječ je, dakle, o angažmanu koji se manifestira
kroz građansko nepristajanje na sve što ne može biti usuglašeno s
univerzalnim normama, pa makar to bilo samo središte nekog
kolektivnog identiteta.
Gotovo cjelokupno javno djelovanje Srđe Popovića – čovjeka koji je
bio itekako srođen s ovim prostorima – iz naknadne se perspektive
dade čitati kao angažman na dva osnovna polja: s jedne je strane to
inzistiranje na građanskoj i političkoj odgovornosti, a s druge
zauzimanje za demokratsku Jugoslaviju. Ovdje tvrdimo da između tih
polja nema razlike.
6.
Spomenuta polemika iz Politike nije nam zanimljiva zbog sučeljavanja
pravničkih argumenata, gdje su oni koje je zastupao advokat
prosječnome nestručnjaku zdravoga razuma djelovali superiorno, već
zato jer su se u ulogama Popovićevih oponenata – zastupnika teze da
se u Hrvatskoj vodio (isključivo) građanski rat – kao po nekom
nepisanom protokolu javili tipičan nacionalist (Ratko Dmitrović) i
tipičan oportunist (Edislav Manetović). Dmitrović je iznio očekivanu
optužbu za „nacionalnu izdaju“, navodeći kako je teza o
međunarodnome sukobu „razumljiva sa stanovišta hrvatskog nacionalnog
interesa“, ali (mu) je apsolutno nerazumljivo „kad to tvrdi neko
kome hrvatski politički, ekonomski, državni i svaki drugi interesi
nisu prioritet“. Nakon što je poražen na pravnome terenu, napustio
je bojište, no isporukom invektive on je svoju zadaću obavio:
nacionalist smatra kako je sasvim dovoljno polemičkoga protivnika
delegitimirati optužbom da „ne razmišlja srpski“, tj. da su plodovi
njegova razmišljanja u suprotnosti sa „srpskim nacionalnim
interesom“, pa samim time i pogrešni.
Manetović, međutim, u polemici se zadržao duže. Iako je naglasio
kako advokat „ima dobre namere“, i čak se složio s njim u ocjeni da
je srpski politički režim bio sve samo ne demokratičan, spočitao je
Popoviću „suviše legalističko tumačenje ustava Srbije“, jer se
životna praksa navodno razlikovala od onoga što je u njemu zapisano.
A kada je taj argument pao u vodu – budući da je Popović dokazao
kako je ustavna definicija Srbije kao samostalne i suverene države
provedena u praksi tako što je ova preuzela u svoju nadležnost
gotovo sve funkcije bivše federacije, od međunarodnih odnosa, preko
obrane i sigurnosti, pa do monetarne i fiskalne politike –
oportunist se povukao s polja ustavnog prava i preusmjerio raspravu
na područje političke pragme.
A što ćemo s reparacijom ako tužbe Hrvatske i BiH protiv Srbije i
Crne Gore uspiju i budu uvažene od strane suda? – pitao je. U tom će
slučaju odštetu koja bi se mogla popeti na više desetina milijardi
dolara otplaćivati generacije državljana „koje nikako ne mogu biti
odgovorne za te građanske ratove“. Takav bi ishod također, upozorio
je, destabilizirao odnose u regiji, Srbija bi još mnoga desetljeća
ostala siromašna i, „opravdano ili neopravdano“, kivna na Hrvate i
Bošnjake, „jednom rečju, Srbija bi ostala podložna manipulacijama
političkih ekstremista“. A na kraju je to i moralno pitanje:
„kolektivnog kažnjavanja celokupnih naroda više ne treba da bude“.
Hladan ton kojim je Popović odgovorio na ovaj tip pragmatične
bolećivosti i hinjene brige za „dobrobit građana“ predstavlja onaj
prelazak crte, za njega takoreći uobičajen, koji ga je uvijek iznova
odvajao ne samo od oportunistički raspoložene gomile, nego i od
liberalne intelektualne struje koja, obično uz pomoć lažnog
moralizma, rado podupire opće humanističke vrijednosti ukoliko one
nisu u koliziji s „nacionalnim interesom“. „Pa reparacije uvek
plaćaju i pojedinci (čak i generacije) koji nisu odgovorni“,
uzvratio je. „Tako smo mi naplaćivali (i još uvek naplaćujemo) ratnu
štetu i od nedužnih nemačkih pojedinaca i generacija.“ Poučivši
Manetovića da ne smije miješati pitanje kolektivne krivnje u
kaznenopravnom smislu, koje teorija i praksa odbacuju, s pitanjem
odgovornosti za štetu, „koja i te kako može biti kolektivna“, dodao
je rečenicu u kojoj, s obzirom na predmet spora, tako blasfemično
nedostaje nacionalnih sentimenata: „Konačno, ta kolektivna
odgovornost nedužnih građana za štetu ima svoj osnov u odgovornosti
građana za postupke vlade koju biraju.“
7.
Takav manjak „plemenske“ sentimentalnosti, izostanak obvezujućeg
„suosjećanja“ prema „svojima“, odlučnost da se razum nadredi
emocijama, pogotovo ako su ove proizvedene u ideološkom inkubatoru i
usvajane kroz kolektivne rituale, bio je razlog što su Srđi Popoviću
etikete „nacionalnog izdajnika“ kačene bez prestanka, a u bjednijim
izvedbama taj se postupak obavlja i posthumno. U vrijeme nastajanja
ovoga teksta, primjerice, Vladeta Janković – koji nam ovdje služi
tek za ilustraciju – osjetio je potrebu javno se obračunati s mrtvim
znancem, objašnjavajući u jednom intervjuu zbog čega se s njim
„zauvek razišao“, i na taj način, s glogovim kolcem u ruci, osnažiti
svoj nacionalni kredibilitet: „Presudno je bilo što mi je jednom –
ali baš tim rečima – rekao, i ponovio, da bi za Srbe jedini lek bio
da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju. Tako nešto nikad nisam
mogao da razumem. Iako ovo nije jednostavno reći, uvek mi se nekako
činilo da Srđa Popović zapravo nije voleo svoj narod.“ (Vreme,
2014.) Novinarka potom pita: „Mogu li se, profesore, narodi voljeti
ili mrzjeti?“, a nekropolemičar spremno odgovara: „Mislio sam na
osećaj pripadnosti, na osećanje tradicije, što Srđa nije imao.“
Popović je dobar dio svog života potrošio objašnjavajući logiku
kojom isuviše često od „osećaja pripadnosti“ i imperativa da se
„voli svoj narod“ dolazi do grandioznih zlodjela, onu muklu
tranziciju kroz koju se uljuđeni građani, obuzeti emotivnošću koju
inducira nacionalizam, pretvaraju u vladete jankoviće. Istine radi,
međutim, treba reći da on razmišljanja o nuždi „vojnog poraza“ – ne
„Srba“, nego srpske vojne i političke mašinerije! – nije čuvao za
privatne razgovore sa svojim znancima, nego ih je iznosio javno, i
to u više navrata, pa je dosta bizarno koristiti tobožnju
indiskreciju kao predložak za postmortalni linč.
Na primjer: „Mislim da je patriotski danas želeti vojni poraz u
Bosni jer bi on značio i kraj zločina, i politički poraz Miloševića,
i nadu za katarzu i preokret, i suđenje ratnim zločincima, i kraj
kolektivnih krivica koje samo rađaju revanšizme i reprodukuju
nasilje.“ (Borba, 1993.) Ili, u istom intervjuu: „Milošević nema
nikakav drugi program osim ratnog, a u tom programu ga podržavaju
gotovo sve stranke. (…) On će biti poražen kada njegov nacionalni
program bude poražen, a pošto ga on ostvaruje silom, biće i pobeđen
silom.“ Ili: „Najveći patriotski zadatak u Srbiji je da se spozna
istina, ne samo onaj deo slavne istorije kojim se Srbi ponose, već
puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje su Srbi počinili.
(…) Iz tog ludila nas, kao i Nemce, može izvući samo jedan
nedvosmislen poraz.“ (Monitor, 1995.)
Upravo Jankovićev sitnopiljarski manevar, ta tragikomična potreba da
se u zonu indiskretno otkrivene intime (pod firmom, valjda,
rasvjetljavanja mračne tajne) vrati nešto što je heretik permanentno
javno izlagao, na svoj način svjedoči o tome da je Srđa Popović bio
mnogo neugodniji tip izdajnika nego što bi se plemenski orijentirani
intelektualci, promotori i kontrolori svete zadaće da se „voli svoj
narod“, usudili prevaliti preko usta: dakle racionalni, a ne
nacionalni.
8.
Socijalna, politička i intelektualna izolacija koja odatle proizlazi
ukazala se u najdrastičnijem izdanju početkom rujna 1993., u jeku
opsade Sarajeva, kada je Popović, tada emigrant u New Yorku, zajedno
sa stotinjak poznatih svjetskih intelektualaca potpisao otvoreno
pismo američkom predsjedniku Clintonu u kojem se traži da zapadne
zemlje vojno interveniraju protiv srbijanskog agresora u Bosni. U
Srbiji je to dočekano sa zgražanjem i gotovo jednodušnom optužbom za
„otvoreno stavljanje na stranu neprijatelja“. Desetak dana kasnije u
intervjuu Borbi (pod karakterističnim naslovom „Opet bih potpisao!“)
počinitelj najvećeg nacionalnog grijeha bez kolebanja je odbio
napade: „Nisam imao nikakvog problema što je pismo, kako kažete,
‘usmereno samo prema srpskoj strani’, a ja bih rekao, prema
Miloševiću, Karadžiću i, pre svega, Mladiću, što za mene nije isto,
jer njih smatram za ratne zločince, dok je srpski narod nemoćan i
‘kriv’ jedino što je izmanipulisan.“
U polemici koja je uslijedila na stranicama rezerviranim za pisma
čitatelja, međutim, dodatno je problematizirana uloga „naroda“, ali
i smisao onoga što se naziva „pripadništvom“. Čitateljica Borbe
(Jelica Milosavljević Teslić) – kojoj je Popović odlučio odgovoriti
jer je smatrao da je njeno otvoreno pismo „iskreno, pošteno i
pametno“, da „izaziva poštovanje i pokreće prava pitanja“ – u
povišenoj temperaturi piše kako ne može razumjeti to što se
advokatovo ime našlo među potpisnicima: „Jer, Vi g. Popoviću,
tražite bombardovanje sopstvene zemlje. Kakva god da je (a takva je
kakvu ste je opisali) – Vaša je!“ Baš zato jer je godinama „s
pažnjom i poštovanjem“ pratila ono što je advokat govorio i činio:
„Mogu da razumem Vašu ogorčenost (malo je reći da sam i sama
ogorčena), ali ne mogu da razumem Vašu mržnju.“
„Da li ste pisali otvoreno pismo Miloševiću kada su njegovi avioni
bombardovali muslimanske civile, decu, žene i starce?“ uzvratio je
Popović. „Zašto ste nesreću rezervisali za druge? Da li zato što je
u pitanju ‘naša zemlja – kakva god da je’?“ No, u najzanimljivijem
dijelu svoga odgovora on izravnije nego prije potencira kolektivnu
odgovornost, a onda i onu vlastitu, proizašlu iz činjenice (u drugim
prilikama za njega bagatelnog) nacionalnog „pripadništva“:
„Razgovaram često sa Beogradom i čujem taj isti ton: ja nisam ni o
čemu odlučivao, ja nisam ni za šta odgovoran, ja se u to nisam
mešao, ja sam glasao protiv toga, ja sam se samo zezao. Ja, za
razliku, mislim da sam kriv, da sam odgovoran, da smo krivi i
odgovorni zato što Srbima danas vladaju ljudi koji u naše ime čine
zločine.“ A zatim: „To se zove istorijska krivica – i pokušaj da
bilo ko sebe lično iz te krivice ‘ispiše’ je neodgovoran i
nemoralan, dok ne uspemo da krivicu iz sebe izlučimo. Nije mi bilo
stalo da ističem da sam Srbin, dok Srbi nisu ogrezli u zločin. Sada
od toga, na žalost, nema izvlačenja.“
Ipak, prije nego odvjetnika (odjednom deklariranog Srbina!) olako
svrstamo u tabor patriota, skloni smo ovaj i slične njegove istupe
tumačiti kao još jedan – makar posredno izazvani – čin subverzije:
kao pokušaj da se razori i delegitimira široko prihvaćeno
izjednačavanje između patriotizma i poslušnosti, odnosno između
„pripadnosti“ i (s jedne strane) nacionalizma koji od tog fatuma
gradi kult, te (s druge strane) oportunizma koji mu se podčinjava.
Tek je u tom ključu moguće sagledati puni učinak blasfemičnih apela,
poput onog da je „patriotski danas želeti vojni poraz u Bosni“.
Advokatu nacionalnost postaje važna u trenutku kada – zbog nje –
osjeća krivnju i stid, naime kada etnički usud postaje etička
obaveza.
Od presudne nam je važnosti naglasiti tu razliku: Popovića, kada je
na djelu vladavina zla, u „osećaj pripadnosti“ gura odgovornost –
potreba da se tome zlu svom snagom suprotstavi, tim više jer ono
nastupa u ime kolektiviteta – dok je kod onih koji ga optužuju za
izdaju „pripadnost“ osnovna figura preko koje se artikulira
suučesništvo ili (samo)abolicija. Budući da je ta figura kolektivna,
u kardinalnim je situacijama od nevelikog značaja hoće li ona biti
upražnjavana aktivno (kao kod Jankovića) ili uz patetičnu nemoć
(kako kod čitateljice Borbe), jer magnetsko polje „nacionalne
ugroženosti“ tada proizvodi efekt da se svi bespogovorno upisuju u
sortu branitelja i goniča.
Kod advokata, međutim, „pripadnost“ je – paradoksalno – pratilja
krajnjeg izraza individualnosti; njega „osećaj pripadnosti“ dohvaća
u momentu kada uspostavlja najveću moguću distancu prema zbijenoj
političkoj masi. (U intervjuu Borbi: „Ja mislim svojom glavom i nisu
me ‘sludeli’ onda, a neće ni sada.“ U odgovoru čitateljici: „Ja
postupam po svojoj savesti, drugi kako hoće i kako mogu.“) Ako je to
patriotizam, njegov je primarni cilj potkopati uvriježene oblike
manipulacije „državnom emocijom“, a u konačnici i dokinuti
domoljubne kriterije, jer proizlazi iz sokratovske geste, s
nonkonformističkim pojedincem kao ishodištem svih lojalnosti (jer će
takav, kao što znamo, „radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego
sa samim sobom“).
Srđa Popović je vjerovao da Jugoslavija – unutar koje su, uzgred
budi rečeno, „pripadnosti“ bile raspodijeljene tako da ni jedna od
njih ne predstavlja većinu – može biti poželjan okvir za
približavanje takvom idealu: ne, naravno, ona koju je ideološki
uniformirala komunistička partija, a još manje ona pod čijim se
imenom organiziralo srpsko nacionalno buđenje, već Jugoslavija kao
demokratska mogućnost, nikad ozbiljno razmotrena utopijska (a to će
reći pokretačka) perspektiva koja je – baš zato što se nudila kao
jedini racionalan izbor – u složnome preventivnom maršu pretvorena u
prah i pepeo. Ukoliko odvjetnikovo borbeno nacionalno deklariranje
donekle banaliziramo i svedemo na jednostavnu poruku prkosa – na
primjer: „Ja i meni slični možemo predstavljati uzorne profile Srba,
a ne vi i slični vama!“ – ukoliko ga, dakle, u njegovu
antagonističkom aspektu razumijemo kao neprihvaćanje monopola nad
srpstvom, ta se poruka u još većoj mjeri odnosi na one koji su, sa
zločinačkim namjerama, monopolizirali jugoslavenstvo.
9.
Odatle Popovićeva fokusiranost na slučaj otmice. Moglo bi se reći da
je njegovo jugoslavensko opredjeljenje zapravo najsnažnije došlo do
izražaja u demaskiranju Miloševićeva „jugoslavenstva“. On je još od
osamdesetih tvrdio kako Miloševićev nacionalizam ima jugoslavensku
ambalažu, a monoetnički sadržaj. Zbog čega je srpskome političkom
vođi uzurpacija ipak pošla za rukom, druga je priča, izvan dometa
ovoga teksta.
Trebalo bi vjerojatno poći od toga da je preveliki broj nekadašnjih
Jugoslavena bio hrvav ili srbav ispod kože. No taj potkožni proces
nije bio tek kolanje prikrivenog etnosa, tajni plemenski sok koji od
pamtivijeka cirkulira narodnim venama, nego, znatno više od toga,
nagon za odanošću neupitnom političkom autoritetu, žudnja za likom
patrijarhalnog oca koji će igrati ulogu ovlaštenog katalizatora,
koji će ponuditi smisao postojanja i definirati rezon zajednice,
drugim riječima – popratna pojava činjenice da Jugoslavija nikada
nije bila demokratski konstituirana.
„Vertikalno se poistovjećujući s Titom, Jugoslaveni su se ujedno i
horizontalno poistovjećivali među sobom“, veli Boris Buden, te je
tako stvorena „masa čiji je kolektivni identitet stiješnjen unutar
političkog diskursa koji je počinjao i završavao ritualno
insceniranim zaklinjanjima vođi“, da bi naposljetku „autentični
Jugoslaven – titoist – ostao okamenjen u liku u kojem je bio u
trenutku Titove smrti“. (Inconscientia Iugoslavica, 1990.) Do
sličnog zaključka došao je i Srđa Popović godinu dana ranije: „Ovaj
tip sistema je izgrađen na pretpostavci postojanja jednog moćnog
centralnog tumača i koordinatora. Nestankom ovog elementa (smrću
Tita) ceo sistem pokazuje da je nesposoban da normalno funkcioniše.
(…) Ovo što sada preživljavamo – ovo je dan nakon Titove smrti.
Trebalo je da prođe devet godina. To je naš slow motion. Svi su se
opravdano pitali šta će biti nakon Titove smrti. Evo, ovo će biti.“
(Start, 1989.)
U takvim okolnostima nove su političke statue nicale iz plodnoga tla
natopljenog zebnjom – Franjo Tuđman u Hrvatskoj, Slobodan Milošević
u Srbiji – nudeći u nacionalnoj mistici i vjekovnoj plemenskoj
„ugroženosti“ novu formulu okupljanja, kao zamjenu za
„socijalistički san“ što se raspršio smrću njegova simboličkog
nositelja i „centralnog tumača“. Ono što su doista nudili bila je
obnova pravolinijski jednostavnog političkog života koji će se
voditi na relaciji između vođe i mase. Te su se mase, preko novih
ujedinitelja, sretno lišile svake realne odgovornosti za demokratsku
transformaciju društva, pa su se i „zovu nacije“ odazvale ponajprije
na liniji svog oportunizma. Na taj je način, nakon revolucionarnih
„demokratskih promjena“, izravna veza s „mračnom prošlošću“ održana
upravo u aspektu izostanka demokracije, samo što je taj manjak,
umjesto socijalističkim, sada praćen nacionalističkim refrenima.
Jedino je Milošević, međutim, i dalje pokušao zadržati Jugoslaviju u
središtu kolektivne imaginacije, nastojeći, uglavnom iz pragmatičnih
razloga, spariti staru i novu ideološku matricu, odnosno izjednačiti
jugoslavenstvo s reanimiranim, a uskoro i do zuba naoružanim
srpstvom. Za razliku od srpske varijante onoga Budenovog
„Jugoslavena – titoista“, kojemu je agresivna nacionalizacija (onog
što bi ostalo od) Jugoslavije očigledno sasvim dobro legla (a
hrvatski je „Jugoslaven – titoist“, dodajmo, preko noći postao
tvrdokorni separatist), Srđa je Popović odmah u tome prepoznao drsko
kidnapiranje, eklatantan kriminalni čin, pokušaj da se jugoslavenska
ideja otme i zloupotrijebi kao etiketa za nešto što bi predstavljalo
njezinu potpunu suprotnost. Jer za advokata – i tu se vraćamo
njegovoj „atipičnosti“ – jugoslavenstvo jest „nacionalna izdaja“.
Ono ne može biti platforma za zbijanje nacionalnih redova, pogotovo
ako masa koja se okuplja poprima konture ratne horde.
Taktiku srpskoga političkog vođe prozreo je kao namjeru da istodobno
„bude i Crvenkapa i vuk“: komunistima u jezgru JNA poručivao je kako
su nacionalisti samo privremeni saveznici, koje će odbaciti nakon
što cilj bude ostvaren, a nacionalistima da im je vojska nužna radi
sudbinske obrane nacije, te će lako dokinuti njene
(jugo)komunističke atribute kada ona obavi svoj posao. „I tako je on
upotrebio i jedne i druge. Više od njegove veštine, mene i danas
zapanjuje lakovernost i jednih i drugih. Bilo je, ipak, sve jasno
ako niste bili zaslepljeni ideološki.“ Rat stoga počinje kao izravna
posljedica odluke Slobodana Miloševića, politički poraženog unutar
Jugoslavije, da silom zadrži vlast: „Jedino što je on u rukama imao
to je bila vojska, kojoj je kazao: ‘Hajde da branimo Jugoslaviju i
socijalizam, a ja ću biti Tito.’ Oni su kazali ‘hajde’…“ (Razgovor
sa Zoranom Pureševićem, 2000.)
Podlost sadržanu u takvome manevru – u riješenosti da Jugoslavija
posluži kao kulisa iza koje će srpski nacionalistički pokret
pripremiti i započeti svoj ratni pohod – nitko nije zornije predočio
od Mihaila Markovića, akademika i potpredsjednika SPS-a: „U ovom
času dok traje ratni sukob na teritoriji Hrvatske primarni je srpski
nacionalni interes da Republika Srbija tako vodi strategiju odbrane
srpskog naroda u Hrvatskoj da pred svetom ne bude s valjanim
razlozima optužena da učestvuje u agresiji protiv Republike
Hrvatske. (…) U našem je interesu u sadašnjoj fazi raspleta
jugoslovenske krize da insistiramo na Jugoslaviji (bez Slovenije i
Hrvatske) a ne na ‘velikoj Srbiji’.“ (Politika, 1991.)
10.
U razdoblju između ljeta 1989. i ljeta 1991. godine Srđa Popović je
dao preko trideset intervjua različitim jugoslavenskim listovima i
napisao cijeli niz članaka, upozoravajući u svakom od tih istupa
kako akutna promjena političke paradigme – oživljavanje „nacionalnog
interesa“, umjesto onog „klasnog“ – vodi u destrukciju nesagledivih
razmjera. Uporno je ponavljao da jedino očuvanje Jugoslavije može
biti u interesu svih naroda koji u njoj žive. Bila je to možda
najenergičnija privatno poduzeta antiratna kampanja uoči samih
ratnih strahota. Apeli, dakako, nisu urodili plodom, uključujući
onaj objavljen 1990., u prvome broju časopisa Demokratija danas:
„’Zaoštravanje nacionalne borbe’, za razliku od ‘zaoštravanja klasne
borbe’, ne vodi samo raspadu Jugoslavije, na koji mnogi već i
pristaju ne vidjevši da on ne bi bio ni nužan ni razuman da strasti
nisu manipulativno raspaljene, već i opasnoj destabilizaciji čitavog
balkanskog područja, koja nije ni u čijem ‘nacionalnom interesu’,
štaviše te interese najrealnije opasno ugrožava.“
Popović je smatrao da je „narod“ – koji u javnome govoru tada dolazi
u prvi plan – politička konstrukcija s ratnom namjenom. „Šta znači
biti Hrvat? Šta znači biti Srbin? To nema nikakvu sadržinu, jer ima
raznih Srba, ima raznih Hrvata, a ta identifikacija je moguća jedino
u sukobu s drugima. (…) Sadržina odrednica Srbin-Hrvat znači –
učesnik rata. Zna se, Srbin je onaj što se bori da osvoji Krajinu, a
Hrvat je onaj što se bori da je oslobodi. Srbin je onaj što hoće
pola Sarajeva, a Musliman je onaj što mu ne da pola Sarajeva. Sukob
je bio nužan da se tim praznim odrednicama da neka sadržina i da se
one pretvore u program – a program je rat!“ (Arkzin, 1994.)
Nacionalnu suverenost držao je nebitnom („Ni Hrvatska, ni Srbija, ni
Slovenija nisu suverene u onoj meri u kojoj su bile u Jugoslaviji,
što je dobro, jer ja ne vidim u suverenosti neku veliku sreću.“
[HRT, 2003.]), jer „samoosvešćena nacija nije ona koja insistira na
svojoj samobitnosti, nadmoći i osobenostima“. Jer su „nacije postale
zrele onda kada su se borile za neke univerzalne principe,
univerzalne kulturne vrednosti, a ne po tome što su se neprestano
ogledale u sopstvenom ogledalu“. Jer „ne postoji nikakva srpska
lepota, srpska istina, hrvatsko etičko dobro, nemačka istina“. Jer
„insistiranje na samobitnosti vodi unutrašnjoj degeneraciji nacije,
degeneraciji stvaralačkih snaga i provincijalizmu“. Jer „samo
pubertetlija nastoji da pokaže svoju različitost, da dokaže da ima
ličnost“… (Stav, 1990.)
Srđa Popović bio je, dakle, i ostao Jugoslaven. I to ne od sorte
koja je zagovarala formiranje jedinstvene jugoslavenske nacije, već
od onih koji su nacionalnu pripadnost – i kad je nisu sasvim
bagatelizirali – uvijek podređivali ideji zajedništva, solidarnosti
i upućenosti jednih na druge. Zbog izrazito liberalnih političkih
uvjerenja, dijelom bi možda mogao biti svrstan u skupinu koju je
Dejan Jović nazvao „demokratskim Jugoslavenima“, kakvima je,
primjerice, pripadao Vane Ivanović, a koji je, opet, još 1970. s
gorčinom ustvrdio kako su „Jugoslaveni danas mala manjina u našoj
zemlji“. Stoga ne treba čuditi što su prvi znaci jugoslavenskog
rasula beogradskog odvjetnika ispunili tjeskobom: „Kad sam video ona
lica u Skupštini Slovenije i ispred nje, taj patos, ta ganutost, ta
jednodušnost mi se nije mnogo dopala – zato što život nije tako
jednostavan.“ (Start, 1989.)
Nakon loma, nakon što se temeljni zločin dogodio, njegova
jugoslavenska vokacija – odviše oporbenjačka da bi se svela na
pasivnu nostalgiju za „dobrim starim vremenima“ – manifestira se kao
čisti otpor, onaj tip javnog djelovanja koji u sebi nosi nijansu
više od običnog antinacionalizma. Dok golema većina bivših
Jugoslavena krotko salutira novim političkim idolima, postrojavajući
se u odrede lojalnih Hrvata, Srba i ostalih, Srđa Popović odaje se
sistematičnom podrivanju „nacionalne stvari“ i razotkrivanju njene
kriminalne supstance: zato jer – ponovimo zadnji put –
jugoslavenstvo jest „nacionalna izdaja“. Nije bilo ničega
prirodnijeg nego da ta kritička odlučnost najsnažnije dođe do
izražaja kroz sukob s „Jugoslavenom“ koji je Jugoslaviji došao
glave.
11.
Iako umnogome drugačija, gledišta Srđe Popovića na raspad SFRJ nisu
u potpunome nesuglasju s osnovnom tezom Dejana Jovića, iznesenom u
knjizi Jugoslavija, država koja je odumrla – da je Jugoslaviju
dokrajčila ideologija samoupravnog socijalizma koja je u svojoj
suštini bila antidržavna, tj. da su jugoslavenske političke elite,
iskreno vjerujući u marksistički koncept odumiranja države,
naposljetku zajedničku državu učinile nemoćnom da se odupre
izazovima pred kojima se našla. Međutim, za razliku od Jovića, on
Slobodanu Miloševiću odriče jugoslavenstvo. Za njega je Milošević
otmičar i politički kriminalac, a uz to i mnogo manje kompleksna
ličnost nego za zagrebačkog politologa. Za njega je Miloševićeva
Jugoslavija neoprostiva negacija jugoslavenstva. Za njega ta
Jugoslavija nije ništa drugo nego „krvavi banditski brlog“.
Odvjetnik se – ne bi li što jasnije poslao poruku o dvostruko
razarajućem učinku voždovog antijugoslavenskog jugoslavenstva – nije
libio čak ni radikalne individualizacije toga političkog zločina:
„Sve događaje u Jugoslaviji od 1990. godine naovamo vidim kao jedan
jedinstven događaj: nastojanje svih i svakoga da postave neku
granicu između sebe i jednog opasnog čoveka – Slobodana Miloševića.
Mislim da to važi i za Sloveniju i za Hrvatsku i za Bosnu i za
Kosovo i za Vojvodinu i za Sandžak i za Crnu Goru. Mislim da je to
tačno i u slučaju emigranata, samo što oni nisu mogli da odcepe iz
Jugoslavije svoj stan, nego su morali da se odcepe lično,
ostavljajući sve za sobom.“ (Put u varvarstvo, 2000.) Prema
Popoviću, Milošević se mogao smatrati zakonitim nasljednikom
ruševnoga kompleksa pod nazivom Jugoslavija samo utoliko što je
čvrsto naumio preuzeti autoritarnu strukturu političke vlasti i
braniti je oružanom silom.
Zato, „kada danas kažete da ste za Jugoslaviju“ – poput potpisnika
ovih redaka – treba imati u vidu upravo opoziciju između ta dva
politička svemira: između Popovićeve i Miloševićeve Jugoslavije;
između one koja nikada nije zaživjela i one koja se ukazala kao
sablasna posthumna konzekvenca, kao čedo vlastitoga ubojice. Ako je
Popovićeva idealna platforma za emancipaciju, demokratska
Jugoslavija, ostala utopija do koje su vodili sasvim realistični
putokazi – i čije se tekovine danas mogu braniti jedino kroz praksu
„nacionalne izdaje“ – onda je Jugoslavija u svojoj zadnjoj verziji,
dakle već nepostojeća, čije su ime i zastava služili kao prikladne
naljepnice za tenkove, predstavljala uprizorenje distopijskog
realizma. Uostalom, samo je u kontekstu te kozmičke razdaljine –
između Miloševića i Popovića – moguće realistično sagledavati i ono
što se naziva „nacionalnim interesom“, jer prvi je vlastitu naciju
nedvojbeno unesrećio, dok joj je drugi u olovnim vremenima spašavao
čast.
No, tragedije znaju trajati kraće od utopija. Miloševićeva
Jugoslavija je, nadajmo se, prošlost, a ona Popovićeva, vjerujemo,
budućnost.
Časopis REČ, 85, 31. maj 2015.
Peščanik.net, 29. oktobar 2015. |