|
Projekat kojeg pod nazivom „Podsjećanje“ realizuje
25 nevladinih organizacija nije nikakva politička manipulacija, a
pogotovo nije čestitka. Kome i šta bi trebalo čestitati?
Nije ni podmetanje srpskom narodu. Razglednica je
samo podsjećanje na jednu istorijsku činjenicu, a ona je neumoljiva:
sve što se događalo u periodu od 9. januara 1992. godine pa sve do
Dejtonskog sporazuma predstavlja hronologiju zločina nad ne-Srbima u
Bosni i Hercegovini.
To što se današnje političko rukvodstvo Republike
Srpske nije distanciralo od vremena u kome je zločin podignut na
nivo legitimnog sredstva za postizanje cilja, je problem tog
rukovodstva, ali i naroda u čije ime djeluje.
Umjesto jasnog distanciranja od tog vremena,
nalogodavaca i izvršilaca zločina, od kojih su mnogi osuđeni ili im
se sudi u Hagu, uključujući vojni i politički vrh RS-a, sadašnje
rukovodstvo sujdjeluje u minimiziranju počinjenih zločina. Sudjeluje
u njegovom negiranju i zatiranju tragova tih zločina i na taj način
zaustavljaju proces suočavanja sa prošlošću. A sve to šutke posmatra
akademska zajednica i nevladin sektor RS-a.
Licemjerno je slaviti 9. januar kao Dan Republike
Srpske, a sablažnjavati se podsjećanja na sve zločine koji su
počinjeni u njeno ime: od Kozarca i Prijedora (kosti Tomašice danas
dramatično podsjećaju na zločin iza kojeg je bio sistem), preko
Koričanskih stijena do hangara Trnopolja i Omarske, od „Žive lomače“
u višegradskoj Pionirskoj ulici do snjeperskog terorisanja građana
Sarajeva; od Markala, preko Kapije do Srebrenice.
Razglednica je samo podsjećanje ne te stravične
zločine. Ona i opominje, a ako se neko zbog toga osjetio i
odgovornim onda je to prvenstveno njegov problem.
I na kraju gdje se krije morbidnost: u kostima
Tomašice, ali i drugih stratišta ili u činjenici da su te kosti
rezultat jedne sumanute i mračne politike koja se rahabilitira i
obilježavanjem 9. januara.
Nije ogledalo krivo za našu lošu sliku u njemu! |
