|
- Mislila sam, opet, da mi je neki ostao živ.
Mislila sam da je ostao bilo koji živ, ali nije nijedan. Sad je to
pravo… Gore mi je nego kad su nestali. Našla sam ih, eto, pa zakopat
ću ih da znam gdje su mi… Drugo nema šta više – rekla nam je jučer u
Zecovima majka Hava.
Ona ne zna gdje je najstrašnije mjesto u Evropi –
Tomašica. Kaže da će joj sad ostati u sjećanju i da će je pamtiti
dok je živa.
- Da je to jedno, dvoje djece, ali nestala čeljad,
nestala kuća. Pobilo ih. Da ja imam srca da njih dočekam mrtve… a
sad da dočekam kosti njihove. Što treba da oni mene spuštaju i da mi
prave mezar kad sam ja dočekala da svoju djecu sahranjujem. To je
teško, preteško. Ode srce, ode sve. Tijelo mi trne – govori Hava
Tatarević.
Jedna želja
Sad ima samo jednu želju – da pogleda u oči one
koji su pobili njenu djecu.
- Da ima ko kazati ko ih je pobio, da znam, da mu
ja kao majka pogledam u oči. E, to da mi je čuti… samo to mi je još
jedina utjeha – kaže majka Hava, koja je u potrazi sa svojom djecom
okom i rukama pregledala sve masovne grobnice, pregledala odjeću,
dala krv na analizu.
I očevi ostaci u Tomašici
Hava Tatarević neće ići u Centar Šejkovača kod
Sanskog Mosta, gdje su smješteni posmrtni ostaci njenih šest sinova.
Otići će Suvad. On nam kaže da za oca Muharema još ništa ne zna, ali
da se pretpostavlja da su i njegove kosti u Tomašici.
- Njega nema, kao ni komšija iz ove tri kuće. Iz
ovih nekoliko kuća 13 ljudi – kaže Suvad.
Dodaje da su mu osjećaji trenutno pomiješani. I
teško mu je, ali i osjeti olakšanje što su njegovi najmiliji nađeni.
- Da se to riješi. Najgore je bilo čekanje. I
svakakve priče. Ovdje su, ondje, zapaljeni su… Najgore je bilo što
nisam znao hoću li ih naći – priča Suvad. |
